Spokojan san Andya Goodricha prekida poziv supruge Naomi za koju nije ni znao da je van kuće. Ona mu javlja da se prijavila na tromjesečnu rehabilitaciju zbog zavisti od tableta, zabezeknuta je da ništa nije ni primijetio i ostavlja ga, uz teret brige o devetogodišnjim blizancima. Toliko je posvećen vođenju umjetničke galerije da nije ni svjestan šta mu se dešava u kući. Ćerka Grace iz prethodnog je u poodmakloj trudnoći i mora da izigrava dadilju sopstvenom ocu koji za sobom već ima jedan razvod iz identičnih razloga – zanemarivanje usljed opterećenosti poslom.
Problem je što ni posao kojim se bavi skoro tri decenije nije profitabilan – osim što gubi umjetnike, bilježi i ogromne gubitke zbog rente prostora odavno neadekvatnog za njegov obim posla. Andyevo pozitivno gledište na svijet je jedino što može da ga iščupa iz situacije u kojoj se svjesno zakopao – njegova nesvijest i otkačenost od porodičnog života ide toliko daleko da ne zna u kojem su mu razredu djeca, miješa imena odrasle ćerke i jedne od bliznakinja i sve mu je uvijek preče od porodičnih odnosa.
Iznuđeni odnos sa Grace počinje da zadire u suštinu problema i počinje da shvata sve što je propustio. Teško mu je u toj dobi brinuti o bilo kome osim o samom sebi i dok pokušava da vrbuje ćerku potencijalnog klijenta, nedavno preminule umjetnice, shvata da jedina porodica koju je imao u životu su ljudi sa kojima vodi galeriju. Svi pokušaji da preuzme konce svog života neslavno se završavaju i tek kad raskine veze sa pogrešnim, starim šablonima uspijeva da uvidi nagovještaje boljitka.
Prva stvar koja ga izvodi na pravi put je odnos sa bistrim i surovo iskrenim blizancima – kompenzacija za sve što je propustio sa Grace i mogućnost da u realnom vremenu nadomjesti očinsko zanemarivanje. Prijateljstvo sa samohranim ocem drugara svoje djece otvara mu još jedan prozor kroz koji nikada nije provirio – prisutan je u uobičajenim aktivnostima kao što su odvođenje djece u školu, trgovina kostima za Halloween i odlazak na roditeljske sastanke.
Najteže mu je da raskine veze sa poslom u koji je uložio toliko sebe i zatvori galeriju, ali to mu otvara prostor da obnovi odnose sa formiranom ćerkom, koja je poslije toliko doživljenih razočarenja doživjela od oca nema više nikakvih očekivanja. Prirodno je da se dijete oslanja na biološkog roditelja pa u svoj opravdanoj ljutnji ona i dalje polaže nade da će njega dobiti nježnost koja joj sleduje.
Zaključak do kojeg Grace dolazi je univerzalan za sve ljude – koliko god racionalizovali roditeljske nedostatke i funkcionisali bez onoga što nam je od njih falilo svi se mi uvijek okrećemo njima u trenucima najveće ranjivosti. Andy je svjestan da je uprkos dekadama poslovanja sa umjetnicima najveće umjetničko dostignuće osmijeh njegove djece i to razumijevanje stiže pravovremeno. Možda Andy nema sve što je zamislio (sređen život, uspješan posao) ali ima prave prijatelje iz uspješne karijere, djecu koja ga obožavaju i unuku koja unosi još jedan zrak svjetlosti u njegovom životu.
Rediteljka Hallie Meyers-Sheyer (ćerka rediteljskog glumačkog para Charles Sheyer – Nancy Meyers) većinu priče bazira na sopstvenom životu, ličnom iskustvu sa rastankom roditelja, očevoj odsutnosti i posvećenosti znatno mlađim polubratu i sestri. Tvrdi da je priča samo izašla iz nje na papir, a prema njenim riječima, cijelo vrijeme je za ulogu stoprocentno imala Michaela Keatona na umu; još jednom je glumac obavio nevjerovatan posao u ulozi sredovječnog muškarca – sve što mu se događa on prihvata sa dostojanstvenošću; ta hladnoća sa kojom se suočava pretumbavanjem života donosi komične elemente. Zanimljiva je i veza sa Andie McDowell koja glumi njegovu prvu suprugu; to nije prvi put da su njih dvoje u braku na velikom platnu – prvi put su sarađivali na filmu Multiplicity (1996) Harolda Ramisa, što se godinama uklapama u vremenski okvir njihovog braka iz ovog filma.
filmaginacija.blog 