Raznovrsnost porodičnih problematika i tragedija je nešto što je potrebno uvijek naglašavati i prepoznavati. Svaka individua ima određeni vid nerazumijevanja sa najbližim, često praćen i problemima u komunikaciji. Diskrepanca stavova je učestala i šablonski se ponavlja ma svim meridijanima, što iako ne olakšava težinu problematike barem donosi utjehu da pojedinac nije usamljen sa svojim brigama. Druge porodice su tu da nas na to podsjete i odmognu sa dijelom tereta.

Kao u čuvenom poglavlju romana Virdžinije Vulf Ka Svetioniku kuća pripovijeda o svojim stanarima – Nora i Agnes su sestre odrasle u predivnom domu, spokojno sve dok rasprava roditelja nisu postale toliko učestale da su se razišli i djevojke su odrastale bez oca. Kao odrasle osobe sahranjuju majku i u život im se vraće očinska figuta koja im je toliko nedostajala u formativnim godinama. One su već formirane ličnosti – Nora je ugledna pozorišna glumica sa napadima panike koja ima aferu sa oženjenim kolegom, dok je socijalno prihvaćenija Agnes udata istoričarka zaokupirana djetetom.

Obije imaju različite odnose sa otuđenim ocem. Mlađa Agnes je previše nesigurna da bi se ikad suprostavile čovjeku kojeg tako rijetko gleda, jer su momenti kada im posvećuje pažnju a starija Nora ne može da ocu oprosti sve godine odsustva. Ruku na srce, tata Gustav je poznati svjetski reditelj koji je karijeru i odnose sa kolegama na setu stavio ispred svoje porodice; nije snimio film punih 15 godina; dolazi kod Nore sa scenarijem kojim bi pokazao da ima još jedan film u njemu; nudi joj glavnu ulogu koju je eksluzivno napisao za nju. Njegovim jezikom – želi da izgladi odnose kroz film, tačnije režiranjem trenutka koji mu je obilježio odrastanje i ostatak života.

Veliko platno je jedini odušak kojim može da iskaže svoje emocije. Agnes je imala prilike da osjeti tatinu ljubav jer je kao djevočica, glumila u očevom poslednjem filmu, Nora nije imala tu privilegiju. Jasni su razlozi zašto Nora, automatski, ne želi za to ni da čuje. Tata uz sve dobre najbolje namjere nikada nije riječima izgovorio ono što joj je trebalo da čuje o razlozima povratka u njihove živote.

Filmski radnik kao što je Gustav jedino umije da komunicira putem pokretnih slika i to je njegova najveća tragičnost – sve ono što opsjeda njegove misli sažeo je u scenario, kroz priču o suicidalnoj majki dječaka baziranoj na istinitim događajima. Lično iskustvo zajedničke porodične traume daje odsutnom ocu uvid u Norin pokušaj samoubistva o kojem ništa nije znao. I otac i ćerka u svijetu režije i glume traže iskupljenje i prihvatanje koje im nedostaje ali im evidentni uspjeh ne može nadomjestiti narušeni uzajamni odnos.

Neuspjeli brak sa majkom djevojaka ne umanjuje činjenicu o psihičkoj sličnosti između Gustava i njegovih ćerki. On je toliko uticajan u svijetu sedme umjetnosti da superpopularna glumica Rachel Kemp trčeći grabi rolu nakon ćerkinog odbijanja. Rachel je to uradila iz sebičnih razloga da bi revitalizovala karijeru i dokazala da može da odstupi od šablonskih uloga kojom je agent zasipa. Njena posvećenost ulozi je zapanjujuća ali brzo postaje svjesna da se našla u emocionalnom porodičnom uraganu i da nije u stanju da odgovori na zahtjeve Gustava.

Zapanjujuća je lakoća kojom uigrani scenarijski dvojac Trier / Vogt uvlače u mikrouniverzum otuđenih i duboko uznemirenih ljudi. Još jednom reditelj komeša duhove prošlosti i suočava junake sa neosviješćenim greškama predaka u sadašnjosti. U priči se kombinuju snimci starih Gustavovih ostvarenja sa realističnim uspomenama vezanim za kuću, dodirnom tačkom i zajedničkim mjestom u kojoj su svo troje odrasli. Prostori i mjesta kojima se kreću junaci važni su za utvrđivanje njihove motivacije i miješanjem vremenskih tokova reditelj još jednom secira dušu grada i onih koji ga čine prepoznatljivim. Skarsgardov Gustav dočarava zamršenu vezu između života i smrti, ljubavi i pokušaja da se nadoknadi nedostatak porodičnog života. Reinsve u ulozi Nore je potpupno prirodna i izvedba djeluje kao nadogradnja Julie iz prethodnog Trierovog ostvarenja Worst Person in the World.