Bugonia (2025)

Razgovor dvojice muškaraca o delikatnosti procesa polenizacije cvijeća služi za uvod u priču o nestanku pčela, važnoj a krhkoj karici ionako delikatnog ekosistema. Ugroženost je izazvana vještačkim faktorom a Teddy je jasno identifikovao krivca. Don pokazuje limitiran kapacitet za kritičko razmišljanje i samo prihvata činjenice koje mu servira rođak. Vrhunac obrazovanja obojice predstavljaju internet teorije zavjere i spremaju se za nelegalni poduhvat i odlaze toliko daleko u osmišljavanju plana da ubrizgavanjem injekcija uskraćuju sebi polni nagon da ne bi na bilo koji način odlutali sa cilja.

Paralelno sa njihovim prikupljanjem materijala upoznajemo i Michelle – izvršnu direktorku i lice korporacije koja koristi sve povlastice svog povoljnog položaja. Njena hladnoća i otuđenost su kontrast u odnosu na djetinju naivnost otmičara. Tek kada je dvojica društvenih marginalaca otmu i otkriju svoj misaoni proces razumijemo da se radi o opasnim ludacima. U Michelle su vidjeli vanzemaljku, predstavnicu andromedanske rase koja treba da ih odvede  na matični brod i upozna sa Imperatorom koji treba da prekine nasilnu kolonizaciju i uništenje Zemlje, a sve to do noći pomračenja Mjeseca.

Čak ni najimaginativniji korisnici alternativnog izvora znanja dostupnog samo na internetu teško da mogu racionalizovati ovakav haotičan proces, ali ipak je u pitanju ostvarenje Yorgosa Lanthimosa koji obožava Emmu Stone kao svoju glavnu glumicu i spreman je da iznova šokira neočekivanim obrtima. Tako ne iznenađuje naučnofantastični obrt u kojem se ispostavlja da je ludačka teorija istinita pa gledaoce tjera da se priupitaju u vezi skepticizma ka brojnim neprovjerenim teorijama koje kruže internet zajednicom.

Izolovanost porodice i zatvorenost u svoj sistem vrijednosti je ono što je reditelja lansiralo u svijet kinematografije (Kynodontas) pa ne iznenađuje sjajna maestralna dramska postavka priče. Crno bijela prisjećanja otkrivaju da je Teddyeva bolesna majka (Alicia Silverstone) još ostrašćenija od njega, što donekle objašnjava i njegovu fanatičnu predanost upitnom cilju.

Michelle je talac koja pokušava na svaki način da dovede u pitanje razum svojih otmičara a očigledno slabija karika od dvojice je Don. Za ulogu jadnog mladića reditelj je izabrao neiskusnog glumca sa neurodivergencijom i smjestio ga između dvije vatre, među ‘lavove’ glume kao što su Plemmons i Stone. Dok se oni intelektualno nadgornjavaju i pokušavaju da ostvare psihičku dominaciju Don u majici Society Briana Yuzne ne može da razluči ko mu glavu nosi. Sve je to previše za njegov intelektualni kapacitet i odlučuje sam sebi da skrati muke, ne dočekavši željeno putovanje na matični brod.

Priča ima nekoliko obrta – taman kada racionalno zaključimo da se otmičari ne pitaju sa glavom slijedi nova promjena tempa i uvjeravamo se u istinitost svega izrečenog. Ovakvim metodom reditelj nas tjera da se zapitamo šta ako su teorije o Zemlji kao ravnoj ploči, vakcinama i varikinom kao lijekom protiv Covida tačne. Zar je čovječanstvo gubilo vrijeme, razum i nerve ubjeđujući mase u istinitost neke činjenice? Lanthimos koristi ironiju i šok efekat kako bi gledaoca primorao da preispita vlastiti odnos prema informacijama koje guta s interneta.

Sve se, nažalost, svodi na riječi koje je Michelle izrekla tokom rasprave sa Teddyem – Nije važno da li je nešto istina ili laž, važno je ono u šta povjeruješ. Tragični kraj čovječanstva živopisno je propraćen kaverom Where Have All The Flowers Gone u izvedbi Marlene Dietrich. Na koncu nije bitno ni ko je bio u pravu ili krivu, bitna je činjenica da od čovječanstva nije ostalo ništa. A pčele su i dalje tu, oprašuju cvijeće i priroda je spremna da nastavi obnavljanje bez ljudi kao njene najveće pošasti.