Naslov nas svjesno navodi na pogrešan trag ili je možda baš pravi? Nije slučajnost što neodoljivo nalik na Kiss of the Spider Woman jer oba preispituju represivnu seksualnost u latinoameričkom društvu. Pustinja Atakama je mjestog gdje se odvija radnja, preciznije u transvestitskom baru Alaska. U njoj svi imaju imena životinja a Flamingo je majka usvojene djevojčice Lidije. Queer prijatelji se ujedno i sami brane od nazadnih mještana kivnih zbog pojave nepoznate zaraze.
Velika zarazna bolest kratkog imena (kako ju je nazvao Prince u Sign of the Times) AIDS apsolutna je nepoznanica u trenutku dešavanja radnje , 1982. u napuštenog rudarskom mjestu. Pretežno muško stanovništvo pada kao pokošeno nakon posjeta baru a sve je lakše racionalizovati sujevjernim transferom krivice. Upravo Lidija glavom plaća svoju ljubav prema jednom od rudara, gubi majčinsku figuru i mora da se izbori sa neprovjerenim glasinama.
Sjever Čilea u kolektivnoj imaginaciji predstavlja prostor u kojem se skrivaju stvari koje društvo ne želi da vidi ali označava i prostor u kojem je država doslovno pokušavala da zakopa sopstvene zločine tokom krvoločnog Pinočeovog režima. Jedna vrsta smrti proizvodi se kroz kolektivnu paranoju i homofobiju, a druga kroz organizovano državno nasilje i nestajanje ljudi. Iako nema otvorene veze sa ulogom diktatora u homofobnoj sredini diskriminacija jasno je da je klima u društvu nepovoljna za bilo kakvu različitost.
Godina zbivanja je posebno zanimljiva i zbog ekonomske krize. Čile se suočavao sa jednom od najtežih recesija u modernoj istoriji: BDP je pao za 14,3%, a nezaposlenost je dostigla dramatične razmjere. Već 1983. počinju masovni protesti protiv režima kao nuspojava nezadovoljstva. U zemlji u kojoj rudarska industrija predstavlja najvažniju granu privrede, takav ekonomski potres dodatno je pogađao radničku klasu, čineći egzistenciju porodica nesigurnijom, produbljujući klasne razlike pritom. U izolovanim krajevima kao rudarsko naselje iz ove priče nije teško zamisliti koliko je u takvim okolnostima jednostavnije pronaći žrtvenog jarca među ljudima koji ionako ne pripadaju zajednici nego se suočiti sa stvarnim uzrocima sopstvene nesreće.
Sama priča ima lično i stvarno polazište, iako nije rekonstrukcija konkretnog događaja. Reditelj Céspedes je u više intervjua govorio o porodičnom iskustvu koje je uticalo na nastanak scenarija; njegovi roditelji držali su frizerski salon u predgrađu Santjaga, a među zaposlenima je bilo više homoseksualnih muškaraca koji su kasnije umrli od AIDS-a. Njegova majka uprkos bliskom odnosu sa njima razvila strah od bolesti i predrasude prema oboljelima. Kao djetetu mu se taj strah utiskivao u podsvijesti. Tek je kasnij, kada je upoznao queer zajednicu i bolje razumio ljude koji su bili pogođeni epidemijom, počeo drugačije da posmatra iskustvo.
Vrijedan je analize i odnos Lidije prema svijetu koji je okružuje. Prirodna radoznalost i potreba da razumije stvari koje joj odrasli prećutkuju ne nailaze na mnogo prostora za razvoj u izolovanom naselju, gdje se informacije prenose kroz glasine, a strahovi pretvaraju u opšteprihvaćene istine. Odrasli pokušavaju da je zaštite od surovosti spoljašnjeg svijeta, ali je upravo ta zaštita sprečava da dobije odgovore koje traži. Njena potraga za istinom nije samo pokušaj da razotkrije porijeklo bolesti već i prvi ozbiljan korak ka samostalnom tumačenju svijeta. Kada se Lidijina radoznalost sudari sa stvarnošću koju više nije moguće uljepšavati, upravo ljubav koju je dobila omogućava joj da se sa njom suoči.
Transrodna zajednica je neuništiva a takva i mora da bude da bi se suprostavila zatucanosti i netrepeljivosti. Njeni članovi opstaju u najgorim uslovima i u stanju su da se prilagode bilo kojoj situaciji. Kada je priroda i nagon jači od tame koje u sebi nosi ljudsko zlo ovi ljudi iznalaze snage da budu veseli i uživaju u svojoj pravoj prirodi. Reditelj ne idealizuje njihovu svakodnevicu niti prikriva nasilje kojem su izloženi, ali im ne dozvoljava ni da postanu isključivo žrtve okolnosti. Njihov humor, međusobna privrženost, vesela priroda i sposobnost da od napuštene kantine stvore dom predstavljaju možda i najdirektniji odgovor na neprijateljstvo okoline. Flamingo i ostali članovi porodice Lidiji ne pružaju samo krov nad glavom već i mogućnost da odraste bez usvajanja tuđih predrasuda.
Krug se tako zatvara i naslov se vraća na početno značenje, samo što pogled više nije izvor straha i navodne zaraze. On postaje sredstvo prepoznavanja, bliskosti i ljubavi, nešto što ljudi mogu da oduzmu jedni drugima samo ako prethodno pristanu da ne gledaju. U svijetu koji je spreman da čitavu grupu proglasi nezdravom, najveća je subverzija upravo u tome što priča odbija da aktere posmatra kroz nesreću koja ih je zadesila. Oni nijesu definisani ni neizlečivom bolešću, nasiljem ni tuđim mišljenjem ili normama, već životom koji su uspjeli da izgrade uprkos svemu.
