-
Hot Rods to Hell (1967)
Automobil je toliko više od pukog prevoza transportacije, naročito na golemom sjeverno američkom kontinentu, gdje se razdaljine između najbližih naseljenih mjesta mjere stotinama kilometara. Drugačija je i percepcija onoga što se od ljubimca četvoročkaša očekuje, pa su kubikaže i snaga motora, a samim tim i potrošnja goriva znatno veći od evropskih. Toliko moćne mašine su vrijedno sredstvo saobraćaja za one pažljive, a ubojito oružje za nepromislene. Fascinacija društva trkama prenabudženih automobila imala je uporište u holivudskoj ikoni u James Deenu. Opsjednutost mladih probijanjem granica brzine i gutanjem kilometarskih puteva, predstavnika trijumfalnog čovjekovog osvajanja. Neučinkovita kontramjera je puštanje originalnih snimaka gnusnih nezgoda budućim vozačima, ali kao što je svima dobro poznato, svako je u svojim očima neprikosnoveni gospodar drumova i nepogrješivi vozač.
Porodica Phillips kao da je ispala za novogodišnje čestitke – upravo gospođa Phillips sa sinom i ćerkom željno iščekuju oca sa ukrašenim božićnim drvcetom. Tom, ni kriv ni dužan, doživljava tešku saobraćajnu nesreću nepažnjom drugog vozača. Srećom, posljedice nezgode nisu fatalne ni trajne, ali je psihički šok skrhao hrabrost dotad neustrašivog muškarca. Uz pomoć brata Billa porodica bira hotel u Arizonu blizu autoputa kao investiciju i vid terapije za Toma – promjena i konstantno sunce će prijati njegovim bolnim leđima.
Ćerki tinejdžerki Tini teško je da se pomiri sa preseljenjem usred nedođije a žena želi da podrži svog supruga, iako i njoj hvali razumijevanja za suprugov nedostatak hrabrosti. Mladima je nerezonska snaga tih automobila jedina eskpresija slobode, jer su njihovi roditelji prezauzeti brigom za svoju budućnost.
Omladina koja se iživljava u nemilosrdnoj pustari presječenoj cestom je za Toma ubrzani vid psiho-fizikalne terapije. Kroz borbu sa mentalno blokadom smogao je tjelesne snage da se odupre teroru dokonog Dukea, njegove napaljene djevojke Glorie i potrčka Earniea. Prelomni trenutak u kojem se odlučuje na borbi povezan je upravo sa zaštitničkim nagonom ka kćeri Tini, koju je dopadljivi dripac u bijesnom automobilom lako zaveo. Stari rođeni u prvoj polovini prošlog vijeka svakako nisu bili spremni za sve slobode koje su uživali adolescenti krajem šesdesetih.
Naslov televizijske produkcije je melodramatičan i na momente patetičan, ali kao artefakt vremena perfektno je zastario i nenamjeno je komičan, pa je teško se poistovjetiti sa junakom noir filmova Danom Andrewsom, iako on jeste realno žrtva. Pomamljeni omladinci su sredovječni muškarci uz podršku još uvijek neafirmisane Mimsy Farmer, pa je i njih teško razumjeti. Njena privlačnost i neprestana napetost u sceni jurnjave simbolizuju opasnost modernih impulsa, dok Earniev potčinjen lik nosi težinu kolektivne odgovornosti – ili njene odsutnosti.
Obračun dvije suprostavljene strane kulminira originalnim scenama jurnjave koje su uvertira za finalnu mentalnu borbu za volanom. Da li će da trijumfuje sredovječni muškarac i ostane stub familije ili stiže novi talas motorizovane anarhije koji moramo ćutke prihvatiti? Upravo je lični pečat reditelj Johna Richa ključan u stvaranju klaustrofobične atmosfere na beskrajnim cestama Arizone. Izborom širokih kadrova pustinje, prekinutih uznemirujućim ubrzanjima i rezovima pri iščekivanju sudara dodatno pojačava psihološki teret glavnog protagonisre. Kamera često prati Tomove nesigurne poglede kroz šoferšajbnu, čime se gledalac preba iz pozicije pasivnog promatrača u svjedoka unutrašnjeg konflikta. Na taj način priča ne ostavlja čistu podjelu na dobitnike i gubitnike, već prikazuje kako bilo koji pojedinac može biti razoružan vlastitim strahovima — poruka jednako aktuelna danas kao i kada je film izašao.
-
The Heart is a Muscle (2025)
Početak priče donosi trgovinu oca i sina i odlazak ka dnevnom porodičnom roštilju. Kupovini prethodi susret odraslog junaka Ryana sa svojim ocem na zgarištu porodične kuće u kojem stari pokušava da ga podsjeti da je pepeo najbolje đubrivo koje ubrzava rast biljaka. Odrasli za trenutak gube iz vidokruga petogodišnjeg Judea što ih tjera u potragu i proizvodi domino efekat u kojem se otkrivaju detalji iz prošlosti glavnog protagoniste Ryana i njegovih drugara. Tajna koju brižno čuvaju od supruga prijeti da razori ono malo normalnosti što im je ostalo od odnosa sa supruga i majkama njihove djece.
Nestanak klinca služi kao distrakcija za postavljanje jedne druge pozornice – dok se gledalac priprema za besomučnu potragu koja ne vodi nigdje kao u famoznom Spoorloosu ili About Elly reditelj debitant Imran Hamdulay je uveliko krenuo da raščivijava Ryanovu prošlost. Umreženost sa kriminalnim miljeom potvrđena je odsluženjem zatvorske kazne, a upravo je, umjesto Ryana, jedan od ortaka robijao jer kao sin svoga oca ne bi imao nikakve šanse za opstanak iza rešetaka.
Do konflikta dolazi kada u jednom od siromašnih kvartova naiđu na sumnjivog muškarca za kojeg posumnjaju da je otmičar i tu po prvi put ugledamo pravo Ryanovo nasilno lice. Obzirom da mu je dijete nestalo plaha reakcija nije neočekivana, ali se iza nje krije mnogo više od izliva bijesa – tu uviđamo šablon sklonosti ka nasilničkom ponašanju i opšti nemar za posljedice po voljene ljude.
Na uvijen način otkrivamo da je jedan od kriminalnih vođa upravo Ryanov otac a da se sada on kao roditelj nalazi na raskršću kojim putem bi trebao da pođe i da usmjeri svog sina. I sam intuitivno osjeća da mu je poslednja prilika da se promijeni kroz svoga sina i svjestan je da mora da ga zaštiti od mraka u kojem se podigao i odrastanja sa pištoljem u ruci koji mu je tutnuo, upravo čovjek koji bi od svega na svijetu trebao da ga zaštiti.
Muška svijest ne dozvoljava bilo kakvo otvaranje i iskren razgovor sa partnerkom do te mjere da Ryan i supruga djeluju kao da nisu zajedno. Srećom po njega majka njegovog djeteta je i više nego zainteresovana da ostane sa njim, i sama je svjesna opasnosti koju prenosi odgoj starijih pokoljenja. Ona nije tako pesimističkog gledišta – nisu sve stvari kojima su nas naučili stari sa iskrivljenim sistemom vrijednosti pogrešne. Iz ljubavi su se morale izroditi i dobre stvari i jedini je spas uhvatiti se za njih i njegovati ih tako da se probude i u sopstvenom djetetu.
Reditelj ne pokušava da se prodaje velikim tehničkim potezima, već se služi disciplinovanom tehnikom i umjerenošću. Kamera ostaje dovoljno blizu da uhvati sitne trzaje u ponašanju likova, ali bez potrebe da od svake scene pravi emocionalni spektakl, dok scenario kroz ekspozicije pušta da se prošlost otkriva u talasima, onako kako i dolikuje priči u kojoj ništa nije do kraja izgovoreno.
Posebno je pogođen zvukovni identitet filma: hip hop, boom bap i conscious rap nijesu tu samo radi ukrasa, nego da atmosferu prizemlje, da se vežu za ulice kojima šparta glavni junak, da evociraju sjećanje i onu vrstu unutrašnjeg pritiska koja se ne vidi odmah, ali stalno stoji u kadru. Završnica ne traži veliki lom nego sitan, ali važan pomak — Ryanov odlazak na razgovor u policiju, prvi put bez zataškavanja i pretvaranja svega u haos, djeluje kao trenutak u kojem čovjek makar na kratko prestaje da se ponaša po obrascu koji ga je do tog trenutka vodio pravo u propast.
-
Amore e Morte Nel Giardino Degli Dei (1972)
Napuštena vila predmet je interesovanja starog biologa svjesnog vrijednosti botaničke bašte koja je magnet za različite vrste i omogućuje strastvenom ornitologu priliku da snima pernate posjetioce vrta. Domar ne samo da ne spominje prethodne stanare već tvrdi da su pravi vlasnici u SAD i da nemaju interesovanje za ukusno opremljenju vilu, krcatu vrijednim antikvitetima. Iza nemara prema rodnom mjestu i insinuaciji potrage za lakim životom u inostranstvu krije se mračna tajna sakrivena na odbačenoj magnetofonskoj traci.
Pažljivom restauracijom profesor oživljava stare zapise koje neko nije želio da čuje – radi se o seansama djevojke Azurre sa Martinom i komplikovanom, neprirodnom, destruktivnom ljubavnom odnosu koji je razvila sa bratom, vječno namrštenim Manfredijem. Kada se Azurra uda za pijanistu alkoholičara Timothya, ljubomorni brat je ogorčen i napušta ženu koju voli, ali vješta manipulatorka kao što je glavna junakinja, pacijentkinja doktora Martina, ne dozvoljava bratu da se nikada odalji od nje, gurajući i sebe i njega u spiralu autodestrukcije i samoprezira.
Hipnotisan onim što je čuo profesor shvata da se neka velika misterija krije iza ni po čemu neobičnih terapijskih seansi. Pauze između traka služe reditelju da nas vrati u prošlost , da bolje uvidimo perspektivu prvo manipulativne sestre, a zatim i ugao frustriranog brata koji je prava žrtva toksičnog odnosa. Labilni mladić Manfredi ubrzano klizi u psihozu kada Azzura pokuša samoubistvom da ga privuče sebi, baš kada je bio spreman da nastavi dalje, hirovita Azurra ga je poželjela za sebe i pravi dupli trougao sa njim i Manfredijevom djevojkom Violom.
Centralna tema je priča o zabranjenoj ljubavi, toliko jakoj da je sa sobom donijela uništenje i ljubavnika i svih oko njih. Dvorište, mala rajska oaza za ptice sakrilo je tajnu incesta, preljube, požude i oholosti. To je i iscjeliteljsko svojstvo savršeno izbalansiranog svijeta zakona Prirode gdje jedino čovjek odudara svojim prizemnim mislima, slabostima i površnim djelovanjima. Azzurra pritom nije klasična fatalna žena, već figura unutrašnje rascijepljenosti: istovremeno manipulator i žrtva sopstvenih impulsa. Njena nemogućnost da pronađe izlaz iz začaranog kruga govori više o potpunom odsustvu identitetskog uporišta nego o svjesnoj zloći, što cijelu tragediju čini još sumornijom.
Atmosfera često ustupa mjesto logičnom scenariju pa ne zalazimo u detalje odakle toliko trake profesoru da odsluša cijelu priču. Brojni elementi gotskog stila inkorporirani su u modernu današnjicu. Jednako bitni elementi priče su i spoljni i unutrašnji prostor. Zajedno sa prepunom samodestruktivnih težnji Azurrom koja djeluje potpuno izgubljena u hodnicima svojih misli, oslikanim vanjskim enterijerima pustih stepeništa i uskih prolaza. Želja za iskupljenjem kod nje gotovo i da ne postoji i ni sama ne vjeruje u izbavljenje ili bilo kakvo razrješenje osim tragičnog.
Profesorov okvir nije samo narativni alat već i arheologija potisnute intime.- preslušavanje oštećenih i odbačenih traka djeluje kao čin nasilnog oživljavanja prošlosti koja je očigledno željela ostati zakopana, čime se diskretno sugeriše da svako zadiranje u tuđu traumu nosi dozu voajerizma. Nije slučajno što je upravo posmatrač prirode taj koji zaviruje u ljudsku izopačenost – između ptica koje slobodno obitavaju u savršenom ekosistemu i ljudi zarobljenih u sopstvenim opsesijama stoji nepremostiv jaz.
Nesreća sa kojom se suočava ljudski rod u potrazi za ljubavlju čini da pojedinci ostanu nesvjesni ljepote sadašnjeg trenutka koju predstavlja božanstvena bašta iz naslova. Jurnjava za idejama jeste osnovna pokretačka snaga, ali u ovom slučaju potpuno udaljave junake od svoje suštine i priprema ih za tragični rasplet u snažnoj drami krcatoj prepoznatljivih euro sleaze elemenata.
-
Blue Jay (2016)
Šta može slučajni susret u supermarketu donijeti novo u životu junaka koji iz nekog razloga pakuje stvari u porodičnoj kući? Djevojka koja pored njega traži namirnice za pripremu večere neobično je zainteresovana za neuredno počešljalog i u bradu zaraslog junaka kojeg otjelotvoruje scenarista Mark Duplass. Kratka razmjena između poznanika otkriva pritajenu nelagodu i nametljivu učtivost čime je razotkrivena početna dilema – njih dvoje su bivši par koji se dugo vremena nije vidio.
Objašnjenje nije tako banalno da su bili u običnoj vezi – Amanda i Jim su zajedno od srednje škole u formativnim godinama i, da je sve prošlo kako treba, zajedno bi bili 25 godina. Naravno da život ne mari mnogo za planove zaljubljenih tinejdžera – ona je završila u naručje drugom, a Jimov život je, najblaže rečeno, haotičan. Zajedničke uspomene i sve što su prošli skupa im ne dozvoljava da se susret završi na pukoj neprijatnosti – šetnja zabačenim rodnim gradom smještenim u šumama sjeverne Kalifornije otkriva koliko duboko dosežu korijeni koje su zajedno planirali da puste.
Nakon godina negledanja i dalje znaju sve jedno o drugom i svaki zajednički korak pun je mladalačkog elana i iskrenog smijeha. U momačkom stanu nedavno preminula Jimova majka je sačuvala sve stvari iz sinove mladosti, među kojima su audio kasete koje je snimao zajedno sa Amandom. Na jednoj od traka, u maniru otrcanih filmova kojima se rugaju i komedija situacije, glume svoju pedesetu godišnjicu braka, što im daje briljantnu ideju. Da sebi priušte jednu takvu noć još jednom prije nego što se konačno oproste i vrate svojim životima.
Nekoliko pitanja počinje da se nadvija nad nesuđenim srednjoškolskim ljubavnicima – ako je sve tako savršeno i sjajno zašto su se prvobitno rastali i drugo, možda još važnije pitanje. Ako je Amandin suprug Chris tako saosjećajan kao što ona tvrdi šta tačno želi od ove večeri sa Jimom? Jim je impulsivan i ima burne emocionalne reakcije praćene suzama, ukazujući na očigledni problem sa bijesom. Preko puta sebe vidi svoju prvu ljubav, osobu koja mu je iskliznula iz šaka. Amanda ima problema sa sopstvenim teretom i emocinalnom nestabilnošću koju krije od supruga.
Reditelj debitant Alex Lehmann postavlja romansu vođenu improvizovanim dijalozima dviju zvijezda u prvi plan – crno bijela fotografija upravo služi ogoljavanju svega što može poslužiti kao distrakcija od dvije osobe koje je univerzum namjenski spojio. Opipljiva hemija između udate Amande i osobenjaka Jima rezultira i stvarnim momentom fizičkog izliva nježnosti. Ona ne može da povjeruje koliko se sitnica u vezi nje i dalje sjeća, ali je svjesna svojeg braka i dužnosti prema suprugu Chrisu sa kojim je izgradila zajednički život.
Magične riječi izjave ljubavi pokreću neizbježni sukob, obrazlažući početnu mučnu ćutnju u marketu. Sve je kompleksnije nego što izgleda – pretvarajući se da slave jubilarnu godišnjicu udovaljaju sebi, ispunjavaju želju za životom koji su zajednički gradili, ali to je sve par dekada van domašaja. Komplikovani raskid i osjećaj iznevjernosti oboje ih je izjedao godinama i nije im omogućio da napreduju, a sada su kroz platonski provedeno zajedničko veće doživjeli emocinalno pražnjenje i dobili razrješenje koje ih može motivisati da nastave svojim putem.
Mark Duplass jedna je od najsvjetlijih tačaka američkog nezavisnog filma u drugoj dekadi XXI vijeka. Scenario koji je napisao na svega desetak stranica podložan je improvizaciji, što on i Sarah Paulsen nepogrješivo dobro čine; snimanje je trajalo svega sedam dana i to čini improvizovane dijaloge dodatno zanimljivim. Scena gdje biraju piva u diskontu iz raznih krajeva svijeta dok istovremeno izgovaraju ime istog piva je potpuno slučajna, što potvrđuje ispravnost improvizacije u korist prirodnosti likova, njihovog odnosa i dijaloga koje vode.
Za bolje razumijevanje uloge gradića nazvanoj po vrsti sjevernoameričkog vrapca potrebno je geografski ga pozicionirati. Blue Jay je malo naselje u okrugu San Bernardino, planinskom području u Kaliforniji, nedaleko od popularnih destinacija poput Big Bear Lake i Big Bear City; okolina je poznata po bujnim šumama, strmim planinskim stazama i kristalno čistom vazduhu. Blue Jay je poznat po opuštenoj atmosferi što ga čini idealnim odredištem za one koji žele pobjeći od svakodnevnice i uživati u mirnom okruženju.
Mjesro je lijepo za turiste ali mlade osobe kao što su Amanda i Jim su zajednički konstruisali mentalni izlaz iz zabiti ograničenih mogućnosti – sve te iskrene emocije nisu pretočene u stvarni odnos i zato su kao odrasle osobe oboje frustirani i neostvareni. Spokoj goreopisanog titularnog raja upravo je poprište svega bitnog što se desilo u njihovim životima i odatle treba da poguraju jedno drugo podignutih glava, jer među njima više nema ničega neraščišćenoga.
-
Copycat (1995)
Kriminalna psihologija pokušala je da da odgovore na razloge djelovanja serijskih ubica i još od kraja 19. vijeka Cesare Lombroso je uveo ideju kriminalne antropologije i pokušao da poveže fizičke/biološke predispozicije sa kriminalnim ponašanjem. Hans Gross je otišao korak dalje i napisao je priručnik koji se navodi kao važan korak u objedinjavanju forenzike i izučavanju mjesta zločina, što je omogućilo sistematičniju analizu i posredno uticalo na razvoj psiholoških metoda u istrazi. U FBI-u krajem 70-ih godina prošlog vijeka došlo je do rađanja modernog profajlinga, kroz intervjue zatvorenih serijskih ubica, čime je počela da se stvara baza podataka i strukturisana metoda za izradu profila empirijski potkrijepljenim pristupom.
Dr. Helen Hudson (Sigourney Weaver) je vrhunska kriminalna psihološkinja koja postane žrtva brutalnog napada i razvije tešku traumu; usljed agorafobije svjesno ostaje zatvorena u svom stanu i živi u panici od otvorenog prostora i osude policijskih službenika koji je indirektno krive za smrt kolege policajca. Nakon što se pojavi novi serijski ubica koji imitira poznate metode ubijanja redom po listi primjera koje je Helen koristila u svojoj predavanju, što je reditelj vješto sakrio do druge polovine filma, policija je prisiljena vratiti Helen u igru, zato što samo ona može povezati obrasce i pokušati predvidjeti sljedeći napad.
Priča koristi dobro poznat recept: klaustrofobičnu dinamiku između profi – istražitelja i nemilosrdnog ubice koji ne samo da ubija, nego i oponaša prethodne zločine. Ta premise – imitator, medijski ozvučen slučaj i ekspert koji pokušava “čitati” počinioca kroz tragove – leži na stvarnim osnovama profajlinga, ali i na nekoliko stilizacija koje su dramaturški pojačane. Profajling prikazan na velikom platnu je kombinacija forenzičke analize, znanja o metodu izvršenja zločina, psihologije i iskustva onih koji su radili sa serijskim ubicama.
Reditelj koristi nekoliko realnih elemenata: 1) motiv imitacije – copycat ubice zaista postoje i medijska pompa pojačava takva ponašanja; 2) značaj detaljne analize mjesta zločina i ponašanja žrtava kao izvora informacija; 3) psihološki pritisak na istražitelje i problem lične traume u osjetljivom profesionalnom radu. Sa druge strane, priča pojednostavljuje vrijeme trajanja profila, dramatično ubrzava zaključke i ponekad daje više moći “intuiciji” nego što je realno – u praksi profajlovi služe kao smjernice, ne kao presuda, i policijski tim mora da potkrijepi opipljivim forenzičkim dokazima.
U odnosu između istrajne detektivke M.J. (Holly Hunter) i Helen je srž filma: M.J. je praktična, direktna, profesionalna, dok je Helen intelektualka poljuljanog samopouzdanja koja utjehu traži u tabletama i alkoholu. Njihova dinamika i kontrast karaktera – hrabra/operativna naspram briljantna/ranjena daje filmu emotivnu gravitaciju i čini da zadnje scene stvarno pogađaju. Harry Connick Jr. briljira u ulozi Culluma koji je traumatizovao Helen i trajno joj upropastio/promijenio život. Policijski partneri Ruben (Dermot Mulroney) i William McNamara u ulozi imitatora Foleya su solidni u sporednim ulogama a razgovori između istražitelja obojeni su cinično sarkastičnim tonovima.
Kosi uglovi kamere naglašavaju psihološkinjinu neuravnoteženost, a napetost kulminira u scenama u kojoj progonitelj sa fantomkom tumara po njenom stanu i u finalnoj sceni u kojoj imitator pokušava da oponaša svog „uzora“ Foleya i tačno reprodukuje mjesto zločina; iako je manijakalni zločinac željan pažnje na kraju savladan, epilog unosi jezu umjesto razrješenja – Cullum nastavlja da se dopisuje sa novim imitatorom i pod okriljem Boga opravdava svoja i buduća nepočinstva, čime potvrđuje riječi dr. Hudson da su serijski ubice kao virusi, spremni da evoluiraju iznenadnom mutacijom i da horor nikada nije do kraja savladan.
-
Wasteman (2025)
Surovost uslova britanskog zatvora nije ništa pri zvjerstvima zatvorenika jednih prema drugom, u šta se uvjeravamo kroz prizmu kamere mobilnog telefona. Ni to nije ništa novo, ali dovoljno je za upoznavanje glavnog junaka Taylora (David Jonsson) , zavisnika od tableta. Višedecenijska robija odaljila ga je od majke djeteta i od bilo kakve svijesti da se treba o sebi brinuti. Kada mu zatvorska psihijatrica skrene pažnju na potencijalnu uslovnu slobodu počinje da nazire svjetlo u mraku klaustrofobične, drogom ispunjene egzistencije.
Taman kada sve počinje da dobije smisao dobija novog cimera Deea (Tom Blythe), ambicioznog kriminalca željnog da bude glavni gdje god se pojavi. Brzo preuzima posao sa dilovanjem i novac i moċ neizostavno stižu, a sa njima pažnja do tada glavnih dilera Gaza i Paula, što dovodi do direktnog obračuna. Taylor ne moze da ostane po strani iz više razloga – prvi je taj što je Dee pomogao da uspostavi kontakt sa otuđenim sinom, drugi je što ga je pasivnost i zavisnost učinila submisivnim za bilo kakvo djelovanje. Igra u koju se upušta sa prihvatanjem ljubaznosti jedne i druge strane stavlja ga u povlašćeni položaj i brzo je prinuđen da, protivno svojoj volji i zdravom razumu izabere stranu.
Taylorova priča nije samo zatvorska, niti samo još jedna varijacija na temu čovjeka koji je odavno izgubio kontrolu nad sopstvenim životom; ona je najupečatljivija kada pokazuje degradaciju; kroz navikavanje na poniženje, kroz sitne kompromise i kroz onu letargiju koja čovjeka ubijedi da više i ne zaslužuje ništa bolje. U tom smislu Taylor nije klasični antijunak, već neko ko je dugo u sunovratu i sada tek pokušava da shvati gdje je tačno završio. Njegova zavisnost nije samo fizička nego i psihološka; on je naviknut da bude vođen, da preživljava iz dana u dan, da ne bira ništa osim onoga što mu se trenutno nudi.
Zato je Dee tako važan kao kontra-teža. On nije samo novi cimer, nego personifikacija onoga što zatvor čini ljudima koji imaju ambiciju i nagon za dominacijom. Dee je energičan, pragmatičan i opasan upravo zato što ne djeluje kao karikatura kriminalca, već kao neko ko razumije nepisana pravila tog miljea. Uspon kroz zatvorsku hijerarhiju nije neočekivan, ali film uspijeva da ga učini dovoljno uvjerljivim da svaki njegov potez nosi stvarnu prijetnju. U kontaktu s Taylorom on vidi korist, dok Taylor u njemu vidi mogućnost da se opet osjeti živim, makar i po cijenu novog moralnog sloma.
Najzanimljivije je to što reditelj Cal McMau ne gura priču u jednostavnu podjelu na dobre i loše strane. Gaz i Paul jesu prijetnja, ali nisu jedini izvor nasilja. Problem je dublji: svaka strana nudi neku vrstu pripadnosti, neku vrstu zaštite, i upravo zato Taylor ostaje zarobljen između lojalnosti, straha i potrebe za priznanjem. Priča dobro demontira osjećaj da zatvor nije samo fizički prostor nego i moralni. Kad jednom prihvatiš pravila unutar tog prostora, počinješ da živiš po njima i van zidova, makar samo u glavi.
Rediteljski, film najbolje funkcioniše u skučenim, zagušljivim scenama gdje kamera ostaje dovoljno blizu likovima da se osjeća znoj, napetost i stalna mogućnost eksplozije. Taj poludokumentarni, gotovo nadzorni pogled dopunjen je snimcima kamerom mobilnog telefona čime je umnogostručen utisak da niko nikad nije stvarno sam i da je svaki razgovor i svaka interakcija robijaša potencijalno pregovaranje o opstanku.
Ono što priču nosi do kraja jeste upravo Taylorova borba da iz pasivnosti pređe u nešto nalik odluci. Naravno, to nije herojski preporod, niti priča o iskupljenju u klasičnom smislu. Više je riječ o bolnom i nesigurnom pokušaju da se čovjek ponovo osjeti kao osoba koja može da kaže ne, makar i uz cijenu da izgubi jedinu sigurnost koju trenutno ima. Zbog toga čitava priča ostavlja dobar utisak: ne obećava mnogo, ali iz poznate zatvorske premise izvlači dovoljno karaktera, tenzije i gorčine da djeluje življe od većine sličnih filmova.
-
Thirteen (2003)
Sliku neiskvareme omladine zauvjek su korumpirale 90-te u kojima su sve granice pribojene i među omladinom su uplivali seks i polno prenosive bolesti, internet, gejming i mobilni telefoni, droga i rejv žurke istovremeno, što je kulminiralo surovim i ne uvijek prijatnim za gledanje Larry Clarkovim Kids po scenariju Harmony Korinea. Osam godina kasnije, u ranim godinama dvadesetog prvog vijeka rediteljka Catherine Hadwicke imala je vrhunsku ideju koja se rodila spontano iz stvarnog života. Nikki Reed, trinaestogodišnja ćerka njenog tadašnjeg partnera, imala je problema koji su na rediteljkino insistiranje pretvoreni u scenario.
Izbor teme nije bio privlačan producentima jer su imali problema da nepoznata trinaestogodišnjakinja Evan Rachel Wood nosi film. Pragmatična rediteljka je tada preko privatnih veza prikupila 2 miliona dolara, sebi kao platu odredila 3 dolara i ostatak uložila u budžet za snimanje. Radi uštede sva garderoba u filmu (a ima je poprilično) je lično vlasništvo glumaca i članova filmske ekipe. Čak je i Evan Rachel Wood prokomentarisala da je odjeća koja kupuje počela da liči na nešto što bi se svidjelo njenom liku Tracy. Djevojke u glavnim ulogama su otišle i korak dalje – bez rediteljkinog upustva su počele slično da se oblače, što dodaje još jedan sloj njihovog odnosa.
Ekipa je iznajmila pravu kuću za potrebe snimanja i osjećaj zajednice i nevjerovatne hemije reflektuje se u svakoj sceni. Minuciozna posvećenost detaljima urodila je plodom a od izuzetne je važnosti da bi bi se približila generacijama koje nisu ovaj period osjetile lično, a djeci rođenoj krajem osamedesetih i ranih devedesetih je jasno kako je bilo odrastati u praskozorje novog milenijuma. Garažni rok soundtrack i, većinu vremena iz ruke sniman film, podsjeća na jedan dugački muzički spot, spomenik duhu vremena.
Tracy otkriva da sve slatke stvari iz njenog djetinjstva ne znače ništa u društvenoj hijerarhiji mladih adolescenata, te bira da se radikalno promjeni ne bi li se dopala najpopularnijoj djevojci Evie. Evie obožava da je u centru pažnje i zna sve trikove emocionalne ucjene i lako manipuliše povodljivom i odobrenja željnoj Tracy. Iako odrasta sa samohranom majkom Mel koja se svaki dan bori da obezbijedi pristojne uslove za život njoj i bratu Masonu to nije dovoljno u životu bijesne tinejdžerke.
Odrastanje bez oca zauzetog karijerom u drugom gradu i majkina istorija sa narkoticima i momkom Bradyem ostavili su traga na duši duboko uznemirene cure – utjehu pronalazi u samopovređivanju jer joj se ne dopada odraz koji vidi u ogledalu. Poster djevojke sa reklame koji kao sda je uhodi ima natpis Truth is Beauty. Kako se udaljuje od sopstvene poetske prirode Tracy tako i poster postaje sve išvrljaniji i oštećeniji.
Evino proračunato odobravanje Tracy doživljava kao sve na svijetu. Ali kako dublje zalazi u svijet sitnog kriminala i zloupotrebe opijata, tako idealna slike savršene djevojčice počinje da se urušava i na teži način dolazi do lekcije – sve akcije imaju posljedice i mladost nije opravdanje za nepromišljeno ponašanje koje ugrožava druge. Najsnažnije figura u njenom životu upravo je majka Mel koja je u svojoj dobronamjernosti ranjiva i sama izložena psihičkoj manipulaciji Evie. Nije ni na Evie sva krivica – realni šok koji je i sama proživjela toliko ju je izmijenio i učinio okrutnom da joj nije bitno što će uništiti pokoji život da bi udovoljila privremenom hiru.
Tjeskobni osjećaj koji donose godine sa sufiksom teen toliko je univerzalan da muči svaku osobu. Proživljavanje svih osjećanja po prvi put i osjećaj kontrole, u svijetu bez ikakvih pravila i kontrole i logike je zastrašujući. Adolescenti u tom periodu u očima odraslih samo balavci, ti balavci su opterećeni tako snažnim osjećanjima da je teško povjerovati da nisu stvarna. Potrebno je imati snažnu odraslu figuru koja će sa delikatnim strpljenjem i pravovremenom podrškom pomoći realno izgubljenoj mladoj osobi da nađe pravu stazu. Srećom Tracy ima Mel koja poučena ličnim iskustvom može da je navodi kroz turbulente brzake života, ali Evie nažalost nije te sreće i za nju su šanse vidno gore. Ona ni ne želi promjenu dok je Tracy samo podlegla pod teretom vršnjačkog pritiska u potrazi za društvom i popularnošću.
-
The Nest of the Cuckoo Birds (1965)
Službeni zadatak poručnika Johnsona odvodi u močvare Evergladesa – u golemoj močvari Evergladesa na Floridi treba da se infiltrira i razbije bandu krijumčara pića. Krimi noir postavka priče brzo dobija fantazijske obrise kada razotkriveni protagonista pokuša da pobjegne kroz nepregledna polja baruštine, mangrova i trske koja se pretvaraju u mitski pejzaž.
Bjekstvo crpi svu junakovu psihičku i mentalnu energiju i nakon nekoliko dana provedenih u vodi do koljena nailazi na ostrvo sa neobičnim hotelom usred zagušljivog, biljkama obraslog pakla. Prije nego što spas ugleda u naseobini napravljenoj ljudskom rukom pred njim se ukazuje silueta vitke, maskirane plavuše sa nožem u ruci, figura koja više podseća na halucinaciju nego na stvarnost. Konci razuma mu klize iz ruku pomiješani sa umorom i upravo u tom trenutku ga spašava vlasnik hotela, enigmatični Harold koji djeluje kao poslednji bastion civilizacije.
U hotelu su samo dvije gošće, Haroldove prijateljice – gospođa Pratt koja se ne libi da čvrstom rukom disciplinuje ćerku Lucy za koju tvrdi da je mentalno nestabilna. Ona čak i veže lancima jadnu djevojku da ne bi pobjegla, a zaprepaštenom Johnsonu ne preostaje ništa drugo nego da prihvati objašnjenje svojih dobrotvora. Na ostrvu postoje zabranjene zone koje se ne smiju posjetiti što dodatno pojačava opipljivu nelagodu.
Tajna sakrivena mnogo je strašnija od nepristupačnog terena a istina mutnija od zaprljanih močvarnih voda – Harold i Pratt imaju svoju religijom opravdanu krvavu agendu u kojoj kažnjavaju sve one koje im put nanese. Johnson, šokiran i dezorijentisan, pokušava da prihvati objašnjenja svojih spasitelja i sada mu se beskupolozni proizvođači alkohola koji su pokušali da ga ubiju čine kao sitne ribe u odnosu na par koji vlada ostrvom.
Publika koja u uvodu očekuje krimi dramu nalik na Thunder Road sa Robert Mitchumom može biti iznenađena prelazom u horor. Struktura porodičnog zla u nepristupačnim zabitima jasno predskazuje motive koji će u sedamdesetim postati dominantni u žanrovskim klasicima kao što su Deliverance, Texas Chain Saw Massacre, Hills Have Eyes i Tourist Trap. Izolovana zajednica koja kažnjava „stranca“, uz korišćenje surovog, ruralnog ambijenta služi kao ogledalo raspada društvenih normi.
Crno bijela fotografija nadomješta tehničke nedostatke kreiranjem atmosfere u kojoj je teško razaznati činjenice od uspomena. Monohromatski kadar briše višak detalja i ostavlja sijenke i teksture prirode da doprinose stvaranju psihološke tenzije. Močvara uz hipnotišuću muzičku podlogu postaje poprište borbe za preživljavanje i opstanak pojedinca. Zadivljujuće je korišćenje skromnih sredstava i nemilosrdnog terena za uspostavljanje snenog lutanja, koja može biti i metafora za mračnu ljudsku prirodu. Još jednog se pokazuje da je surovost ljudske psihe veća od nepokornosti prirode. Gluma i razgovori nekad djeluju amaterski naivno, pa i banalno, ali sve to ostaje nebitno zbog uspješnog kreiranje svijeta na granici izmedu svjesnog i nesvjesnog.
Naslov je dugo godina bio izgubljen spletom nesrećnih okolnosti – kopija reditelja Bert Williamsa je ukradena, original je izgorio u trezoru u kojem je čuvan. Samo je pukom srećom otkrivena i restaurirana kopija promađens u napuštenom bioskopu u New Yorku. Reditelj potpisuje scenario i zadužen je za većinu produkcijskih elemenata a njegova supruga potpisuje naslovnu numeru. Čak su i djeca poslije škole bila prisutna na setu a šestogodišnja ćerka je pomagala ocu pri montaži.
-
Soft Leaves (2025)
Željno iščekivanje ljetnjeg raspusta se jedanaestogodišnjoj Yuni pretvara u najgori period života. Umjesto odlaska na toliko priželjkivano kampovanje sa ocem završava u bolnici jer se tata povrijedio pri padu sa merdevina. Djeci ne treba puno da u potpunosti krivicu preuzmu na sebe, a naročito jer je pokušavao da dohvati njenu fudbalsku loptu.
Kao dijete razvedenih roditelja i međurasnog braka dodatno je osjetljiva na događaje iz spoljne sredine. Brat Kai unosi mrvicu sigurnosti dok iščekuju da se otac probudi iz vještačke kome, ali on je student sa svojim preokupacijama i nije u stanju da se stara o zahtjevnoj mlađoj sestri. Dolazak majke iz Japana, osim kontakta sa otuđenim roditeljem donosi i šokatno iznenađenje, a to je da imaju polusestru Otoku. Naravno da je ona centar majčinom univerzuma i sva pažnja je usmjerena ka njoj, što para oči djevojčici koja nikada nije imala toliko pažnje, a koja sada treba da se pomiri sa očevim teškim zdravstvenim stanjem.
Formativne godine same po sebi nisu lake, bez komplikacija kao što su razvod i suočavanje sa smrtnošću staratelja. Osjećaj napuštenosti je snažan i u kući u kojoj živi jer je u njoj strankinja koja brine o mlađoj (u Yuninim očima slađoj ćerci) i pripremi za plesnu priredbu. Sa bratom u stanu u Njemačkoj nedostaje joj komfor kuće i pažnja koju je on prinuđen da usmjeri na fakultet. Ono što se može protumačiti kao puka razmaženost samo je prirodna želja za pažnjom koja joj je u tim prelaznim godinama neophodna. Bez ptičice koju je spasila i svoje sveske za skiciranje ona je paralisana.
Tatino buđenje iz kome donosi privremeno olakšanje za kojim slijedi šokantno saznanje da više ništa ne može biti isto. Čovjek poznat po svojim atletskim predispozicijama ostaje nemoćan i vezan za kolica a kao jedina racionalna opcija vezana za njenu budućnost nameće se odlazak u nepoznato, u glavni grad Japana. Upravo ptičica kojoj su zacijelile rane može joj poslužiti kao podstrek da se vine u zastrašujuću budućnost, a sve naravno sa očevim odobrenjem.
Yuna tragedijom gubi mnogo više od sigurnosti – nego i jezik kojim je do tada razumijevala svijet. Ono što je do juče djelovalo kao čvrst raspored – otac, kuća, crtež, ptičica, ljeto – raspada se u jednom trenu i ostavlja je da se hvata za sitnice koje odraslima izgledaju beznačajno, a njoj su jedini oslonac. Njena veza sa sveskom za skiciranje nije tek hobi nego posljednji pokušaj da zadrži oblik stvarima koje joj izmiču, dok se oko nje gomilaju ljudi koji govore drugim jezikom, nose drugačije navike i u njen prostor ulaze sa već gotovim pravilima.
U sudaru japanskog i belgijskog, porodičnog i stranog, ličnog i nametnutog, rediteljka gradi tišinu koja nije prazna nego zategnuta do pucanja. Yuna ne traži ništa veliko; traži da je neko vidi bez preglasne brige i bez nove porodice koja joj se servira kao gotova činjenica. To je dovoljno da cijeli film boli. Kao meko lišće iz njenog imena na japanskom, ona se povija pod težinom odluka koje ne razumije i života koji joj se nameće, ali ne puca – ne zato što je jaka, nego zato što još nije očvrsla jer bi krutost u njenom slučaju značila lom. Trenutak pravog olakšanja dolazi kada shvati da niko iz porodice više nije dovoljno čvrst da bude njen oslonac, pa i sama ptičica postane važnija od odraslih koji odlučuju o njenom životu.
-
Horse Girl (2020)
Djevojka Sarah iako društveno neuklopljena, ni po čemu nije specifična – kao i mnogi mladi ljudi živi samostalno, radi u prodavnici umjetničkog materijala i neprijatno joj je u sopstvenoj koži. Slobodno vrijeme provodi u teretani uz zumbu ili sa konjem Willow u konjičkom klubu, što ne bi bilo neobično ali to više nije njen konj, nego mlade djevojke nezainteresovane za prijateljske savjete iz nekog razloga duboko uznemirene heroine. Toliko je usamljena da nema sa kim da provede rođendan, pa se cimerka sažali i nagovori momka da pozove svog prijatelja Darrena i naprave dupli sastanak.
Stvari brzo kliknu sa Darrenom i sjaj se vraće u djevojčino oko; tajna koja prožima svaki segment njenog bića definiše njeno ponašanje; odlazak na groblje i saosjećajnost koleginice ukazuju na tragični gubitak, ali to je samo dio problema. Majkina depresija totalno je drugačija od šizofreno paranoičnih bakinih projekcija koja je izgubila razum u mladosti. Zbog neodoljive fizičke sličnosti između bake i nje Sarah počinje da umišlja da je klon svoje bake; otmica vanzemaljaca dodaje tipičnom paranoičnom narativu na koji bi završili u čuvenim X Filesima.
Njen svijet počinje spiralno da se urušava kako počinje da gubi konekciju sa stvarnim svijetom. Tačka djevojčinog pucanja je tako vješto sakrivena i implementirana u scenario da fantazijski elementi priče djeluju kao puki plod mašte, dok mentalna bolest i popuštanje pod teretom društvene izolacije ne učine svoje i djevojka sklizne u neizlječivo ludilo. Istinski je uvjerena u ono što vidi svojim očima i ne postoji način da se uvjeri u suprotno. A zašto? Zbog toga što su njene sumanute teorije cijele vrijeme tačne. Sve veze sa realnošću ispustila je iz ruku a konj koji je podsjećao na vremena kada je bila srećna djevojčica više nije njen i vlasnici kluba se prema njoj ophode kao prema čudakinji.
Tragično preminuli reditelj Jeff Baena uspješno mijenja percepciju i racionalizuje ugao gledišta uznemirenih / psihičko nestabilnih osoba da bi bolje elaborirao i poetičnije naslikao težinu susreta sa smrću koja je i njemu na kraju došla glave. Junakinja koju tumači Alison Brie ne može da ponese teret generacijske traume pa psihoza babe i depresija majke se pokazuju kao previše za jednu labilnu psihu. Naznaka normale kratko traje i ljubavni odnos sa Darrenom se pretvara u nervni slom, a seksualni čin još jedan od racionalnih pokazatelja silaska sa uma.
Još jedanput na velikom platnu jedina utjeha nakon tragičnog gubitka je televizijska serija, još jednom dokazujući koliko je bitno iščupati se iz čeljusti crnih misli. Identitetska kriza je savršeno prirodna za osobu koja se samoposmatra i preisputuje ali je pogoršana tragičnim genetskim predispozicijama. Otvoreni kraj ostavlja za dvojako tumačenje – da je otmica vanzemaljaca stvarna ili prizemljenije i racionalnije, da je Sarah izgubila razum. Jedno je sigurno – nije bila dovoljno sposobna da se nosi sa ovim svijetom, kao ni reditelj koji je u svojem uvijek cinično i sa lakoćom govorio o tjeskobi smrti.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 