Oporavak u vojnoj bolnici u Italiji za njemačke vojnike je jedini predah koji su imali i koji će imati u skorijoj budućnosti. Ljeta ‘42. je i inercija rata bila na njihovoj strani, pa nije neopravdano uživanje u djevojkama, suncu i alkoholu. Naravno, trebali su imati sreće da zadobijene povrede nisu ozbiljne da ih onesposobe. Potpuni kontrast živim morskim tonovima je poziv na okupljanje i isticanje važnosti potiskivanja Rusa preko Volge. Rijetko ko od protagonista je svjestan da srljaju u propast i da će upravo bitka u koje odlaze pokazati sve manjkavosti dotad savršene blitzkrieg taktike.
Obična pješadija se drastično razlikuje od SS jedinice jer je ona krcata momaka koji ne znaju gdje su šuplji – počev od mladosti do pogrešnih uvjerenja nastalim iz zablude. Odmah se zalaganje za domovinu pokazuje kao fatalistička pogrešna procjena – najviši u hijerarhiji ne mare mnogo za preispitivanja niskoramgiranih vojnika. Na njima je da se pokažu dostojnima trećeg Rajha i Firera. Prvi kojem se mjehur iluzija raspršuje je poručnik von Witzland (plemićko porijekla nagovješteno sa von u prezimenu), neiskusni poručnik prvi put na frontu. Školovani vojnik ne može da razumije animalističku surovost ka neprijatelju; kao vođa čete upravlja prekaljenim vojnicima iz afričke kampanje, dok u borbi za svaku kuću i svaki pedalj terena ne bivaju razbijeni od bolje pozicioniranog neprijatelja. Ono što mu ostaje od jedinica je ista šaka jadnika koja je spremna da posluži kao topovsko meso, bio to iskusni Rollo, Fritz, Otto ili novajlija Muller.
Progresivno pogoršanje uslova od porušenih zgrada, preko kanalizacije do služenja u kaznenom odredu zaduženom za čeoni sukob sa tenkovima – njima život ne vrijedi pet para. Sudbina voli ironiju pa ni priželjkivani metak koji bi prekratio muke ne dolazi lako. Ni dezerterstvo, ni napuštanje nezavidnog položaja evakuacijom sa ranjenicima im ne može donijeti ništa, jer su njihovi životi trajno upropašteni da je teško razlučiti i pobjedu od poraza u mnogim sukobima u koje su se našli.
U bijedi su svi jednaki pa na neočekivano razumijevanje dolaze upravo od ljutih Ivana sa kojima stupaju u krvoproliće. Vojne starješine su odviše zadojene propagandom i idealom da bi vidjeli da od njihove silne vojske nije ostalo ništa – niti fizički, niti moralno. Dok oni žderu i loču iz zaliha koje kriju od svojih ljudi oni ostavljaju svoju kožu na bubanj.
Ugao njemačkog vojnika nema ni defetističku ni kritičku primjesu. Rat je rat a motivacija zasebnih junaka potpuno je zanemarljiva u moru blata, otkinutih udova i užarenog metala koji kida meso. Osnovno poznavanje istorije priprema gledoca za epski neuspjeh jadnika koji su humanizovani vojnom solidarnošću i nevoljama u koje su se pronašli. Pojedinci su izloženi mehanizmima razaranja koji su ih prevazišli, naročito imajući u vidu Hitlerovu izričitu zabranu predaje. Ostavljeni na cjedilu prinuđeni su da crknu od gladi, bez municije i adekvatne odjeće, ali makar su dobili sljedovanje Gvozdenih krstova kao ohrabrenje zastranjenog fanatika ubijeđenog u nemogući trijumf.
Režija svjesno guši svaki pokušaj mitologizacije rata i preusmjerava pažnju na raspad tijela, morala i smisla; ne postoje heroji, katarza izostaje; ostali su ljudi svedeni na brojeve i njihovo razmišljanje koliko je teško ostati čovjek dok se taj broj smanjuje sa stotina hiljada na par desetina. Kako se krug sužava, priča se pretvara u studiju iščezavanja: ne samo tijela, već i jezika, misli, identiteta. Imena postaju nevažna, uniforme su jedina biografija, a budućnost se svodi na pitanje hoće li se dočekati jutro. U tom svijetu nema mjesta za hrabrost – samo za trajanje. Rat ne traži saglasnost, niti priznaje otpor: on melje jednako one koji vjeruju i one koji su prestali da vjeruju. Ostaje samo tišina, zaleđena i bez odgovora, kao pravi spomenik ljudima koji nikada nijesu trebali da budu hiljade kilometara daleko od svoje kuće.
filmaginacija.blog 