Dvije djevojke zakopavaju pepeo u dvorištu imanja u seoskom dijelu Španije. Elena je tu stalno smještena, udata i posvećena poljoprivredi kao što ju je i otac učio. Sara je školovana umjetnica koja živi hiljadama kilometara daleko u New Yorku i treba da snimi dugo očekivani jazz album. Životni planovi rijetko ispadnu kao što su zamišljeni pa gubitak oca unosi nered u Sarin život i tjera je na revidiranje planova za budućnost.
Instinktivna reakcija na gubitak je naravno bol, ali i težnja da se očev rad nastavi neometano da bi njegova zaostavština mogla da nastavi da živi. Pokojni otac je bio pobornik ekološkog pristupa poljoprivredi kojeg je voljela cijela zajednica, a sa veterinarkom Tinom je ostvario i emotivnu vezu za koju odsutna ćerka nije ni znala. Njena spremnost da odbaci sve snove i ambicije da bi održala u životu tatinu zaostavštinu teško je održiva i čak pomalo djetinja.Ide toliko daleko u realizaciji svoje fiks ideje da odbija da kaže svome djedu na palijativnoj njezi u staračkom domu da je ostao bez sina. To je osjećaj krivice koji je nagriza zbog višegodisnjeg odsustva i prostorne udaljenosti.
Tvrdoglavost i istinska upornost stvarno rezultiraju relativno uspješnim upravljanjem imanjem, ali brojne nepredviđene okolnosti komplikuju ionako zamršenu Sarinu situaciju. Konfrontacija sa rođenom sestrom samo je jedna od posljedica srljanja glavom kroz zid dok na kraju ne skapira da je zagrizla preveliki zalogaj i da je nastavak svog života jedini način na koji može ocu odati poštovanje. Ponavljajući motiv ovaca i jagnjadi nenametljivo pojačava osjećaj krhkosti i odgovornosti koji lebdi nad pričom i glavnom junakinjom.
Najveća snaga priče ogleda se u tome što Sarinu dilemu ne tretira tek kao porodičnu raspravu oko imanja, nego kao sudar identiteta. Ona nije samo ćerka koja kasni da na vrijeme kaže pravu stvar; ona je i žena koju je život odveo daleko od zemlje, od ritma seoske svakodnevice i od svega što se ne može upakovati u ambiciju, plan i karijeru. Zato se njen povratak u Španiju ne doima kao nostalgičan izlet, nego kao bolno sučeljavanje s činjenicom da se neke obaveze ne mogu odgoditi bez posljedica. Što dublje zadire u očev svijet, to joj jasnije postaje da ga nije dovoljno voljela samo izdaleka i da se ljubav prema nekome ponekad mora dokazivati kroz naporan, prljav i nezahvalan rad, a ne kroz lijepo sjećanje.
U tom smislu, odnos sa sestrom ima posebnu težinu jer rediteljka dobro razumije da se porodične rane ne otvaraju samo smrću, nego i različitim shvatanjima dužnosti. Elena je neko ko je ostao, a Sara neko ko se vratio prekasno, pa između njih stalno bukti tenzija i pitanje ko je zapravo izdao koga. Obje strane su razumljive i naporne, što doprinosi uvjerljivosti. Uostalom, najveća drama ovdje nije u tome da li će imanje opstati, nego da li Sara može da prihvati da njena ljubav prema ocu ne mora da znači žrtvovanje svega što je sama izgradila.
Zimska ruralna Španija okrutno je pusta i hladna, ali sunčevi zraci nagovještavaju toplije dane i bolje vrijeme za prirodu. Bolna, obnavljajuća hibernacija prirode obojana je tonovima klavira klasične muzike kojim Sara ispunjava slobodne trenutke. Sva najdraža sjećanja iz mladosti upravo je vezuju za ovo mjesto, odatle i silne poteškoće da sa time i raskrsti. Posebno dobro funkcioniše kontrast između prirode i muzike – dok zimski pejzaž djeluje ukočeno Sarino muziciranje nosi onu istu potrebu za disanjem, improvizacijom i otporom prema zastoju. Kao da govori da i zemlja i muzika traže strpljenje, ali i prepuštanje nečemu većem od lične kontrole. Time se gradi priča o nasljeđu koje nije samo materijalno, nego i emotivno, kao i o tome koliko je teško ostati vjeran mrtvima bez izdaje živih.
filmaginacija.blog 