Glas radijskog voditelja donosi nemile vijesti mještanima Douglasa u Massachusettsu – lokalni teren za bejzbol, poprište rekreacionalnih obračuna brojnih generacija se pretvara u novu srednju školu što, u teoriji, treba da olakša živote žiteljima i skrati dugo putovanje učenicima. U praksi, uklanjanje igrališta označava i kraj jedinom izduvnom ventilu pripadnika radničke klase. Za njih je dijamantski travnjak obilježen bazama mnogo više od sporta – to je prilika da zaborave na nedaće i urone u omiljenu igru. Zato je i oktobarsko nedjeljno popodne tako posebno – to je prilika za oproštaj od voljene igre i od tradicije koja je junacima bitnija od poslovnih karijera.
To je to što se tiče sinopsisa u klasičnom smislu – ostatak vremena posvećen je danu sa običnim ljudima željnim nadigravanja i demonstraciji svih čari koje donosi njihov omiljeni sport. Jedan od najvažnijih likova je stari zapisničar Franny, koji uredno popunjava bodovni saldo. Svaki meč je jedinstven upravo po izmjenama, osvojenim bazama i broju ispadanja kojima bacač izbacuje iz igre udarače.
Različiti tipovi muškaraca ujedinjeni su u ovoj magičnoj igri i prevazilaze razlike koje bi u stvarnom životu bile nepremostive. Svima je zajednički cilj dati maksimum tokom slobodnog dana ali su im fizičke mogućnosti različite. Od potencijalnih koledž talenata do okorelih starih igrača koji igrajući odbijaju da se pomire sa bremenom starenja ili neumjerene kilaže. Junaka u tipičnom smislu nema, junak je bejzbol, ulog je slobodno vrijeme a provod je uživancija u svakom malom ritualu koji čini ovaj najpopularniji američki sport tako voljenim.
Jutarnja svjetlost, kad se tek provlači kroz drvorede i obasjava izblijedjele linije na livadi, donosi sa sobom i neku vrstu nade – da će svaki naredni udarac pravo kroz srce dijamanta biti prilika za novo vječno pamćenje. Kamera polako prati znojava čela i zgrčene mišiće, a publika osjeća kako dah olakšanja i iščekivanja diše u ritmu svakog zamaha palicom. U tihim, meditativnim kadrovima na površinu izbija priča o vremenu koje se ne može zaustaviti jedino savršenim zamahom.
Kako se sumrak produbljuje, a svijetla automobila kao improvizovani reflektori obasjavaju prazne tribine, likovi otkrivaju neizrečene misli: stariji bacač shvata da se oproštaj ne mjeri samo zadnjim bacanjem, već i količinom ljubavi utkane u svaki tren proveden na terenu; mladi naduvani talent, gledajući ga s poštovanjem, uči da pravo umijeće nije samo u brzini ili snazi, nego i u strpljenju i pažnji prema najmanjim nijansama igre. U tim nijansama – pogledu u prazan otvoreni teren, šuštanju kape na vjetru, otkucajima srca prije bacanja – reditelj dolazi do poente: ono što je naizgled sporo i neprimjetno, često postaje povod za najdramatičnije trenutke našeg postojanja.
Svako doba dana odvojeno je zasebnim poglavljem i citatom neke od legendi sporta. Dok jutro i podne donose igrački maksimum kasno predveče i sumrak stavljaju na test determinisanost entuzijasta i ličnu posvećenost igri. Kada dnevna svjetlost ustupi mjesto tami večeri i sami postaju svjesni da je to poslednja utakmica koju će odigrati zajedno tako i pritisak rezultata inače nevažnih mečeva počinje da dobija da značaju. Ishod nije toliko bitan koliko činjenica da znaju da su pružili maksimum mogućnosti u poslednjem meču. U takvim trenucima i pod tim okolnostima rađaju se legendarni potezi i nezaboravni poeni. Jedan od takvih zlatnih trenutaka sporta je upravo famozna spora lopta koja leti toliko sporo ka bacaču da on, u nedostatku strpljenja zamahuje prije vremena. Zapravo cilj bacanja neobičnog imena je da zamrzne sadašnji trenutak kao što igrači teže pružanju maksimuma iz čega proizilazi prisustvo u trenutku. Ovim ljudima je sigurno nepoznata istočnjačka filozofija prisustva u sadašnjem momentu ali su oni, kroz obožavanu vještinu udaranja lopte palicom intuitivno uspjeli da dođu do nje i približe se istinskoj ljudskoj prirodi.
filmaginacija.blog 