Patrijarhalni teror je nešto sa čime većina crnogorskih porodica može da se poistovjeti. Sveznajuća mudra glava kuće samoinicijativno donosi sve bitne odluke u životu svojih najbližih, nikad se ne upitavši ispravnost svojeg rezonovanja. Ako ikada dođe do bilo kakvog suprostavljanja tu je uvijek efikasno zastrašivanje drekom, a po potrebi prigodnim fizičkim nasiljem. Iako se moja porodica može smatrati barem srednje normalnom otac je u mom životu bio, prvo figura koje sam se plašio i koja mi je utjerivala strah u kosti, pa tek onda roditelj. Ženski članovi porodice nisu puno doprinijeli poboljšanju te slike, nego su ga uvijek iza leđa proklinjale i priželjkivale da ‘crkne prije sjutra’, dok u direktnom sukobu su se uvijek slijepo povinovale svakom njegovom prohtjevu. Zato mi je i lako da se poistovjetim sa mukama u kojima su se našle supruga i ćerka neprikosnoveno hladnokrvan Michael Gough.
Walter rutinama snažno učvršćuje sopstvena uvjerenja i moralnu ispravnost svojih pogleda na stvarnost, pa samovolju nameće članovima porodice – sinu Rupertu koji ide očevim stopama i bavi se porodičnim poslom u vezi osiguranja; submisivnoj gospođi Edith koja bijeg traži u slikanju kada joj nabave materijal, jer sama ne smije da izađe iz kuće; tinejdžerki Jane koja da bi udovoljila ocu mora da ostavi svoje formativne adolescentske tegobe. Univerzum u kojem obitava ohola glava porodica je samo njemu podređen i tu nema nikakvog prostora za odstupanja i svaki vid slobode i/ili tinejdžerskog bunta biva strogo kažnjen ili kamdžijom ili šamarima iz forhenda/bekhenda.
Majka nema snage da se usprotivi sve dok Walter ne pretjera sa kažnjavanjem ćerke što je tjera na djelovanje. Njih se dvije zajedno odlučuju na smjeli korak da nešto preduzmu povodom muke u kojoj su se nevoljno našle. Edith zna da joj suprug ne bi dozvolio razvod, niti bi joj odobrio starateljstvo nad ćerkom pa je jedini način oslobođenja da probaju da mu oduzmu život i učine da to izgleda kao nesrećan slučaj. Sami čin suprostavljanja takvom tiraninu iziskuje veliku hrabrost a ubistvo je jedini iskorak ka priželjkivanoj slobodi.
Griža savjesti nakon počinjenog trovanja tabletama proganja i ćerku i majku ali dobitak je preveliki da bi se osvrtale na nešto tako trivijalno kao osjećaj krivice, što se ogleda i u Janeninim riječima – ‘Uvjeriću sebe da je počinio samoubistvo’. Naravno da stvari ne idu kao što su planirale i u napetom iščekivanju shvataju da sve nije tako glatko prošlo kao što su se nadale. Walter je previše žilav kao arhetip zlostavljača zakamufliranog u običnog porodičnog čovjeka da bi ga se tek tako otarasile. Njegov povratak iz mrtvih osjećaju na svojoj koži i to je presudni događaj koji ionako neuravnoteženu Edith gura preko granice ludila.
Ovdje je riječ o nečemu mnogo većem od puke Poovske krivice izazvane teškim zločinom – osim što su otišle protiv sebe i suprostavile se suprugu i ocu njih dvije za tako nešto nisu dobile nikakvu nagradu već samo otrežnjujući šamar realnosti i uvjerenje da ništa ne mogu promijeniti. Povratak svakodnevnom životu kao da se ništa nije dogodilo za njih je najveća kazna. Za majku je već prekasno i njoj nema spasa, a Jane može samo da se nada da će da smogne snage da pobjegne glavom bez obzira od roditeljskog doma kada napuni osamnaest godina.
Izlišno je komentarisati kameno lice Michael Gougha i jezu koje ono izaziva u gledaocima. Ne zna se da li je gora njegova tipična engleska smirenost ili kada se transformiše u svirepu zvijer da bi šamarima uvjerio ćerku da je nedopustivo kupanje u rijeci. Poniranje majke u ludilu je zanimljivo prikazano kroz koloritne noćne more dok je sin previše preokupiran sobom da bi ga mučilo nešto tako površno kao zlostavljanje majke i sestre. Interesantno je da ulogu Ruperta tumači sin Michaela u stvarnom životu a glumica koja tumači ulogu ćerke mu je postala supruga godinu dana nakon završetka snimanja.
Skroman budžet od svega 55.000 funti nadomješten je gotski dekorisanim enterijerima i tihim kadrovima bez razgovora. Upravo kroz te enterijere koji najbolje oslikavaju osjećaj nadolazaćeg terora. Ubistvo tiranina ne donosi automatsku obnovu života, već samo otrežnjujuću prazninu i hladna realnost, a ne spektakl čine naslov Letonca Viktorsa Ritelisa nezaboravni, pogotovo za gledaoce koji prepoznaju opasnost prikazanih dinamika.
filmaginacija.blog 