Samohrana majka i dvije ćerke sele se u urbani metež Taipeija, gdje pokušavaju sebi da obezbijede uslove za život. Kao da život nije dovoljno težak sa starijom adolescentkinjom i petogodišnjakinjom Shu Fen mora da vodi štand na noćnoj pijaci, i to u jeku recesije. Muž,koji je nestao iz života, pojavljuje se tek toliko da predstavlja novi teret, jer je smrtno bolestan, a jedino ostavljena žena može da se pobrine o njemu i o neizbježnoj sahrani. Komad njene sreće se nazire u poštenom komšiji na pijaci Johnnyu, koji se iz dana u dan cima da proda dragunlije sa svoga štanda.
Starija I-Ann želi da se sama izbori za sebe, što je navodi na rad u problematičnoj trafici koja prodaje betel orašaste plodove. To je polulegalni stimulans za radničku klasu, ne potpada ni pod kakvu pravnu regulativu, a sve miriše na seks šop. Oskudno odjevena opslužuje muškarce u tranzitu i stara se o zadovoljstvu mladog gazde. Mogućnosti za obrazovanje su joj ograničene društveni položajem i trafika je bolni podsjetnik tih ograničenja. Dramski obrt koji uključuje neplaniranu trudnoću I-Ann sa oženjenim vlasnikom trafike nosi još jedan iznenađujući podzaplet i sav porodičnu prljav veš izlazi na vidjelo. Prevarena supruga je toliko daleko spremna da ide da bi se brinula o muškom vanbračnom djetetu svog muža, zato što imaju ‘samo’ tri ćerke.
I-Jing je petogodišnjakinja koji nije svjesna u kako teškim uslovima ima pristojno djetinjstvo. U društvu u kojem vlada kult starijeg njen glas ne može da dode do izražaja, em što je klinka, em što je žensko dijete. Nesvjesno zanemarivanje negativno se odražava na njeno ponašanje, a sve pogoršano zatucanim dedinim mišljenjem da je nedopustivo da bude ljevoruka. Obzirom da sam i sam ljevoruk dedine riječi nisu toliko čudno, jer je stariji porodični prijatelj mojih roditelja imao ideju da bi to valjalo batinama korigovati.
Položaj žena u kineskom društvu je, najblaže rečeno, nezahvalan. Osim što se muško dijete favorizuje kao nasljednik, žensko je uvijek u drugom planu, mora da se brine samo o sebi i, nakon udaje, postaje tuđa briga (Nije ni naše društvo bolje po tom pitanju sa izrekom- imaš ćerku, radiš za buduće zetove). Takvo ustrojstvo ne pokušavaju da izmijene starije žene poput babe preokupirane sumnjivom djelatnošću koja uključuje brokerisanje mlađih djevojaka sa lažnim pasošima u SAD-u. Sve je u pulsu gradske vreve koncentrisano na opstanak – s u žaru borbe dolazi do zanemarivanja onog što je najbitnije – prave porodice.
Ko-scenarista Sean Baker karijeru je izgradio režirajući i pišući o problemima manjinskih zajednica – od jermenske božićne antibajke u Tangerine, preko kulturnog sudara ruske familije oligarha sa prostitutkom zlatnog srca u Anori – sve je podređeno zatvorenim nefunkcionalnim porodičnim dinamikama. Najdeblji kraj uvijek izvlače oni koji su najmanje krivi pa I-Jing ni sama nije svjesna da je i ona dio kriga prećutanih istina i nerazjašnjenih odnosa.
Prikladna prilika za urušavanje zastarjelih, nakaradnih vrijednosti je šestdeseti rođendan babe – sva fasada normalnosti se ruši kao kula od karata i jedino što ostaje su protagonistkinje sa početka. Realistična socijalna drama smještena je u vrevi Tajpeja: intimna priča o ženama koje pokušavaju opstati u svijetu gdje im nije priznat glas, kombinovanjem dokumentarne iskrenosti i nagovještaja feel good raspleta. Tajpej u priči nije prostor prilika, već mjesto unutrašnje migracije i prijeteće nesigurnosti: likovi fizički borave u urbanom centru, ali ostaju isključeni iz njegovih resursa, obrazovanja i društvene legitimnosti. Porodica preuzima ulogu socijalne mreže, ali ta mreža je i teret, jer konfucijanski poredak i dalje očekuje od žena da amortizuju krize – brigu o bolesnom bivšem mužu, ekonomski opstanak domaćinstva i emocionalni rad koji ostaje zanemaren. Rediteljka ne dramatizuje tu dinamiku, već je dočarava kao normalizovano stanje u kojem se opstanak postiže kompromisima, a ne izborima.
Prikazane marginalne ekonomije nisu devijacije, već produžeci sistema koji nema interesa da ih formalizuje. Betel trafika funkcioniše kao klasni i rodni marker: rad u njoj je legalan, ali društveno stigmatizovan, baš kao i tijelo žene koje postaje jedini raspoloživi kapital u odsustvu obrazovnih i profesionalnih alternativa. SAD, s druge strane, ostaje odsutna i nedostižna, jer nema riječi o odlasku već o praznini koju on ostavlja. U tom kontekstu i ljevorukost najmlađe djevojčice prestaje biti simbol i postaje disciplinski problem – još jedan primjer kako se tijela, naročito ženska, od najranijeg uzrasta prilagođavaju normama koje garantuju red, ali ne i pravdu.
filmaginacija.blog 