Sirat (2025)

Festivalska atmosfera marokanske pustinje ne donosi olakšanje nakon sumornog pojašnjenja naslova filma. Sirat, prema islamskom vjerovanju, je uzak i opasan most koji svaka osoba mora preći na Sudnji dan kako bi ušla u Raj (Džennet). Opisuje se kao tanji od dlake i oštriji od mača, a vjernici ga brzo prelaze, dok grešnici mogu skliznuti u Pakao. Žurka elektronske muzike je savršen simbol zajednice grešnika i izgubljenih duša koje žive u slatkom mjehuru isključenosti od spoljnog svijeta. Luis sa sinom Estebanom i malim psićem, u vrtlogu narkotika i plesne ekstaze, pokušava da pronađe svoju ćerku koja je otišla od kuće prije pet mjeseci. Imajući u vidu da je Mar punoljetna potraga je uzaludna jednako kao u Schraderovom Hardcoreu, i to je prva od brojnih referenci na legendarna kinematografska ostvarenja.

Nakon što vojska rastjera posjetioce festivala otac i sin nastavljaju put u potrazi za sledećim događajem u pustinji, a predvode ih dva kampera neobičnih osobenjaka,  lutalica čiji je život konstatno lutanje od žurke do žurke. Jedan od njih ima majicu Todd Browningovog Freakshowa, što je savršena metafora za njega i njegovu ekipu. Koliko god bili neobični, naročito nekome ‘normalnom’ kao što je Luis, u njihovoj prirodi je prihvatanje svakoga i tako brzo integrišu nove članove svoje čudne porodice.

Potraga za žurkom ispostavlja se jednako uzaludnom kao i očevo traganje za otuđenom ćerkom – dok oni pokušavaju da izbjegnu stvarni svijet Luis izbjegava da se suoči sa činjenicom da je njegovo dijete samostalno, odraslo i ne želi da ima kontakt sa njim. Najteža stvar u vezi roditeljstva je odvajanje djece od sebe i priznavanje da su samostalne jedinke. Trenuci vezivanja sa Estebanom tokom pauza od napornog puta su slamke spasa za roditelja ali sudbina je spremna da nenadano pokaže svoje surovo lice.

Probijanje surovim terenom na trenutke podsjeća na epski Wages of Fear, naročito kada kamperi vijugaju planinskim putevima izbjegavajući vojne patrole. Putešestvija u pustinji je gotovo romantizovana sve dok par događaja ne djeluju otrežnjujuće za protagonista a šokantno poput lakta u nos za gledaoce. To je i srž životne lekcije – koliko god bili uljuljkani u sagrađeni komfor uvijek su tu neočekivane okolnosti da nam, ljudskim bićama sa svojim slabostima, izbiju vazduh iz stomaka. Sposobnost oporavka od takvih šokova je ono što pravi razliku između slabih i jakih individua. U takvim okolnostima sva širina slobode i otvorene ceste postaju veće stege nego najskučeniji zatvor.

Razrješenje psihodeličnog filma ceste ne postoji, kao što nikad ne dobijemo magični odgovor o svrsi sopstvenog postojanja. Spoljne okolnosti kao što su zloslutni ratni sukobi uvijek izgledaju kao konkretne prijetnje, ali nekad strava i užas dolaze kada se najmanje očekuju. Spržena pustinjska zemlja Maroka sa svojim oazama i impozantnim planinama usred nedođije podsjeća junake koliko je kratkotrajan ljudski vijek na Zemlji.

Većina aktera, osim Luisa, nisu profesionalni glumci i njihova sirova energija filmu daje dokumentarnu težinu. Tonin, Bigui, Steff, Josh i Jade su izabrani uličnim kastingom i oni su marginalci, poput likova koje tumače – žive od nastupa na festivalima i žive van sistema. Priča profitira od nesavršenosti glume dok Luis donosi stabilnu, iskrenu bazu. Kamera često favorizuje dugačke kadrove koji ostavljaju prostor za nesigurnost i napetost, a soundtrack elektronske muzike savršeno pojačava osjećaj osječenosti.