Repo Man (1984)

Automobil se leluja  pustim autoputem u Texasu. Policajac na motoru uredno obavlja svoj posao, zaustavlja čudaka i otvara gepek radi rutinske kontrole. Sa osobom za volanom sigurno nešto nije u redu, naročito što iz različitih kadrova sasvim jasno vidimo da se ne radi o istoj osobi. Zanimljivo je da je vozač automobila (Fox Harris) bio odsutan za vrijeme snimanja, pa su morali da improvizuju i snimaju potpuno drugog čovjeka da bi dovršili scenu. Nešto sija iz gepeka automobila, ali šta?

Oto pokazuje probleme sa ponašanjem na poslu i daje otkaz. Temperamentan, ali ni po čemu različit od većine drugih svojih vršnjaka odgojenih pank kulturom. Problemi sa djevojkama, besparica, nerazumijevanje roditelja kojima je glava isprana od strane tv evandjeliste. Bud (Harry Dean Stanton) mu nudi 25$ da odveze auto nudeći apsurdni izgovor o porođaju žene, koja čak nije ni u kolima.

Oto nije ni svjestan da je pomogao zaplijeniteljima, sumnjivom društvu starijih omraženih muškaraca bez skrupula . Oni imaju zakonsku podršku u vidu neupotrebljivog, ali ipak uniformisanog pozornika Plettschnera, veterana nekoliko ratova. U timu sa Bud-om je i Lite, iskusni afroamerikanac, Miller, mehaničar koji ne vozi automobile i ima čudne teoriji u vezi nestanka ljudi, budućnosti, prošlosti, Marlene, jaka sekretarica u mračnom mačo svijetu. Na obuci kod Bud-a i Lite-a Oto uči o kodeksima plijenitelja, kao i način kako da ih na poslu prekrši. Rivalska agencija koju vode braća Rodriguez kompletira mozaik antiheroja, ljudi spremnih na sve u potrazi za lakom zaradom.

Oto je beznadežan slučaj, ali pronalazi svoje mjesto na dnu ljestvice, među talogom ljudskog društva. Visoko obrazovanje, izbor prestižnih škola ne ostavljaju puno slobode za običnog 18godisnjaka, izgubljenog u mogućnostima, koji još pokušava da se pronađe. Ovakvom slikom manje dopadljive Amerike oštro se kritikuje Reganova administracija koja je američku zbilju posmatrala kroz ružičaste naočare. Svi proizvodi u filmu su obilježeni etiketama sa imenom (Pivo, Džin tonik, hrana), čime se ismijava sistem vrijednosti nametnut konzumerizmom.  Pank propalice koji iz dokolice pljačkaju prodavnicu dodaju komičnom tonu i beznadežnosti Otoove generacije.

‘Kodeks zaplijenitelja samo mi smijemo da kršimo ko nas dodirne taj mora platiti’. Svojim očima svedočimo postojanju poslednjih desperadosa, odmetnika unutar gradskih sredina koji nisu nestali sa Divljim Zapadom. ‘Better to live on my feet that to die on my knees’ , citat Emiliana Zapatez meksičkog revolucionara i pobunjenika koji Bud izgovara tokom poslednjeg obračuna adekvatno zaokružuje bunt plijeniteljskog mikrokosmosa .

Realnost koju reditelj oslikava sa direktorom fotografije, proslavljenim Robbi Mullerom(Poznat po svojoj saradnji sa Wim Wendersom i Jim Jarmuschom, kao i Von Trierom) potpuno je suprotna od one iz tipičnih komedija i romantizovanih filmova o odrastanju (coming of age). Uspio je da odbrani stil i viziju svog direktora fotografije koji se nisu poklapali sa vizijom producenata, čime je sačuvao svoj projekat od često neizbježnog post produkcijskog ‘kasapljenja’ prema željama finansijera. Oštro kritikuje konzumersko društvo, a naročito fascinaciju automobilima i bombardovanje reklamama, prikazujući drugu, mračnu stranu suludo idealizovane ideje o američkom snu.

Kultni status film je dostigao svojom beskompromisnom originalnošću, nudeći čitavu grupu ljudi dostojnih prezira koji dolaze iz realnog svijeta siromaštva, bijede i težnje za pukim preživljavanjem. Kao takvi opstaju i čine funkcionalnim jedan nedopadljiv svijet, koji postoji i koji će postojati svidjelo nam se to ili ne. Morbidna komičnost živopisnih karaktera ih čini dopadljivim antijunacima sa kojima se lako poistovjetiti. Interakcija između likova u ovoj čudnoj mješavini realnog/fantazijskog svijeta je apsurdno komična, naročito kada tas na vagi prevagne na stranu fantazije.

Originalni soundtrack je kompletno sačinjen od pjesama lokalnih kalifornijskih pank bendova, i rediteljev prvijenac je odlično izdržao zub vremena, pa nakon 40 godina i dalje izgleda moderno i autentično, a Oto nastavlja da bude uzor mladim izopštenicima iz društva. Negativan prijem bioskopske publike potpuno je zaboravljen i nadomješten naknadnom slavom i popularnosti stečenom na privatnim projekcijama među ljubiteljima nezavisnog filma, pa se, sasvim opravdano smatra najneobičnijom i najoriginalnijom komedijom 80tih, koja se stilom potpuno izdvaja od popularnih naslova toga doba.