Laboratorijski pacov, izgubljen u nepreglednom lavirintu, zlokobno predskazuje ono što slijedi u naučno fantastičnom spektaklu francuskog reditelja Alejandrea Aje. Upozorenja uz filmove dolaze sa razlogom, pa je validna preporuka jda gledaoci koji imaju problema sa klaustrofobijom budu oprezni prilikom izbora ovoga naslova. Takođe, ovo je jedan od naslova u kojima bi analiza zapleta pokvarila ugođaj jer bi ublažilo efekat iznenađenja proisteklog iz postepenog upoznavanja sa pričom.
Glavna junakinja se budi u tehnološki savršenoj, medicinskoj kapsuli, opremljenoj za brigu o pacijentu. Ona je pacijentkinja Omicron 267, jedna od desetine hiljada prijavljenih kandidata; njena kapsula je oštećena i ubrzano gubi kiseonik, bez administratorog koda ne može da otvori naprednu kriogensku jedinicu, predviđenu za čuvanje bioloških uzoraka i stvaranje ekstremnih uslova koje je nemoguće postići običnim hlađenjem.
Da li je pacijent tu dobrovoljno i da li se uopšte radi o zdravstvenoj ustanovi – misli koje prožimaju užasnutu junakinju, svjesnu da zalihe kiseonika mogu potrajati svega sat i po u najidealnijim uslovima. Uslužna vještačka inteligencija MILO sipa činjenice i nastoji da se pobrine za svog pacijenta na način koji je programirama. Panika se uvlači pod kožu nesrećne djevojke dok pokušava da se prisjeti osnovnih informacija o sebi, uz pomoć surovo konciznog MILO-a, sa kojim svaka misao mora biti jasno konstruisana da bi pružio traženu informaciju. Svaka nejasnoća dovodi do zida, što samo troši dragocjeni prirodni element iz naslova.
Priča, iako utemeljena na razumu i dobrobitima napredne tehnologije, obiluje ispresijecanim mislima junakinje koju fenomenalno dočarava uvjerljivom glumom i velikim rasponiom emocija Melanie Laurent. Ljudska bića razum počinje brzo da izdaje u izolovanim prostorima i nus pojava su uvjerljive halucinacije. Zajedno sa junakinjom, gotovo interaktivno, strepimo za svaki dah kiseonika koji u panici ispusti, za svaki telefonski poziv koji pokuša da uputi, iako je surovost robota okrutno predvidjela neizostavno tragični kraj već na početku. Upravo gdje prestaje statistika počinje svijest, na papiru najinteligentijih bića u galaksiji. Kompleksnost ljudskog uma i to upravo iz dijela koji manje možemo da kontrolišemo još uvijek može da nas iznenadi i to je slamka za koju se hvatamo u najtežim trenucima, što nas razlikuje od programirane tačnosti mašine.
Svaki kontakt sa spoljnim svijetom koji uspostavlja junakinja, svi podaci do kojih dolazi samo komplikuju ionako već zamršenu situaciju. Sveukupni dobri utisak pojačava i soundtrack dostojan kompozicija velikana synth žanra 80-ih, a kako se priča odvija tako i sci fi elementi postaju dominatniji nakon uvodne, efektne postavke trilera preživljavanja.
Potrebno je mnogo dara i talenta da bi se snimio psihološko tehnološki, naučno-fantastični horor preživljavanja – malo je stvaralaca koji bi tako kompleksnu priču mogli da iznesu i da uspiju u svojoj zamisli. Alejandre Aja pogađa suštinu obradom dobro poznatih tema koje su oduvijek inspirisale stvaraoce fantastike – odnos čovječanstva prema tehnologiji i svjesno potčinjavanje kojem se prepuštaju ljudi u jurnjavi za boljitkom i napretkom nauke. Da li su odluke koji ljudi željnih empirijskog dokazivanja prirodnih zakonisti i pomjeranja granica univerzuma fanatične i ishitrene?
filmaginacija.blog 