Jonathan Glazer pažljivo bira svoje projekte, pa zajedno sa debitantskim, epohalnim, gangsterskim klasikom Sexy Beast (2000) ovo mu je tek četvrti igrani film. Izraz ‘interesna zona’ je interni naziv koji su nacisti koristi za teritoriju oko Aušvica, gdje je jedan od zlokobnih otjelotvorenja Hitlerove politike Rudolf Hoß napravio raskošni porodični dom. Iz romana sličnog naziva pozajmljena je tema ali se malo detalja soslanja direktno na priču u kojoj reditelj humanizuje nečovječnost postupaka ozloglašenog vođe logora odgovornog za smrt u krematorijumu više od 2 miliona ljudi. U Remarkovoj Iskri života komandant logora Neubauer je takođe opsjednut brigom o porodici, svojom baštom i idiličnom kućom dok oko njega američki bombarderi ravne Njemačku i nacističke snage sa zemljom.
Nakon priznanja krivica poslije završetka rata, pravedna smrtna kazna nad Rudolfom izvršena je upravo ispred pećnica na koje je bio tako ponosan i ne djeluje dovoljno surovo u odnosu na sav nanijet bol djeci, ženama i starcima i politički nepogodnim zatvorenicima. Zvučni efekti ambijenta sa jezivim kricima i ponekim izolovanim pucnjem dovoljni su da utjeraju strah u kosti gledaocima bez grafičkog prikaza nemilih scena iz logora smrti.
Ograda koju dijeli idilična vila sa dvorištem sprječava nas da zavirimo direktno u logor ali to nije ni namjera priča koja izbjegava da se oslanja na već mnogo puta ispričanu tragičnu manifestaciju jedne pogrešne ideologije koja je pojedinca, sa umišljajem, koristila kao alate za egzekuciju protivnika. Kamere su postavljene svugdje po imanju i kući i glumci nisu znali da li su snimani iz krupnog ili širokog plana što doprinosi prirodnosti i opuštenosti, ali je reditelj nakon završenog snimanja imao zadatak da obradi preko 800 sati nemontiranog materijala.
Korišćenje širokih objektiva služi i prigušivanje prirodnih boja da bi kamera što realističnije dočarala prikazane prizore, kao one koje precipiramo golim okom. Snimci sluškinje logorašice koja noću krije hranu logorašima u kampu prikazani su termalnom kamerom da bi što manje bilo filmskih efekata koji bi ublažili surovost protagonista, logorskih dželata.
Najveći užas leži upravo u letargičnosti članova domaćinstva koji su uspjeli da zbog komfornog života zanemare činjenicu da fabrike smrti rade punom parom pa svega nekoliko metara od njih. Ove hladnokrvne, proračunate osobe spremne su da zažmure i na pepeo koji im prlja odjeću na žici za sušenje i prljaju njihovo brižno odgojeno dvijeće, a ostaju hladnokrvni na krike zatvorenika koji se za šačicu hrane bore do smrti. Ovaj naslov bi bio jedan od savršenih filmova koji dočaravaju ljetnju dokolicu kad ne bismo bili svjesni užasa koji se krije iza lažne idile i ratna drama koja se razlikuje od svih sličnih filmova koji se bave ovom tematikom rezonuje duboko u svijesti gledaoca.
Iza najvećih zvjerstava u istoriji čovječanstva se ne kriju neki karikaturalni zlikovci, već ljudi od krvi i mesa sa svim svojim vrlinama i manama, koji su zarad ličnog komfora i materijalne dobiti, spremni da zanemare čitave rase ljudi. Oduševljena Rudolfova tašta u posjeti brzo postaje svjesna da njena ćerka ipak nije tako srećna iako je okružena materijalnim bogatstvima i bježi iz kuće glavom bez obzira. Dželati su jednako opipljivi ljudi koji nakon iživljavanja na žrtvama se vraćaju u svoje normalne živote ispunjene svakodnevnim brigama.
Porodica Hoß je toliko duboko u genocidu da oni preseljenje smatraju kao najgoru moguću kaznu ukazujući na bolesnu lucidnost i svjesnost težine izbora. Hedwig Hos nema problema ni sa činjenicom da skupocjene stvari koje posjeduje su pripadale nekome drugome na čiji bolni ropac patnje ostaju imuni. Glavni glumci su svojom izvedbom savršeno dočarali razmažene ratne profititere koji prave svoju sreću na krvlju i suzama svojih žrtava.
Iako Rudolf uživa u svom poslu u sceni koja predstavlja neobičnu mješavinu slika logora kao muzeja danas i griže savjesti krvoloka koji ipak nije tako imun na egzekucije kao što se predstavlja, koja ne čini stvar boljom, ali dodatno humanizuje zvijer u ljudskoj koži. Osvetnička filozofija oko za oko – zub za zub samo rađa još više nasilja, pa prepoznavanje i odstranjivanje malignog tkiva, iako neophodno, ne donosi željeno razrješenje.
filmaginacija.blog 