Udaljeno selo u Laosu i stariji čovjek koji korača putem sa mladom djevojkom i razgovaraju o tome koliko dugo hodaju tim putem. Čovjek živi sam i prikuplja stvari uz put da bi ih mijenjao za novac, u bliskoj budućnosti. U varošici policija ispituje smrt vlasnice kafane i to gospođa nije prva koja je nestala, što tjera ćerku da se iz urbane cjeline vrati u rodno mjesto i potraži majku. U svojoj kući stariji samotanjak pronalazi leš djevojke koji zakopava uz rituelni obred i prinosi darove na maleni oltar dok oko njega u mraku posmatraju duhovi. U kojem pravcu dalje vodi zamršena priča koja zahtijeva gledaočevo strpljenje. Da li se radi o introspektivnoj drami, naučno fantastičnoj priči o putovanju kroz vrijeme, neumoljivoj globalizaciji, magijskom realizmu?
Dok osmatramo starog osobenjaka počinju da se povezuju naizgled nelogični fragmenti mozaika. On je u mogućnosti da komunicira sa duhovima, a na sebe je lično preuzeo odgovornost za njihov zagrobni život: on se stara da produže dalje ka svijetu mrtvih. Kroz magijsku ceremoniju čuva prst svake duše koju je spasio, ali tu već rediteljka usađuje sumnju u njega kao pouzadnog junaka i stabilnog posmatrača događaja. Duh djevojke koju je pronašao mrtvu u šumi kao dječak omogućio mu je da putuje kroz vrijeme – ona je i njegova veza sa prošlošću, jer uspijeva da se vrati u trenutak svoga djetinjstva neposredno prije tragedije koja mu je definisala život.
Briga o smrtno bolesnoj majci pala je na njegova pleća jer ih je otac iznenada napustio. Starac pokušava da pomogne sebi kao klincu na jedini način na koji umije – medijacijom između živih i mrtvih. Djevojka čija je majka nestala ga moli za pomoć; među njima se rađa prijateljstvo sve do momenta dok djelovanjem ne izmijeni prošlost sa posledicama koje se odražavaju na sadašnji trenutak. Promjenom prošlosti samotnjak mijenja i svoju sudbinu, i to na gore ili je oduvijek bila loša a sada ima priliku iz novog ugla da to jasno uvidi. Izigravanje svevišnjeg bića – posrednika između živih i mrtvih hrani njegov ego, a mrtvi ljudi ostaju neupokojeni zbog njegove zablude proistekle iz nesuočavanja sa sopstvenim strahovima.
Laošanska rediteljka publici predstavlja priču o duhovima koja je mnogo više od toga – dječije racionalizovanje pronađenog mrtvog tijela pokraj puta, kako se nosi sa teškim siromaštvom i neskladom u porodici i živi sa bolom i blizinom smrti cijeli svoj vijek. Putovanje kroz vrijeme je neočekivani, dodatni naučno fantastični segment uz čipove u rukama u nedefinisanoj budućnosti. Dvije fabule se sudaraju a sve kroz poznanstvo sa mladom djevojkom, prvom žrtvom koja je gurnula današnjeg starca u nestabilnost.
Oprezno optimistični kraj daje priliku za iskupljenje mladiću, kao da se realnost kojoj smo svjedočili nije ni dogodila. Duh djevojke je ostao uz junaka samo jer je dobila utjehu u poslednjim časovima života, prije smrti a ne iz neke imaginarne posredničke uloge ka zagrobnom životu.
filmaginacija.blog 