Sklad bijelim pokrivačem pokrivene šume kvari nekontrolisani izliv emocija vojnika. Dok njegov saborac iz čete pokušava da ga dozove pameti počinje naracija. Decembar je 1944. u Ardenima i vode se prelomne ratne kampanje – saveznicima je potrebno da izdrže finalni nalet neprijatelja i zapute se ka Berlinu, a to je ujedno i poslednji trzaj otpora desetkovane njemačke armije. Grupa američkih vojnika zadužena je za prikupljanje operativnih podataka sa terena i sa startne brojke 12 spali su na tri od kojih je PTSD-om pogođenim Mother najstariji sa 26 godina.
Ostatak golobrade čete predvodi mladi poručnik Will Knot (ha!) koji ne haje mnogo za činove kao i većina pravih vojnika upoznatih sa hororima direktnog sukoba na frontu. Tu su još i nesuđeni svješetnik Father, mehaničar Bud, prevodilac jevrejskog porijekla Stan i najsposobniji vojnik među njima Mel. Dobijaju zadatak da potraže patrolu koja se nije vratila iz izviđanja i zauzmu usamljeni dvorac u šumi. Na straži čuju njemačke glasove svuda oko položaja koji su dobili zadatak da brane ali nešto je neobično. Prvo im neprijatelj poželi laku noć a onda se povuče bez uobičajenih netrepeljivosti.
Po dnevnoj svjetlosti se i sami uvjeravaju da je riječ o grupi vojnika odsječenoj od sopstvene čete i čine ih dječaci još mlađi od njih i starci. U iščekivanju paljbe amerikanci naprave Sneška Belića sa pogrdnog porukom za Hitlera a Njemci uzvraćaju grudvama i kićenjem jelke. Obije strane jednako su site borbe i pogubljene u samoubilačkim naredbama da se radije odlučuju da prihvate neočekivanu humanost koja je probudila dobro u svima njima. Jedino je Mother toliko skrhan ličnim gubitkom da je izgubio kontakt sa stvarnošću.
Dvorac funkcioniše kao medijum, ne samo između suprostavljenih tabora, već između ljudske dobrote i ratnog zločina. U svijetu u kojem je razaranje dio svakodnevnice stoji dostojanstveno i prkosno dokazujući da ljudska priroda ne mora biti uvijek destruktivna. Umjetnička djela vajarstva i slikarstva pokazuju još jednu ljudsku sklonost – sklonost ka stvaranju nečega vanvremenski lijepog bez ikakve potrebe za ličnom koristi.
Prijateljstvo između promrzlih vojnika ruši jezičke barijere i osjećaj pripadnosti briše razlike među njima – i ideološke i jezičke. Svako od njih ima dom kojem bi se vratio i tim zajedništvomm dokazuju da nisu usamljeni u mahnitom ubijanju do smrti i da nisu mašine koje bespogovorno povlače okidač.
Pješadinci su pioni u rukama oficira koji ih raspoređuju i žrtvuju po mapi pod izgovorom napredovanja i osvajanja teritorije. Sjećanje iz rodne SAD prije nego što su doputovali u nepoznatu stranu zemlju pokazuje da je 11 od 12 članova nije nikada imalo odnos sa suprotnim polom. Gubitak nevinosti sa djevojkom koja je izgubila vjerenika u ratu govori o onome što ih čeka na prvim borbenim linijama. Pri ulasku u dvorac puštaju srnu iz zatvorene prostorije što je još jedan simbol gubitka čednosti – ili je možda upravo to naznaka ljudskosti koja ih razlikuje od nadređenih?
Antiratni film dobija novu dimenziju sa modernim ostvarenjem – nelagodnost koju donose subjektivni kadrovi lutanja nepoznatom teritorijom u izvjesnoj mjeri olakšana je eterealnim instrumentalima koji nagovještavaju da će se sve okončati. Niko ni ne pomišlja o potencijalnom srećnom kraju ali ako je narator poživio da ispriča neobične događaje koji se mogu smatrati Božićnim čudom ukoliko u ratnom razaranju bilo kakav ishod može biti srećan. Na kraju, u bijeloj tišini Ardena, rat se na trenutak pretvara da ne postoji. Ne zato što je pobijeđen, već zato što su obični ljudi nakratko odbili da u njemu učestvuju. Priča ne govori o primirju, već o kratkom, gotovo sramnom podsjećanju da je ljudskost uvijek bila moguća – samo nikada dozvoljena.
filmaginacija.blog 