Poslednju prilika za mijenjanje sebe odrasla osoba ima kroz vaspitanje djeteta – upravo ta činjenica iz ugla roditelja dobija pogrešnu interpretaciju, čime opravdavaju sve svoje nagone za kontrolom i posesivnošću. Najteža misija djeteta je da u roditelju prepozna toksični zagušujući uticaj i da od njega pokuša da se oslobodi. Srećom razvoj psihologije i briga o mentalnom zdravlju demistifikovala je sebične tvrdnje od dobrim namjerama roditelja.
Johan ne može jedan intimni trenutak da ima za sebe – majka osim što mjesečari i histerično plače, naizgled bez razloga voli da ubijanu pojam svoga sina. Porodični posao ih veže za uzgajalište krokodila a majka najviše vremena provodi sa glavnom atrakcijom – albino krokodilom. Kada ne dijeli krevet u zagrljaju sa sinom o egzotičnom reptilu priča kao da je Johanov tata. On ima problema da živi normalan život i stekne ikakvo prijateljstvo izvan majčinog čeličnog zagrljaja.
Veza sa djevojkom Arumi mu ukazuje priliku za emocionalnim odnosom, za šta majka, naravnio, nema nikakvog razumijevanja. Jato krokodila i opasnost koju ono predstavlja oslikava njihov narušeni porodični odnos. Čeljusti spremne da raskomadaju živo meso sa kostima dočarava majkin odnos, napetost raste sa dolaskom žene koja mu odvlači pažnju sa nje a kada se jedan od krokodila izlegne iz jajeta Johan može da smogne snage i postavi granice vidno psihički poremećenom majkom.
Johan ipak nije sposoban da u takav odnos uđe kao emocionalno zdrava osoba. Godine provedene pod majčinom dominacijom naučile su ga da konflikte ne rješava otvoreno već manipulacijom, prikrivanjem i lažima. Zbog toga je njegovo prikrivanje istine o Aruminoj trudnoći dokaz koliko je duboko usvojio obrasce ponašanja osobe od koje pokušava da pobjegne. Rediteljka time precizno pokazuje da djeca toksičnih roditelja često nesvjesno preuzimaju iste mehanizme kojima su godinama bila izložena. Bijeg iz takvog odnosa nije dovoljan da bi čovjek postao slobodan, jer ožiljci nastavljaju da oblikuju njegove odluke i onda kada fizički više nije pod kontrolom.
Zbog toga je završnica više od obračuna sa psihički rastrojenom majkom. Ona predstavlja bolan proces odvajanja koji je morao da se dogodi mnogo ranije. Krokodili tada prestaju da budu samo egzotična prijetnja i postaju metafora nagona koji ne poznaju granice, baš kao ni majčina potreba da sina zadrži isključivo za sebe. Njene “krokodilske suze” nikada nisu izraz bezuslovne ljubavi, već emocionalna ucjena kojom pokušava da zadrži kontrolu. Naslov filma zato dobija dvostruko značenje – ne odnosi se samo na reptile koji dominiraju kadrom, već i na lažnu predstavu roditeljske žrtve iza koje se krije najprizemnije sebične namjere.
Indonežanska rediteljka uspijeva da spoji porodičnu psihološku dramu sa elementima horora bez osjećaja da jedan žanr potiskuje drugi. Krokodili su istovremeno konkretna opasnost i simbol, dok se najveći užas ipak nalazi u porodičnom domu, daleko od njihovih čeljusti. Upravo zbog toga priča ostavlja snažniji utisak kao studija emocionalnog zatočeništva nego kao triler. Čovjek može pobjeći od zvijeri koje vidi ispred sebe, ali mnogo teže od onih koje su ga godinama učile kako izgleda ljubav.
Eksploatacioni dodatak krokodila u priču o nezdravim vezama između majke i sina pravi neobičnu smješu žanrova – kao da se Hooperov Eaten Alive stapa sa Hanekeovim Piano Teacherom. Takvom spajanje može djelovati nelogično ali prosta priča funkcioniše čak i kada djeluje predvidivo. Misteriozni nestanak Johanovog tate nije tako misteriozan, imajući u vidu majkinu opsjednutost krokodilima. Ono što je tako lako insinuirano ne odlazi u banalnost da bude objašnjeno, već služi kao postavka za majkino tragično skončavanje.
