Svaki trenutak samoće na odmoru u Španiji Sofiji je ispunjen zvonjavom telefona, a svaki poziv je od njene, za kolica vezane majke Rose. U potrazi za izliječenjem stavila je kuću pod hipoteku i zaputila se u Almeriju kod doktora Gomeza. Brzo postaje jasno da joj je sa nogama sve u redu, i da je u pitanju nešto vezano sa neosviješćenim sadržajem podsvijesti. Nezadovoljstvo prema svemu i svačemu dužna je da sluša Sofija kojoj je, silom prilika, zapala nezahvalna uloga starateljke. Ujedi meduza su jedini pokazatelji da je istinski živa i da postoji svijet izvan, u ljubav zapakovane majčine kritičnosti.
Naravno da je prirodna potreba za brigu o roditeljima sa teškim zdravstvenim problemima, ali nakon upoznavanja sa Sofijinom svakodnevicom , ugroženim mentalnim zdravljem i apsolutnom zavisnošću postavlja se pitanje: po kojoj cijeni? Rose nije dovoljna ni ta briga – njoj je potrebna kontrola i slijepo izvršavanje naredbi, ma koliko neobične bile. Skupo plaćeni doktor prepoznaje njeno stanje kao psihosomatsko i terapiju usmjerava na dugačke razgovore ne bi li natjerao staricu da otvoreno govori o tegobama koje je muče.
Sofija u samotnim šetnjama nailazi na Ingrid, Njemicu slobodarskog duha sa kojom se upušta u aferu. Cijena njene slobode mnogo je skuplja nego što se na prvi pogled čini – upletena je mrežu ljubavnika od kojih traži validaciju i pomoć pri zaboravu sopstvene tragedije. Ingrid predstavlja prvu osobu u Sofijinom životu koja ne traži poslušnost, već spontanost i pogrešne odluke koje donosi Sofija barem dolaze iz želje da bude samostalna, nešto što u suživotu sa hipohonderskom, džangrizavom majkom nikada nije bila u stanju.
Odnos majke i ćerke višestruko je toksičan – Rose je ostavljanje supruga uspijela da pretvori u neizlječivu bolest, da svoje dijete izmanipuliše krivicom i stalno je drži na uzici. Nije ni svjesna štetnosti tih postupaka po razvoj djeteta za koje je ubijeđena da voli. Što god uradila djevojka majki nikada nije dovoljno a stalnim, lijepo upakovanim podbadanjima je nipodištava i postavlja ispod sebe. Veza sa Ingrid nije idealna, ali je prva inicijativa koju je Sofija uspjela da pokaže – iz toga se izrađa i želja za površnim odnosom sa drugim partnerima, nekarakteristično zauzimanje za sebe i insistiranje na provođenje vremena sa ocem.
Situacija sa tatom nije ništa bolja – on se potpuno posvetio svojoj novoj porodici i mlađoj supruzi sa kojom ima ćerku. Novac od naslijeđenog porodičnog posla nikada nije ni posmislio da podijeli sa Sofijom. Njegova ravnodušnost je samo hladna protivteža majkinoj psihičkoj tiraniji. Razlozi rastanka sa Rose nikada ne ostaju razjašnjeni jer su suštinski nebitni, jer je Sofija ta koja mora da nauči da živi sa konsekvencama narušenih odnosa svojih narcisoidnih roditelja.
Rediteljka avgustovski odmor u Almeriji pretvara u napetu psihološku dramu i odmaralište postaje katalizator svih nestabilnosti junakinja. Najveći zatvor nisu kolica nego krivica zapokavana u porodičnu ljubav. Odnos dvojca liči na onaj iz Hanekeovog Piano Teachera ili Valleovog Sharp Objects; Fiona Shaw i Emma Mackie kao majka i ćerka dominiraju scenama, uz savršenu epizodu Vicky Kriepsine Ingrid. Ona služi kao primjer da nemili događaji iz prošlosti ne moraju da definišu tok života u sadašnjosti, pa makar to značilo i srljanje u površne fizičke odnose. Nerazsvijetljene okolnosti bolesti i odsustvo tipičnog zaključka u ovom slučaju doprinose efektnoj završnici koja će sigurno razočarati ljubitelje linearnih radnji i konkretnih zapleta.
filmaginacija.blog 