Ispod oronulog doka nešto se kreće i sprema se da napadne mještane priobalnog dijela – prva žrtva je gospođa sa psom, komšinica glavnog junaka Harrya. Harry ima prošlost sa Catherine, gospođinom ćerkom koja ostavlja posao umjetnice da sazna nešto više o nestanku majke. U standardnoj romantičnoj postavci ono što nije standardno je način na nestanka žrtava – guta ih pijesak i propadaju u zemlju bez traga i glasa. Nepravilni uglovi pod kojim kamera snima zapušteni zabavni park nagovještavaju prisustvo nekakvog stvorenja van platežne moći stvaraoca ovog jeftinog, a zabavnog filma B produkcije.
Sva ubistva su van ekrana i osim otvaranja zemlje i nestanka rijetko što od specijalnih efekata je vrijedno spomena (obezglavljenu mačku na stranu XD). Skladnost jedne naizgled nekoherentne priče je nesporna; Policajci tapkaju u mraku dok neznaveni posjetioci plaže stradaju na neubičajeni način; Stručnjaci nisu mnogo od pomoći – patolog koji kao da je sam sebi izvršio lobotomiju ne umije da protumači nalaze; geolog je zanesenjak teorijom da je stvorenje u evolutivnoj, fazi ali ne nudi nikakve konkretne mjere koje bi se preduzele. Tako da je kapetan koga tumači John Saxon prepušten sam sebi i borbom sa dosadnim odbornicima koji želi momentalne rezultate. Royko je detektiv kojem svaki trud predstavlja napor preko i radije bi se našao u svom Chicagu, gdje bi (možda) bili adekvatnije njegovi morbidni, politički nekorektni komentari. Njegov kolega Pian je malo bolji, ali istraga ne pokazuje nikakve rezultate i zajedno sa junacima smo, bukvalno zaglavljeni u pijesku.
Mali suludi detalji i brojni elementi eksploatacione kinematografije čine satirično hororični naslov ne samo gledljivim, već i komičnim, ne zbog svoje namjere, nego načina egzekucije. Rijetko koga će uplašiti stvorenje nalik na repliku biljke mesožderke koje se ni ne pomjera, a već spomenuta ubistva nisu ni približno krvava da utole žeđ horor obožavaocima. Ali jump scare sa kućnom mačkom sa zvučnim efektom divlje, Roykova nebulozna cinična priča uz drvenu glumu Harrya i još drveniju Catherine stvara nenamjerni, dobro uobličeni haos. Vrhunac Harryevog doprinosa priči je kada očopli ćošak od leba i u njega ubaci posoljeni celer i nervozno ga pojede.
Ljudska rasa se nikada nije na najbolji način suočavala sa nepoznatim, za to je i primjer eksplozivno finale u kojem ni ne pokušaju da uhvate čudovište već da ga dignu u vazduh. Takav način rješavanja stvari se, naravno, uvijek obije o glavu nevinim ljudima, a ne donosiocima tih nesrećnih odluka. Veliki broj stradalih ne umanjuje čovjekovu volju da se rashladi u moru i uživa na suncu, pa tako u epilogu svako zrnce pijeska na predivnoj plaži predstavlja opasnost iz koje vreba podzemna neman spremna da proguta svoju žrtvu.
Film vješto balansira između napetosti i nespretnog humora — kamera voli nepravilne uglove i prigušene kadrove koji pokušavaju da stvore atmosferu tajanstvenosti, dok statično ‘stvorenje’ samo sjedi i uporno radi na svojoj repeticiji: progutaj, sačekaj, ponovi. Ako gledalac traži logiku i budžet veći od džeparca za kokice, baci peškir — ova plaža nije za tebe. Film ne skriva svoja ograničenja — on ih pretvara u prednost: siromašni specijalni efekti i loša gluma često prelaze u neplaniranu komiku, pa umjesto užasa dobijamo čudnu mešavinu nelagodnosti i smijeha. John Saxon je jedini sidro u moru haosa, dok Burt Youngov Royko kroz tompus sipa sve postojeće predrasude, pokušavajući da racionalizuje pičvajz u koji su se obreli.
filmaginacija.blog 