Njemački reditelj F.W. Murnau je 1922. napravio avangardi nijemi horor film koji će postati jedan od najvažnijih naslova u vampirskom kanonu iako predstavlja slobodnu adapataciju čuvenog Stokerovog romana Drakula. Zbog nedostatka autorskih prava grofa Drakulu je zamijenio grof Orlok, Jonathan i Mina Harker su postali Thomas i Ellen Hutter i priča je pretrpjela neke kozmetičke izmjene, zadržavši sve najvažnije horor elemente originalne priče.
Tokom bogate istorije podžanra nizale su se originalne adaptacije iz različitih filmskih epoha a u njima i poznati glumci u ulozi inspirisanoj stvarnim grofom Tepesom – od Bele Lugosija, preko Hammer produkcije i Christopher Leea; Hertzogove muze Klausa Kinskog u ulozi umornog grofa do Geri Oldmana u neravnomjernoj verziji Frensisa Kopole i Shadow of the Vampirea gdje se preispituju granice Shreckove posvećenosti ulozi. Trebalo je čekati kraj 2024. da bi Robert Eggers u svom četvrtom filmu ispričao novim generacijama obožavaoca svoju jezivu verziju famozne priče o najpoznatijem vampiru svih vremena.
Skeptičnost oko toga da li ima išta novo da se doda toliko puta ispričanoj priči odmah pada u vodu uz crno bijeli uvod u kojem Ellen Hutter (Rose Depp) zaziva neku silu kojoj ni sama ne zna moć. To je ujedno i zov koji budi iz sna hiljadugodišnje zlo. Reditelj u adaptiranom scenariju povezuje Elleninu žrtvu sa kraja originalnog Nosferatura sa buđenjem gospodara Tame, onog koji pije krv da bi vječno živio. Moderna mlada intuitivno osjeća da ima nešto više od običnog životarenja ali nije svjesna kako opasne sile je prizvala autosugestijom.
Tek vjenčani supružnici još uvijek pokušavaju da obezbijede sebi uslove za komforan život pa Thomas odlazi na dugo putovanje u Transilvaniju da bi sa grofom Orlokom sredio papirologiju oko kupovine zemljišta u njihovom Visburgu sredinom XIX vijeka. Putovanje u srce tame, duboko u karpatske planine pokazuje se kao izuzetno opasno za neiskusnog Thomasa koji je samo pion u pažljivo smišljenom planu zastrašujućeg Orloka kojeg tumači Bill Skarsgard koji djeluje kao da je sišao sa srednjevjekovnog portreta. Prelazak nepojmljivog zla sa istoka na zapad samo je formalnost i zajedno sa Orlokom u Visburg stiže kuga koja briše sve pred sobom.
Još jedna bitna izmjena u odnosu na original i na Murnauovu verziju je prikaz Von Franza kao sumanutog naučnika a i bratstvo i prijateljstvo između momaka koji se bore da riješe misteriju nepoznate bolesti koja je skrhala Elenino tijelo zamijenio je strah, panika i očaj nastao iz suočavanja sa kugom i sa spoznajom moći sile koju je jadna djevojka probudila zazivajući nešto izvan njenih domašaja- Rose Depp je izuzetna i dorasla je kompleksnoj većoj ulozi djevojke u cijeloj priči, a naročito su emocionalni trenuci u kojima saopštava najmračnije misli svom voljenom Thomasu.
Doslednost originalnoj priču snažnije je uz vizuelni zadiviljujući balans između prigušenog noćnog svijetla i dnevne svjetlosti pa u napetoj atmosferi prolazi iščekivanje dobro poznatih događaja čak i okorelim poznavaocima Stokerovog / Murnauovog djela. Još jednom Eggers uspijeva da nadmaši očekivanja svojih obožavalaca i sa ličnim pečatom obilježi i dodatno obogati kanon najpoznatijeg vampira na svijetu. Vrhunski detalj fizičkom izgledu glavnog antagoniste su i husarski brkovi kao sa portreta Vojvode Vlada. Lišen svake ljudskosti krvožedni stvor ima samo jedno na umu a to je kako da dobrovoljno natjera svoju voljenu da mu se preda i oslobodi ga hiljadugodišnje kletve.
filmaginacija.blog 