Prirodna rupa u šumi krije zvonik crkve sa mističnim simbolima, a prilikom potrage za izgubljenim parom psi spasioca se okrepljuju vodom iz izvora sa neobičnog mjesta. Vlasnik odmah primjećuje čudno ponašanje svojih životinja koje su se na neobjašnjiv način stopile u jednu. Misteriozno stapanje ima temelje u okultnom ili nadprirodnom, što je samo paravan za priču o paru koji svoje probleme pokušava da riješi preseljenjem u vangradsku sredinu.
Tim je muzičar koji se svjesno odriče svoje karijere da bi slijedio Millie, učiteljicu koju je posao usmjerio na pomenuto vangradsko naselje u čijoj se blizini i nalazi rupa. Muškarac odmah žali zbog donesene odluke, ali nije u stanju da smogne snage i izrazi svoje mišljenje zato što ga ni nema. Evidentni su psihički problemi koje vuče od tragične smrti oca i gubitka razuma majke: ona je lišena zdravog razuma danima ležala pored leša supruga i udisala miris truleži. Taj miris proganja Tima još od najranijeg djetinjstva, jer čim se usele u kuću istreniranim njuhom nalazi isprepletana tijela mrtvih pacova u lusteru.
Milie je uzemljenija u realnosti, ali je i sama zavisna od odnosa sa nezrelim muškarcem. Sve ono što bi se dalo očekivati od momka ona od njega ne dobija a zbog vidnih psihičkih problema nemaju ni redovan seksualni odnos. Njoj (kao i njemu) nedostaje hrabrosti da pogleda istini u oči, glasno i jasno prelomi da se nalazi u vezi koja ih je učinila pasivnim, nezadovoljnim i spremnim da se okrive za sopstvene neuspjehe. Šetnja u šumi koja treba da ih rastereti i iznova poveže ih vodi do mračnog mjesta u kojem prinudno provode noć i gdje ispijaju vodu sa otrovanog bunara i pokreću pakleni proces ujedinjavanja iz kojeg nema povratka.
Racionalno zaključivanje djeluje kao da su žrtve halucinacije, ali kada krene da im se koža lijepi, ekstremiteti prepliću i privlače se kao magnetnizmom postaje jasno da je đavo odnio šalu. Njihova veza je stavljena na najveću probu i uzajamnu zavist jedno od drugog moraju da presječu na najbolniji mogući način; ili da se naviknu da se stapaju u jedinku, u novo nakaradno biće koje čini kombinaciju njihovih djelova.
Svaka osoba u vezi preispituje sopstvenu individualnost i pokušava da proračuna gubitke ličnih ambicija nauštrb suživota sa polovinom za kojom smo stalno u potrazi. Nekada je potrebno sasvim jasno priznati da veza, a naročito suživot sa voljenom osobom trajno mijenjaju pojedinca i da ta promjena nije nužno tragična. Čak iako dođe do pomenutog preplitanja potrebno je pokazati dozu karaktera i zrelosti da se pojedinci ne pretvore u bezobličnu masu samo zarad osjećaja zajedništva. Primjer da je tako nešto moguće vidi se i na kraju ove psihološke drame bogate hororom tjelesnog deformiteta – roditelji od Millie koji dolaze u posjetu nisu stopljeni kao parovi na koje smo dotada naišli, tako bi se ovakav završetak mogao protumatiči kao nedostatak zrelosti i preuzimanja individualne odgovornosti novijih generacija.
Priča je dovoljno jednostavna i reditelj daje slobode glumcima da udahnu lični pečat svojim ulogama. I Dave Franco i Allison Brie se odlično snalaze u ulozi urbanog, razmaženog gradskog para koji nije spreman da raskine vezu sa svojim adolescentskim snovima. Scene u kojima se stapaju u masu kostiju i mesa pojačavaju horor utemeljen uvjerljivim psihološkim konfliktom među njima; grafički prizori stapanja tijela služe da približe priču o paru koji se gubi u zajedništvu. Čak i trenutak u kojem odluče da prestanu da se opiru neminovnoj privlačnosti savršeno je funkcionalan u kontekstu ne samo njihove situacije, već i uopšteno među partnerima. Iskrenost je fundamentalna za zdravo funkcionisanje, a uviđanje da se afiniteti vremenom mijenjaju i da prilagođavanje ne znači nužno tragični gubitak sopstva je jedini način na koji je moguće sačuvati ono što je unikatno za svakog pojedinca.
filmaginacija.blog 