Sunovrat njemačke ratne kampanje otpočeo je nakon poraza u Staljingradskoj bici i uzmicanja na istočnom frontu. Tada je prvi put saveznicima postalo jasno da je Hitlerova ratna mašinerija ranjivija nego kako se do tada činilo. Težinu povlačenja najbolje su na svojoj koži osjetile trupe koje su bile uvjeravane u sigurnu pobjedu, a na kraju se sve slomilo o njih. Jedinstveni detalj u priči je upotreba Pervitina, amfetamina koji se dijelio vojnicima čiji su kratkoročni efekti povećanja budnosti i veće pripravnosti anulirani štetnim nuspojavama kao što su paranoja i halucinacije. Droga koja podiže raspoloženje unosi dodatni sloj uznemirenog isčekivanja neminovnog – propasti poraženih vojnika u akcionoj drami Denisa Gansela.
Petočlana posada naslovnog Tigrara, ozloglašenog ,dominantnog njemačkog tenka Drugog svjetskog rata čuva odstupnicu vojnicima prilikom povlačenja i uništavanja mosta na Dnjepru. Poručnik Philip upravlja ljudima među kojima je on jedini profesionalni vojnik. Ostatak tima čine vinogradar Weller, mašinovođa Helmut, profesor latinskog Keilig i golobradi sin seljaka Michel. Unutrašnjost tenka je izlijepljena porodičnim fotografijama svih pet kuškaraca. Boravak u tako skučenom prostoru zbližio je muškarce i odlično se poznaju, a imajući u vidu da su zajedno još od prvih ratnih dana posjeduju i nephodno iskustvo za izvršavanje najdelikatnijih operacija.
Tajna misija ih šalje u ničiju zemlju da dovedu pukovnika von Hardenburga za kojeg se sumlja da je prebjegao na drugu stranu. Osim očigledne sličnosti sa Conradovim Srcem tame i Coppolinom Apocalypse Now poručnik Philip ima i lične razloge da pronađe bjegunca – on je kum njegovog djeteta i upoznao ga je sa vjenčanom suprugom. Nesporna subjektivnost ne utiče na rasuđivanje prilikom donošenja ključnim odluka. Česti flešbekovi ispunjeni ratnim hororom postaju sve živopisniji i detaljniji kako se primiču cilju. Ali do njega je mnoštvo (ne)očekivanih prepreka.
Protivnički, bolje oklopljeni ali sporiji tenkovi ih tjeraju na žestoke frontalne sukobe i demonstraciju manevarskih i tehničkih moći. Ulazak u minsko polje stvara opipljivu napetost dok pokušavaju da ga zaobiđu, a kulminacija nelagodnosti je kada pod vodom testiraju izdržljivost oklopnog vozila.
Put kojim prolaze da bi stigli do odredišta mistifikovan je turobnom spoljnom atmosferom, praktično sa apsolutnim odsustvom sunčevih zraka, a vještačko osvjetljenje unutrašnjosti tenka samo pojačava skučenost i tu bi se mogla izvući paralela sa Das Bootom, još jednim klaustrofobičnim prikazom rata iz ugla njemačkih vojnika. Primicanje destinaciji tjera posadu da preispituje svoje ciljeve i lucidnost generala, a onda dolazak u sami bunker, krajnji cilj njihove misije i njeno ime – operacija Labyrith dobijaju potpuno drugu, fantazijsku dimenziju.
Sav ratni realizam sažet je u skučenom vozilu. Svakodnevne aktivnosti prošarane uspomene su, ustvari, fragmenti izgubljene čovječnosti. Briga jednih prema drugima ne može relativizovati gnusnost počinjenih zločina, opravdanih naređenjima odozgo. Teško je povjerovati u bilo čiju nedužnost, pogotovo onih koji po naredbi povlače oroz bez razmišljanja. Kao u Shoah, kada upravnik varšavskog geta pokuša da se napravi šašav i kaže da nije znao gdje se deportuju i u kakvim uslovima žive Jevreji – to jednostavno ne pije vodu. Univerzum funkcioniše po principu kosmičkog balansa i zlodjela se kao bumerang vraćaju počiniocima. I oni su od krvi i mesa i sanjaju svijet kojem bi se vratili , ali kritičkim glasom reditelja se vidi da ni ne pokušava da relativizije učešće vojnika nedostatkom izbora, naprotiv. Ignorancija ne smije i ne može biti izgovor, naročito za nekoga u crnoj SS uniformi sa kosturskom glavom.
filmaginacija.blog 