Surovost uslova britanskog zatvora nije ništa pri zvjerstvima zatvorenika jednih prema drugom, u šta se uvjeravamo kroz prizmu kamere mobilnog telefona. Ni to nije ništa novo, ali dovoljno je za upoznavanje glavnog junaka Taylora (David Jonsson) , zavisnika od tableta. Višedecenijska robija odaljila ga je od majke djeteta i od bilo kakve svijesti da se treba o sebi brinuti. Kada mu zatvorska psihijatrica skrene pažnju na potencijalnu uslovnu slobodu počinje da nazire svjetlo u mraku klaustrofobične, drogom ispunjene egzistencije.
Taman kada sve počinje da dobije smisao dobija novog cimera Deea (Tom Blythe), ambicioznog kriminalca željnog da bude glavni gdje god se pojavi. Brzo preuzima posao sa dilovanjem i novac i moċ neizostavno stižu, a sa njima pažnja do tada glavnih dilera Gaza i Paula, što dovodi do direktnog obračuna. Taylor ne moze da ostane po strani iz više razloga – prvi je taj što je Dee pomogao da uspostavi kontakt sa otuđenim sinom, drugi je što ga je pasivnost i zavisnost učinila submisivnim za bilo kakvo djelovanje. Igra u koju se upušta sa prihvatanjem ljubaznosti jedne i druge strane stavlja ga u povlašćeni položaj i brzo je prinuđen da, protivno svojoj volji i zdravom razumu izabere stranu.
Taylorova priča nije samo zatvorska, niti samo još jedna varijacija na temu čovjeka koji je odavno izgubio kontrolu nad sopstvenim životom; ona je najupečatljivija kada pokazuje degradaciju; kroz navikavanje na poniženje, kroz sitne kompromise i kroz onu letargiju koja čovjeka ubijedi da više i ne zaslužuje ništa bolje. U tom smislu Taylor nije klasični antijunak, već neko ko je dugo u sunovratu i sada tek pokušava da shvati gdje je tačno završio. Njegova zavisnost nije samo fizička nego i psihološka; on je naviknut da bude vođen, da preživljava iz dana u dan, da ne bira ništa osim onoga što mu se trenutno nudi.
Zato je Dee tako važan kao kontra-teža. On nije samo novi cimer, nego personifikacija onoga što zatvor čini ljudima koji imaju ambiciju i nagon za dominacijom. Dee je energičan, pragmatičan i opasan upravo zato što ne djeluje kao karikatura kriminalca, već kao neko ko razumije nepisana pravila tog miljea. Uspon kroz zatvorsku hijerarhiju nije neočekivan, ali film uspijeva da ga učini dovoljno uvjerljivim da svaki njegov potez nosi stvarnu prijetnju. U kontaktu s Taylorom on vidi korist, dok Taylor u njemu vidi mogućnost da se opet osjeti živim, makar i po cijenu novog moralnog sloma.
Najzanimljivije je to što reditelj Cal McMau ne gura priču u jednostavnu podjelu na dobre i loše strane. Gaz i Paul jesu prijetnja, ali nisu jedini izvor nasilja. Problem je dublji: svaka strana nudi neku vrstu pripadnosti, neku vrstu zaštite, i upravo zato Taylor ostaje zarobljen između lojalnosti, straha i potrebe za priznanjem. Priča dobro demontira osjećaj da zatvor nije samo fizički prostor nego i moralni. Kad jednom prihvatiš pravila unutar tog prostora, počinješ da živiš po njima i van zidova, makar samo u glavi.
Rediteljski, film najbolje funkcioniše u skučenim, zagušljivim scenama gdje kamera ostaje dovoljno blizu likovima da se osjeća znoj, napetost i stalna mogućnost eksplozije. Taj poludokumentarni, gotovo nadzorni pogled dopunjen je snimcima kamerom mobilnog telefona čime je umnogostručen utisak da niko nikad nije stvarno sam i da je svaki razgovor i svaka interakcija robijaša potencijalno pregovaranje o opstanku.
Ono što priču nosi do kraja jeste upravo Taylorova borba da iz pasivnosti pređe u nešto nalik odluci. Naravno, to nije herojski preporod, niti priča o iskupljenju u klasičnom smislu. Više je riječ o bolnom i nesigurnom pokušaju da se čovjek ponovo osjeti kao osoba koja može da kaže ne, makar i uz cijenu da izgubi jedinu sigurnost koju trenutno ima. Zbog toga čitava priča ostavlja dobar utisak: ne obećava mnogo, ali iz poznate zatvorske premise izvlači dovoljno karaktera, tenzije i gorčine da djeluje življe od većine sličnih filmova.
filmaginacija.blog 