Bezbjednost graðana Londona je ugrožena pojavom serijskog ubice, a nije riječ o Jack the Ripperu. Prazničnu atmosferu narušava ubica Deda Mrazova a motiv ostaje nepoznat. Sumnja pada na Cliff Boyda dok se njegova djevojka Kate suočava sa gubitkom oca. Detektiv Harris i poručnik Powell su jedini koji se ubici mogu naći na putu. Ubrzo i to biva dovedeno u pitanje kada se novinar Giles namerači da otkrije tajnu detetktiva Harrisa. Kako će se razmrsiti ovo klupko ostaje nepoznanica do samog kraja, isto kao i sadržaj paketa koji je glavni detektiv na slučaju dobio od nepoznatog pošiljaoca.
Veliki broj ubistava živopisno je dočaran skromnim efektima, a oružja kojim su počinjena variraju od hladnog oružja poput žice, noža, britve i koplja do pištolja i roštilja za pečenja kestena. Crveno odijelo Deda Mraza postaje simbol smrti a likovi ispod brade i kape dostojni su prezira da ih je teško sažaljevati. Jedina humanizovana žrtva je Katin otac da bi se oko nje i njenog momka vrtjela cijela priča.
Naravno da policija tapka u mraku i istražitelji osjećaju pritisak nareðenih što daje elemente proceduralne drame. Gluma je najblaže rečeno osrednja i priča je neujednačenog ritma pa djeluje da su ubistva samo haotično poreðana bez posebnog reda i smisla. Teško je povjerovati u romantični podzaplet izmeðu Harrisa i Kate, što zbog neuvjerljive glume, što zbog razlike u godinama i rupa u scenariju.
Nekoliko tragova nas namjerno usmjerava u pogrešnom pravcu kao u pravoj istrazi serije zločina, ali rasplet treba vidjeti da bi se uvjerili da je stvarno istinit. Priča o traumi iz djetinstva toliko je nebulozna da je groteskna, a epilog je, najblaže rečeno, bombastičan. Razrješenje praktično ne postoji. Ubica posmatra žrtve iz prvog lica pa se može govoriti i elementima karakterističnim za giallo / slešer podžanr.
Soundtrack je bogat synth temama i izlišnom dozom ničim izazvane golotinje. Muzika je vjerovatno najčvršći element filma. Synth teme nose i ritam i emociju i čine film interesantnim kada narativni elementi otkažu. Neskladnost postaje glavna odlika – scene se ponekad zalijepe jedna za drugu bez logike, kao da reditelj nije mogao da se odluči da li prvi slešer, policijsku dramu ili karneval apsurda. Powellov pogled kad shvati da mu novinar nudi pomoć u istrazi — to nije gluma, to je čovjek koji izgleda kao da se pita zašto je prihvatio ulogu. Cliff izgleda kriv čim se pojavi, ali ne kriv kao lik koji nešto krije nego kao glumac koji izrazom loca odaje da je tog dana zakasnio na set. Katina ljubomora, gnijev ka partneru i cijukanje sa istražiteljem su očajni. Sve ovo stvara neplaniranu, ali simpatičnu nesigurnost — nikad ne znamo ko će se pojaviti, nestati, ili poginuti u idućih pet minuta.
London u vrijeme praznika djeluje kao savršeno haotična postavka – od tržnih centara, preko kuće strave do pozornice na kojoj nastupa Caroline Munro u kratkoj (muzičkoj) roli. Cliff i Kate se mogu protumačiti kao lažni protagonisti jer jedno od njih postaje žrtva, a o drugom nema ni spomena u traljavom razrješenju. Treba pogledati istini u oči i priznati da je ovaj naslov legendaran zbog ubijanja pijanih Deda Mrazova i očajne glume niske produkcije, sa dovoljno šokatnih trenutaka da dostigne kultni status.
filmaginacija.blog 