Istorijska drama L’Apollonide francuskog reditelja i scenariste Bertranda Borella je smještena u Parizu na prelazu iz XIX u XX vijek. Kuća tolerancije otvorena za zadovoljstvo muškarca spremnih da potroše bogatstvo na prekrasne djevojke.
Kroz snove Madeleine, poznate pod nadimkom Jewess upoznajemo se sa mušterijama i jednom prosječnom noći na poslu. Nastranost klijenta djevojka skupo plaća, jer joj sakati lice nožem i tako postaje ‘The Laughing Woman’. Kuća je na dobrom glasu i mlada djevojka Pauline od 16 godina se prijavljuje da radi. Niko je nije natjerao a ni dugovi je ne obavezuju da tu ostane, već je tu zato što je sama izabrala.
Glavna gospođa dugovima ucjenjuje djevojke da rade za nju, ali sa majčinskom nježnošću brine o njima. Razvratne noći i bludničenje sa mušterijama noću smjenjuje se sa dnevnim spokojem i gotovo idiličnim vremenom koje djevojke provode zajedno, sa svojom djecom, kao prava porodica. One se uvažavaju i poštuju iako su konkurencija jedna drugoj. Snaga i jedinstvo ovih modernih djevojaka ujedinjenih u neobičnu porodicu udahnjuje život kući erotskih fantazija.
Posao je ugrožen povećanjem rente i sve razvijenijom uličnom prostitucijom. Iako svaka od ovih djevojaka ima svoje snove, iskupljenje u vidu srećnog kraja nikada ne dolazi. Jedini trenutak prave radosti je zajednički izlet pored jezera, a to su i jedini snimci napolju u cijelom filmu. Rastući dugovi, zahtjevne mušterije, polne bolesti, stvarna zatvorenost i prećutna (i otvorena) osuda društva su ogromno breme koje su prihvatile da nose i nalaze se su u nekoj vrsti svjesnoizabranog ropstva. Pozicija je bezizlazna jer nemaju dovoljno snage da se otisnu i budu samostalne a dovoljno su inteligentne i svjesne paradoksalnosti začaranog kruga u kojem su se našle. Posao i zadovoljstvo drugih su uvijek na prvom mjestu i sa tim nauče da žive najbolje što mogu.
Snimanje na lokaciji bez rezova pri prelazu kamere između prostorija trajalo je osam nedjelja. Pažljivo izabrane djevojke raznovrsnog glumačkog iskustva (od profesionalki do amaterki) na kastingu koji je trajao 9 mjeseci funkcionišu fantastično u grupi i reditelj uspijeva u namjeri da bez moralne osude naslika funkcionalnu zajednicu prostitutki sa kojima se gledalac može poistovjetiti.
Lizzie Borden u filmu Working Girls prikazuje jedan radni dan u životu prostitutki u stanu u New Yorku, dok ovdje reditelj odlazi korak dalje, prikazajući delikatne dame koje, zbog prirode svog posla nikada neće biti dio ‘normalnog’ svijeta, a mnogo su bolje uključene u tokove realnog svijeta od ljudi koji ih etiketiraju i obezvređuju. Mnoge od njih nisu nikad ni imale šansu za boljim životom, a ni način da se bave ‘pristojnim’ poslom. Najstariji zanat na svijetu zaslužuje poštovanje jednako kao i bilo koja druga profesija, a strah od onoga što se može naći u spavaćim sobama Kuće Tolerancije mnoge sprečava da zavire dublje unutra.
Na kraju se gasi crveni fenjer a sa njim i simbolično jedna intimna drama zanimljivih karaktera, prepunih snova i strahova, stremljenja i očekivanja. Kuću mijenja ulica i u sadašnjosti i ništa se nije promijenilo te prodavanje tijela ostaje najstarija profesija kao i od pamtivijeka.
filmaginacija.blog 