Biografska priča američke marinke LouAnne Johnson planetarno je poznata kao ekranizacija sa Michelle Pfeifer u glavnoj ulozi. Profesorica treba da pronađe način da problematičnu grupu učenika zainteresuje za sticanje znanja, samo što je ona mnogo ambicioznija – želi da ih, kroz čitanje poezije, nauči da razumiju svijet.
Adolescenti i mlađi tinejdžeri tokom devedesetih predstavljaju novu, neshaćenu evoluciju omladine. Izloženi svim negativnim efektima pristupačnosti narkotika mašte pospješene MTV spotovima problemarična omladina se našla kao teško premostiv izazov pred starijima koji moraju da nauče da komuniciraju sa njima, a da bi to postigli potrebno je da izgrade povjerenje i natjeraju na razgovor. Ova grupa učenika je do sada rastjerala sve zamjene i nastavnike koji su do njih pokušali da dopru. Šta to LouAnne mora da uradi drugačije da bi pronašla sa njima zajednički jezik?
Jezik umjetnosti ne poznaje prepreke i kroz analizu poezije uči ih da se suočavaju sa kompleksnim životnim pitanjima koje lirskim osjećanjima nabijene pjesme u njima bude. Kada otvore svijest katarzičnim intimnim razlaganjem kompleksnih pjesničkih osjećanja počinju da shvataju svoj potencijal i koliko su zapravo moćni, suprotno od svega što im se do tada u životu serviralo.
Nesvakidašnji pristup profesorke ima efekta i sistem nagrada uspjeva da pokrene u sivilo obrazovanog sistema uljuljkane mozgove, ali je teško doprijeti i spasiti svakog pojedinca pa su okolnosti i predrasuda društva napravile nepremostivi jaz. Ali i sama kao bivša marinka i žrtva zlostavljanja zna koliko je bitan i najmanji pojedinac do kojega dopre i kojem razgrne vidike da može da vidi svoju svijetlu budućnost.
Komercijalan uspjeh na svjetskom nivou donijela je i proslavljena Cooliova pjesma sa oksimoronom u naslovu – Gangsta’s Paradise a soundtrack je bogat hip hop i r n b numerama. Upravo uloga muzike je ogromna u identitetu ovih mladih i preko Bob Dylana uspijeva i da im se primakne – Mr. Tambourine Man ujedno služi kao veza sa LouAnninim omiljenim piscem Dylan Thomasom pa je pred razredom izazov da nađu vezu između dvojice Dylana i pokupe zasluženu nagradu.
Najveća zamjerka za popularno dramu može se smatrati pretjerana melodramatičnost i iskarikarikirani junaci vođeni stereotipnim (rasnim) klišeima. LouAnnin lik ostaje kao nerazrađeni potencijal jer sa kompleksnijom karakterizacijom bi priča dobila na dubini. Ovako imamo uz originalnu muziku i prepoznatljivu modu dopadljiv popularni naslov koji kao vremenska kapsula svjedoči o duhu vremena sa kraja vijeka i podsjeća da je mladost ta koja pokreće svijet.
Lako bogatstvo koje neprivilegovani mladi mogu da steknu kriminalom ne može se uboriti sa teškim putem uzbrdo, sticanjem obrazovanja i poštene borbe za komad hljeba. Okolnosti u Californiji posebno su nepovoljne za omladinu zato što i sami pristustvuju društvenim nepravdama, koje za posljedicu imaju vrtoglavi rast zatvorske populacije i to obojenog, afroameričkog i latinskog stanovništva. Upravo djeca sistemskim nepravdama pogođenih roditelja ne dobijaju šansu kakvu trebaju i srećom uvijek postoji neko iz obrazovanja koji živi u skladu upravo sa Bob Dylanovim stihovima: And you better start swimmin’ or you’ll sink like a stone. For the times, they are a-changin’.
Dok je slika gotovo idealizovana u odnosu na realno stanje iz ugla marinke LouAnne koja se dodvorava svojim učenicama, scenarista profesor Kevin Reynolds je takođe profesor i njegovo viđenje stvarnosti mnogo je pogubnije i depresivnije. Dok LouAnne pokušava da razbije zid nerazumijevanja poezijom, Trevor biva zgažen institucijom koja ne prepoznaje ni njegovu patnju ni patnju učenika. Prosvjetni radnici su poslednja linija između mladih i sistema – oni su ti koji trebaju usmjeriti radoznale umove da postanu funkcionalni članovi društva a ujedno su izloženi direktnom nezadovoljstvu istih tih mladih za čije živote i obrazovanje odgovorni. I jedni i drugi su u dubokoj vodi van svojih mogućnosti – tinejdžeri jer ne znaju za bolje od onoga što im se servira a nastavnici jer su stubovi zakazalog autoriteta i predmet eskalacije gnijeva.
Trevor Garfield za sobom ima mnogo godina rada u srednjoj školi u Bed Stuyu, ozloglašenom dijelu Brooklyna. Jedan trenutak i nezadovoljni student (Method Man) koji svoj gnijev pretvara u direktni napad improvizovanim bodežom i glavni junak gubi sve što je imao u životu: sigurnost, osjećaj slobode, zadovoljstvo poslom. Nije tajna da su prosvjetni radnici jedna od najslabije cijenjenih intelektualnih snaga modernog društva. Generacija X sa svojim ožiljcima i bremenom koje treba obraditi zahtjeva cijenjene odrasle kao autoritet, modernije metode i bolje razumijevanje cjelokupnog obrazovnog sistema o složenosti njihovih potreba.
Profesorski posao se umnogome sastoji od guranja kamena uzbrdo i to je konstantna borba ispunjena povremenim pobjedama i brojnim situacijama u kojima se i sam profesor pita šta mu je sve ovo trebalo. Milionski gradovi sa svojim stopama kriminala nemaju sposobnost da odgovore na sve zahtjeve javnog obrazovanja i tada jedan traumom pomračeni um bira da uzme pravdu u svoje ruke i eliminiše problematične prijetnje. Trevor nema iluziju da je on neki superjunak ili da je po bilo čemu poseban – on samo radi što smatra da je neophodno kada se osjeti potpuno iznevjeren i sažvakan od strane nepravičnog sistema koji uvijek bira srednji put, bez mnogo komešanja.
Mjesta u učionici za sticanje znanja ni nema – ona postaje poprište sukoba moći, generacijskog jaza i mladalačkog bunta, a samo najsposobniji su u stanju da uvide trulost trenutnog sistema. Nulta tolerancija u srednjim školama iz tog perioda nije donijela nikakav efekat, već su pucnjave doživjele eskalaciju tek početkom XXI vijeka, što znači da su sve mjere preduzete jalove i uzaludne. Nije teško poistovjetiti se sa klincima koji u pojedinim trenucima izgledaju bahato i povlašćeno, naročito sa manjinama kojima je nepravda toliko ustaljena u realnosti da ni ne znaju za bolje jer su baš odrasli zakazali u davanju ličnog primjera.
Policijska šifra za ubistvo pokazuje obezvrijeđenost ljudskog života, nemoć društva da zaštiti svoj obrazovni kadar dok kao i uvijek najskuplju cijenu plaćaju mladi. Trevorova suza u oku govori o osjećaju nemoći je proizveo upravo sistem koji predstavlja. Onda nije ni besmislen konačni obračun inspirisan Deer Hunterom – u situaciji kao što je trenutna ispaštaju i prosvetari i omladina.
Dok ‘Dangerous Minds’ slavi moć poezije i nenasilne pedagogije u suočavanju s problematičnim razredom, film ‘187’ donosi mračniji portret nastavnika koji silom prilika uči(ha!) da prihvati nasilje i osvetu nakon tragičnog događaja. Iako su oba naslova epski usmjerena na obrazovne radnike kao agente promjene, ishodi koje prikazuju pokazuju suprotne krajnosti – jedna priča nudi katarzu kroz umjetnost, druga eksploziju kroz nasilni aktivizam.
filmaginacija.blog 