Vožnja kolima muža, trudne žene i male ćerke, na prvi pogled ni po čemu specifična, pokreće lanac događaja, po uzoru na efekat leptira, koji bi postidjeli i najsavremeniju Rube Goldbergovu napravu. Automobil udara životinju na neosvijetljenom putu a kvar porodicu prinudno zaustavlja ispred radnje uslužnog vlasnika koji nudi pomoć. Zvuk škripe vještačke noge vozača u Vahidu pokreće slike užasa koje ne može izbrisati iz glave – prepoznao je islednika koji ga je mjesecima ispitivao i batinama ubijao Boga u njemu i njegovim prijateljima.
Trauma režimskog iživljavanja opravdanog religioznom motivacijom je toliko duboka da jadna žrtva iživljavanja ni ne razmišlja već otima i u plitko iskopanu raku u pustinji strpava svoga dželata. Vahid je ipak bolji čovjek od onoga koji mu je batinama odvalio bubrege i trajno upropastio unutrašnje organe – najmanja sumnja da to nije ozloglašeni, šepavi Eqbal tjera ga da preispita svoje postupke i nađe potvrdu od strane još nekog od zatvorenika.
Problem nije samo u tome što su svi mučeni protivnici sistema imali povez preko očiju – čak i da je istina da se radi o čovjeku koji im je upropastio živote toliko su samosvjesni da dovode u pitanje moralnost svojih postupaka. Fotografkinja Shiva povlači sa sobom i buduću nevjestu Gali koja i dalje ima psihičke probleme od susreta sa, u gepeku kombija uredno upakovanog režimskog isleditelja. Fizički bol je mali u poređenju sa psihičkom torturom ponižavanja i uništavanja svega ljudskoga samo zato što su od obilježeni kao državni neprijatelji od nefunkcionalnog sistema.
Neobična skupina ulazi u žestoke unutarnje konflikte ali uvijek uspijevaju da budu bolji ljudi od onih koji su ih ubili u pojam i upropastili im živote. Kada zazvoni Eqbalov telefon i ćerka traži pomoć za majku kojoj je pozlilo Vadim bez sekunde razmišljanja postupa ispravno i odlazi za ženu da je povede do bolnice. Čak ide toliko daleko da svojim novcem čašćava babice nakon porođaja žene svog mučitelja. Ako je njemu život upropašten to ne znači da treba da zaboravi osnovne principe ljudskosti i to je velika nada, ne samo za Irance, već i za čovječanstvo uopšte.
Teret građanskih sukoba su dobro na svojoj koži osjetili i narodi Balkana, nekadašnji sunarodnici u velikoj SFRJ pa je ljudima kod nas dobro poznat horor nastavka suživota sa dojučerašnjim huškačima, koljačima i svakojakim svaštočinama. Vrijeme donosi blijeđenje uspomena a priča o ostavljanju prošlosti za sobom smanjuje pripravnost i na određeni način ebolira zvjerska nepočinstva. Svakako je oproštaj i nastavak života bolja opcija jer opsjednutost crnim mislima , mržnja i nagon za osvetom ne omogućavaju normalno funkcionisanje.
Gostoprimivo, druželjubivo i nekad civilizacijski napredno društvo kao što je iransko (važi za sve narode Bliskog Istoka) srozano je zlokobnom sijenkom fundamentalizma koja prijeti da sve proguta. Uvijek je religija bila opijum za masu i manipulaciju unesrećenima a obećanje zabrobnog života utoliko je snažnije što je nivo bijede veći.
Tehnički pristup je intiman, prepun subjektivnih kadrova i tjeskobne skučenosti u sopstvenoj koži. Od ožiljaka na nozi, prekom škripe proteze i krištanja vrana u otmenom naselju do potvrde sumnji i u zatočeništvu oholog mučitelja. Umjesto prenaglašene revanšističke katarzične scene, dobijamo neočekivanu milost. Reditelj Jafar Panahi ne glorifikuje ni žrtvu ni mučitelja već tjera gledaoca da razmisli o širini odgovornosti i da shvati da oprost nije slabost, nego društvena i moralna odgovornost.
filmaginacija.blog 