A.A.A. Massaggiatrice bella presenza offresi… (1972)

Rijetko se, čak i među najokorelijim fanovima italijanske kinematografije spominje erotska drama sa giallo elementima Demofilo Fidanija. Postoji puno razloga zbog kojih bi se to trebalo promijeniti: jeftin budžet uz zadovoljavajuću tehničku egzekuciju, originalni soundtrack i mračni, neočekivani kraj u kojem konačno mlada i naivna Cristina spoznaje težinu svojih posledica.

Djevojka traži nužno osamostaljenje od roditelja, kao prirodna potreba odrasle osobe da stvara za sebe. Sve se to događa uz majkinu podršku, jer otac ne umije da pokaže toliko razumijevanja za djevojačko osamostaljenje. Smještaj pronalazi kod drugarice Paole, djevojke koja naporno pokušava da radi kao grafički dizajner. Cristina pronalazi lakše rješenje do novca, daje oglas u novinama u kojem nudi masaže, što je paravan za najstariji zanat na svijetu. 

Nakon početnih komičnih nesporazuma i par romantičnih avantura u kojima stiče iskustvo nailazi na Oscara, (menadžera, ne makroa) koji govori o sebi u trećem licu, i brzo upoznaje bogate klijente sa kojima i dugim, senzualnim scenama ostvaruje površne odnose i laku zaradu. Problem nastaje kada za sobom počne da ostavlja trag mrtvih muškaraca, prerezanih grkljana, čiji je najveći grijeh što su nju vidjeli prije smrti.  Meta oštre britve ubice u gumenim rukavicama i tamnom mantilu pokrivenog lica nisu, kao u većini giallo naslova nezaštićene djevojke, naivne ili dovoljno prefigane da znaju što im sleduje, već brzim rezovima grkljana stradaju bogati obrazovani muškarci iz više klase, najugroženija vrsta druge polovine XX vijeka. Policija, za to vrijeme, kao i obično, tapka u mraku.

Cristitinin samostalni život je lutanje od jednog do drugog muškarca kojima je potrebna privatna masaža, a ni slobodno vrijeme nije drugačije – podjela plijena sa Oscarom, mazanje očiju naivnom momku Marku koji ima bezrezervno povjerenje u svoju djevojku i Paolin momak Franco koji je dovoljno ljigav da želi Paolinu cimerku za sebe.  Muškarci dobijaju ono što zaslužuju, a sa nekoliko osumnjičenih (Paola, Franco, Marco, Oscar) reditelj pokušava da skrene pažnju sa ubice koji ima najviše motiva da počini takva ubistva. Lakoća sa kojom zarađuje novac pomućuje Cristini svijest i lako tone u svijet razvratnih, beznačajnih odnosa a odgovornost osjeti na svojoj koži na kraju, kada se, pomalo banalno otkrije ‘vješto’ skriveni ubica. Identitet ubice nije iznenađenje, ali jeste nihilistički epilog praćen prigodnom odjavnom temom.

Poznata lica italijanskog filma popunjuju širok glumački ansambl tako da jeftinija verzija popularnih naslova iz toga doba ne odudara od ostalih, a ni od kanona prostitucije kao podžanra. Poznavaoci giallo trilera su dobro pripremljeni na rupe i nelogičnosti u priči i znaju da se prava vrijednost ogleda u dozi u kojoj su zadovoljeni erotski i sleazy elementi. Napravljeno u TV produkciji, skromno zaokružena priča o prodaji tijela pruža adekvatan ugođaj uz visok nivo golotinje, jednodimenzionalnih muških grubijana koji ne prezaju od šamaranja žena. Naslov koji sigurno ne može da se poredi sa Bunuelovim Belle de Jourom ili Lizzie Bordenin Working Girl, ali u okviru svojih mogućnosti humanizuje djevojke koje prodaju svoje tijelo za novac. Zarada jeste laka a svakoj od djevojaka ostaje da živi sa društvenim žigom i nerazumijevanjem okoline.

Leave a comment