-
Tony Arzenta aka No Way Out (1973)
Još jednom je za Alain Delona napisana uloga surovog dželata u službi mafije – ovog puta kao Tony Arzenta nije samotnjak, već porodični čovjek sa ženom i sinom čije rođendansko slavlje ostavlja da bi obavio nemili posao istrebljenja konkurencije. Podršku ima od roditelja koji su ostali na jugu Italije, a i sveštenik potvrđuje ispravnost njegove odluke. Sam je svjestan da opasan stil života dovodi u opasnost njega i njegove najmilije, pa odlučuje da se penzioniše, ali velike vođe evropskih bandi imaju drugačije planove. Tako opasan čovjek mora biti ućutkan jer previše dobro zna sve njihove prljave poslove. Egzekucija polazi po zlu i stradaju supruga i osmogodišnji mališan a njemu samo preostaje da radi ono što najbolje zna – oduzima živote na vješto okrutan način.
Čovjek od časti kao što je Arzenta stekao je mnogo prijatelja u podzemlju koji mu pružaju sklonište na sigurnoj lokaciji i informacije o vođama koje su mu o glavi radili, i oni, jedan po jedan postaju njegova meta širom evropskih metropola. Svo kriminalom stečeno bogastvo nije dovoljno da sakrije kriminalce od Milana, preko Pariza do Njemačke i Kopenhagena. Obezbjeđenje nije dovoljno jako i mjere opreza nisu adekvatne da odbrane kriminalce od osvetničke pravde.
Tony nije lud ni naivan – svjestan je da puko ubijanje nikada neće vratiti njegovu porodicu i da svakoga ko mu pomogne izlaže smrtnoj opasnosti. Zato i pred kraj odlučuje da spusti loptu i pokuša da izgladi odnose sa nekadašnjim prijateljem Nickom koji zaista nije imao namjeru da mu povrijedi ženu i dijete. Ali kriminal je igra bez pravila i časti, iako su usta učesnicima puna poštenja i morala. Nikada se ne zna od koga prijeti izdaja i kakvi su interesi u igri koji zločince motivišu na djelovanje.
U prostitutki Sandri i dobronamjernom Domenicu pronalazi novu porodicu, a kada mladić smrtno strada tokom ispitivanja o njegovom skrovištu odlučuje da proba da zaštiti Sandru. Sa njom se ne upušta u površni odnos, već se zbližavaju kroz uzajamno poštovanje, što prepoznaju čak i još uvijek ožalošćeni Tonyevi roditelji. Izlaska iz ovog svijeta nema bez metka u šta se u finalu uvjerava prije nego što izdahne upravo od ruke nekadašnjeg jataka Dannina koji ga je sakrio dok je bio ranjen u glavnom gradu Danske. Ulozi su preveliki da bi iko od kriminalaca obraćali pažnju na nešto trivijalno kao što su povjerenje i prijateljstvo.
Reditelj univerzalac Duccio Tesari predvodi bogatu ekipu ispred i iza kamere – sa njim na projektu sarađivali su kolege Ugo Liberatore i Sergio Martino, dok se za nezaboravnu instrumentalnu temu postarao Gianni Ferrio. Drama je obogaćena i osnažena akcionim scenama jurnjave i brojnim mafijaškim egzekucijama i nasiljem karakterističnim za svijet podzemlja. Alain Delon predvodi bogatu glumačku ekipu koja objedinjuje sve što je Italija u tom trenutku mogla da ponudi pa uz njega imamo i Ricardo Contea i Corrado Pania kao glavne negativce, Carlu Gravinu kao Sandru, zanosne Ericu Blanc i Rosalbu Neri u kratkim epizodama i brojne druge poznate eksploatacione zvijezde.
Tony Arzenta prikazuje nemilosrdnosti kriminalnog miljea i cijene koju plaća onaj koji pokušava izaći iz njega – to nije priča samo o osveti, već o izdaji i nemogućnosti iskupljenja u svijetu u kojem dominiraju sebični gangsteri sa lažnom etikom spremni da izdaju najbliže za najmanju ličnu dobit.
-
Hot Milk (2025)
Svaki trenutak samoće na odmoru u Španiji Sofiji je ispunjen zvonjavom telefona, a svaki poziv je od njene, za kolica vezane majke Rose. U potrazi za izliječenjem stavila je kuću pod hipoteku i zaputila se u Almeriju kod doktora Gomeza. Brzo postaje jasno da joj je sa nogama sve u redu, i da je u pitanju nešto vezano sa neosviješćenim sadržajem podsvijesti. Nezadovoljstvo prema svemu i svačemu dužna je da sluša Sofija kojoj je, silom prilika, zapala nezahvalna uloga starateljke. Ujedi meduza su jedini pokazatelji da je istinski živa i da postoji svijet izvan, u ljubav zapakovane majčine kritičnosti.
Naravno da je prirodna potreba za brigu o roditeljima sa teškim zdravstvenim problemima, ali nakon upoznavanja sa Sofijinom svakodnevicom , ugroženim mentalnim zdravljem i apsolutnom zavisnošću postavlja se pitanje: po kojoj cijeni? Rose nije dovoljna ni ta briga – njoj je potrebna kontrola i slijepo izvršavanje naredbi, ma koliko neobične bile. Skupo plaćeni doktor prepoznaje njeno stanje kao psihosomatsko i terapiju usmjerava na dugačke razgovore ne bi li natjerao staricu da otvoreno govori o tegobama koje je muče.
Sofija u samotnim šetnjama nailazi na Ingrid, Njemicu slobodarskog duha sa kojom se upušta u aferu. Cijena njene slobode mnogo je skuplja nego što se na prvi pogled čini – upletena je mrežu ljubavnika od kojih traži validaciju i pomoć pri zaboravu sopstvene tragedije. Ingrid predstavlja prvu osobu u Sofijinom životu koja ne traži poslušnost, već spontanost i pogrešne odluke koje donosi Sofija barem dolaze iz želje da bude samostalna, nešto što u suživotu sa hipohonderskom, džangrizavom majkom nikada nije bila u stanju.
Odnos majke i ćerke višestruko je toksičan – Rose je ostavljanje supruga uspijela da pretvori u neizlječivu bolest, da svoje dijete izmanipuliše krivicom i stalno je drži na uzici. Nije ni svjesna štetnosti tih postupaka po razvoj djeteta za koje je ubijeđena da voli. Što god uradila djevojka majki nikada nije dovoljno a stalnim, lijepo upakovanim podbadanjima je nipodištava i postavlja ispod sebe. Veza sa Ingrid nije idealna, ali je prva inicijativa koju je Sofija uspjela da pokaže – iz toga se izrađa i želja za površnim odnosom sa drugim partnerima, nekarakteristično zauzimanje za sebe i insistiranje na provođenje vremena sa ocem.
Situacija sa tatom nije ništa bolja – on se potpuno posvetio svojoj novoj porodici i mlađoj supruzi sa kojom ima ćerku. Novac od naslijeđenog porodičnog posla nikada nije ni posmislio da podijeli sa Sofijom. Njegova ravnodušnost je samo hladna protivteža majkinoj psihičkoj tiraniji. Razlozi rastanka sa Rose nikada ne ostaju razjašnjeni jer su suštinski nebitni, jer je Sofija ta koja mora da nauči da živi sa konsekvencama narušenih odnosa svojih narcisoidnih roditelja.
Rediteljka avgustovski odmor u Almeriji pretvara u napetu psihološku dramu i odmaralište postaje katalizator svih nestabilnosti junakinja. Najveći zatvor nisu kolica nego krivica zapokavana u porodičnu ljubav. Odnos dvojca liči na onaj iz Hanekeovog Piano Teachera ili Valleovog Sharp Objects; Fiona Shaw i Emma Mackie kao majka i ćerka dominiraju scenama, uz savršenu epizodu Vicky Kriepsine Ingrid. Ona služi kao primjer da nemili događaji iz prošlosti ne moraju da definišu tok života u sadašnjosti, pa makar to značilo i srljanje u površne fizičke odnose. Nerazsvijetljene okolnosti bolesti i odsustvo tipičnog zaključka u ovom slučaju doprinose efektnoj završnici koja će sigurno razočarati ljubitelje linearnih radnji i konkretnih zapleta.
british, clothes designing, divorced, female director, generational trauma, greece, horse riding, hyphondriac, illness, jellyfish, lgbt, loneliness, lover, mother daughter relationship, private clinic, psycho somatic, resort, solitude, spain, summer, toxic relationship, unresolved trauma, wheelchair bound -
Macabre (1980)
Odlazak muškarca na posao ostavlja suprugu kod kuće i dvoje djece koja se igraju u dvorištu. Na prvi pogled ništa neobično, ali gospođa jedva da je dočekala da mužu vidi leđa i zakaže sastanak sa mlađim hipi bajkerom Fredom. Ni sama nije svjesna da je pod budnim okom ćerke Lucy, za koju je malo reći da je neurotična – umjesto da brine o bratu koristi priliku da ga zadavi potapanjem u kadu. Očigledno je to njen način da iskanalisanja majkinog odsustvo i natrljavanja preljube na nos. Tokom vožnje ka mjestu nesreće nevjerna žena i ljubavnik doživljavaju tešku saobraćajnu nezgodu u kojoj Fred tragično strada na najbrutalniji mogući način – obezglavljivanjem zaštitnom ogradom.
Sve što se dogodilo na početku je postavka za zaplet – Jane poslije godinu dana izlaze sa psihijatrijske klinike i nastavlja život u kući, ljubavnog gnijezdu u kojem ne može da prežali smrt voljenog čovjeka. Slijepi stanodavac Robert ima afinitete ka njoj koji su se razvili osluškivanjem ljubavnog zanosa i pokušava da e zavede. Glavna junakinja ima problema da nastavi dalje i pored malog hrama napravljenog za Freda nastavlja da se samozadovoljava, dok joj je ladica zamrzivača u frižideru pod katancem. Da li je moguće da su u njoj nalazi ono na šta je svaki gledalac automataski pomislio, odnosno glava poginulog ljubavnika? Naravno da je moguće, jer to je italijanska eksploatacija koja tvrdi da je bazirana na istinitim događajima.
Od zapleta bi to bilo to – slijepac pokušava da dopre do Jane, i to bezuspješno; pakosnoj Lucy nije dovoljno što je oduzela život bratu nego bi majku dalje gurala u ludilo, sa sve osmijehom nevinašceta, a Jane se ne pita mnogo sa glavom. Scenario Pupi Avatija i debitantska režija Lamberta Bave ne ostavljaju mnogo prostora mašti; često priča djeluje kao da ne može da se odluči da li bi se razvila u pravcu erotske psihološke drame ili krvavog slešera. Mali broj žrtava ipak potvrđuje da se ipak radi o ovom prvom, odnosno studiji psihičke neuravnoteženosti.
Osjeća se u rediteljevom potpisu snažna gotska giallo atmosfera koju je razvio kao asistent režije legendarnom ocu, a ambijent viktorijanskih vila New Orleansa je savršen za takav razvoj događaja. Manjkavost kvaliteta i nelogičnosti u priči (zapita li se ko od policije na uviđaju gdje je glava XD) nadoknađena je upravo impresivnim vizualnim potpisom i ličnim pečatom. Nekada previše spora priča ispunjena je sleazy elementima koji prekaljene filmofile zakacuvaju za ekran. Jeziva djevojčica, surovo ubistvo, mračna tajna, slijepi objektivni učesnik i izdašna doza golotinje Bernice Stegers, dugogodišnje supruge britanskog reditelja Mike Newela. Čitavom ambijentu erotske jeze doprinosi i jazzy instrumentalni soundtrack Ubalda Continiella.
Morbidno zavodljivo debitantsko ostvarenje možda nije najdorađeniji niti najkoherentniji projekat Lamberta Bave; upravo u mješavini gotske hladnoće, erotske nelagode i potpuno poremećenih odnosa leži njegova privlačnost. Priča ponekad posrće, ali atmosfera ne popušta. Reditelj je već tada znao kako da oblikuje jezivu sliku i nemirno raspoloženje, priča ostaje više iskustvo nego dobro uređen narativ: između zamrzivača i potisnutih nagona, između teme nalik Faulknerovoj kratkoj priči A Rose for Emily i jeftinog oslanjanja na senzacionalističku najavu da je riječ o istinitom događaju – upravo ta haotična raštrkanost motiva i ideja naslov čini upečatljivim i dopadljivim.
-
Romeria (2025)
Prilikom rutinskog vađenja papira za upis na fakultet Marina otkriva da nije zavedena kao očeva ćerka, i to na djedovo insistiranje. Dokumentacija joj je neophodna za prijavljenja za stipendiju, a to znači kontakt sa porodicom pokojnog oca kojeg nije ni upoznala. Ne prolazi dugo vremena i počinje da shvata da su njeni baba i djed glave porodice i da samoživo upravljaju njenim članovima. To ne smeta tetkama i stričevima jer oni raspolažu ogromnim bogatstvom kojim ih drže pokornima. Njena motivacija nije utemeljena finansijskim razlozima, sve što želi je da ispravi birokratsku zavrzlamu a kada je već tu i da više sazna o čovjeku koji je bio odsutan iz njenog života.
Jedini konkretni trag je majkin dnevnik a sve ostalo su neprovjerene reminiscencije bliskih članova Fonove porodice. Očito su se baba i djed potrudili da život problematičnog sina obaviju velom tajne. Jedan od razloga je i AIDS koji je u to vrijeme predstavljao tabu temu i onima sa mnogo liberalnijim pogledima, a gdje je i HIV virus velika vjerovatnoća je da će isplivati i problem heroinske zavisti. Iza teških narkotika krije se i psihička neuračunljivost a to je veći grijeh i od bolesti i od droge. U godini kada Ducurnau i Trier seciraju traumu roditeljskog odsustva u Titane i Sentimental Value; katalonska rediteljka Carla Simon kao i Wells u Aftersun kopanjem po ličnim sjećanjima i dostupnim uspomenama pokušava da dokuči narav davno preminulog oca.
Toliko dugo je sve bilo prikriveno da baba i djed nisu u stanju da prepoznaju Marininu dobru namjeru, nego po automatizmu, pokušavaju gotovinom da kupe njenu ćutnju. Nije cijela porodica takva ali teško je doći do glasa kada egzistencija zavisi od finansijske potpore i podrške starih tvrdoglavaca.
Osamnaestogodišnja protagonistkinja je izgubljena između idealizovanja roditelja i gomile laži koje su joj mladoj servirane. U Vigu, na čestim jedrenjima okeanom uspijeva da dokuči tatinu prirodu a u razgovorima sa otvorenijim, članovima porodice spaja niti sa zapisima iz majkinog dnevnika. Svoja iskustva bilježi kamerom udahnjujući svakom prizoru morskog žala subjektivni potpis. Njen dolazak je pogrešno protumačen kao koristoljubiv, a kada i sama uvidi da se već formirala bez pomoći ovih sitničavih duša sposobna je i da uvidi dubinu ljubavi majke i oca.
Burne dekade u kojima se malo govorilo, a još manje znalo o štetnosti zloupotrebe opijata njeni roditelji su živjeli svoje mladalačko ludilo, a samo jedno od njih dvoje je uspjelo da se otrgne iz kandži zavisnosti. Razrješenje joj niko ne može dati, niti nadomjestiti preranu smrt i majke i oca, ali sada je spremna da, iz svoga ugla, sagleda cijelu sliku i humanizuje ljude koji su trebali da je zaštite. Iz toga prihvatanja roditelja rađa se i prilika da i ostale članove porodice bolje razumije, a i da sa njima na kraju ostvari odnos kakav odgovara obijema stranama.
Svaki projekat rediteljke odiše duboko biografskim elementima, pa ni ovdje nije drugačiji slučaj. Haotično odrastanje bez bioloških roditelja nadomješteni je bliskom rodbinom, a ljetnji mjeseci ponovo, kao u Estiu 1993 i Alcarrasu postaju vrijeme dešavanja radnje. Ona, kao ni junakinja ne pokuša da razriješi ono za šta i sama zna da je nerazrješivo; samo pokušava da pronađe mjeru u kojoj može da bude podmošljivo. Porodična istorija prepuna je rupa, prećutkivanja i naknadnih racionalizacija a istina nije samo jedna i Marina zrelo prihvata da bez iluzija živi sa nedostatkom odgovora na pitanja koja je tražila.
80s, aids, camera, catalan, deep blue sea, diary, dirty laundry, drama, drug abuse, early 20s, family, family secret, fragments, heroin, july, romance, sailing, smuggling, spain, summer, teenager, the atlantic, true love, underwater, vigo, wealthy -
Wadjda (2012)
Dok se u filmovima o odrastanju obično djeca suočavaju sa ličnim izazovima makar su bezbrižnim po pitanju osnovnih ljudskih prava, što se ne bi moglo reći za sve žitelje arapskih zemalja, a naročito djevojčica i žena. Naslovna junakinja mora da proguta gorku pilulu i shvati da joj muškarci i njihovo činjenje determinišu važne životne odluke – od onih najbanalnijih vezanih za stil oblačenja do odluka koje direktno određuju tok života.
Nije nepoznanica da se u islamskim zajednicama žene posmatraju kao inferiornije, ali nivo ograničenja koje uspostavljaju patrijarhalni muškarci kroz doslednost vjeri je zapanjujući. Djevojčice ne mogu da voze biciklo i predviđene su za ugovorene brakove sa starijim muškarcima kako bi siromašni roditelji mogli da otplate dugove. Ukoliko ne rode muško dijete postaju potrošna roba, suprug nastavlja dalje u potrazi za novom ženom koja bi mu produžila lozu. Upravo Wadjdina majka se našla u nezavidnoj situaciji da, dok pokušava da ponovo osvoji srce djevojčicinog oca biva odbačena, upravo zbog nesposobnosti da podari naslednika koji bi nastavio bogato porodično stablo.
Wadjda pokušava da se otkači od sredine u kojoj se nalazi i mašta o zelenom biciklu za koje strpljivo pokušava da uštedi teško stečeni novac. U stalnom je konfliktu sa direktoricom škole koje je prekorava zbog nedoslednosti strogim i precizno definisanim pravilima. Inteligentna djevojčica u religijskom takmičenju u recitovanju odlomaka iz Kurana vidi priliku da skupi novac za toliko sanjano biciklo.
Poznavaoci kinematografije odmah mogu povući paralelu sa italijanskim neorealizmom i kultnim De Siccin ‘Ladri di Biciclette’. Ambijentalno se siromašne ulice Saudijske Arabije kao mjesto radnje poklapaju sa ratom razorenom Italijom. Tu svaka sličnost prestaje, naročito imajući u vidu vremensku diskrepancu od 80 godina. Dok je De Siccinom junaku biciklo jedini način da dođe do prihoda Wadjda u dvotočkašu na pedalama vidi oslobođenje od svih stega kojima ju je nevoljno priteglo konzervativno društvo. Ona samo želi da ravnopravno ide putem sa Abdullahom, dječakom koji je drugačiji od ostalih muškaraca u njenom životu. On jedini može da razumije njenu motivaciju i daje joj potrebnu slobodu da bude ono što jeste.
Ne oslobađa se determinisana djevojčica stega muškog društva već i od ženske pomirljivosti na koju su prinuđene ženski uzori u njenom okruženju. Majka svaki dan putuje do udaljene škole da bi zaradila dovoljno da njih dvije prežive, ali se slijepo pokorava volji muškaraca i poštuje sve propise, ma koliko bili na njenu štetu. Takav primjer djevojčici može samo ugasiti želju za borbom i ostvarenjem ciljeva, ali ni direktorka škole nije mnogo bolja. Uski, zatucani pogledi na svijet i ignorantske predrasude odraslih dama daju loš primjer djevojčicama ili je situacija jednostavno do te mjere beznadežna da one ni ne znaju za bolje. Uz sve boljke neoliberalnog kapitalizma veća zastupljenost civilizacijskih vrijednosti je nesporna na strani zapada, barem naspram šikaniranja i uskraćivanja osnovnih sloboda racionalizovano poštovanjem religije i običaja.
Prvi dugometražni film snimljen u Saudijskoj Arabiji ujedno je i prvi film koji je režirala Saudijka. Haifa Al-Mansour koristi neprofesionalne glumce čime savršeno dočarava generacijski jaz, temu rodne ravnopravnosti i generacijskih sukoba a i uspijeva osvijetliti društvenu nepravdu sa snažnim kritičkim stavom prema zatucanim tradicionalnim pogledima na život.
-
Mamifera (2024)
Većina ljudi se ostvaruje kroz roditeljstvo, ne zato što je poslednja šansa da sebe mijenjaju kroz svoju djecu, već zato što tako liječe svoje komplekse i lične frustracije. Iako je riječ najljepšem osjećaju na svijetu nerijetko se nameće i kao biološka obaveza pojedinaca, tj pojedinki. Otuda i naslov filma katalonske rediteljke Liliane Torres koji u bukvalnom prevodu znači sisarka; takvim naslovom bolno precizno određuje ženinu funkciju i nagovještava ličnu neostvarenost ukoliko nije majka.
Lola i Bruno su srećno zaljubljeni par u ranim četrdesetim godinama koji uživaju u svim čarima svojeg zajedničkog odnosa – česti intenzivni seksualni odnosi propraćeni uspješnim karijerama, planovima o uzbudljivim putovanjima, uz slijepog psa kao kućnog ljubimca djeluju gotovo idilično. Junakinjina averzija prema reprodukciji ubrzo isplivava na površinu kada izbjegava da pripazi sestrinu djecu, ali i poslije toga, u društvu prijateljica preokupiranih koordinacijom aktivnosti svojih voljenih potomaka.
Komplikacija nastaje kada neplanirano ostane trudna i na kliniku za abortus joj daju trodnevni rok za razmišljanje. Tada Lolin svijet počinje da se urušava zato što propaganda svuda oko nje joj nameće roditeljstvo i ostvarenje kroz porođaj, što ona kategorički odbija. U kolaž snovima nalik na animacije iz Monty Pythona isplivavaju lični strahovi i intimna borba se produbljuje kada vrijeme provodi sa drugaricom koja ne odustaje od vantjelesne oplodnje. Nešto čega bi se ona tako lako odrekla predmet je njene požude. Djeca i porodica udaljili su je od najbolje prijateljice koja joj je nedostupna za prijateljski savjet, a razumijevanje i ljubav supružnika počinju da djeluju na nju kao nevidljivi pritisak pod kojim se slama.
(Ne)očekivani preokret dolazi upravo iz njene determinisanosti da se ne posveti djeci iako je i sama pomišljala na to. Takva odluka djeluje sebično, naročito prema partneru Brunu i označava kraj na prvi pogled savršeno skladnog odnosa. Ona je spremna da plati cijenu svoje odluke, koja, iako mnogima sa djecom može biti neshvatljiva, može se opravdati. Roditeljstvo jednostavno nije za svakoga i nema toga nagona ili pritiska sa strane koji bi to promijenili.
Lolina borba nije samo privatna drama, nego i ogledalo društvenih očekivanja: film raskrinkava kako patrijarhalni narativi oblikuju ženske biografije i pretvaraju intimnu odluku u javno pitanje. Upotreba animiranih kolaža djeluje kao potreban respirator između realnosti i Lolinog unutrašnjeg svijeta; oni ne ometaju priču, već je produbljuju, dopuštajući gledaocu da nasluti traumu i igru fantazije. Završetak ne donosi konačan odgovor – ostaje ambivalentnost koja uznemirava i traži preispitivanje vlastitih ideja o roditeljstvu, slobodi i cijeni koju čovjek plati da bi ostao dosljedan sebi.
Rediteljka nikada ne dozvoljava komičnim elementima da izdominiraju i zasijene ozbiljnu tematiku koju obrađuje. Ona uspješno navodi cijelu priču na promjenu mišljenja glavne junakinja pa i njena istrajnost da nastavi sa abortusom djeluje šokantno, ali je još jedna potvrda njene riješenosti da dosledna svojim stavovima, pa makar je to i koštalo odnosa sa idealnim partnerom. Završna animacija ostavlja prazninu ali iz nje nastaje prostor da se rađa novi stvaralački naboj, nešto što Loli toliko znači. Srećom ima i drugarice koje su prepune podrška iako su njihovi životni izbori dijametralno suprotni i to joj može dati neophodnu snagu da istraje u svojoj odlučnosti kontra opšteprihvaćenim stavovima i gledištima.
Meni je roditeljstvo promijenilo percepciju o djeci — imam sina i, iskreno, to iskustvo me je iznenadilo u najboljem smislu: nespavanje i odricanja koja su mnogi stavljali kao teret brzo su dobila drugačiji smisao jer me odnos s djetetom obogatio, a većina problema koja se spominje u razgovorima o roditeljstvu kod nas nije se pojavila. Zbog toga mi je Lolina odlučnost da odbije majčinstvo djelovala neočekivano — očekivao sam da će, poput mene, pronaći onu toplinu i smisao koji roditeljstvo može donijeti.
-
Pillion (2025)
Život Colina, radnika parking servisa, jednoličan je i neuzbudljiv. Sve što ima od zadovoljstva je nastup u barbershop kvartetu za Badnje veče u pabu. Upravo tu susrijeće i misterioznog neznanca na motoru koji mu ostavlja adresu kao poziv na sastanak. Dominantni motorista ubrzo demonstira svoju psihofizičku nadmoć nad Colinom kojem se to dopada, zato što je to prvi pravi odnos sa ljudima koji nije površan kao sa kolegama ili obavezan kao sa roditeljima.
Otac i majka su puni podrške, ponekad čak i previše. Majka mu čak i namješta sastanak na slijepo i želi da ga vidi srećno prije nego što je savlada neimenovana neizliječiva bolest. U BDSM dinamici sa Rayem otkriva svoju seksualnost i koliko voli da se potčinjava i da se nad njim dominira. Upornim radom i prihvatanjem robovske uloge ušunjava se u svijet homoseksualnih bajkera koji ga prihvataju raširenih ruku. Problem nastaje kada od odnosa poželi nešto više od pukog udovoljavanja domintatnom, misterioznom muškarcu.
Priča odmah razbija potencijalnu romantizaciju odnosa i ulazi u teritoriju kontrole, granica i njihove zloupotrebe. Rayeva superiornost nije uvijek ustaljena sigurnosnim pravilima i često prelazi u sferu emocionalne manipulacije i psihičkog zlostavljanja. Tišina i duge ekspozicije stvaraju nelagodu, posebno u scenama gdje Colin pokušava da artikuliše svoje potrebe, ali ostaje bez odgovora ili biva ignorisan ili još gore kada pokušava da se izvinjava zbog svake sitnice koja nije ni njegova odgovornost. Disbalans moći nije samo seksualni već i društveni – Ray je svjestan svoje integrisanosti u subkulturi, dok jadni Colin tek pokušava da pronađe svoje mjesto, što ga čini podložnijim prihvatanju pravila koja ne razumije u potpunosti.
Interesantna je upotreba motocikla kao produžetka Rayeve nadmoći – ne samo kao fetiš objekat već kao simbol kontrole kretanja i pravca. Colin je gotovo uvijek u poziciji suvozača (pillion), što je i bukvalna i metaforička pozicija u njihovom odnosu. Kamera stalno hvata njegove ruke koje se grčevito drže za Rayev struk, što postaje vizuelni leitmotiv zavisnosti i pomaže lakšem tumačenju cijelog narativa. Čak i kada Colin fizički nije na motoru, njegova psihološka pozicija ostaje ista – prinuđen je da prati, a ne da vodi.
Colinova transformacija je slojevita – od početne fascinacije i uzbuđenja do tihe frustracije i potrebe za redefinisanjem odnosa. Ray, s druge strane, ostaje enigmatičan do kraja, a to je svjestan izbor za naglašavanje asimetrije – publika zna onoliko koliko i Colin, što je nedovoljno. Takva dramaturška postavka je svrishodna u dočaravanju odnosa koji počiva na nerazjašnjenim pravilima i koji nužno vodi u nesigurnost.
Reditelj i scenarista Harry Lichton izbjegava uobičajenu estetizaciju BDSM-a. Time se fokus prebacuje sa površinske estetike na psihološku dinamiku, što je ujedno i najveća vrijednost filma. Ovo nije priča o egzotičnoj subkulturi već o univerzalnoj potrebi za pripadanjem i opasnosti koja nastaje kada se ta potreba preda u tuđe ruke bez jasnih granica. Colin na kraju ne bježi iz tog svijeta – on ga prilagođava sebi. Oglas u kojem traži dominaciju, ali uz obavezan slobodan dan govori više od bilo kakvog epiloga: naučio je da želi kontrolu nad sopstvenim potčinjavanjem. Ray ga jeste slomio, ali ga je i naučio granicama. Razlika je u tome što ih sada prvi put postavlja neko ko mora da ih poštuje — a to više nije Ray.
-
Marked for Death (1990)
Ozlojeđeni DEA agent John Hatcher nakon još jedne misije koja je pošla po zlu ostaje bez partnera i shvata da je prezasićen nezahvalnim poslom. Odlučuje se za prijevremenu penziju i povratak u svoj rodni grad i shvata da od problema ne može pobjeći, jer se kriminal integrisao u svaku poru društva, pa i u njegov rodni grad u kojem banda razuzdanih Jamajčana prodaje drogu i sije smrt među mladima.
Prijatelj iz vojske Max, trener lokalnog fudbalskog tima, je Hatcherov drug iz vojske i bezuspješno pokušava da nagovori starog prijatelja da se obračunaju sa karikaturalnim zločincima. Dosta je bilo djelovanja u prazno i nezahvalnog razračunavanja sa bandama koje nemaju nikakav epilog. Premor od stresa je preveliki i sve što glavni junak želi je da odmori od ispravljanja nepravdi u svijetu. Pasivni stav zauzima sve dok se kao glavna meta ne nađe njegova sestrična, što je jasna poruka da je on sljedeći.
Vođa bande Jamajčana svijetlo zelenih očiju je opterećen crnom magijom i misterioznim ritualima drži svoje ljude prestrašenima i željnim prosipanja krvi i sticanja moći u stereotipnoj, ruralnoj američkoj sredini. Kriminalci nisu ni svjesni da su u Hatcheru probudili inat i natjerali ga da da sa ortakom iz djetinjstva Maxom napravi džumbus među Screwfaceovom bandom.
Uvredljiva jednodimenzionalnost bandita i banalan rastafarijanski rječnik govori više o vremenu u kojem je priča nastala nego što doprinosi karakterizaciji junaka. Svaka moguća fraza jezikakaripskog ostrva je iskorišćena, a samo ostrvo, kao i Meksiko kratko na početku, su prikazani kao zapuštene selendre bez asfaltiranog puta koje čekaju Amerikance da dođu i podijele neophodnu pravdu. Upravo preseljenje priče na Jamajku u finalnoj trećini dodaje bizarni šmek ovoj, inače mlakoj, priči o obračunu sa lokalnom tamnoputom bandom stranaca, spremnih da ugroze mirni, bijeli, američki san. Nisu svi Jamajčani negativni pogrdni stereotip – policajac Charles pomaže Maxu i Hatcheru osvjetlava obraz svoje zajednice, ali to, naravno, plaća glavom.
Sigalov glumački talenat je, po običaju, neprimjetan, bez postojanja ikakvoga opsega emocija. Zabavno je što, iako je on glavni junak, priča nije vođena njegovom postupcima – cijelo vrijeme se drži sa strane dok se priprema pozornica za razračunavanje, a kada sve bude spremno strpljivo dočeka svoj trenutak i demonstira famozne aikido vještine. Moglo bi se govoriti i o rediteljevoj pronicljivoj (ograničenoj) upotrebi glumca za stvaranje efektne, ne pretjerano komplikovane, a dovoljno opuštene akcione zabave koja nikada sebe ne shvata za ozbiljno. Mit o dvoglavoj zmiji donosi predvidiv, mada ništa manje zabavan obrt koji nagovještava da je nešto od Screwfaceove crnomagijske mistifikacije zaista tačno.
Ambijent i postavka priče malog gradića, s jedne strane idiličan, a s druge kontaminiran nasiljem, ostaje neiskorišten, jer scenario rijetko zalazi u psihologiju lokalnog stanovništva. Ženska prisutnost izostaje gotovo sasvim(izuzev golotinje u striptiz klubu, mjau!), što dodatno svodi priču na sukob muškaraca, stereotipnih heroja i antagonista. Ipak, koloristička paleta – tamni enterijeri i naglašene kontrasti u dnevnom svjetlu – daju filmu prepoznatljivu estetiku, a završni obračun na napuštenoj plantaži donosi dovoljno adrenalina da opravda gledanje.
-
Io La Conoscevo Bene (1965)
Nemilosrdni svijet šoubiznisa uvijek je spreman da pokaže svoje ružno lice onima koji žele da se probiju i dokažu, a to na svojoj koži najbolje osjeća mlada i lijepa Adrianna. Malo primorsko mjesto gdje radi kao frizerka i pratnja u bioskopu ne mogu da zadovolje njene mladalačke apetite za uspjehom i, uz pomoć agencije, pokušava da se domogne svijetla velike pozornice. Angažman u Rimu donosi joj stan i određenu vrstu samostalnosti ali se brzo uvjerava da je sve što je privlačno u vezi filmske, modne i televizijske industrije površno, lažno i iskvareno. Tako iz italijanske filmske kuhinje, 4 decenije prije Tornatorevog Star Makera, imamo priču o tome kako industrija cijedi život iz pojedinaca i odbacuje ih kada više za njih nema namjenu.
Ambicioznost koja bi trebala da joj je vrlina se lako zloupotrebljava za ličnu korist raznih agenata i sumnjivih pojedinaca koji obitavaju na marginama šoubiznisa, a ni njena dobronamjernost i naivnost joj nisu od koristi u svijetu u kojem velike ribe proždiru male. Ni ljubavni odnosi joj ne idu od ruke, već skače iz kreveta u krevet u besmislene veze. Adrianna je oličenje moderne žene XX vijeka koja za sebe smatra da vrijedi više od tadašnje namjene ‘jačeg pola’. To što se ne zadovoljava da živi u sijenci muškarca zatrpana djecom i suđem u kuhinji je potpuno razumljivo ali je van njenih kapaciteta da se izbori sa situacijom u kojoj se našla.
Djevojka se osamostalila i napustila porodični dom a da ni sama nije svjesna da je taj odlazak znači potpuno raskidanje veza sa biološkom porodicom. Povratak kući donosi samo podsjećanja na nekadašnju mladost i razloge zbog čega je prvobitno otišla. Ruralna sredina koja joj ostavlja prostor samo za obavljanje poljoprivrednih poslova još jednom je postavlja na mjesto i pojačava joj se osjećaj krivice zbog napuštanja doma, jer nije ni znala da joj je mlađa sestra preminula od kratke i teške bolesti.
Teme kojih se dotiče reditelj Antonio Pietrangeli i dalje su aktuelne – od nedostatka vremena za ljubav i formiranje dubljih odnosa zarad provizorne ideje o slavi do uzajamne surovosti filmskih radnika zakamuflirane u prijateljski osmijeh. Razgovor sa piscem koji joj je analizirao ličnost do najsitnijih detalja samo je bolno podsjeća na sveopštu površnost kojom se okružila u životu, iako živi u trenutku i koristi sve prednosti svoje ljepote.
Ekspresija emocija glavne glumice dolazi kroz niz pokreta – od malih rituala u samoći u Rimu do otvorenog dobronamjernog koketiranja sa svim muškarcima u njenom životu. Sve te male rutine počinju da joj slabe volju za borbom, jer ne biva zadovoljna rezultatom svoga rada. Koliko god se trudila uvijek će je posmatrati kao promiskuitetnu djevojku sa ulice koja tijelom i uskakanjem u krevet želi da ostvari svoje ciljeve. Sporedni likovi su poznati glumci italijanske kinematografije – oni pomažu u stvaranju autentičnog osjećaja vrtloga beznađa koji guta junakinju; oni su dio mašinerije koja je i njih samljela i tako se ponašaju – snishodljivim komentarima, podsmijehom iza leđa i ciničnim opaskama koje podbadaju u bolne tačke i ponižavaju.
Veseli ton nalik na komediju već na početku mijenja susret sa udesom na putu, a i okruženje sirotinjskog bloka zgrada u kojem boravi Adrianna prije odlaska u veliki grad pokazuju ozbiljnost junakinjinog psihičkog narušenog zdravlja. Nakon nekoliko uspješnih uloga slijede bolni padovi koji uzimaju danak – abortus, propale veze i nedostatak partnera. Sve to prouzrokuje depresiju koja dolazi nakon nekoliko uspona i padova; opipljiva je i manifestuje se tragičnim krajem kada odluči da u napadu očaja presudi sebi skokom sa balkona. Instrumentalna tema Pierra Piccionija se ponavlja tokom cijele priče ali soundtrack je bogat italijanskim šansonama koje služe da reflektuju junakinjino unutrašnje stanje. Sve žurke i glamur ne mogu da nadomjeste emocionalnu provaliju u kojoj se zadesila.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 