Prilikom rutinskog vađenja papira za upis na fakultet Marina otkriva da nije zavedena kao očeva ćerka, i to na djedovo insistiranje. Dokumentacija joj je neophodna za prijavljenja za stipendiju, a to znači kontakt sa porodicom pokojnog oca kojeg nije ni upoznala. Ne prolazi dugo vremena i počinje da shvata da su njeni baba i djed glave porodice i da samoživo upravljaju njenim članovima. To ne smeta tetkama i stričevima jer oni raspolažu ogromnim bogatstvom kojim ih drže pokornima. Njena motivacija nije utemeljena finansijskim razlozima, sve što želi je da ispravi birokratsku zavrzlamu a kada je već tu i da više sazna o čovjeku koji je bio odsutan iz njenog života.
Jedini konkretni trag je majkin dnevnik a sve ostalo su neprovjerene reminiscencije bliskih članova Fonove porodice. Očito su se baba i djed potrudili da život problematičnog sina obaviju velom tajne. Jedan od razloga je i AIDS koji je u to vrijeme predstavljao tabu temu i onima sa mnogo liberalnijim pogledima, a gdje je i HIV virus velika vjerovatnoća je da će isplivati i problem heroinske zavisti. Iza teških narkotika krije se i psihička neuračunljivost a to je veći grijeh i od bolesti i od droge. U godini kada Ducurnau i Trier seciraju traumu roditeljskog odsustva u Titane i Sentimental Value; katalonska rediteljka Carla Simon kao i Wells u Aftersun kopanjem po ličnim sjećanjima i dostupnim uspomenama pokušava da dokuči narav davno preminulog oca.
Toliko dugo je sve bilo prikriveno da baba i djed nisu u stanju da prepoznaju Marininu dobru namjeru, nego po automatizmu, pokušavaju gotovinom da kupe njenu ćutnju. Nije cijela porodica takva ali teško je doći do glasa kada egzistencija zavisi od finansijske potpore i podrške starih tvrdoglavaca.
Osamnaestogodišnja protagonistkinja je izgubljena između idealizovanja roditelja i gomile laži koje su joj mladoj servirane. U Vigu, na čestim jedrenjima okeanom uspijeva da dokuči tatinu prirodu a u razgovorima sa otvorenijim, članovima porodice spaja niti sa zapisima iz majkinog dnevnika. Svoja iskustva bilježi kamerom udahnjujući svakom prizoru morskog žala subjektivni potpis. Njen dolazak je pogrešno protumačen kao koristoljubiv, a kada i sama uvidi da se već formirala bez pomoći ovih sitničavih duša sposobna je i da uvidi dubinu ljubavi majke i oca.
Burne dekade u kojima se malo govorilo, a još manje znalo o štetnosti zloupotrebe opijata njeni roditelji su živjeli svoje mladalačko ludilo, a samo jedno od njih dvoje je uspjelo da se otrgne iz kandži zavisnosti. Razrješenje joj niko ne može dati, niti nadomjestiti preranu smrt i majke i oca, ali sada je spremna da, iz svoga ugla, sagleda cijelu sliku i humanizuje ljude koji su trebali da je zaštite. Iz toga prihvatanja roditelja rađa se i prilika da i ostale članove porodice bolje razumije, a i da sa njima na kraju ostvari odnos kakav odgovara obijema stranama.
Svaki projekat rediteljke odiše duboko biografskim elementima, pa ni ovdje nije drugačiji slučaj. Haotično odrastanje bez bioloških roditelja nadomješteni je bliskom rodbinom, a ljetnji mjeseci ponovo, kao u Estiu 1993 i Alcarrasu postaju vrijeme dešavanja radnje. Ona, kao ni junakinja ne pokuša da razriješi ono za šta i sama zna da je nerazrješivo; samo pokušava da pronađe mjeru u kojoj može da bude podmošljivo. Porodična istorija prepuna je rupa, prećutkivanja i naknadnih racionalizacija a istina nije samo jedna i Marina zrelo prihvata da bez iluzija živi sa nedostatkom odgovora na pitanja koja je tražila.
filmaginacija.blog 