Good Boy (2025)

Još jednom pas, krzneni ljubimac i čovjekov najbolji prijatelj, potvrđuje svoju odanost i privrženost gospodaru i čine da se kao ljudska bića posramimo od njihove nepovratne predanosti. Nekad ljudi nisu u stanju, zauzeti egzistencijalnim problemima ili usljed ličnog nezadovoljstva da prihvate toliku količinu ljubavi koju je pas spreman da pruži svojem čovjeku.

Indy nije drugačiji od svojih četvoronožnih rođaka, pa mu je gazda Todd sve. Vlasnik ima očiglednih zdravstvenih problema i pas počinje da primjećuje nepostojeću sjenu koja mu se polako primiče. Na snimcima iz kućne videoteke su zabilježeni brojni srećni trenuci Todda i Indya ključna uspomena je i kad sa Verom, Toddovom sestrom sačeka sa klinike za odvikivanje.

Glavni akter priče je pas, zato ga kamera prati iz subjektivnih kadrova i rijetko kada se otkrivaju lica ljudskih bića. Todd period oporavka po izlasku iz bolnice želi da provede u kući ekscentričnog djeda koji je u kući tragično skončao sam. Jedini kontakt sa stvarnošću su telefonski pozivi sa zabrinutom sestrom koja nagovještava da je kuća ukleta, a i sami vidimo gomilu krvi rasprsnute po bijelim čaršafima i celofanima kojima su stvari prikrivene. Snažnim njuhom i izraženom intuicijom životinja osjeća da nešto nije u redu sa kućom. Kod njega se to manifestuje vizijom djedovog psa koji nikada nije pronađen nakon smrti. U psećim snovima je prisutno i istrulilo mrtvo tijelo i nejasna kontura dobija sve jasnije obrise smrti. Djedovi kućni videi služe da naglase nadolazeću tragediju koja se ciklično ponavlja iz generaciju u generaciju i još jednom se istorija ponavlja i pas postaje kolateralna šteta.

Atmosferičnost je postignuta dugim scenama iščekivanja bilo kakvog događaja koji bi razbio monotoniju seoske kuće, ali do toga nikada ne dolazi. Toddovo vidno zdravstveno pogoršanje znači da je neizliječivo bolestan i ne može se potvrgnuti nikakvom tretmanu od kojeg bi ozdravio. Tako Indy kao odani pratilac postaje svjedok psihofizičkog propadanja svoga ljudskog bića. Zbog kraćeg životnog vijeka ljudi su ti koji prebolijevaju smrti svojih dlakavih prijatelja ali sada životinja mora da se suoči sa neizbježnim dodirom smrti. Kroz pseću prizmu postaje jasnije da shvatimo šta se to motalo po glavi Hachikoa i Seymoura iz Futurame dok su čekali povratak svojih vlasnika koji se nikada neće dogoditi. Reditelj uspješno balansira borbu sa neizlječivom bolešću sa elementima prirodnog straha živih bića i suočavanja sa sopstvenom smrtnošću. Sve oklonosti vode do emotivnog rastanka u kojem Todd naređuje svome Indyu da nastavi dalje jer okolnosti koje su se desile nisu njegova krivica.

Tužna priča završava tihom vožnjom kolima – kroz oči psa režiser nas tjera da osjetimo neizgovorenu težinu ljudske slabosti i veličinu životinjske odanosti. Ljubav životinje razotkriva i obavezuje, čak i onda kad ljudi odustanu ili izgube snagu da uzvrate. Bez katarze, bez sažaljenja kraj otkriva gorko saznanje da su najčistiji odnosi često oni koje ne znamo da njegujemo. Indy je toliko mnogo više od psa – on je ogledalo ljudske slabosti, sebičnosti i prolaznosti.