Većina ljudi se ostvaruje kroz roditeljstvo, ne zato što je poslednja šansa da sebe mijenjaju kroz svoju djecu, već zato što tako liječe svoje komplekse i lične frustracije. Iako je riječ najljepšem osjećaju na svijetu nerijetko se nameće i kao biološka obaveza pojedinaca, tj pojedinki. Otuda i naslov filma katalonske rediteljke Liliane Torres koji u bukvalnom prevodu znači sisarka; takvim naslovom bolno precizno određuje ženinu funkciju i nagovještava ličnu neostvarenost ukoliko nije majka.
Lola i Bruno su srećno zaljubljeni par u ranim četrdesetim godinama koji uživaju u svim čarima svojeg zajedničkog odnosa – česti intenzivni seksualni odnosi propraćeni uspješnim karijerama, planovima o uzbudljivim putovanjima, uz slijepog psa kao kućnog ljubimca djeluju gotovo idilično. Junakinjina averzija prema reprodukciji ubrzo isplivava na površinu kada izbjegava da pripazi sestrinu djecu, ali i poslije toga, u društvu prijateljica preokupiranih koordinacijom aktivnosti svojih voljenih potomaka.
Komplikacija nastaje kada neplanirano ostane trudna i na kliniku za abortus joj daju trodnevni rok za razmišljanje. Tada Lolin svijet počinje da se urušava zato što propaganda svuda oko nje joj nameće roditeljstvo i ostvarenje kroz porođaj, što ona kategorički odbija. U kolaž snovima nalik na animacije iz Monty Pythona isplivavaju lični strahovi i intimna borba se produbljuje kada vrijeme provodi sa drugaricom koja ne odustaje od vantjelesne oplodnje. Nešto čega bi se ona tako lako odrekla predmet je njene požude. Djeca i porodica udaljili su je od najbolje prijateljice koja joj je nedostupna za prijateljski savjet, a razumijevanje i ljubav supružnika počinju da djeluju na nju kao nevidljivi pritisak pod kojim se slama.
(Ne)očekivani preokret dolazi upravo iz njene determinisanosti da se ne posveti djeci iako je i sama pomišljala na to. Takva odluka djeluje sebično, naročito prema partneru Brunu i označava kraj na prvi pogled savršeno skladnog odnosa. Ona je spremna da plati cijenu svoje odluke, koja, iako mnogima sa djecom može biti neshvatljiva, može se opravdati. Roditeljstvo jednostavno nije za svakoga i nema toga nagona ili pritiska sa strane koji bi to promijenili.
Lolina borba nije samo privatna drama, nego i ogledalo društvenih očekivanja: film raskrinkava kako patrijarhalni narativi oblikuju ženske biografije i pretvaraju intimnu odluku u javno pitanje. Upotreba animiranih kolaža djeluje kao potreban respirator između realnosti i Lolinog unutrašnjeg svijeta; oni ne ometaju priču, već je produbljuju, dopuštajući gledaocu da nasluti traumu i igru fantazije. Završetak ne donosi konačan odgovor – ostaje ambivalentnost koja uznemirava i traži preispitivanje vlastitih ideja o roditeljstvu, slobodi i cijeni koju čovjek plati da bi ostao dosljedan sebi.
Rediteljka nikada ne dozvoljava komičnim elementima da izdominiraju i zasijene ozbiljnu tematiku koju obrađuje. Ona uspješno navodi cijelu priču na promjenu mišljenja glavne junakinja pa i njena istrajnost da nastavi sa abortusom djeluje šokantno, ali je još jedna potvrda njene riješenosti da dosledna svojim stavovima, pa makar je to i koštalo odnosa sa idealnim partnerom. Završna animacija ostavlja prazninu ali iz nje nastaje prostor da se rađa novi stvaralački naboj, nešto što Loli toliko znači. Srećom ima i drugarice koje su prepune podrška iako su njihovi životni izbori dijametralno suprotni i to joj može dati neophodnu snagu da istraje u svojoj odlučnosti kontra opšteprihvaćenim stavovima i gledištima.
Meni je roditeljstvo promijenilo percepciju o djeci — imam sina i, iskreno, to iskustvo me je iznenadilo u najboljem smislu: nespavanje i odricanja koja su mnogi stavljali kao teret brzo su dobila drugačiji smisao jer me odnos s djetetom obogatio, a većina problema koja se spominje u razgovorima o roditeljstvu kod nas nije se pojavila. Zbog toga mi je Lolina odlučnost da odbije majčinstvo djelovala neočekivano — očekivao sam da će, poput mene, pronaći onu toplinu i smisao koji roditeljstvo može donijeti.
filmaginacija.blog 