-
Rebuilding (2025)

Ništa se surovije ne može podigrati ljudskim životima od elementarne nepogode – tako je i rančer Dusty ostao bez imanja, stoke, profesije i prihoda. Simbolična socijalna pomoć na raspologanje mu je stavila kamp prikolicu, ali teško da život može smjestiti u par kvadratnih metara može izgraditi sa skromnim prihodima. Banke ga ne smatraju podobnim za zajam; sve što mu preostaje jeste da krivi požar za gubitak društvene uloge.

Jedina svijetla tačka u životu je ćerka Callie-Rose koja postaje sve nezavisnija od roditelja i potrebna joj je konkretno razumijevanje a otac koji se traži u četvrtoj deceniji života nije baš idealan oslonac. Majka Ruby, Dustyeva draga iz djetinjstva je i dalje u dobrim odnosima s njim i prijateljskim sugestijama ga navodi da treba da poveća prisustvo u ćerkinom životu. Ona to radi suptilno, ne pokušavajući da ga spasi, nego mu pokazuje put razgovora i podrške.

Park kamp-prikolica je krcat ljudima sličnih sudbina i, htio to Dusty priznati ili ne, oni postaju njegova slamka spasa i izvlače ga iz ponora depresije. Osjećaj zajedništva proistekao iz druženja jači je od bilo kakve socijalne pomoći. Podjelom iskustava proisteklih iz gubitaka, zajedničkih objeda i izrečene nježnosti sebi omogućavaju da uvide da, pored nemjerljivih materijalnih i porodičnih gubitaka, imaju zdravlje, krov na glavom i sapatnike sa kojima mogu i dalje uživati u malim stvarima. Te sitnice čine život veličanstvenim i vrijednim življenja a Dusty ima dovoljno ljubavi u životu da bi toga bio svjestan.

Transformacija glavnog junaka podijeljenja je u tri filmske cjeline – u prvoj se suočava sa bolnom činjenicom da je ostao bez ičega, u drugomradi na odnosu sa porodicom i novim prijateljima a u trećem se kompletira metamorfoza. Ljubav prema imanju ostalom od čukundjeda iz pepela rađa neočekivane plodove.

Nevolje Josh O’Connorovih junaka se nastavljaju; zamišljeni i egzistencijalnim brigama opterećeni Dusty, za razliku od maltene karikaturalnih zlikovaca iz Chimere i Masterminda ima potencijala da prevaziđe sve što mu se nađe na putu. Kao radnik održavanja puteva gleda kako pored njega prolazi veliko stado krava, kao da mu na nos natrljava sve što je izgubio; supruga je srećna pored drugog muškarca i on nema problema sa tim. Mirnoća koja proizilazi iz brige o velikom imanju i posvećenosti voljenom poslu nije se ugasila sa katastrofalnim požarom. Dusty je kauboj u duši, navikao da bude na otvorenom, da živi od svoga rada, okružen bliskim prijateljima i komšijama.

Dugi, tihi trenuci Dusty preispituje prioritete: treba li ponovo podići farmu, ili prilagoditi ambicije novoj stvarnosti? U gubitku i pepelu svog ranča, Dusty nalazi tihu hrabrost u malim, tvrdoglavim gestovima dnevnih rutina – interakcije sa prijateljima i razvijanju odnosa sa ćerkom. To mu vraća osjećaj svrhe i pripadnosti; nije povratak na staro nego nova vrsta bogatstva — smisao koji se ne mjeri zemljištem, već prisustvom, odgovornošću i ljubavlju koju ulaže u ono što mu ostane. Upravo u tim sitnicama rađa se neuništiva nada. Dusty nije savršen otac, nesiguran je i uzdržan — ali njegova prisutnost govori glasnije od bilo kakvih djela.

Instrumentalne kantri podloge koje prate glavnog junaka podsjećaju na veseliju verziju Neil Youngovog soundtracka za Dead Man, a sama priča je slična Oskarom nagrađenom Nomadlandu. Kamera koristi prirodno svjetlo i dugu ekspoziciju da pojača autentičnost. Montaža je podređena ritmu svakodnevice, s rijetkim rezovima – takav tempo djeluje sporo, ali se na taj način dosljedno gradi osjećaj stvarnog vremena u kojem lik živi.
-
Skunk (2023)

Mladića, po izlasku iz zatvora, pratimo do zgarišta doma; šćućurio se u podrumu , a bolni jecaj pokreće retrospektivu događaja. Dječiji psiholog Geert Taghon, iz svoga ogromnog iskustva u radu sa delinkventima maloljetnicima je prikupio građu i napisao knjigu o momku Liamu i njegovom problematičnom odgoju. Momak je žrtva psihofizičke torture roditelja; ima duboko ukorijenjene traume, a jedina utjeha mu je hladna katodna cijev na kojoj iznova i iznova gleda špageti vestern Bruno Matteija po imenu Scalps.

Filmsko nasilje mu pruža komfor dok otac prodaje majčino tijelo i organizuje biseksualne orgije u ćumezu koji nazivaju kućom. Bijedni uslovi za život ne smetaju ocu da se diči novim sportskim automobilom. Nekontrolisano obavljanje velike nužde u gaćama je samo nuspojava konstatnog terora u kojem klinac živi. Tek u domu za mlade osjeća šta znači biti zanemaren kako je biti uvažen kao individua. Djeca roditelje gledaju sa božanskim strahopoštovanjem, zato ni ne iznenađuje njegova nesvjesna potreba da se vrati domu i da zaštiti zlostavljače zidom ćutanja kojim se ogradio od autoriteta.

Mladići sa kojima dijeli zajedničke prostorije imaju svoje probleme, a jedino sa Johanom uspijeva da ostvari dublji, smisleniji odnos koji bi se mogao nazvati prijateljstvom. Polin, jedna od instruktorki je tu da pruži utjehu; lako je shvatiti sedamnaestogodišnjeg mladića sa pozadinom kakvu on ima da može njenu pažnju pogrešno tumačiti kao ljubav. To je prvi put da se neko za njega istinski zainteresovao i posvetio mu prijeko potrebnu pažnju, što je drastična kontra dosadašnjem fizičkom kažnjavanju, vezivanju za stolicu, konzumaciju kreka pred njim i zatvaranjem u podrum tokom svingerskog bludničenja.

Liam sve u životu mora da radi iz minusa, a jedino on može osloboditi sebe od nagomilanog bijesa i frustracija koju su u njega sručili neodgovorni roditelji. Breme tog tereta slomilo je njegov duh pa trenuci zadovoljstva koji proizilaze iz rada sa konjima u domu, zanat u radionici i povratak u školu pružaju samo kratkotrajno zadovoljstvo. Suštinski mu nedostaje krov nad glavom i briga bioloških roditelja koji mu je nikada neće pružiti na način na koji je njemu potrebna. Sve što umiju je da naprave scenu u kojem se fizički razračunavaju sa sagovornicima koji pokušavaju da im skrenu pažnju na Liamove probleme.

Sistem pokušava da ga izvede na pravi put, ali je i on manjkav i prepun nedostataka. Starješina i staratelji svjedoče svakodnevnom zlostavljanju nesposobni da išta preduzmu, osim da gnijevne tinejdžere odvuku u samice ili u sobe za time-out. Socijalne službe su tek mogle da djeluju kada je otac Liama pregazio od batina, a odveli su ga sa lisacama na rukama kao da je on kriv za pretrpljeno iživljavanje. Višedecenijsko maltretiranje, neuhranjenost i zatvaranje u podrum dolaze po naplatu kada ga jedan od kolovođa iz doma seksualno zlostavlja i nepovratno ga gurne u ponor iz kojeg se više ne može izvući. Liam odgovara jedinim jezikom kojim razumije – nasiljem. Time zatvara krug zlostavljanja pročišćavajućom vatrom koja je zbrisala one koji su ga donijeli na svijet i nanijeli mu toliko bola.

Mračna, a realistična dramska priča sa brutalnim završetkom je praćena uvjerljivom glumom cijelog kasta, uz naročito isticanje Liama. Čitava paleta emocija nesigurnog tinejdžera perfektno se reflektuje na njegovom licu. Tamni tonovi, tmurni oblaci i klaustrofobične prostorije doma za mladiće, njegove kuće pa i škole koju pohađa ostavljaju malo prostora za bilo kakav tračak svjetlosti. Djeluje očigledna inspiracija sa ovovjekovnim ukrajinskim instant klasikom sa gluvonijemim glumcima The Tribe. Takođe je vjerno prenešeno beznađe iz britanskog The Scum. Ta ološ, ili tvor kako je bukvalni prevod naslova filma redielja Koena Mortiera je produkt kolektivne neodgovornosti svih slojeva društva – roditelja, staratelja i obrazovnog sistema.
-
Caramelle da uno Sconosciuto (1987)

Iskusni scenarista Franco Ferrini u bogatoj karijeri sarađivao je sa velikanima italijanskog filma: na više filmova sa Argentom i mlađim Bavom; sa Leoneom je radio na Once Upon a Time in America; snimao je i sa Deodatom i Soavijem, a bio je produktivan tokom 80-ih i 90-ih. Zato u svom prvijencu, a jedinom autorskom filmu ne iznenađuje kompetentnost scenarija i zadovoljavanje ogromnog broja eksploatacionih elemenata uključujući: dominantne ženske junake; potragu za ubicom sa lažnim tragovima i neočekivanim obrtom uz epilog utemeljen na psihoanalizi iznenađujeg ubice; jakom moralnom podrškom koju djevojke pružaju jedna drugoj i drugom šansom koju su odlučile da dograbe, otriježnjene krvavim zločinima nad koleginicama koji su ukazali na rizičnost najstarijeg zanata na svijetu.

Ulične prostitutke postaju meta serijskog ubice, što ne donosi nikakvu novost u žanru trilera / slešera – vrijednost leži u detaljnom prikazivanju svakodnevnice više djevojaka različite starosne dobi, porijekla i motiva zbog čega su u poslu; odnos sa mušterijama, uz čvrsti zajednički duh. Djevojke prepuštene sebi iskazuju solidarnost kada uvide da im policija ne može pružiti zaštitu, a od religiozne zajednice nikada ne mogu biti prihvaćene, iz strogo moralnih načela.

Za one koji se nadaju tipičnom giallo slešeru sa velikim brojem žrtava i živopisnim ubistvima naslov može djelovati mlako i nedovoljno brutalno, jer osim stilizovanih par ubistava nema mnogo scena krvoprolića. Akcenat je stavljen na portrete nekoliko djevojaka različitih psiholoških profila: Lena je djevojka sa sela opčinjavajuće ljepote, iako je nova u ovom poslu savršeno je svjesna svojih kvaliteta; Angela ima supruga i porodicu i radi samo sa jednim klijentom na preporuku iskusne plavuše Stelle, koja i sama pravi psihološki profil ubice. Vale je Angelina ćerka koju je život natjerao da raste, izopštena od normalnog svijeta, okružena ženama koje svoje tijelo prodaju za novac.

Sve zajedno formiraju jedinstvenu uniju predvođene Monicom, francuskinjom sa lezbo / sadističkim tendencijama. Sindikalno ujedinjenje prostitutki potrđuje njihovu istrajnost i jasno stavljanje do znanja zajednici i klijentima da neće trpjeti nikakvo zlostavljanje. Vrhunac samoorganizacije dama koje žive od prodaje svoga tijela je ujedinjenje sa manijacima iz parka sakrivenih u žbunju kojima pokazuju svoje attribute ne bi li držali otvorene oči u potrazi za ubicom. Djevojke odlaze toliko daleko da i same rješavaju slučaj i pomognu policiji koja živi u blaženom neznanju u vezi slučaja u kojem su mete noćne kurtizane.
Savremeni pogled na svijet prostitucije je potpuno osvježenje uz naglašenu dramsku stranu priče, sa zanimljivom karakterizacijom junakinja uz odgovarajući / zadovoljavajući nivo erotskih elemenata. Žanrovski koktel sa OSTom bogatim synthovima je uspješna mješavina erotskog trilera sa giallo elementima i melodramatične društvene kritike o podređenosti položaja seksualnih radnica. Ukrasni element policije je još jedna satirično precizni prikaz a podzaplet u vidu sastanka/nadzora sa inspektorom Guistijem i Stellom predstavlja komični spoj dva svijeta, jer prekaljena Stella spušta svoj čvrsti gard spram dječačkog šarma stidljivog inspektora.
-
8 (2025)

Dvije kružnice iz naslova, dva zaobljena stomaka, za dva djeteta u dva sela koja čekaju da se rode u zemlju podijeljenu bolom. Dva suprostavljena tabora, republikanski i nacionalistički, dvije sudbine i dva suprotna pola čije se staze neprekidno prepliću. Dvojakost različitog razmišljanja i dualna priroda života – rađanje i smrt. Panoramski portret Španije kroz živote dvoje običnih ljudi nije istorija iz udžbenika, već o ranama koje se nasljeđuju.

Kroz osam epoha, prelomnih tačaka u španskoj istoriji pratimo put Octavija, sina siromašnog ribara, ostrašćenog Frankiste, i Adele, ćerke obrazovanog učitelja, komuniste koji se bori protiv fašističkog režima. Oba djeteta su rođena na dan Druge Republike kojima su životi, na različite načine, obilježeni tragedijama u kojima su lično uključeni. Adela je otjelotvorenje slobodnog duha, načitane savremene žene koja je primorana da se povinuje strogom vojnom režimu da bi imala ikakav kontakt sa ocem. Octavio je, linijom manjeg otpora, završio kao dio te vojske, ali očeve riječi o strpljenju i nadi su mu pomogli da smogne snage i okrene se civilnom porodičnom životu.

Ni jedno ni drugo nisu dobili od života ono što su očekivali. Muškarac srednje klase prinuđen je na naporni rad da bi izdržavao familiju i jedina radost u životu mu je pokušaj da oslobodi tok pregrađene rijeke Manzanares. Žena guši svoju slobodarsku prirodu u životu sa pobožnim muškarcem, dovoljno dobrim da prizna dijete iz njene prinudne veze, ali i njoj očeve riječi služe kao stremljenje ka nečem većem, ka nekoj vedrijoj budućnosti i boljoj Španiji.

Tačke dodira Octavija i Adele su bolne, jer donose umiranje i tragično stradanje roditelja, ali su isto tako oslobađajuće, jer iz tih susreta imaju priliku da upoznaju sve radosti življenja koje donosi ljubav. Najkrvaviji građanski rat prošlog vijeka, koji je poslužio kao uvod u Drugi svjetski rat, toliko je traumatizovao i polarizovao društvo da je suživot gotovo nemoguć. Jedino tolerancija i uvažavanje različitosti mogu ublažiti mentalne rane. Ako se ne zaboravi i oprosti cijenu mržnje će plaćati djeca sa obije strane.

Reditelj Julio Medem fluidnim kretanjem kamere kao da ispisuje kružnice – prikaz jedne strane priče se nadovezuje na drugu, a jedna bez druge ne mogu postojati. Subjektivni kadrovi prate kretanja junaka, prelazi između epoha prikazani su marširnim bubnjevima i bijelim ekranom, a bijeli ekran služi i za prekide toka svijesti šokantnim otkrićima ili bolnim realizacijam. Devedesetogišnja epopeja prikazana je na različite načine – od bolnih porođaja u skučenim sobama tog famoznog aprila 1931., preko crno bijele uspomene na dolazak frankista na vlast; progresivnih 60-ih i 70ih pa do savremnog doba i zaključne 2021. – sve se mijenjalo a rane su ostajale neiscijeljene.

Octavio i Adela su uspjeli ono što nije pošlo mnogima koji su bili na vlasti tokom njihovih dugačkih života – shvatili su da ne mogu jedno bez drugog, kao što ni Španija ne bi postojala bez jedne ili druge strane. Oni nisu spasili Španiju, ali jesu sebe – u dugoj, krvavoj istoriji izabrali su život. Oprost i tolerancija nisu laki moralni kompromisi, ali su neophodni lijek generacijama koji nemaju veze sa krvoprolićem iz prošlosti. Sa tim saznanjem i ljubavlju koju su podijelili mogu da se osvrnu na svoje bolne živote i zadovoljno zaključe da su uspjeli da nađu sreću kojoj su stremili; mogu mirno i spremno pogledaju smrti u oči, kao prirodnom ishodu ispunjenog života.
-
Humanist Vampire Seeking Consenting Suicidal Person (2023)

Šta dodati složenoj rečenici naslova a što već nije živopisno opisano? Apsurdnost vječnog života je izvanredna pozornica za tragikomičnu postavku, a Sasha je vampirka koja na svom trenutku preobražaja, na rođendanskoj žurci proživljava duboku traumu vezanu za klovna. Njena familija su vampiri; krvožedni, dugovječni i uvijek u potrazi za svježom krvlju, a njoj očnjaci nisu još uvijek izrasli i odbija da oduzima život nedužnih ljudima sa kojima se duboko saosjeća. Famozni očnjaci se pojave spontano kada ugleda depresivnog Paula koji po ko zna koji put kontemplira samoubistvo. Da li zlostavljani, neprilagođeni srednjoškolac može poslužiti kao prva žrtva za Sashu, ili mogu pružiti jedno drugome ono što im nedostaje?

Sara Montpetits je fenomenalna perspektivna kanadska glumica (Falcon Lake) koja krade svaku scenu. Ogroman dio njene ličnosti čini i ambijentalni soundtrack prepun solaža gitara i duvačkih instrumenata uz impresivnu kolekciju ploča. Njena mješavina Thore Birch iz Ghost Worlda i Klausa Kinska kao nevoljnog besmrtnog Nosferatua je zapanjujuća – njoj zabijanje očnjaka nije prirodno urođeno iako je vampirka po rođenju. Psihički problemi među besmrtnim bićima stvaraju prostor za laki crni humor, ali Sasha je mnogo više od toga – ona ne želi da se potčini normama i tek tako oduzme život da bi se napila dragocjene tečnosti koja ljudima život znači.

Tata je prepun strpljenja i razumijevanja ali majka želi da isforsira djevojku da sama sebi obezbijedi hranu a naročito po saznanju da su se očnjaci pojavili. Otac je pravi izvor podrške što uljuljkava Sashu u zonu komfora i dok ne naiđe na Paula ni ne pomišlja na ubistvo; isto tako rado konzumira krv koju joj roditelju uredno obezbjeđuju i koji je jedini izvor opstanka. Humanizacija vampira kao rase djeluje prirodno, imajući u vidu grotlo izmiješanih rasa koje čini naša planeta.

Tradicionalni vampiri su često prikazani kao beskompromisni predatori, ali moderni naslovi poput Habit i The Addiction uvode ideju unutrašnje borbe. Sasha odbija da ubija ljude, što je slično Romerovom Martinu,, koji sumnja da li je uopšte vampir ili samo poremećeni mladić; U klasičnom folkloru, vampir ne bira da li će ubijati – njegova glad ga na to nagonski tjera. Ovdje imamo primjer vampirske etike, što je atipično i bliže modernoj dekonstrukciji mita. Film postavlja vampirski čin u kontekst slobodne volje, što je rijetkost u folkloru. Tradicionalni vampiri hipnotišu i primoravaju žrtve, dok Sasha traži saglasnost – čime se film pomjera ka filozofskom pitanju egzistencije nametnute naslovom.

Vampiri su folklorom proslavljeni kao tragične figure koje pate zbog vječnog života, a protagonistkinja vampirica ne može da se uklopi u sopstvenu vrstu, slično kao Fessendenov glavni lik u Habit, koji nije siguran da li je zaista postao vampir ili prolazi kroz mentalni slom. Sasha i Paul su dvije otuđene duše koje se pronalaze – on ne želi da živi, ona ne želi da ubija. To stvara unikatnu dinamiku unutar vampirskog narativa. Kao što su Fessenden, Ferrara i Romero koristili vampirizam za istraživanje zavisnosti, depresije i identiteta, tako i ovaj film koristi vampirsku naraciju da bi pričao o pristanku, izboru i otuđenosti.

Najveći test pred kojim se našla rediteljka je da napravi junaka dostojnog da stoji naspram kompleksne i harizmatične autsajderske Sashe – Iako je Sasha centralni lik, Paul nije totalno pasivan – ima dovoljno prostora da diše kao lik, nije pretjerano dramatizovan i djeluje kao neko ko je odavno izgubio nadu, a ne samo kao tinejdžer u prolaznoj krizi. Njegova odluka da se “ponudi” vampiru koji mu se obreo u životu je logičan slijed njegovog morbidnog toka misli, a ne samo kao scenarijski trik.

Odnos Sashe i Paula nije jednodimenzionalan – on nije puki suicidalni tip kojem je potrebna spasiteljka; ona nije krvožedna životinja kojoj treba izvor krvi. On je terapeutsko simbiotski i razvija se bez forsiranja. Paulova pojava (blijed, iscrpljen, zamišljen) dobro reflektuje njegov unutrašnji svijet i podsjeća na Ashbyevog Harolda. Za razliku od Harolda, koji je ekscentričniji i mračnijeg humora, Paul je suptilniji i više baziran na suicidalnom nihilizmu; ne izgleda kao neko ko samo „glumi depresiju“, već djeluje kao da se istinski nosi s unutrašnjom prazninom. Sasha je emotivno složenija—ima unutrašnji konflikt (priroda / očekivanja vs. lična uvjerenja), mora da donosi teške odluke i nosi vampirski identitet. Paul je, s druge strane, već odlučio da ne želi da bude tu. To znači da Sashina borba daje dinamiku priči, dok je Paul više katalizator; pošto priča ima određene coming-of-age elemente, jasno je da će se Paul ili promijeniti ili će njegova predanost smrt dodati dubini priče.
-
Fantazijom do iscjeljenja: Be With You (2018) b2b Miracle (2021)

Koreanski reditelj Jang Hoon-Lee kao glavni motiv u svojim autorskim filmovima ponavlja smrt u porodici i detaljno obrađuje izbjegavanje suočavanja sa prijevremenim gubicima dragih osoba. Svi bolni procesi preispitivanja različitih potencijalnih scenarija koji bi donijeli drugačiji ishod izjedaju protagoniste koji imaju problema da se suoče sa uobičajenim životom poslije razarajućih gubitaka.

Nakon kratke i iznenadne bolesti samohrani otac Woo Jin čini sve da njegov sin Ji Ho ne osjeti posljedice gubitka majke. Trud koji ulaže prevazilazi njegove fizičke sposobnosti i često se suočava sa iznenadnim nesvjesticama proisteklim od nedostatka snage, a koji vuku korijene još dublje u prošlost. Normalan život iznenada nije opcija za muški tandem kada iznenada ostanu bez člana tima, ali neizmjernu podršku imaju i u Woo Jinovom prijatelju iz djetinjstva koji pokušava da natjera druga da zaboravi na pokojnu suprugu i nastavi dalje sa životom.

Dječaku odzvanja majkina priča koju je napisala uoči smrti – o majci pingvina koja je otišla u Cloudland, na pola puta između Zemlje i Raja i tokom kišne sezone je dobila šansu da provede vrijeme sa svojim sinom, poslednji put prije konačnog odlaska. Lijep način roditelja da nesvjesnom djetetu približi ideju o smrtnosti brzo postaje realnost sa prvim padavinama, kada u tunelu pronađu ženu koja savršeno odgovara opisu Soo Ah, u stanju djelimične amnezije. Fantazijski obrt se odvija potpuno spontano i žena bez sjećanja o svom prethodnom životu preuzima ulogu majke koju je smrt okrutno otrgla iz zagrljaja supruga i sina.

Bajkovita priča nikada ne ostavlja šansu za ružičasti srećni kraj, pa i sa prestankom padavina udovac sa djetetom mora razmišljati šta dalje kada Soo Ah nestane iznenada kao što se i pojavila. Dnevnik koji pronalazi među ‘svojim’ stvarima nudi objašnjenje za fantazijski element dok joj suprug objašnjava kako je među njima procvala romansa, uprkos životnim peripetijama koje su ih razdvojile, a koje su postale uzrok Woo Jinovim napadima panike. U dnevniku svi djelovi mozaika se sklapaju u tužnu, ispunjavajuću sliku u kojoj neizbježnost sudbine i čovjekova krhka smrtnost ne predstavlja kraj potencijalnoj ljubavi i ispunjenom životu.

Izbori koje činimo za vrijeme života nas definišu a sami ljudi su krojači svoje sreće / sudbine zavisno od sposobnosti uživanja u sadašnjem trenutku i prihvatanjem ličnih izbora, uz život u skladu sa njima. Na ovoj planeti je sve prolazno, ali osjećaj koji jedinka pronalazi u zagrljaju sa srodnom dušom, čisti odnos iz kojeg je začet novi život su dovoljni razlozi da odagnaju sve negativne aspekte bivstovanja. Momcima ostaje bol ali satisfakcija zajedničkih trenutaka sa gradom osobom im daje snage da nastave dalje sa životima.

Debitantska drama je zapravo zrelo ostvarenje koje kombinuje ljubavne elemente sa fantazijom. Uz glavnu priču, praćenu skokovima u prošlost, likovi bivaju potpuno zaokruženi dobro napisanim scenarijom čemu, kad se pridoda animirana priča Soo Ah sa početka prikazuje svu raskoš visokobudžetnog mejnstrima. Onda ni melodrama kojom priča odiše ne kvari utisak i ne djeluje patetično kao u holivudskim ostvarenjima. Ako bi se morala pronaći ijedna zamjerka, to bi bio ponekad usiljen komični odušak koji samo razvodnjava priču.
Mještani ruralne pokrajine nemaju sreću da se na putu željeznice, simbola brzine, tačnosti, napretka i pobjede čovjeka nad prirodom nađe stanica na kojoj se mogu ukrcati. Umjesto toga prinuđeni su da zajedno sa natprosječno inteligentnim Joon-Keyongom i njegovom sestrom Bo-Keyong prođu kroz tri tunela i tri mosta, stavljajući glavu u torbu svaki put kad zakorače na prugu.

Jurnjava do srednje škole je paklena za mladića koji, uprkos tome što uvijek kasni, je jedan od najboljih matematičara u svojoj klasi. San mu je istraživanje neba, a ni sa sestrom ne dijeli razloge svoje ljubavi ka astronomiji. Kada se djevojka Ra-Hee zainteresuje za njega zbog natprosječne inteligencije i uvrnutog šarma brzo počne da mu pomaže pri pisanja pisma predsjedniku, u kojem Joon-Keyong moli za usputnu stanicu u svom mjestu. Iako je genije za matematiku, za mnoge praktične stvari prilično je nesposoban, zbog toga što mu je otac često odsutan i većinu života posvetio je karijeri mašinovođe.

Na prvi pogled priča u drugom rediteljevom igranom filmu utemeljena je u realističnosti junaka, sve dok se na sredini ne otkrije fantazijski obrt, prepoznatljivi pečat stvaraoca. Tu postaje jasno da je Joon-Keyong isprepadan od neuspjeha i zakovan za rodno mjesto nakon incidenta koji mu je obilježio mladost. Bo-Keyong zapravo je samo plod njegove mašte, jer nikad nije uspio da se suoči sa teškim gubitkom, naročito imajući u vidu tatinu odsustnost i tvrdoglavu nepopustljivost.

Genijalni momak svojim znanjem može da otvori vrata koje god zaželi karijere, ali je problem u podsvijesti i naslijeđenoj krivici koja ga izjeda i ne da mu da se vine u nebesa. Ra-Hee je njegova nada u spasenje, jer čestita djevojka vidi u njemu svjetlost koju on nije u stanju da primijeti Njena jedina želja i uslov sreće je da se svi njegovi snovi ostvare. Iskrena ljubav proizilazi iz čistote srca i iskrenih namjera, ali iako se stavlja na raspolaganje mladiću, jedino se on taj mora suočiti sa kosturima u svom ormaru i konačno se otkačiti od sijenke sestrine smrti kao i samoprezira, prirodnog ploda pretjeranog razmišljanja.

Muškarci u oba naslova su supertalentovani u svojim profesijama (Woo Jin učestvuje u nacionalnim plivačkim kvalifikacijama a Joon-Keyong je čudo od djeteta za matematiku) i obojica u jednom trenutku svjesno sabotiraju sebe da bi zaustavili neminovnu samoposmatranje i nastavak života sa bolnim prtljagom na leđima. Rješenje koje nudi reditelj za junake je jednostavno: razgovor i otvorena introspekcija, koliko god bolna, uvijek urodi plodom. Kroz emocijama nabijenu metamorfozu junaci se transformišu u predivne leptire koje je neprebolni gubitak člana porodice ojačao i učinio snažijim za let.
-
The Rip (2026)

Doušnikova informacija košta života kapetanku Velez – u zasjedi je izrešetana jurišnom sačmaricom. Kao predmet istrage nalaze se vidno potreseni kolege, članovi specijalnog odjeljenja TNT (Tactical Narcotics Team). Pritisak unutrašnje kontrole i FBI-a još je snažniji jer je jedno odjeljenje nedavno rasformirno zbog korupcije. Sledeći u lancu komande poslije poginule Velez je poručnik Dumars; ogorčen zbog njene smrti sa narednikom J.D-em razmišlja šta bi mogao preduzeti povodom slučaju koji će, ako ga oni ne riješe, završiti zaboravljen u fascikli neriješenih slučajeva.

Dojava za štek kuću prilika je za intervenciju jedinice. Izraz iz naslova, The Rip, koriste policajci Majamija kada govore o zaplijeni imovine kriminalaca, bilo da se radi o zaplijeni narkotika, oružja ili gotovine. Najprimamljivije su upravo racije gdje je predmet gotovina, zato što se u njima prljavim policajcima može zalijepiti novac za ruke i nestati prije brojanja i zvaničnog prijavljavanja.

Ono što su pronašli u jednoj od štek kuća nadmašuje njihova očekivanja – u pitanju je sakrivenih 20 miliona dolara. U tako delikatnoj situaciji potrebno je mudro odigrati cijeli niz poteza: izbjeći korumpirane lokalne policajce i pažljivo razabrati kome se može vjerovati od nadređenih. Dumars je svjestan pritiska odluke koju mora da donese i da bi spriječio dojave krtice zaplijenjuje mobilne telefone svim članovima ekipe.

Brzo se dovodi u pitanje i kredibilitet vođe koji je par puta uhvaćen u laži. Kada su u pitanju prljavi milioni teško je razlučiti ko je osoba od povjerenja. Da li su možda detektivke Batista i Salazar spremne da strpaju novac u džep ili je sumnjiv Ro, koji ima neprijavljeni rezervni telefon? Ili je JD kivan na Dumarsa zbog unapređenja? A možda je upravo Dumars izgubio konce razuma, potresen porodičnim problemima i smrtnim slučajem. Svaka sumnja narušava uzajamne odnose i petorka ostaje izložena u sablasno praznom predgrađu. Urbane legende o čitavim štek naseljima ispostavljaju se tačne.

Ako je i bilo sumnje da se radi o ubistvu iznutra, ona je odagnata kada vođa kartela u video pozivu obavijesti da nema nikakve veze sa tragičnom pogibijom kapetanke Velez. Spreman je i da zaboravi i sav novac iz kuće jer šteta nastala ubijanjem policajaca je nemjerljivo veća u odnosu na tričavih dvadesetak miliona. Iza značke, kriminalci su opasniji od onih na ulici, što dodatno ljulja klimavo povjerenje u policiju. Svaka odluka nosi rizik, a atmosfera u ekipi je nabijena neizvjesnošću.

Reditelj Joe Carnahan, nakon Narca (2002), donosi još jedan naslov iz opusa o potrazi za kriminalcima u uniformama. Priča je labavo inspirisana racijom iz 2016. koja je dovela do otkrića ogromne sume novca. Uzbudljivi triler bogat je akcijom i krvavim raspletima, ali i misterioznim momentima koji drže gledaoce na ivici. Svaka scena je pažljivo tempirana, a napetost ne popušta do poslednjeg trenutka.

Saradnja Damona i Afflecka proteže se tokom tri decenije i nudi nespornu hemiju na ekranu. Teyana Taylor, u manjoj ulozi, iznenađuje suzdržanošću i uklapa se u ton filma, dok Steven Yeun i Catalina Sandino Moreno dodaju energiju i dinamiku timu. Saradnja sa drugim policijskim odjeljenjima donosi neočekivane obrte, a krtica se upliće u zamku koju gledalac pokušava da dešifruje — ko je stvarno dobar čovjek u uniformi? Svaka odluka vodi ka novoj neizvjesnosti.
-
Car Wash (1976)

Svitanje u Los Angelesu uz radijskog disk džokeja najavljuje petak kao poslednji radni dan u sedmici. Sa raznih strana počinju da pristižu zaposleni u auto perionici, jednoj od poslednjih koja se odupire automatizaciji i nudi autentični ljudski dodir. Široka lepeza karaktera pokriva sve strukture društva modernog Los Angelesa i, uz jedan dan proveden sa njima na poslu, upoznajemo njihove ambicije, strepnje, nade i očekivanja, a sve uz živi prepoznatljivi afro američki pečat. Radijski disk džokej najavljuje još jedan radni petak uz sunčeve zrake koji pojačavaju anticipaciju predstojećeg (zasluženog) vikend odmora.

Auto perionica je duša i otjelotvorenje svih dobrih strana američke radničke klase, svih onih koji su izabrali pošteni (teži) put da stignu do novca. Vlasnik, gospodin B. bi želio svoga školovanog, socijalistički nastrojenog sina Irwina naučiti knjigovodstvu i pripremiti za budućnost. Mladić bi ipak dane provodio među radničkom klasom među paletom šarmatnih, pozitivnih boraca za komad hljeba i sreće, često idealizovano prikazanog kao američki san. Marsha je sekretarica svjesna da flertom može kontrolisati gospodina B., što oboma ide na ruku.

Lonnie je iskusni samotnjak, glas razuma među ljudima i tiho se stara da posao bude obavljen uz dobru atmosferu među ljudima. T.C. je beznadežno zaljubljen u konobaricu iz bara preko puta koja ga uporno odbija, što on samo tumači kao test izdržljivosti. Stari Skippy je tu da izglanca cipele gospodi, Earl je umišljeni samoproglašeni domaćin koji naređuje ostalim radnicima na traci: Lindy, djevojci zarobljenoj u tijelu muškarca, veteran iz Vietnama Geronimo, hispano Chuco i američki starosjedilac Goody, mladi Justin, kauboju Scroogyu koji razmišlja o svojoj djevojci Charlene, ambicioznim blizancima Floydu i Lloydu, politički osviješćenom Abdullih… Teško je pobrojati sve junake i ljude koji nečim jednostavnim kao što je redovan dolazak na posao odbijaju da potvrde stereotipe i stope se u mediokritetnu pežorativnu sliku koja o manjinama slika bijela elita.

Američki san je mnogo kompleksniji od pukog sticanja bogatstva i slave. Ljudima iz nižih staleža je dovoljno velika pobjeda da ne upadnu u zamke kriminala i predetermisanih društvenih okvira u kojima, obojeni predrasudama, ostaju zatočeni. Sloboda proizilazi iz samostalnosti, koliko god bilo teško sastaviti kraj sa krajem i zadovoljiti lične apetite.

Izazov je raditi sa mušterijama ali dobra atmosfera u kolektivu, uz šale, bockanja, dobronamjerne smicalice je nešto što nijedan robot, ni proces automatizacije ne može da nadomjesti. Jurnjava za novcem i većom platom se nadvija nad sveopšte dobrom atmosferom, ali prisutnost u trenutku i uživanje u malim čarima rada u dobrom kolektivu su i vrhunac satisfakcije mnogima od ovih dobronamjernih radnika.

Naslovna pjesma Car Wash je postala ogroman hit i osvojila Grammy Nevjerovatna je glumačka postavka u hronološki snimljenom filmu Michael Schultz a za koji scenario potpisuje Joel Schumacher. Neobičan je ‘slice of life’, stil snimanja za tadašnje holivudske standarde – gdje se prikazuju različiti aspekti svakodnevnog života likova bez centralne radnje. Komedija situacije sadrži dovoljno realističnih dramskih elemenata da, uprkos humoru i atmosferu nikada humorom ne trivijalizuje unutrašnji svijet junaka. Dodatak krcatom, zvjezdanom ansamblu glumaca predstavlja i pojavljivanje nenadmašnog Richarda Pryora u ulozi bogatog TV evanđeliste Rich Daddya, koji vješto barata biblijskom retorikom i svežnjem novca, a tu je i George Carlin u epizodnoj ulozi nervoznog taksiste, bigota za koju je sam sebi napisao tekst.
-
A.A.A. Massaggiatrice bella presenza offresi… (1972)

Rijetko se, čak i među najokorelijim fanovima italijanske kinematografije spominje erotska drama sa giallo elementima Demofilo Fidanija. Postoji puno razloga zbog kojih bi se to trebalo promijeniti: jeftin budžet uz zadovoljavajuću tehničku egzekuciju, originalni soundtrack i mračni, neočekivani kraj u kojem konačno mlada i naivna Cristina spoznaje težinu svojih posledica.

Djevojka traži nužno osamostaljenje od roditelja, kao prirodna potreba odrasle osobe da stvara za sebe. Sve se to događa uz majkinu podršku, jer otac ne umije da pokaže toliko razumijevanja za djevojačko osamostaljenje. Smještaj pronalazi kod drugarice Paole, djevojke koja naporno pokušava da radi kao grafički dizajner. Cristina pronalazi lakše rješenje do novca, daje oglas u novinama u kojem nudi masaže, što je paravan za najstariji zanat na svijetu.

Nakon početnih komičnih nesporazuma i par romantičnih avantura u kojima stiče iskustvo nailazi na Oscara, (menadžera, ne makroa) koji govori o sebi u trećem licu, i brzo upoznaje bogate klijente sa kojima i dugim, senzualnim scenama ostvaruje površne odnose i laku zaradu. Problem nastaje kada za sobom počne da ostavlja trag mrtvih muškaraca, prerezanih grkljana, čiji je najveći grijeh što su nju vidjeli prije smrti. Meta oštre britve ubice u gumenim rukavicama i tamnom mantilu pokrivenog lica nisu, kao u većini giallo naslova nezaštićene djevojke, naivne ili dovoljno prefigane da znaju što im sleduje, već brzim rezovima grkljana stradaju bogati obrazovani muškarci iz više klase, najugroženija vrsta druge polovine XX vijeka. Policija, za to vrijeme, kao i obično, tapka u mraku.

Cristitinin samostalni život je lutanje od jednog do drugog muškarca kojima je potrebna privatna masaža, a ni slobodno vrijeme nije drugačije – podjela plijena sa Oscarom, mazanje očiju naivnom momku Marku koji ima bezrezervno povjerenje u svoju djevojku i Paolin momak Franco koji je dovoljno ljigav da želi Paolinu cimerku za sebe. Muškarci dobijaju ono što zaslužuju, a sa nekoliko osumnjičenih (Paola, Franco, Marco, Oscar) reditelj pokušava da skrene pažnju sa ubice koji ima najviše motiva da počini takva ubistva. Lakoća sa kojom zarađuje novac pomućuje Cristini svijest i lako tone u svijet razvratnih, beznačajnih odnosa a odgovornost osjeti na svojoj koži na kraju, kada se, pomalo banalno otkrije ‘vješto’ skriveni ubica. Identitet ubice nije iznenađenje, ali jeste nihilistički epilog praćen prigodnom odjavnom temom.

Poznata lica italijanskog filma popunjuju širok glumački ansambl tako da jeftinija verzija popularnih naslova iz toga doba ne odudara od ostalih, a ni od kanona prostitucije kao podžanra. Poznavaoci giallo trilera su dobro pripremljeni na rupe i nelogičnosti u priči i znaju da se prava vrijednost ogleda u dozi u kojoj su zadovoljeni erotski i sleazy elementi. Napravljeno u TV produkciji, skromno zaokružena priča o prodaji tijela pruža adekvatan ugođaj uz visok nivo golotinje, jednodimenzionalnih muških grubijana koji ne prezaju od šamaranja žena. Naslov koji sigurno ne može da se poredi sa Bunuelovim Belle de Jourom ili Lizzie Bordenin Working Girl, ali u okviru svojih mogućnosti humanizuje djevojke koje prodaju svoje tijelo za novac. Zarada jeste laka a svakoj od djevojaka ostaje da živi sa društvenim žigom i nerazumijevanjem okoline.
70s, adulthood, easy money, erotic, father daughter, giallo, italy, lust, massage, newspaper ad, nudity, obscure, oldest proffesion, pimp, prostitution, slasher, sleazy, thriller, usa, vhs, victim -
Good Boy (2025)

Još jednom pas, krzneni ljubimac i čovjekov najbolji prijatelj, potvrđuje svoju odanost i privrženost gospodaru i čine da se kao ljudska bića posramimo od njihove nepovratne predanosti. Nekad ljudi nisu u stanju, zauzeti egzistencijalnim problemima ili usljed ličnog nezadovoljstva da prihvate toliku količinu ljubavi koju je pas spreman da pruži svojem čovjeku.

Indy nije drugačiji od svojih četvoronožnih rođaka, pa mu je gazda Todd sve. Vlasnik ima očiglednih zdravstvenih problema i pas počinje da primjećuje nepostojeću sjenu koja mu se polako primiče. Na snimcima iz kućne videoteke su zabilježeni brojni srećni trenuci Todda i Indya ključna uspomena je i kad sa Verom, Toddovom sestrom sačeka sa klinike za odvikivanje.

Glavni akter priče je pas, zato ga kamera prati iz subjektivnih kadrova i rijetko kada se otkrivaju lica ljudskih bića. Todd period oporavka po izlasku iz bolnice želi da provede u kući ekscentričnog djeda koji je u kući tragično skončao sam. Jedini kontakt sa stvarnošću su telefonski pozivi sa zabrinutom sestrom koja nagovještava da je kuća ukleta, a i sami vidimo gomilu krvi rasprsnute po bijelim čaršafima i celofanima kojima su stvari prikrivene. Snažnim njuhom i izraženom intuicijom životinja osjeća da nešto nije u redu sa kućom. Kod njega se to manifestuje vizijom djedovog psa koji nikada nije pronađen nakon smrti. U psećim snovima je prisutno i istrulilo mrtvo tijelo i nejasna kontura dobija sve jasnije obrise smrti. Djedovi kućni videi služe da naglase nadolazeću tragediju koja se ciklično ponavlja iz generaciju u generaciju i još jednom se istorija ponavlja i pas postaje kolateralna šteta.

Atmosferičnost je postignuta dugim scenama iščekivanja bilo kakvog događaja koji bi razbio monotoniju seoske kuće, ali do toga nikada ne dolazi. Toddovo vidno zdravstveno pogoršanje znači da je neizliječivo bolestan i ne može se potvrgnuti nikakvom tretmanu od kojeg bi ozdravio. Tako Indy kao odani pratilac postaje svjedok psihofizičkog propadanja svoga ljudskog bića. Zbog kraćeg životnog vijeka ljudi su ti koji prebolijevaju smrti svojih dlakavih prijatelja ali sada životinja mora da se suoči sa neizbježnim dodirom smrti. Kroz pseću prizmu postaje jasnije da shvatimo šta se to motalo po glavi Hachikoa i Seymoura iz Futurame dok su čekali povratak svojih vlasnika koji se nikada neće dogoditi. Reditelj uspješno balansira borbu sa neizlječivom bolešću sa elementima prirodnog straha živih bića i suočavanja sa sopstvenom smrtnošću. Sve oklonosti vode do emotivnog rastanka u kojem Todd naređuje svome Indyu da nastavi dalje jer okolnosti koje su se desile nisu njegova krivica.

Tužna priča završava tihom vožnjom kolima – kroz oči psa režiser nas tjera da osjetimo neizgovorenu težinu ljudske slabosti i veličinu životinjske odanosti. Ljubav životinje razotkriva i obavezuje, čak i onda kad ljudi odustanu ili izgube snagu da uzvrate. Bez katarze, bez sažaljenja kraj otkriva gorko saznanje da su najčistiji odnosi često oni koje ne znamo da njegujemo. Indy je toliko mnogo više od psa – on je ogledalo ljudske slabosti, sebičnosti i prolaznosti.