Song Woo, dječak iz Seoula vozom sa svojom majkom ide kod bake koju nikada nije upoznao i ne zna ništa o njoj. Nakon promjene transporta i klackanja seoskim autobusima pred njim se nalazi pogurena gluvonijema starica koja nikada nije napustila selo. Uz razmjenu učtivosti i izvinjenje zbog nedostatka posjeta ćerka odlazi i dječak je sam u drvenoj straćari bez televizije, tekuće vode i pogodonosti uz koje se razmazio.
Upoznavanje sa bakom ide uz početno negodovanje a staricin jednostavan stil života potpuno je neshvatljiv sedmogodišnjaku željnom osnovnih komoditeta. Kada konačno potroši baterije za svoju ručnu konzolu upušta se u istraživanje neasfaltiranih puteva koji presjecaju netaknutu prirodu.
Pokušava da istjeruje inat sa staricom koja je uprkos unukovoj grubosti uvijek pristupačna i željna da mu ugodi, koliko je to u njenoj mogućnosti. Starica sama brine o skromnom domaćinstvu i klasičnom trampom obezbjeđuje sebi stvari neophodne za život.
Razgovora među unukom i babom nema ali se među njima rađa neraskidiva veza koja prerasta u ljubav. Nedostatak tipičnog scenarija taktički je izostavljen da bi rediteljka ostvarila veći stepen izolacije i doživljaja ruralne sredine kroz oči gradskog klinca koji nakon početnog negodovanja počinje da razumije staru ženu čija je volja za životom i upornost sa kojom obavlja svakodnevne poslove zadivljujuća.
Uz sitne nesuglasice i razmaženih dječijih izliva bijesa kroz sudar dvije generacije, dva različita univerzuma dolaze do ljubavi i razumijevanja kao zajedničkog imenioca. Staričina spremnost da da priliku nečemu novom i nepoznatom zadivljuje više nego Song Wooova spremnost da se adaptira neprijatnoj situaciji. Godine iskustva nikad imenovanoj baki daju neophodnu mudrost i fleksibilnost da razumije djetinje hirove.
Gospođa koja glumi staricu nikada nije ni gledala film a kamoli glumjela u nekom u čemu se ogleda rediteljkina pažljiva briga za autentičnost. Svi ljudi na selu su brižljivi jedni prema drugima jer zajedno dijele teškoće preživljavanja skromnim stilom života. Seoska djeca prihvataju mrzovoljnog Song Wooa koji nije navikao da snosi posljedice za svoje akcije pa im se ne izvinjava nakon što im u nekoliko navrata upropasti igru.
Tek kada mu dječak sa sela pomogne u teškoj situaciji razumije da ima pogrešnu percepciju o njima i bez razloga iz posmatra sa visine a to saznanje tek dolazi nakon što se poveže sa bakom. Pokušava da poduči staricu da mu piše u gradu i u epilogu vidimo veliki broj razglednice koje starica brižljivo čuva.
Radnja je bazirana na istinitim događajima kada je rediteljkina majka poslala njenog mladog rođaka na selo kako bi naučio da cijeni i razumije vrijednosi života. Drama o odrastanju, razumijevanju i povezivanju sa našim starima je dirljiva utoliko više što je postignuta sjajna karakterizacija upravo spomenutim nedostatkom uobičajenog dijaloga. Nedostatak formalnog glumačkog iskustva glavnih junaka je i najveća snaga u kojoj su i sedmogodišnjak i starica prirodni i uvjerljivi u svom odnosu.
Čelična volja za samoodrživosti u starim ljudima je toliko jaka da je rastopila i srce razmaženog milenijalca. Većina filma je snimana na autentičnim spoljnim lokacijama i sa dugim statičnim scenama u kojoj se saživljavamo sa prirodom i zasluženo je pobrao simpatije publike na festivalima i posebnu nagradu žirija u Kanu.
filmaginacija.blog 