Nemilosrdni svijet šoubiznisa uvijek je spreman da pokaže svoje ružno lice onima koji žele da se probiju i dokažu, a to na svojoj koži najbolje osjeća mlada i lijepa Adrianna. Malo primorsko mjesto gdje radi kao frizerka i pratnja u bioskopu ne mogu da zadovolje njene mladalačke apetite za uspjehom i, uz pomoć agencije, pokušava da se domogne svijetla velike pozornice. Angažman u Rimu donosi joj stan i određenu vrstu samostalnosti ali se brzo uvjerava da je sve što je privlačno u vezi filmske, modne i televizijske industrije površno, lažno i iskvareno. Tako iz italijanske filmske kuhinje, 4 decenije prije Tornatorevog Star Makera, imamo priču o tome kako industrija cijedi život iz pojedinaca i odbacuje ih kada više za njih nema namjenu.
Ambicioznost koja bi trebala da joj je vrlina se lako zloupotrebljava za ličnu korist raznih agenata i sumnjivih pojedinaca koji obitavaju na marginama šoubiznisa, a ni njena dobronamjernost i naivnost joj nisu od koristi u svijetu u kojem velike ribe proždiru male. Ni ljubavni odnosi joj ne idu od ruke, već skače iz kreveta u krevet u besmislene veze. Adrianna je oličenje moderne žene XX vijeka koja za sebe smatra da vrijedi više od tadašnje namjene ‘jačeg pola’. To što se ne zadovoljava da živi u sijenci muškarca zatrpana djecom i suđem u kuhinji je potpuno razumljivo ali je van njenih kapaciteta da se izbori sa situacijom u kojoj se našla.
Djevojka se osamostalila i napustila porodični dom a da ni sama nije svjesna da je taj odlazak znači potpuno raskidanje veza sa biološkom porodicom. Povratak kući donosi samo podsjećanja na nekadašnju mladost i razloge zbog čega je prvobitno otišla. Ruralna sredina koja joj ostavlja prostor samo za obavljanje poljoprivrednih poslova još jednom je postavlja na mjesto i pojačava joj se osjećaj krivice zbog napuštanja doma, jer nije ni znala da joj je mlađa sestra preminula od kratke i teške bolesti.
Teme kojih se dotiče reditelj Antonio Pietrangeli i dalje su aktuelne – od nedostatka vremena za ljubav i formiranje dubljih odnosa zarad provizorne ideje o slavi do uzajamne surovosti filmskih radnika zakamuflirane u prijateljski osmijeh. Razgovor sa piscem koji joj je analizirao ličnost do najsitnijih detalja samo je bolno podsjeća na sveopštu površnost kojom se okružila u životu, iako živi u trenutku i koristi sve prednosti svoje ljepote.
Ekspresija emocija glavne glumice dolazi kroz niz pokreta – od malih rituala u samoći u Rimu do otvorenog dobronamjernog koketiranja sa svim muškarcima u njenom životu. Sve te male rutine počinju da joj slabe volju za borbom, jer ne biva zadovoljna rezultatom svoga rada. Koliko god se trudila uvijek će je posmatrati kao promiskuitetnu djevojku sa ulice koja tijelom i uskakanjem u krevet želi da ostvari svoje ciljeve. Sporedni likovi su poznati glumci italijanske kinematografije – oni pomažu u stvaranju autentičnog osjećaja vrtloga beznađa koji guta junakinju; oni su dio mašinerije koja je i njih samljela i tako se ponašaju – snishodljivim komentarima, podsmijehom iza leđa i ciničnim opaskama koje podbadaju u bolne tačke i ponižavaju.
Veseli ton nalik na komediju već na početku mijenja susret sa udesom na putu, a i okruženje sirotinjskog bloka zgrada u kojem boravi Adrianna prije odlaska u veliki grad pokazuju ozbiljnost junakinjinog psihičkog narušenog zdravlja. Nakon nekoliko uspješnih uloga slijede bolni padovi koji uzimaju danak – abortus, propale veze i nedostatak partnera. Sve to prouzrokuje depresiju koja dolazi nakon nekoliko uspona i padova; opipljiva je i manifestuje se tragičnim krajem kada odluči da u napadu očaja presudi sebi skokom sa balkona. Instrumentalna tema Pierra Piccionija se ponavlja tokom cijele priče ali soundtrack je bogat italijanskim šansonama koje služe da reflektuju junakinjino unutrašnje stanje. Sve žurke i glamur ne mogu da nadomjeste emocionalnu provaliju u kojoj se zadesila.
filmaginacija.blog 