Da bi na pravi način razumjeli Mlungu Wam (Good Madam) Južnoafričke rediteljke Jenne Bass, bitno je poznavati i par činjenica vezanih za jednu od najmoćnijih zemalja Afrike. Južnoafrička Republika, osim što predstavlja epitom multikulturalnosti sa 11 zvaničnih jezika, ozloglašena je po apartheidu – nepravednom zakonu bijelog manjinskog stanovništva prema kojima se ljudi dijele prema boji kože. Posljedice koje ostavljaju vjekovi imperijalizma i neravnopravnosti na obične ljude su nesagledive i duboko ukorijenjene u kolektivnoj svijesti, što je jedan od elemenata horora na koje se rediteljka oslanja.
Glavna junakinja Tsidi nakon smrti žene koja je ju je usvojila ostaje obespravljena u tipično patrijarhalnoj sredini. Sa svojom ćerkom Winnie odlazi kod biološke majke Mavis koja je služavka bogatoj bijeloj gospođi Diane. Žena pokorno održava veliko domaćinstvo iako počinju da je sustižu godine a nepokretnoj Diane je potrebna stalna briga. Zauzvrat, njena porodica može ostati u kući samo ako se slijepo pridržava rigoroznih gospođinih pravila.
Dok se samohrana majka nosi se sa gubitkom žene koja joj je odigrala ulogu majka a sa razlogom brine za svoju biološku majku. Ujedno se suočava i sa sopstvenim lošim uspomenama vezanim za luksuzno namještenu kuću. Bijelu ženu starica Mavis posmatra kao božanstvo i žrtvovala je sopstvenu djecu da bi brinula i ispunjavala svaki hir bijeloj tlačiteljki i pristala na svjesno ropstvo zbog finansijske sigurnosti. Ćerka pokušava da joj otvori oči i oslobodi je samonametnutih stega. Užasi ropstva jezivo su dočarani grobljem posluge starim nekoliko stotina godina. Imperijalistička oholost dostiže vrhunac u potrazi za produženjem života kroz ritual krvi kojem se, u finalnom obračunu, uspješno suprostavlja Tsidi i preokreće stvari u svoju korist.
Magijski misticizam služi kao potpuna suprotnost realnom hororu žrtava građanskog rata. Žena koja je odgojila Tsidi je naučila molitvi dobrim duhovima a i Diane (dobra gospođa iz naslova) produžava sebi život sa sopstvenom tajnom formulom o vječnom ropstvu. Preplitanjem natprirodnog sa stvarnim užasima i nepopravljivim posljedicama ropstva i obespravljenosti rediteljka stvara neponošljivu tenziju pojačanu naglašavanjem zvukova kućnih poslova koji narušavaju jezivu, gotovo zagrobnu tišinu i obrednim pjevovima sa instrumentalima autentičnih afričkih instrumenata.
Dugim ekspozicijama hodnika i asimetričnim kadrovima kuća je predstavljena kao ravnopravni učesnik u radnji. Ona je sigurnost za Mavis, u njoj je odgojila dvoje Dianine djece i dala na usvajanje sina odrekavši se ćerke. Ćerki ova kuća budi loša sjećanja na otuđenog brata i surova pravila bijele vlasnice i klaustrofobično joj je tijuana. Mavis i Tsidi se kao simboli dvije snažne i nezavisne žene koje su različitim putevima se same izborile za svoj komad sreće. Mavis konačno uviđa soptvenu važnost i uživa u zasluženoj penziji u kući dobre bijele gospođe.
Rediteljka nas ostavlja sa nelagodom koju je uspostavljala tokom cijelog filma i u epilogu. Otvorenim krajem nadvija sijenku nad privremenom sigurnošću jakih žena nastalom zamjenom uloga moći nadvija sijenka Dianenih sinova, koji, neiznenađujuće, imaju crnu sluškinju. Jeziva priča koja se sporo razvija predstavlja efektan psiho triler i bez hektolitara krvi oslikava najstrašniji užas – užas ljudskog roda.
filmaginacija.blog 