Pri spomenu tropskih ostrva u glavama pojedinca je obično idilična slika dugih pješčanih plaža o koje lupkaju besprekorno čisti talasi, a cijeli prizor je okupan ljubičastim zracima zalazećeg / izlazećeg sunca. Takva percepcija je apsolutno opravdana ali to je samo površina. Najljepše destinacije svijeta obično su zemlje trećeg svijeta, a gdje je siromaštvo, tu su kolonijalne / imperijalne sile spremne da izguraju svoje interese. Takva je situacija i sa Tahitijem gdje je visoki predstavnik francuske vlade najvažnija figura među ostrvljanima.
De Ruller u bijelom odijelu i modernom mercedesu obilazi poslodavce i uticajne ljude koji svi traže njegovu pomoć, a on zadovoljno trlja ruke i u maniru vrsnog političara sarađuje sa svima. Nikada ne povišuje ton a svi znaju da mu ovlašćenje koje ima daje praktično neograničenu moć. Komplikacija u njegovom i životu ljudi koji su povezani sa ostrvom nastaje kada procure glasine o potencijalnim nuklearnim probama koje bi upropastile pitoresknu obalu Pacifika. Od toga trenutka kreće bespoštedna diplomatska borba i pregovori sa svakom stranom u pokušaju da dođu do tačnih informacija, kao i do izbora poteza koji se mogu preduzeti u situaciju koja se uistinu doima beznadežnom.
Lokalci su spremni da preuzmu ekstremne mjere, naravno poduprti stranim agentima; glavni kandidat za gradonačelnika ne zna ništa o tome dok brine o rezultatima novih izbora; admiral mornarice zadužen za sprovođenje spomenutih vježbi sve drži u tajnosti dok se u noćnom klubu sladi sa dobro građenim, oskudno odjevenim momcima . Vlasnik noćnog kluba i sumnjivog bordela nalik na onaj iz Fassbinderovog Querellea ima svoju računicu a De Ruller svojim uticajem okuplja tim ljudi i radi na prikupljanju egzaktnih informacija.
Sa razlogom je visoki komesar centralna ličnost ovog sporo rasplićućeg političkog trilera – dovoljno je dugo u politici da je apsolutno svjestan nepovoljnog položaja u koji je doveden glasinama koje su sigurno više od toga. Spreman je da ustukne pred moćnicima jer u igri velikih sila i nuklearnom ratu nema pobjednika. Toga ne čini ni voljenim ni popularnim ali u politici i racionalnom rasuđivanju, kako i sam kaže, nema mjesta za emocije. U sastancima sa svim predstavnicima on je taj koji drži slovo i rijetko ostavlja prostora za sagovornike – silna moć koju uživa svojim položajem daje mu za pravo da se tako postavi a oni koji se usude da se usprotive nalaze naspram njegovog nišana. Zrnce humanosti se nazire prilikom truda da utvrdi istinitost glasina o nuklearnom naoružanju ali ne krije da to radi zbog ličnih interesa. Magimel svojom zadivljujućom izvedbom na ramenima nosi priču koju je napisao i režirao reditelj Albert Serra.
Dugi kadrovi pacifičkog raja, uživanja u restoranima i noćnim klubovima suprostavljeni su sablasnim pregovorima iza pozornice o sudbini ostrva i njenih žitelja. Sijenka nuklearne katastrofe koja se nadvija nad rajskim ostrvom utoliko je strašnija zbog toga što destrukciju donose upravo oni koji ostrvo koriste za zadovoljavanje svojih površnih strasti. Tempo i estetska hladnoća mnogim gledaocima može djelovati pretenciozno ili zamorno, pa bi publika željna akcija i tipičnog razrješenja trebala da izbjegava ovaj naslov.
Polako razgrađivanje atmosfere i politička alegorija je zadovoljavajuća za poznavaoce francuske kinematografije Novog talasa i rasprave o kolonijalizmu i etici turizma. Sumoran kraj ostavlja stvari nerazjašnjenima a opet dovoljno jasnim da nakon testa (koji nije test nego se spremaju da bace pravu bombu) ništa više neće biti isto, pa su napori i dvostruke igre pojedinaca bile uzaludne. Za tumačenje završnice možda je najadekvatnije citirati Princeovu Sign of the Times: ‘When the night falls and if the bomb falls will anyone see the dawn?’
filmaginacija.blog 