Train Dreams (2025)

Osvajanje američkog kontinenta trajalo je dugo, a najveći doprinos spajanju dviju obala dala je izgradnja željeznica. Priroda neoskrnavljena ljudskim dodirom harmonično je bivstvovala sa domorocima koji su joj se divili i odnosi se prema njojnsa zahvalnošću i zasluženim poštovanjem. A onda je stvar u svoje ruke preuzeo samopozvani gost – bijeli čovjek nije bio tako uviđavan, naročito uz ubrzani naučno tehnološki napredak. Oteta zemlja ubrzo je postala poligon za izgradnju a sve pod okriljem progresa i društvenog boljitka.

Radnici kao što je glavni protagonista Robert Granier samo su poluge sistema vremena u kojem živi. Njemu zanat drvosječe predstavlja jedini izvor prihoda i mogućnost da izdržava svoju suprugu Gladys i nedavno rođenu ćerku Katie. Taj posao, uz opasnosti koje nosi, podrazumijeva i često odsustvo od kuće, što kontemplativnom i duhovonosti okrenutom mladiću naročito teško pada. Još kao mlad upoznao se sa nečovječnim odnosom prema manjina da bi i na samom gradilištu jedan od njegovih prijatelja Azijata brutalno platio cijenu neutemeljene optužbe za krađu. Odsijecanje stabala starih više od pola milenijuma takođe unosi u njemu unosi nemir i počinje da ima, ispostaviće se, snove koji su tragično predskazanje budućnosti.

Svako odsustvo od kuće oduzima mu bliskost sa djetetom koje je iz dana u dan sve veće i odaljava ga iz zagrljaja voljene žene. Zajednički planovi o radu na imanju su mu motivacija za poslednji sezonski angažman ali se sudbina okrutno našalila sa njim. Posljednji povratak kući ujedno je i tragičan – šumski požar je progutao kolibu sa suprugom i ćerkom i sve što je zatekao je plamena stihija u kojoj su dvije najvažnije osobe u njegovom životu nestale. Pokušaj povratka poslu drvosječe brzo odbacuje kao nekompatibilan sa sopstvenom ličnošću i idealima – uz pomoć dobronamjernog starosjedioca pregrmljuje najteže dane i uspijeva da nastavi dalje, napravivši dom na istom mjestu gdje mu je porodica stradala.

Efekat vatre u prirodi  je pročišćavajući – koliko god njemu bilo teško zbog subjektivnog gubitka priroda se regeneriše i nastavlja da opstaje kao i hiljadama godina do sada. Upravo osluškivanje prirode i samotnjački život kojem se posvetio Robert donose mu uvide u ono što je slušao od starijeg kolege. Sve u prirodi je isprepletano beskonačno dugim nitima i svaka djelovanje se uzročno posljedično odražava na nešto drugo. Tako je i on uspio da izmogne snage da proživi srećan život u skladu sam sa sobom, uprkos sijenci gubitka koja ga nikada nije napustila. Ne prestaje da čuje njihove glasove i da iščekuje povratak koji se neće desiti. Lakog razrješenja i površnih odgovora nema – svako od nas živi u skladu sa sobom i svojom boli najbolje što umije i to je sva ovozemaljska filozofija.

Centralni junak nosi priču, a ostatak glumačke postave predstavlja komadiće slagalice u njegovom mozaiku. Bio to Clifton Collins koji se pojavi na svega par minuta, William H. Macy koji ima zapaženiju epizodu ili Kerry Condon koja posmatra teren u naučne svrhe; oni su tu kao fragmenti, uspomene ili putokazi koji mu pokazuju ispravnost sopstvenih misli. Rober funkcioniše kao ogledalo jedne SAD koje više nema – sva divljina i misticizam su iščezli i ustupili mjesto razumu. Ali za one koji pažljivo osluškuju zvuke prirode nepogrješivo mogu dopru do suštinske i neraskidive povezanosti između čovjeka i prirode. Završnica je adekvatna, uz originalnu pjesmu Nick Cavea, istog naslova kao i film, koja govori o junakovoj životnoj odiseji: 

I’ve seen a grizzly big as a house

Walk across an open plain

Heard of a boy called Elvis something

Whose voice could drive young girls insane

I’ve seen a man from a mile away

Shoot a bobcat through the brain but

Lately, I’ve been having dreams, crazy dreams I can’t explain

A woman standing in a field of flowers

And a screaming locomotive train

Crazy dreams that go on for hours

And I can’t begin to tell you how that feels

I’ve seen an elk with twisted antlers

Throw bright lightning across the sky

Seen a man with a broken curse

Leap from a bridge and try to fly

And I’ve seen a boy who was a dog

Who became a man who forgot to die

Lately, I’ve been having dreams, crazy dreams I can’t explain

A woman standing in a field of flowers and

Screaming locomotive train

Crazy dreams that go on for hours

And I can’t begin to tell you how that feels

The space that connects me where I am now

To the place where I’ll one day be

It’s measured in the words that we speak

And the strange and wondrous things I’ve seen

It’s measured in truth, it’s measured in love

Measured in a tendency to pain

It’s measured by a girl in a field of flowers

Screaming, “Dream of a midnight train”

This has been going on for years, years

And years and years and years and years and years and years and years

I can’t begin to tell you how that feels