Visok nivo kompetitivnosti koji vlada u svijetu kulinarstva potpuno je kontradiktoran pravoj prirodi pripreme hrane za preživljavanje i za ispunjavanje porodične trpeze. Važnost porodičnih recepata i tradicija zajedničkog familijarnog obroka bila je predmet kinematografije od tajvanskog Eat, Drink, Man, Woman do afroameričkog Soul Fooda. U svim kulturama ritualni objedi jačaju veze između članove porodice koji pomažu da se nose sa surovim spoljnim svijetom.
Aoy je u sigurnoj luci porodičnog posla; glavna je kuvarica u restoranu brze hrane kada je primijeti Tone, koji radi kao mlađi pomoćni kuvar za svjetski priznatog šefa kuhinje Paula, poznatog po svojem ekstravagantnom jelovniku i rigoroznim zahtjevima od članova svoje ekipe. Aoy se dokazuje u teškim uslovima pod velikim pritiskom i stiče mjesto u timu krem de la krema svjetske kuhinje. Srećom po nju, tata i braća i sestre održavaju restoran u periodu njenog dokazivanja na najvećoj kulinarskoj pozornici. Samo je potrebno da se i sama uvjeri da sreća nije u žrtvovanju sebe da bi se pripremio savršen obrok. Priprema jednostavnih obroka je ispunjavajući proces koji nikakav novac i slava ne mogu nadomjestiti, a to glavna junakinja shvata tek u finalnom okršaju sa učiteljrem / arhi-neprijateljem koji je oličenje svega što nosi opsesija perfekcionizmom.
Moralne skrupule za Paula ne postoje, samo je potrebno slijediti strogo precizna upustva za pripremu hrane koju obični smrtnici ne mogu priuštiti. I sam svjestan da nije tajna samo u spremanju jela prodire u suštinu i fokusira se na brendiranje sebe i prodavanje malih umjetničkih djela što se da vidjeti po svakom brižno pripremljenom jelu. Pritisak koji nameće članovima svog tipa je neizdrživ i za iskusnije radnike pa se konstantno mijenja postavka koja pomaže.
Glavna junakinja se povezuje sa Toneom ali vrlo brzo postaju jedno drugom konkurencija, što onemogućuje razvoj emocinalnog odnosa i polako počinju da shvataju visoku cijenu koju moraju da plate da bi uopšte mogli da rade na najvišem nivou. U kuhinji nema demoktratije, samo čvrsta autoritativna figura strogo diktira upustva koja se do tančina moraju slijediti. U kinematografiji su brojni primjeri žrtvovanja dijelova sebe da bi se stiglo do željenog cilja (Whiplash, Black Swan) a to je ono što mora svaki ozbiljan šef kuhinje da uradi.
Snažno su naglašeni motivi hrane kao izvora moći, kontrolisanje hladnog oružja kao što je nož kao alat (do jedne ure, lol XD) i vatre. Konstantne opekotine su fizički podsjetnici za Ayu šta je sve pretrpjela, a pritom nije ni zadovoljna transformacijom do koje ju je dovela obuka. Osim klasnih sukoba naglašeni su i sukob individualizma i pripadnosti zajednici; ulične hrane i fine kuhinje; ambicije i lične satisfakcije. Reditelj je inspiraciju za priču pronašao u razgovorima sa stvarnim kuvarima koji su prošli kroz svojevrsnu psihofizičku torturu da bi postali najbolji u svom poslu.
U kuhinji se otkriva prava istinu koja se krije od prefinjene klijentele i ketering se pretvara u performans / direktnu bespoštednu borba za dominaciju gurmanskim svijetom. Iza bijelih kecelja i kapica se kriju ljudi koji su potrošna roba i zato je važno istaknuti se u konkuretnom, nemilosrdnom svijetu u kojem najjači preživljavaju. Šok efekat i prilagođavanje potrebama imućne klijentele je mala cijena koju treba platiti za život u najvišem društvenom staležu. Dostizanje vrhunca ne garantuje zadržavanje na vrhu – da bi ostao na vrhunskom nivou glavni kuvar mora da prevazilazi sebe svakim sledećim jelom, dok psihički ne popusti ili ogugla na razarajuću usamljenost koju boravak na krovu donosi.
filmaginacija.blog 