Dok se u filmovima o odrastanju obično djeca suočavaju sa ličnim izazovima makar su bezbrižnim po pitanju osnovnih ljudskih prava, što se ne bi moglo reći za sve žitelje arapskih zemalja, a naročito djevojčica i žena. Naslovna junakinja mora da proguta gorku pilulu i shvati da joj muškarci i njihovo činjenje determinišu važne životne odluke – od onih najbanalnijih vezanih za stil oblačenja do odluka koje direktno određuju tok života.
Nije nepoznanica da se u islamskim zajednicama žene posmatraju kao inferiornije, ali nivo ograničenja koje uspostavljaju patrijarhalni muškarci kroz doslednost vjeri je zapanjujući. Djevojčice ne mogu da voze biciklo i predviđene su za ugovorene brakove sa starijim muškarcima kako bi siromašni roditelji mogli da otplate dugove. Ukoliko ne rode muško dijete postaju potrošna roba, suprug nastavlja dalje u potrazi za novom ženom koja bi mu produžila lozu. Upravo Wadjdina majka se našla u nezavidnoj situaciji da, dok pokušava da ponovo osvoji srce djevojčicinog oca biva odbačena, upravo zbog nesposobnosti da podari naslednika koji bi nastavio bogato porodično stablo.
Wadjda pokušava da se otkači od sredine u kojoj se nalazi i mašta o zelenom biciklu za koje strpljivo pokušava da uštedi teško stečeni novac. U stalnom je konfliktu sa direktoricom škole koje je prekorava zbog nedoslednosti strogim i precizno definisanim pravilima. Inteligentna djevojčica u religijskom takmičenju u recitovanju odlomaka iz Kurana vidi priliku da skupi novac za toliko sanjano biciklo.
Poznavaoci kinematografije odmah mogu povući paralelu sa italijanskim neorealizmom i kultnim De Siccin ‘Ladri di Biciclette’. Ambijentalno se siromašne ulice Saudijske Arabije kao mjesto radnje poklapaju sa ratom razorenom Italijom. Tu svaka sličnost prestaje, naročito imajući u vidu vremensku diskrepancu od 80 godina. Dok je De Siccinom junaku biciklo jedini način da dođe do prihoda Wadjda u dvotočkašu na pedalama vidi oslobođenje od svih stega kojima ju je nevoljno priteglo konzervativno društvo. Ona samo želi da ravnopravno ide putem sa Abdullahom, dječakom koji je drugačiji od ostalih muškaraca u njenom životu. On jedini može da razumije njenu motivaciju i daje joj potrebnu slobodu da bude ono što jeste.
Ne oslobađa se determinisana djevojčica stega muškog društva već i od ženske pomirljivosti na koju su prinuđene ženski uzori u njenom okruženju. Majka svaki dan putuje do udaljene škole da bi zaradila dovoljno da njih dvije prežive, ali se slijepo pokorava volji muškaraca i poštuje sve propise, ma koliko bili na njenu štetu. Takav primjer djevojčici može samo ugasiti želju za borbom i ostvarenjem ciljeva, ali ni direktorka škole nije mnogo bolja. Uski, zatucani pogledi na svijet i ignorantske predrasude odraslih dama daju loš primjer djevojčicama ili je situacija jednostavno do te mjere beznadežna da one ni ne znaju za bolje. Uz sve boljke neoliberalnog kapitalizma veća zastupljenost civilizacijskih vrijednosti je nesporna na strani zapada, barem naspram šikaniranja i uskraćivanja osnovnih sloboda racionalizovano poštovanjem religije i običaja.
Prvi dugometražni film snimljen u Saudijskoj Arabiji ujedno je i prvi film koji je režirala Saudijka. Haifa Al-Mansour koristi neprofesionalne glumce čime savršeno dočarava generacijski jaz, temu rodne ravnopravnosti i generacijskih sukoba a i uspijeva osvijetliti društvenu nepravdu sa snažnim kritičkim stavom prema zatucanim tradicionalnim pogledima na život.
filmaginacija.blog 