Željno iščekivanje ljetnjeg raspusta se jedanaestogodišnjoj Yuni pretvara u najgori period života. Umjesto odlaska na toliko priželjkivano kampovanje sa ocem završava u bolnici jer se tata povrijedio pri padu sa merdevina. Djeci ne treba puno da u potpunosti krivicu preuzmu na sebe, a naročito jer je pokušavao da dohvati njenu fudbalsku loptu.
Kao dijete razvedenih roditelja i međurasnog braka dodatno je osjetljiva na događaje iz spoljne sredine. Brat Kai unosi mrvicu sigurnosti dok iščekuju da se otac probudi iz vještačke kome, ali on je student sa svojim preokupacijama i nije u stanju da se stara o zahtjevnoj mlađoj sestri. Dolazak majke iz Japana, osim kontakta sa otuđenim roditeljem donosi i šokatno iznenađenje, a to je da imaju polusestru Otoku. Naravno da je ona centar majčinom univerzuma i sva pažnja je usmjerena ka njoj, što para oči djevojčici koja nikada nije imala toliko pažnje, a koja sada treba da se pomiri sa očevim teškim zdravstvenim stanjem.
Formativne godine same po sebi nisu lake, bez komplikacija kao što su razvod i suočavanje sa smrtnošću staratelja. Osjećaj napuštenosti je snažan i u kući u kojoj živi jer je u njoj strankinja koja brine o mlađoj (u Yuninim očima slađoj ćerci) i pripremi za plesnu priredbu. Sa bratom u stanu u Njemačkoj nedostaje joj komfor kuće i pažnja koju je on prinuđen da usmjeri na fakultet. Ono što se može protumačiti kao puka razmaženost samo je prirodna želja za pažnjom koja joj je u tim prelaznim godinama neophodna. Bez ptičice koju je spasila i svoje sveske za skiciranje ona je paralisana.
Tatino buđenje iz kome donosi privremeno olakšanje za kojim slijedi šokantno saznanje da više ništa ne može biti isto. Čovjek poznat po svojim atletskim predispozicijama ostaje nemoćan i vezan za kolica a kao jedina racionalna opcija vezana za njenu budućnost nameće se odlazak u nepoznato, u glavni grad Japana. Upravo ptičica kojoj su zacijelile rane može joj poslužiti kao podstrek da se vine u zastrašujuću budućnost, a sve naravno sa očevim odobrenjem.
Yuna tragedijom gubi mnogo više od sigurnosti – nego i jezik kojim je do tada razumijevala svijet. Ono što je do juče djelovalo kao čvrst raspored – otac, kuća, crtež, ptičica, ljeto – raspada se u jednom trenu i ostavlja je da se hvata za sitnice koje odraslima izgledaju beznačajno, a njoj su jedini oslonac. Njena veza sa sveskom za skiciranje nije tek hobi nego posljednji pokušaj da zadrži oblik stvarima koje joj izmiču, dok se oko nje gomilaju ljudi koji govore drugim jezikom, nose drugačije navike i u njen prostor ulaze sa već gotovim pravilima.
U sudaru japanskog i belgijskog, porodičnog i stranog, ličnog i nametnutog, rediteljka gradi tišinu koja nije prazna nego zategnuta do pucanja. Yuna ne traži ništa veliko; traži da je neko vidi bez preglasne brige i bez nove porodice koja joj se servira kao gotova činjenica. To je dovoljno da cijeli film boli. Kao meko lišće iz njenog imena na japanskom, ona se povija pod težinom odluka koje ne razumije i života koji joj se nameće, ali ne puca – ne zato što je jaka, nego zato što još nije očvrsla jer bi krutost u njenom slučaju značila lom. Trenutak pravog olakšanja dolazi kada shvati da niko iz porodice više nije dovoljno čvrst da bude njen oslonac, pa i sama ptičica postane važnija od odraslih koji odlučuju o njenom životu.
filmaginacija.blog 