Inferno of Torture (1969)

Teruo Ishii smatra se jednim od glavnih predstavnika žanra koji je pandan euro sleazeu – pinky violence. Radi se o filmovima prepunim eksplicitnog nasilja u kojima se najčešće junakinje ističu borilačkim vještinama u kombinaciji sa  erotskim scenama na ivici pornografije. Procvat žanra se poklapa sa seksualnom revolucijom 60tih u Evropi i Americi.

Već u prvim scenama nas reditelj direktno priprema za ono što slijedi: bespoštedno, beskompromisno, neuljepšano nasilje. Razapete djevojke na krstovima su nemilosrdno kažnjene zbog neposlusnošti vlasniku bordela Samejimi i njegovim asistentima: silovatelju Genzu i okrutnoj madam koja svoje frustracije usmjerava na djevojke koje moraju biti naučene pameti.

Djevojka Yumi iz mrtvaca na groblju pokušava da izvadi ključ za pojas nevinosti. Kroz njena sjećanja upoznajemo se sa bordelom tetoviranih geiši koje su tu da mušterijama ispune sve uvrnute želje i kako se ona tu zadesila. Dva majstora tetovaže učestvuju na takmičenju i bore se za titulu najboljeg i ruku Osuzu, ćerke njihovog učitelja. Horitatsuove tetovaže krasi mračan stil i morbidni motivi a Horihideovi radovi predstavljaju svjetlost i nježnu stranu umjetnosti. Oba majstora imaju perfektan stil i neriješen rezultat ne zadovoljava ni jednoga ni drugoga.

Kroz Yumi koju postepeno uvode u posao upoznajemo nemilosrdni svijet vezivanja, sadizma Genzoa i iživljavanja nad ženama, sve je naravno, dostupno, uz pravu cijenu za zainteresovane kupce sa Zapada. Samejima među zatvorenicama nalazi nove djevojke koje mu služe u bordelu. U međuvremenu sa zlim Horihatsuom kuje zavjeru, optužuje i smješta ubistvo starome tattoo majstoru Horihideu.

Yumina tragična smrt  spaljivanjem na vodi prikazuje bezizlaznost situacije a Horihide se zaklinje svojoj vjerenici Osuzu da će se vratiti iz prognanstva da je spasi iz kandži Horihatsua koji koristi njenu kožu da bi je obilježio kao sopstvenu svojinu i psihički upropastio. Horihideova osveta neprijateljima je surova a posebnu kaznu je spremio za zapadnjaka Claytona, redovnog posjetioca bordela, ljubitelja tetoviranih djevojaka. Njegova ćerka služi Horihideu kao model u finalnom obračunu dva umjetnika u iscrtanju tijela.

Nasilje je na visokom nivou iako se radi o 1969oj godini. Kopanje očiju, razapinjanje na krst, spaljivanje na moru, kao i kreativne S&M seksualne scene samo su neke od stvari u kojima će pravi ljubitelji filmskih krvoprolića uživati. Pregršt golotinje sa vezivanjem i bičevanjem stavljeno je u svrhu prikazavinja mračnog svijeta ljudskog uma. Reditelj filma je za zlobnu madam sačuvao najokrutniju kaznu za kraj koja zapanjuje svirepošću. Jednodimenzionalni likovi u svojoj dobroti i zlobi jasno postavljaju moralne granice pa, iako se ni sa jednom od djevojaka ne možemo u potpunosti poistovjetiti, saosjećamo se sa njihovom patnjom. 

Tipični srećni kraj izostaje a varnice prave ljubavi i dobrote sijaju čak i u ovom svijetu bolesnika i manijaka. Kroz samožrtvovanje Horihatsu pomaže Horihideu da dođe do iskupljenja. Jer ipak su oni umjetnici, majstori tetovaže koji teže perfekciji u svom poslu. Umjetnost tetoviranja je sa puno pažnje i ljubavi približena gledaocu i radovima dva majstora će se diviti čak i oni koji nisu ljubitelji tetoviranja.

Leave a comment