Djevojka Sarah iako društveno neuklopljena, ni po čemu nije specifična – kao i mnogi mladi ljudi živi samostalno, radi u prodavnici umjetničkog materijala i neprijatno joj je u sopstvenoj koži. Slobodno vrijeme provodi u teretani uz zumbu ili sa konjem Willow u konjičkom klubu, što ne bi bilo neobično ali to više nije njen konj, nego mlade djevojke nezainteresovane za prijateljske savjete iz nekog razloga duboko uznemirene heroine. Toliko je usamljena da nema sa kim da provede rođendan, pa se cimerka sažali i nagovori momka da pozove svog prijatelja Darrena i naprave dupli sastanak.
Stvari brzo kliknu sa Darrenom i sjaj se vraće u djevojčino oko; tajna koja prožima svaki segment njenog bića definiše njeno ponašanje; odlazak na groblje i saosjećajnost koleginice ukazuju na tragični gubitak, ali to je samo dio problema. Majkina depresija totalno je drugačija od šizofreno paranoičnih bakinih projekcija koja je izgubila razum u mladosti. Zbog neodoljive fizičke sličnosti između bake i nje Sarah počinje da umišlja da je klon svoje bake; otmica vanzemaljaca dodaje tipičnom paranoičnom narativu na koji bi završili u čuvenim X Filesima.
Njen svijet počinje spiralno da se urušava kako počinje da gubi konekciju sa stvarnim svijetom. Tačka djevojčinog pucanja je tako vješto sakrivena i implementirana u scenario da fantazijski elementi priče djeluju kao puki plod mašte, dok mentalna bolest i popuštanje pod teretom društvene izolacije ne učine svoje i djevojka sklizne u neizlječivo ludilo. Istinski je uvjerena u ono što vidi svojim očima i ne postoji način da se uvjeri u suprotno. A zašto? Zbog toga što su njene sumanute teorije cijele vrijeme tačne. Sve veze sa realnošću ispustila je iz ruku a konj koji je podsjećao na vremena kada je bila srećna djevojčica više nije njen i vlasnici kluba se prema njoj ophode kao prema čudakinji.
Tragično preminuli reditelj Jeff Baena uspješno mijenja percepciju i racionalizuje ugao gledišta uznemirenih / psihičko nestabilnih osoba da bi bolje elaborirao i poetičnije naslikao težinu susreta sa smrću koja je i njemu na kraju došla glave. Junakinja koju tumači Alison Brie ne može da ponese teret generacijske traume pa psihoza babe i depresija majke se pokazuju kao previše za jednu labilnu psihu. Naznaka normale kratko traje i ljubavni odnos sa Darrenom se pretvara u nervni slom, a seksualni čin još jedan od racionalnih pokazatelja silaska sa uma.
Još jedanput na velikom platnu jedina utjeha nakon tragičnog gubitka je televizijska serija, još jednom dokazujući koliko je bitno iščupati se iz čeljusti crnih misli. Identitetska kriza je savršeno prirodna za osobu koja se samoposmatra i preisputuje ali je pogoršana tragičnim genetskim predispozicijama. Otvoreni kraj ostavlja za dvojako tumačenje – da je otmica vanzemaljaca stvarna ili prizemljenije i racionalnije, da je Sarah izgubila razum. Jedno je sigurno – nije bila dovoljno sposobna da se nosi sa ovim svijetom, kao ni reditelj koji je u svojem uvijek cinično i sa lakoćom govorio o tjeskobi smrti.
filmaginacija.blog 