Scacco alla Regina (1969)

Silvia (Haydee Politoff) ima sve što može da zamisli u životu: supruga koji putuje svijetom, ali je njoj ideja velikih gradova odbojna, a vrijeme provodi opsjednuta dosadom. Kroz dnevna sanjarenja provirujemo u njen mazohistički svijet snova u kojem pronalazi utjehu od realnih problema u vidu asocijalnosti, agarofobije i narcisoidnosti.

Dina, prijateljica iz djetinjstva joj nalazi posao lične asistentiknje kod poznate glumice Margarite (Rosanna Schiaffino) koja je okružena slugama spremnim da joj se bace pod noge da bi udovoljili svakom njenom hiru. Margarita je ohola, prepotentna a istovremeno zastrašajuće lijepa. Kroz dominaciju nad Sylviom ‘potvrđuje’ grandioznost svog lika i djela, prave filmske dive zlatnog doba Hollywooda.

Tek kada se Margarita iznenadi saznanjem da je Sylvia zapravo smorena grofica, želja za nadmoći se transformiše u sadomazohistički odnos ispunjen željom za psihičkom dominacijom zarad sopstvenog hira svjesna da sve ima svoju cijenu i da za dovoljno novca grofica sve može posjedovati. Sylvia kroz iživljavanje sujetne grofice produbljuje svoje fantazije kroz i privremeno doživljava zadovoljstvo. 

Mjesto radnje je glumičina ogromna (spolja Villa Parisi, jedan od 10 vila Tuscolane u blizini Rima) moderno opremljena kuća čak i po današnjim standardima. Reditelju to omogućava snimanje bez rezova, ali se odlučuje za  kombinaciju zoom in i zoom outa da bi nas uveo u novu situaciju. Tema Pierra Picionija koja se ponavlja pomažeu u uspostavljavanju snene atmosfere futurističkog raskoša visoke mode.

Sylvine fantazije su snimane kroz kaleiodoskop i sa filterom koji dodaje autentični psihodelični žig vremena. Kroz lik Waldmana, oholog producenta i Ekstravagantne žurke na kojima Imperatorka Margarita, kako je Waldman zove prikazuje svoju igračku, ljudsku statuu Sylviu savršeno dočaravaju i razvratničku prirodu filmske industrije.

Jedan od primjetnih trendova u filmovima 60tih i početkom 70tih, naročito u evropskom filmu je kritički prikaz i razotkrivanje licimjerstva vladajuće klase. Soundtrack Piera Piccionia doprinosi utisku opšteg glamura i materijalnog izobilja u kojem živi Margarita, a robuje Sylvia. Umjerena golotinja je stilski kontektualizovana i uvijek prikladna. Glavne glumice su uvjerljive i opčinjavajuće u vizuelno impresivnim modernističkom enterijeru

Moderni prikaz mlade djevojke koja, kako najava za film kaže ‘ima sve u životu osim lanaca koji bi je vezali’ skreće pažnju na zastranjenost ljudskog društva proizašlu iz konzumerističke pristupačnosti. Margarita iako okrutna, hladna i dostojna prezira zbog svojih postupaka na kraju uviđa ozbiljnost psihičkog poremećaja cure i na simboličan način, kroz licitaciju, za prodaje prijatelju, ne bi li se Sylvia otrijeznila iz sna u koji je svjesno utonula, bježeći od stvarnog svijeta. 

Konačna transformacija i obrisi ljudskosti Imperatorke su iznenađujući i suprotni do tad prikazanom  šovinizmu i homofobiji. Istinski joj je stalo do osobe koju ugnjetava, koju je tretirala gore od objekta i u uvrnutom odnosu se javlja pravo osjećanje za koji nismo ni slutili da može. Njen preobražaj ostavlja prostor i tračak nade za Sylviu, koja mora da se suoči sa spoljnim svijetom i oslobodi se mjehura u kojem se iz straha zatvorila. 

Leave a comment