Ozlojeđeni DEA agent John Hatcher nakon još jedne misije koja je pošla po zlu ostaje bez partnera i shvata da je prezasićen nezahvalnim poslom. Odlučuje se za prijevremenu penziju i povratak u svoj rodni grad i shvata da od problema ne može pobjeći, jer se kriminal integrisao u svaku poru društva, pa i u njegov rodni grad u kojem banda razuzdanih Jamajčana prodaje drogu i sije smrt među mladima.
Prijatelj iz vojske Max, trener lokalnog fudbalskog tima, je Hatcherov drug iz vojske i bezuspješno pokušava da nagovori starog prijatelja da se obračunaju sa karikaturalnim zločincima. Dosta je bilo djelovanja u prazno i nezahvalnog razračunavanja sa bandama koje nemaju nikakav epilog. Premor od stresa je preveliki i sve što glavni junak želi je da odmori od ispravljanja nepravdi u svijetu. Pasivni stav zauzima sve dok se kao glavna meta ne nađe njegova sestrična, što je jasna poruka da je on sljedeći.
Vođa bande Jamajčana svijetlo zelenih očiju je opterećen crnom magijom i misterioznim ritualima drži svoje ljude prestrašenima i željnim prosipanja krvi i sticanja moći u stereotipnoj, ruralnoj američkoj sredini. Kriminalci nisu ni svjesni da su u Hatcheru probudili inat i natjerali ga da da sa ortakom iz djetinjstva Maxom napravi džumbus među Screwfaceovom bandom.
Uvredljiva jednodimenzionalnost bandita i banalan rastafarijanski rječnik govori više o vremenu u kojem je priča nastala nego što doprinosi karakterizaciji junaka. Svaka moguća fraza jezikakaripskog ostrva je iskorišćena, a samo ostrvo, kao i Meksiko kratko na početku, su prikazani kao zapuštene selendre bez asfaltiranog puta koje čekaju Amerikance da dođu i podijele neophodnu pravdu. Upravo preseljenje priče na Jamajku u finalnoj trećini dodaje bizarni šmek ovoj, inače mlakoj, priči o obračunu sa lokalnom tamnoputom bandom stranaca, spremnih da ugroze mirni, bijeli, američki san. Nisu svi Jamajčani negativni pogrdni stereotip – policajac Charles pomaže Maxu i Hatcheru osvjetlava obraz svoje zajednice, ali to, naravno, plaća glavom.
Sigalov glumački talenat je, po običaju, neprimjetan, bez postojanja ikakvoga opsega emocija. Zabavno je što, iako je on glavni junak, priča nije vođena njegovom postupcima – cijelo vrijeme se drži sa strane dok se priprema pozornica za razračunavanje, a kada sve bude spremno strpljivo dočeka svoj trenutak i demonstira famozne aikido vještine. Moglo bi se govoriti i o rediteljevoj pronicljivoj (ograničenoj) upotrebi glumca za stvaranje efektne, ne pretjerano komplikovane, a dovoljno opuštene akcione zabave koja nikada sebe ne shvata za ozbiljno. Mit o dvoglavoj zmiji donosi predvidiv, mada ništa manje zabavan obrt koji nagovještava da je nešto od Screwfaceove crnomagijske mistifikacije zaista tačno.
Ambijent i postavka priče malog gradića, s jedne strane idiličan, a s druge kontaminiran nasiljem, ostaje neiskorišten, jer scenario rijetko zalazi u psihologiju lokalnog stanovništva. Ženska prisutnost izostaje gotovo sasvim(izuzev golotinje u striptiz klubu, mjau!), što dodatno svodi priču na sukob muškaraca, stereotipnih heroja i antagonista. Ipak, koloristička paleta – tamni enterijeri i naglašene kontrasti u dnevnom svjetlu – daju filmu prepoznatljivu estetiku, a završni obračun na napuštenoj plantaži donosi dovoljno adrenalina da opravda gledanje.
filmaginacija.blog 