-
Bird Box (2018)
Karijera danske rediteljke Sussane Bier velikim dijelom sačinjena je od intimnih porodičnih drama u kojima svijet junaka poljuljan nekim drastičnim događajima koji ih tjeraju na dalje djelovanja. Od Dogme 95, preko nominacija za After the Wedding (2006) i nagrade Akademije za najbolji strani film za In a Better World (2010), do mini serijala Undoing i Emmy nagrade za The Night Manager – njeni likovi su slojevito karakterizovani u svojoj ljudskoj kompleksnosti, pa pomalo iznenađuje odabir distopijske teme sa horor primjesama za jedan od najpopularnijih naslova objavljenih na Netflix platformi.
Malorie (Sandra Bullock) priprema Dječaka i Djevojčicu za dugo i naporno putovanje duž rijeke ka sigurnoj zoni, dajući im komplikovane instrukcije o pravilima koja moraju slijediti. Dok odmiču rijekom paralelno se upoznajemo sa pričom od pet godina ranije – nagli porast samoubistava u svijetu zahvatio je i nedodirljive SAD – brzo je zavladao haos, stupio zakon jačeg i preživljavanje u zatvorenim prostorijama. Žrtve, prije naglih psihotičnih epizoda koje završavaju suicidom, ugledaju neidentifikovane bezoblične entitete a kasnije oni što su vidjeli žele natjerati ostale da i sami pogledaju istini u oči. Jedina zaštita od nikad do kraja razjašnjenih stvorenja je izbjegavanje vizuelnog kontakta povezom preko očiju.
U stilu oprobanom u Romerovom stvaralaštvu / zombi podžanru grupa preživjelih pokušava da racionalizuje haotičnu situaciju i učini sve da preživi uz pomoć resursa. Svaki kontakt sa spoljnim svijetom i pokušaj interakcije / bjekstva tragično se izjalovi živopisnim samolikvidacijama dotad nezaraženih pojedinaca. Jednodimenzionalni karakteri umiru jedan po jedan dok trudna Malorie pokušava da podnose sama sebe u drugom stanju. Pred pravim je izazovom kada se preživjelima priključi Olympia, uplašena druželjubiva trudnica, i time je zaokruženo objašnjenje odakle banalno imenovani Dječak i Djevojčica koji su sa njom na zahtjevnom putu u nepoznato.
Jedino je nada za šta se pojedinac može uhvatiti u teškim momentima, a ona je oslikana kanarincima u kavezu. Putovanje prepuno žrtvovanja, ličnih gubitaka i tragedija vrijedno je ako postoji i najmanja mogućnost za preživljavanjem. Surovost sile koja se nadvila nad čovječanstvom je neupitna i nema vremena za utvrđivanje uzroka njenog nastanka, nalik na Saramagovo Sljepilo. Očuvanje čovječnosti u trenucima kada vlada zakon snažnijeg je ono što nas razdvaja od zvijeri a gubitak čula vida se ispostavlja kao prednost.
Uzbudljivi triler sa horor elementima duguje svoju popularnost čvrsto postavljenoj priči sa snažnim izvedbama glavnih i epizodnih junaka. Rediteljkina poznavanje problematike savremenog čovjeka naročito se pokazuje korisnim u zatvorenim prostorima gdje su konfliktne situacije neizbježne. Specijalni efekti sa uzbudljivim akcionim sekvencama oduzimaju dah dok posmatramo ljude odlučne da sami sebi oduzmu život. Nikada spoljna situacija ne zasjenjuje i odvraća pažnju sa introspekcije i unutrašnjih borbi junaka. Srećan kraj za preživjele dolazi po visokoj cijeni teško naučenih lekcija koje su osjetili na svojoj koži. Poj ptica duboko u netaknutoj prirodi je najsigurnije utočište za predstavnike civilizovanog društva koji su prinuđeni da krenu sve iz početka.
-
Oxygene (2021)
Laboratorijski pacov, izgubljen u nepreglednom lavirintu, zlokobno predskazuje ono što slijedi u naučno fantastičnom spektaklu francuskog reditelja Alejandrea Aje. Upozorenja uz filmove dolaze sa razlogom, pa je validna preporuka jda gledaoci koji imaju problema sa klaustrofobijom budu oprezni prilikom izbora ovoga naslova. Takođe, ovo je jedan od naslova u kojima bi analiza zapleta pokvarila ugođaj jer bi ublažilo efekat iznenađenja proisteklog iz postepenog upoznavanja sa pričom.
Glavna junakinja se budi u tehnološki savršenoj, medicinskoj kapsuli, opremljenoj za brigu o pacijentu. Ona je pacijentkinja Omicron 267, jedna od desetine hiljada prijavljenih kandidata; njena kapsula je oštećena i ubrzano gubi kiseonik, bez administratorog koda ne može da otvori naprednu kriogensku jedinicu, predviđenu za čuvanje bioloških uzoraka i stvaranje ekstremnih uslova koje je nemoguće postići običnim hlađenjem.
Da li je pacijent tu dobrovoljno i da li se uopšte radi o zdravstvenoj ustanovi – misli koje prožimaju užasnutu junakinju, svjesnu da zalihe kiseonika mogu potrajati svega sat i po u najidealnijim uslovima. Uslužna vještačka inteligencija MILO sipa činjenice i nastoji da se pobrine za svog pacijenta na način koji je programirama. Panika se uvlači pod kožu nesrećne djevojke dok pokušava da se prisjeti osnovnih informacija o sebi, uz pomoć surovo konciznog MILO-a, sa kojim svaka misao mora biti jasno konstruisana da bi pružio traženu informaciju. Svaka nejasnoća dovodi do zida, što samo troši dragocjeni prirodni element iz naslova.
Priča, iako utemeljena na razumu i dobrobitima napredne tehnologije, obiluje ispresijecanim mislima junakinje koju fenomenalno dočarava uvjerljivom glumom i velikim rasponiom emocija Melanie Laurent. Ljudska bića razum počinje brzo da izdaje u izolovanim prostorima i nus pojava su uvjerljive halucinacije. Zajedno sa junakinjom, gotovo interaktivno, strepimo za svaki dah kiseonika koji u panici ispusti, za svaki telefonski poziv koji pokuša da uputi, iako je surovost robota okrutno predvidjela neizostavno tragični kraj već na početku. Upravo gdje prestaje statistika počinje svijest, na papiru najinteligentijih bića u galaksiji. Kompleksnost ljudskog uma i to upravo iz dijela koji manje možemo da kontrolišemo još uvijek može da nas iznenadi i to je slamka za koju se hvatamo u najtežim trenucima, što nas razlikuje od programirane tačnosti mašine.
Svaki kontakt sa spoljnim svijetom koji uspostavlja junakinja, svi podaci do kojih dolazi samo komplikuju ionako već zamršenu situaciju. Sveukupni dobri utisak pojačava i soundtrack dostojan kompozicija velikana synth žanra 80-ih, a kako se priča odvija tako i sci fi elementi postaju dominatniji nakon uvodne, efektne postavke trilera preživljavanja.
Potrebno je mnogo dara i talenta da bi se snimio psihološko tehnološki, naučno-fantastični horor preživljavanja – malo je stvaralaca koji bi tako kompleksnu priču mogli da iznesu i da uspiju u svojoj zamisli. Alejandre Aja pogađa suštinu obradom dobro poznatih tema koje su oduvijek inspirisale stvaraoce fantastike – odnos čovječanstva prema tehnologiji i svjesno potčinjavanje kojem se prepuštaju ljudi u jurnjavi za boljitkom i napretkom nauke. Da li su odluke koji ljudi željnih empirijskog dokazivanja prirodnih zakonisti i pomjeranja granica univerzuma fanatične i ishitrene?
-
Sirat (2025)
Festivalska atmosfera marokanske pustinje ne donosi olakšanje nakon sumornog pojašnjenja naslova filma. Sirat, prema islamskom vjerovanju, je uzak i opasan most koji svaka osoba mora preći na Sudnji dan kako bi ušla u Raj (Džennet). Opisuje se kao tanji od dlake i oštriji od mača, a vjernici ga brzo prelaze, dok grešnici mogu skliznuti u Pakao. Žurka elektronske muzike je savršen simbol zajednice grešnika i izgubljenih duša koje žive u slatkom mjehuru isključenosti od spoljnog svijeta. Luis sa sinom Estebanom i malim psićem, u vrtlogu narkotika i plesne ekstaze, pokušava da pronađe svoju ćerku koja je otišla od kuće prije pet mjeseci. Imajući u vidu da je Mar punoljetna potraga je uzaludna jednako kao u Schraderovom Hardcoreu, i to je prva od brojnih referenci na legendarna kinematografska ostvarenja.
Nakon što vojska rastjera posjetioce festivala otac i sin nastavljaju put u potrazi za sledećim događajem u pustinji, a predvode ih dva kampera neobičnih osobenjaka, lutalica čiji je život konstatno lutanje od žurke do žurke. Jedan od njih ima majicu Todd Browningovog Freakshowa, što je savršena metafora za njega i njegovu ekipu. Koliko god bili neobični, naročito nekome ‘normalnom’ kao što je Luis, u njihovoj prirodi je prihvatanje svakoga i tako brzo integrišu nove članove svoje čudne porodice.
Potraga za žurkom ispostavlja se jednako uzaludnom kao i očevo traganje za otuđenom ćerkom – dok oni pokušavaju da izbjegnu stvarni svijet Luis izbjegava da se suoči sa činjenicom da je njegovo dijete samostalno, odraslo i ne želi da ima kontakt sa njim. Najteža stvar u vezi roditeljstva je odvajanje djece od sebe i priznavanje da su samostalne jedinke. Trenuci vezivanja sa Estebanom tokom pauza od napornog puta su slamke spasa za roditelja ali sudbina je spremna da nenadano pokaže svoje surovo lice.
Probijanje surovim terenom na trenutke podsjeća na epski Wages of Fear, naročito kada kamperi vijugaju planinskim putevima izbjegavajući vojne patrole. Putešestvija u pustinji je gotovo romantizovana sve dok par događaja ne djeluju otrežnjujuće za protagonista a šokantno poput lakta u nos za gledaoce. To je i srž životne lekcije – koliko god bili uljuljkani u sagrađeni komfor uvijek su tu neočekivane okolnosti da nam, ljudskim bićama sa svojim slabostima, izbiju vazduh iz stomaka. Sposobnost oporavka od takvih šokova je ono što pravi razliku između slabih i jakih individua. U takvim okolnostima sva širina slobode i otvorene ceste postaju veće stege nego najskučeniji zatvor.
Razrješenje psihodeličnog filma ceste ne postoji, kao što nikad ne dobijemo magični odgovor o svrsi sopstvenog postojanja. Spoljne okolnosti kao što su zloslutni ratni sukobi uvijek izgledaju kao konkretne prijetnje, ali nekad strava i užas dolaze kada se najmanje očekuju. Spržena pustinjska zemlja Maroka sa svojim oazama i impozantnim planinama usred nedođije podsjeća junake koliko je kratkotrajan ljudski vijek na Zemlji.
Većina aktera, osim Luisa, nisu profesionalni glumci i njihova sirova energija filmu daje dokumentarnu težinu. Tonin, Bigui, Steff, Josh i Jade su izabrani uličnim kastingom i oni su marginalci, poput likova koje tumače – žive od nastupa na festivalima i žive van sistema. Priča profitira od nesavršenosti glume dok Luis donosi stabilnu, iskrenu bazu. Kamera često favorizuje dugačke kadrove koji ostavljaju prostor za nesigurnost i napetost, a soundtrack elektronske muzike savršeno pojačava osjećaj osječenosti.
-
Freddy Got Fingered (2001)
Kanadski glumac i stand up komičar Tom Green je jedna od najupečatljivijih figura u koja se pojavila usvijetu komedije, a imajući u vidu ‘gabaritnost’ žanra to su prilično ozbiljne riječi. Neobični krakati mladić sliepljene koze i jareće brade izdvojio se nekonvencionalnim humorom u svom Tom Green Showu, prvo emitovanom u Kanadi, a zatim i u USA. Popularnost koju je stekao donijela mu je priliku da se pojavi u mejnstrim komediji Road Trip, gdje u svojoj epizodnoj ulozi izdominira za kratko vrijeme, progutavši živog pacova da bi natjerao ljubimca pitona da jede. Spremnost da se odvaži i u fizičkoj komediji aktivno uključi životinje otvorilo mu je priliku da snimi film po svojoj priči gdje bi on tumačio glavnu ulogu. Tako je i nastao Freddy Got Fingered koji je prvo ponudio Disneyu, koji ga je glatko odbio, da bi sjutradan scenario otkupio 20th Century Fox i prepustio mu svu kreativnu slobodu.
Gord je prerasli muškarac koji i dalje živi sa roditeljima; želi da okuša sreću u Holivudu kao animator ali očigledna psihička neuravnoteženost i poremećaj koncentracije mu onemogućavaju da se bilo čime bavi ozbiljno. Pritisak oca da ga učini ponosnim gura ionako nenormalnog protagonistu u neponovljive situacije koje se graniče sa dobrim ukusom.
Teško je odlučiti što je koja od ovih scena je skarednija i neprizornija :
– slučajno nasilje nad nedužnim dječakom Andyem koji. sem frakture nosa, dobije bejzbol lopticu i staklenu flašu u glavu, a izbliza ispita rad propelera motora.
– glumčeva fascinacija životinjskim polnim organima i lakoća sa kojom ih uzima u ruke radi zabave
– junakova djevojka Betty u kolicima opčinjena oralnim zadovoljavanjem svog dečka, čime želi da mu zahvali za dobro bambusanje po cjevanicama.
– snimak stvarne operacija otklanjanja limfoma na testisima Tom Greena koju na TVu gleda mlađi brat Teddy.
– reakcije Gordija u paničnim situacijama, naročito nakon loma cjevanice i porođaja u bolnici.
– stradanje jadnog mlađeg brata Freddya u sukobu ludog oca i još luđeg sina.
Sa današnje tačke gledišta svi obožavaoci komedije treba da budu zahvalni za ovo bezkompromisno, bezukusno remek djelo, jer ovakva vrsta filma nikada više neće biti snimljena a naročito ne u doba cancel kulture, rodne jednakosti i predominantnog umjerenog liberalizma/konzervativizma. Tom se pojavio lično da pokupi svoje Zlatne maline (prvi reditelj koji je to učinio od Paul Verhoevena za Showgirls) i gdje je sam ponio crveni tepih za sebe, da bi na njemu beskonačno dugo svirao solo na usnoj harmonici, toliko dugo da su morali da ga silom uklone. On je želio da uzme sve komične elemente filmskih studija toga doba i namjerno ih pretvori u haotično, najgore napisano ludilo da bi izvukao reakciju iz publike, bilo pozitivnu ili negativnu.
Focus grupe su sve bile (opravdano) zgrožene filmom, što je naročito ljutilo Tom Greena jer nisu uspjeli da shvate njegovu namjeru, a to je podsmijeh popularnim naslovima iz toga kao što su There is Something About Mary i American Pie. Oba naslova su krcata neprikladnim situacijama ali su konvencionalnije ‘upakovana’ u priču i zbog toga su naišli na bolji prijem publike. Za nas ostale, sa upitnijim smislom za humor, Freddy ostaje kanonsko ostvarenje i nepresušni izvor neprimjereno dobre zabave.
-
Mystere (1983)
Njemački turista fotografiše atentat na Piazza de Spagnia, na legendarnim rimskim španskim stepenicama, dok budnim okom sve posmatra misteriozni čovjek sa štapom sa bijelom drškom kojem se ne vidi lice. Zanosna Mystere slijeće avionom iz Pariza i odvozi se u svom crnom Ferariju, dok se samouvjereno priprema za noćni izlazak. Ona je elitna prostitutka i zajedno sa drugaricom odlazi na poziv istog Njemca za vrelu noć u troje. Drugarica uzima iz sakoa džepa upaljač u kome je sakriven mikrofilm sa likom atentatora. Ubrzo ubica sa nožem iz štapa likvidira mušteriju i prijateljicu a Mystere je sledeća na listi. Noćna dama pokušava da riješi slučaj koji otkriva korupciju na najvišim nivoima uz pomoć američkog, prekaljenog detektiva Colta koji zna sve finte i cinično je drži na distanci.
Stilizovani eksploatacioni triler b produkcije sa političkom i erotskom primjesom spaja više popularnih žanrova iz doba nastanka. Kvalitetnom instrumentalnom muzikom koja varira od synthova, saksofona i big band svirke postiže se efekat neo(n) noira. Scene u kojima ubica juri glavnu junakinju u želji da se dokope inkriminišućeg mikrofilma su svrsishodne u izgradnji nelagode koju osjeća savremena žena. Život na ulici neizbježno je povežan sa makroima, najvećim profiterima od fizički napornog rada svojih ‘zaposlenih’. Mystere pokazuje zube, koristi svoje tijelo i vještine vođenja ljubavi kao oružje protiv lakomislenih bogataša kao što je vlasnik kluba Ming, koji od nje žele samo jednu stvar.
Očigledna je inspiracija Hitchkockovim napetim, slojevitim pričama i Briana DePalminom estetikom bogatom giallo primjesama i glavnom junakinjom koja slučajno postaje ključni dio za razrješenje vješto prikrivene misterije tajnih službi. Mystere koju tumači francuska glumica Carole Bouquet je žena koja zna šta želi i svjesna je kako da ostvari svoje ciljeve koristeći tijelo kroz manipulisanje muškaraca. Tek kad naiđe na Colta koji svojom, na momente prostom otvorenošću, osjeća se dovoljno izazvanom da spusti gard i napravi korak ka muškarcu, a da u tome ne vidi materijalnu dobit. Upravo je svojom fasadom grubijana i zavodnika koji ne želi od nje što i svi ostali muškarci u njenom svijetu je u Mystere uspio da probudi istinsku privlačnost.
Sa druge strane, razbacani muškarac, nekorumpirani predstavnik zakona sipa surove opaske namijenjene Mystere u kojima otkriva svoju sklonost ka egzotičnim damama. Tamnoputa vjerenica Martha se pojavljuje na kratko, ali u nezgodnom trenutku samo da bi kompletirala ljubavni trougao ali brzo odustaje jer je teško nositi se sa konkurencijom kakvu je dobila u opčinjavajućoj Mystere.
Niti je priča u potpunosti erotski triler, ni giallo/slasher, a nije ni uobičajeni politički nadobudni triler zavjere. Reditelj Carlo Vanzina sa raznih strana crpi narativne elemente koji se nepretenciozno kombinuju u pitku, vizuelno dopadljivu priču koja danas, u vremenu glorifikacije starinskog šmeka 80-ih dobija novu umjetničku težinu dok obožavaoci željno iščekuju Blu Ray restauraciju. Uz noćne jurnjave krovovima zgrada i hodnicima otmenih stanova ističe se i uzbudljiva scena potjere kolima kao i finalna borba između Colta i ubice Ivanova kojeg tumači kultni John Steiner.
-
Sentimental Value (2025)
Raznovrsnost porodičnih problematika i tragedija je nešto što je potrebno uvijek naglašavati i prepoznavati. Svaka individua ima određeni vid nerazumijevanja sa najbližim, često praćen i problemima u komunikaciji. Diskrepanca stavova je učestala i šablonski se ponavlja ma svim meridijanima, što iako ne olakšava težinu problematike barem donosi utjehu da pojedinac nije usamljen sa svojim brigama. Druge porodice su tu da nas na to podsjete i odmognu sa dijelom tereta.
Kao u čuvenom poglavlju romana Virdžinije Vulf Ka Svetioniku kuća pripovijeda o svojim stanarima – Nora i Agnes su sestre odrasle u predivnom domu, spokojno sve dok rasprava roditelja nisu postale toliko učestale da su se razišli i djevojke su odrastale bez oca. Kao odrasle osobe sahranjuju majku i u život im se vraće očinska figuta koja im je toliko nedostajala u formativnim godinama. One su već formirane ličnosti – Nora je ugledna pozorišna glumica sa napadima panike koja ima aferu sa oženjenim kolegom, dok je socijalno prihvaćenija Agnes udata istoričarka zaokupirana djetetom.
Obije imaju različite odnose sa otuđenim ocem. Mlađa Agnes je previše nesigurna da bi se ikad suprostavile čovjeku kojeg tako rijetko gleda, jer su momenti kada im posvećuje pažnju a starija Nora ne može da ocu oprosti sve godine odsustva. Ruku na srce, tata Gustav je poznati svjetski reditelj koji je karijeru i odnose sa kolegama na setu stavio ispred svoje porodice; nije snimio film punih 15 godina; dolazi kod Nore sa scenarijem kojim bi pokazao da ima još jedan film u njemu; nudi joj glavnu ulogu koju je eksluzivno napisao za nju. Njegovim jezikom – želi da izgladi odnose kroz film, tačnije režiranjem trenutka koji mu je obilježio odrastanje i ostatak života.
Veliko platno je jedini odušak kojim može da iskaže svoje emocije. Agnes je imala prilike da osjeti tatinu ljubav jer je kao djevočica, glumila u očevom poslednjem filmu, Nora nije imala tu privilegiju. Jasni su razlozi zašto Nora, automatski, ne želi za to ni da čuje. Tata uz sve dobre najbolje namjere nikada nije riječima izgovorio ono što joj je trebalo da čuje o razlozima povratka u njihove živote.
Filmski radnik kao što je Gustav jedino umije da komunicira putem pokretnih slika i to je njegova najveća tragičnost – sve ono što opsjeda njegove misli sažeo je u scenario, kroz priču o suicidalnoj majki dječaka baziranoj na istinitim događajima. Lično iskustvo zajedničke porodične traume daje odsutnom ocu uvid u Norin pokušaj samoubistva o kojem ništa nije znao. I otac i ćerka u svijetu režije i glume traže iskupljenje i prihvatanje koje im nedostaje ali im evidentni uspjeh ne može nadomjestiti narušeni uzajamni odnos.
Neuspjeli brak sa majkom djevojaka ne umanjuje činjenicu o psihičkoj sličnosti između Gustava i njegovih ćerki. On je toliko uticajan u svijetu sedme umjetnosti da superpopularna glumica Rachel Kemp trčeći grabi rolu nakon ćerkinog odbijanja. Rachel je to uradila iz sebičnih razloga da bi revitalizovala karijeru i dokazala da može da odstupi od šablonskih uloga kojom je agent zasipa. Njena posvećenost ulozi je zapanjujuća ali brzo postaje svjesna da se našla u emocionalnom porodičnom uraganu i da nije u stanju da odgovori na zahtjeve Gustava.
Zapanjujuća je lakoća kojom uigrani scenarijski dvojac Trier / Vogt uvlače u mikrouniverzum otuđenih i duboko uznemirenih ljudi. Još jednom reditelj komeša duhove prošlosti i suočava junake sa neosviješćenim greškama predaka u sadašnjosti. U priči se kombinuju snimci starih Gustavovih ostvarenja sa realističnim uspomenama vezanim za kuću, dodirnom tačkom i zajedničkim mjestom u kojoj su svo troje odrasli. Prostori i mjesta kojima se kreću junaci važni su za utvrđivanje njihove motivacije i miješanjem vremenskih tokova reditelj još jednom secira dušu grada i onih koji ga čine prepoznatljivim. Skarsgardov Gustav dočarava zamršenu vezu između života i smrti, ljubavi i pokušaja da se nadoknadi nedostatak porodičnog života. Reinsve u ulozi Nore je potpupno prirodna i izvedba djeluje kao nadogradnja Julie iz prethodnog Trierovog ostvarenja Worst Person in the World.
-
La Prisonnière (1968)
Visoko francusko društvo je poligon za primjenu svih seksualnih sloboda i različitosti u kojima bi jedan savremeni čovjek mogao da uživa. Diler umjetnina Stan ozbiljno shvata svoj posao i maksimalno mu je posvećen; umjetnik sa kojim sarađuje Gilbert koristi prostor u galeriji da bi ispromovisao svoje stvaralaštvo. Između dva muškarca se nalazi Gilbertova supruga Jose, obrazovana predstavnica žene modernih stavova.
Njihova veza je otvorena, dokle god jedno drugom govore istinu o odnosima sa drugima. Jose je neobjašnjivo privučena Stanom koji joj otkriva tajne potčinjavanja i submisivnog položaja u odnosu i seksu. Ona radi na montaži filma u kojem zlostavljane žene govore o svojim uznemirujućim iskustvima. Da li ju je ka robovskom odnosu privukla puka znatiželja da bi osjetila ono što na svojoj koži osjećaju žrtve ili je oduvijek bila zainteresovana za bezrezervno prepuštanje? Kako bilo, Stan sračunato u ulozi smirenog sadiste fotografiše modele koji se svjesno javljaju i povinuju se njegovim željama i koristi njenu znatiželju da je pretvori u pokornu muzu.
Muškarci u priči koji čine trougao predstavljaju dva različita gledišta – Gilbert je slikar, ženskaroš egocentrik kojemu je žensko prihvatanje sve i zato, iako je oženjen, juri za svakom suknjom. Stan djeluje nesposobno za ljubav u tipičnom okviru riječi – on jedino u igrama nadmoći može da funkcioniše jer je to za njega poznat teren. Sve prirodne stvari koje proizilaze iz odnosa u njemu bude gađenje. Uprkos opiranju uspijeva da zavoli Jose koja sve čini da bi mu dokazala da je zaljubljena u njega. Jose kao emancipovana žena modernih pogleda gazi sve svoje principe i stavlja se u ulogu koju je namijenio čovjek u kojeg je neplanirano zaljubljena. Iz potpunog predavanja rodila se ljubav koja bi mogla da upropasti brak, ali da li je ona uopšte moguća? Nespremnost društva da prihvati nove odnose koji nose drugačije dinamike od opšteprihvaćenih se, nažalost, obijaju o glavu svima troje i plaćaju visoku cijenu života u skladu sa sobom.
Svi glavni likovi su duboko uznemireni i seksualno nesigurni kao žrtve modernog vremena u kojem su sve izopačenosti dostupne, a čovjekovo proučavanje najintimnijih i najmračnijih poriva na vrhuncu. Ništa u vezi junaka nije neobično uprkos sadomazohističnim sklonostima Jose, a onda i Stana. Seksualnost tek počinje da se poima kao nešto jedinstveno i individualno u zavisnosti od osobe, pa je došlo vrijeme i da prihvatimo sve ono što se nekada smatralo nedodirljivim temama.
Enterijeri galerija i privatnih stanova odišu bojama i oblicima, dajući vizuelnu dubinu introspektivnom halucinogenom razlaganju činjenica, najčešće iz ugla Jose. Stan je perfektno integrisani ludak u društvu koji živi u skladu sa svojim neobičnim seksualnim porivima ali nije opasan za okolinu. Gilbert je preokupiran sam sobom da ne vidi da mu supruga klizi iz ruku ka drugom muškarcu, a i kada primijeti previše je ležeran da išta preduzme dok ne postane prekasno. To je očigledno želja reditelja i da prikaže jedan dio muškaraca kao nezainteresovane za promjenu, a svjesne svojih nedostataka.
Henry Georges Clouzot koristi galerijski prostor i estetiku savremene umjetnosti, ne samo kao pozadinu, već za proširenje psihološkog pejzaža svojih likova – ogledala, transparentne površine i naglašene boje postaju instrumenti posmatranja i kontrole. Priča balansira između voajerizma i kritike – gledalac je istovremeno i saučesnik i sudija postupaka junaka i zato kraj ostavlja dvostruki ukus: nelagodu zbog iskazanih poriva i divljenje hrabrosti za pomjeranje granica intime i moći. Zvuk, montaža i rad kamere pojačavaju osjećaj halucinacije i unutrašnje fragmentacije, pa naslov, iako potisnut u diskusijama o Clouzotovom opusu, zaslužuje da se ponovo tumači kao jedno od njegovih najsmelijih i najslojevitijih ostvarenja.
-
VHS Sestre Osvetnice: Lady Avenger (1988) & Angel of Destruction (1994)
Nasilna ekipa nalik na družinu Alex Delarga iz The Clockwork Orange uredno prereže grlo momku prije nego siluju djevojku koja završi u bolnici. Sestra ubijenog mladića dobija poštedu iz zatvora da prisustvuje bratovoj sahrani gdje upoznajemo i njenu staru ljubav i drugaricu koja će u drugoj polovini filma odigrati vitalnu ulogu. Maggie je u zatvor završila nepravedno završila, preuzevši dio bratove krivice ili ima nešto zlokobno u očuhu koji vješto kontroliše njihovu majku?
Junakinja koja ne može da promijeni izraz lica usled nedostatka osnovnih glumačkih vještinana sebe preuzima odgovornost da riješi slučaj koji izgleda kao obično ulično nasilje. Kada krene samoinicijativno da sprovodi osvetu i jednog po jednog eliminiše članove bande umiješanost prepredenog očuha i ne izgleda tako nebulozno.
Prave filmske vrijednosti u ovom osvetničkom vhs akcionom naslovu z produkcije Davida Decoteaua gotovo i da ne postoje, što ne umanjuje šok efekat nebulozne priče i amaterske glume. Svaki segment priče je toliko loš da mami osmijeh i urnebesna reakcije na jurnjave kolima upitnog kvaliteta. Osveta je centralni dio priče i ne odstupa reditelj mnogo od toga pruživši publici zadovoljstvo iživljavanja na bezobzirnim kriminalcima koji ne zaslužuju ni zrno saosjećanja.
Preprodavci droge naišli su na komplikaciju u svojoj operaciji i na svaki način moraju pokušati da se suprostave determinisanoj osvetnici. Treba napomenuti da je Maggie bjegunica od pravde i da se policija nije previše angažovala da je vrati iza rešetaka. Pasivnost i neangažovanost državnog aparata odlazi toliko daleko da je Maggie poslije svih egzekucija oslobođena krivice zato što su pravi krivci mrtvi ili iza rešetaka.
Kada priča postane previše komplikovana tu su scene seksualnih odnosa uz izdašnu golotinju i obilne količine bijelog praha za jednodimenzionalnu karakterizaciju zlikovaca iz crtaća. Očuhove namjere su prepredene jer želi porodičnim imanjem Magginog pokojnog oca da namiri sopstvene dugove i to je dovoljan motiv za prljavu igru koju glavom plaćaju Jeff i njegova djevojka.
Tokom nebuloznog ali ipak koherentnog ostvarenja zvučnicima tutnje prepoznatljivi synth tonovi, varirajući žanrovski od instrumentala preko popa do rocka ispunjenog distorzijama i solažama uz obilnu upotrebu flangera. Svaki poznavalac zna da sa naslovima objavljenim direktno na video treba i prilagoditi očekivanja jer nagrade u vidu nenamjerno glupih situacija su višestruko isplative.
Godine masovne proizvodnje podigle su standard naslova objavljivanih direktno na video, pa ni ne iznenađuje kompleksnost osvetničkog akcionog erotskog trilera niskog kvaliteta u produkciji filipinskog mađioničara eksploatacione kinematografije Cirio H. Santiaga. Neuračunljivi veteran iz Vijetnama (kakav drugi može biti XD) raščišćava račune sa starim poslovnim partnerima okrutnim egzekucijama. U slobodno vrijeme fetišizuje prostitutke sa velom prije krvničkih pogubljena ali opčinjen je seksi divom, zvijezdom kabarea i oličinjem seksualnih sloboda Delilahom.
Na tragu proračunom svirepom ubici, vrsnom poznavaocu borilačkih vještina se nađe privatna detektivka Brit koja glavom plati što su joj se putevi ukrstili sa psihotičnim produktom ratne mašinerije, koji i sam vuče svoju traumu. Zbog nemogućnosti da se nosi sa gubitkom supruge sprovodi osvetu nad umiješanim u stradanje njegove plaćeničke čete u Angoli. Mlađa sestra, preduzimljiva i fizički priprimljena Jo preuzima sestrin zadatak zaštite superzvijezde Delilah dok sa prijateljem iz odjeljenja za ubistva Aaronom razotkriva tragove do istine iza prave motivacije oštećenog ratnog heroja Bobby Kela.
Pucnjava bez pražnjenja žaržera, akcione sekvence se nižu jedna za drugom, rijetko kada ostavivši prostora gledaocu da logično promisli o bilo kojem segmentu zapleta. Tučnjave su odlično koreografisane i korišćenje vještačke krvi ispod majici je obilno prilikom pucnjava XD. Osnovna ideja osvete se stapa u priču o bandama, muzici, visokom stopa kriminala u šoubiznisu. Sve je to začinjeno i pričom o traumatizovanim vojnikom, očiglednom posledicom ratnih kampanja SAD koje su rijetko kada donijele išta dobra zemljama u kojima su intervenisali. (I sami Filipini gdje je film sniman su na svojoj koži osjetili američku imperijalističku želju za dominacijom nad sopstvenim teritorijama). Bespotrebna golotinja, znak vremena, je djelić slagalice koji kompletira kung fu zbrku i svaka kategorija opskurnih naslova je štrikirana, pa se ‘iznajmljivanje’ kasete čini potpuno opravdano i višestruko isplativo. XD
Svaka sekunda priča je toliko intenzivna, ispunjena klišeiziranim scenama, bilo u vidu otrcanih replika glavnih junaka ili obradom opšte prihvatljivih tema toga doba. Erotika je element koji cijelu priču pretvara u softcore / akciju za odrasle poslije ponoći čiju vrijednost mogu da spoznaju samo pravi poznavaoci svih grana eksploatacije. Filipinske produkcijske vrijednosti u vidu statista, konstantnih detonacija i kaskaderskih vratolomija dolaze do izražaja, naročito u bombastičnom konačnom okršaju Jo i Bobbya.
-
It Was Just an Accident (2025)
Vožnja kolima muža, trudne žene i male ćerke, na prvi pogled ni po čemu specifična, pokreće lanac događaja, po uzoru na efekat leptira, koji bi postidjeli i najsavremeniju Rube Goldbergovu napravu. Automobil udara životinju na neosvijetljenom putu a kvar porodicu prinudno zaustavlja ispred radnje uslužnog vlasnika koji nudi pomoć. Zvuk škripe vještačke noge vozača u Vahidu pokreće slike užasa koje ne može izbrisati iz glave – prepoznao je islednika koji ga je mjesecima ispitivao i batinama ubijao Boga u njemu i njegovim prijateljima.
Trauma režimskog iživljavanja opravdanog religioznom motivacijom je toliko duboka da jadna žrtva iživljavanja ni ne razmišlja već otima i u plitko iskopanu raku u pustinji strpava svoga dželata. Vahid je ipak bolji čovjek od onoga koji mu je batinama odvalio bubrege i trajno upropastio unutrašnje organe – najmanja sumnja da to nije ozloglašeni, šepavi Eqbal tjera ga da preispita svoje postupke i nađe potvrdu od strane još nekog od zatvorenika.
Problem nije samo u tome što su svi mučeni protivnici sistema imali povez preko očiju – čak i da je istina da se radi o čovjeku koji im je upropastio živote toliko su samosvjesni da dovode u pitanje moralnost svojih postupaka. Fotografkinja Shiva povlači sa sobom i buduću nevjestu Gali koja i dalje ima psihičke probleme od susreta sa, u gepeku kombija uredno upakovanog režimskog isleditelja. Fizički bol je mali u poređenju sa psihičkom torturom ponižavanja i uništavanja svega ljudskoga samo zato što su od obilježeni kao državni neprijatelji od nefunkcionalnog sistema.
Neobična skupina ulazi u žestoke unutarnje konflikte ali uvijek uspijevaju da budu bolji ljudi od onih koji su ih ubili u pojam i upropastili im živote. Kada zazvoni Eqbalov telefon i ćerka traži pomoć za majku kojoj je pozlilo Vadim bez sekunde razmišljanja postupa ispravno i odlazi za ženu da je povede do bolnice. Čak ide toliko daleko da svojim novcem čašćava babice nakon porođaja žene svog mučitelja. Ako je njemu život upropašten to ne znači da treba da zaboravi osnovne principe ljudskosti i to je velika nada, ne samo za Irance, već i za čovječanstvo uopšte.
Teret građanskih sukoba su dobro na svojoj koži osjetili i narodi Balkana, nekadašnji sunarodnici u velikoj SFRJ pa je ljudima kod nas dobro poznat horor nastavka suživota sa dojučerašnjim huškačima, koljačima i svakojakim svaštočinama. Vrijeme donosi blijeđenje uspomena a priča o ostavljanju prošlosti za sobom smanjuje pripravnost i na određeni način ebolira zvjerska nepočinstva. Svakako je oproštaj i nastavak života bolja opcija jer opsjednutost crnim mislima , mržnja i nagon za osvetom ne omogućavaju normalno funkcionisanje.
Gostoprimivo, druželjubivo i nekad civilizacijski napredno društvo kao što je iransko (važi za sve narode Bliskog Istoka) srozano je zlokobnom sijenkom fundamentalizma koja prijeti da sve proguta. Uvijek je religija bila opijum za masu i manipulaciju unesrećenima a obećanje zabrobnog života utoliko je snažnije što je nivo bijede veći.
Tehnički pristup je intiman, prepun subjektivnih kadrova i tjeskobne skučenosti u sopstvenoj koži. Od ožiljaka na nozi, prekom škripe proteze i krištanja vrana u otmenom naselju do potvrde sumnji i u zatočeništvu oholog mučitelja. Umjesto prenaglašene revanšističke katarzične scene, dobijamo neočekivanu milost. Reditelj Jafar Panahi ne glorifikuje ni žrtvu ni mučitelja već tjera gledaoca da razmisli o širini odgovornosti i da shvati da oprost nije slabost, nego društvena i moralna odgovornost.
-
Hunger (2023)
Visok nivo kompetitivnosti koji vlada u svijetu kulinarstva potpuno je kontradiktoran pravoj prirodi pripreme hrane za preživljavanje i za ispunjavanje porodične trpeze. Važnost porodičnih recepata i tradicija zajedničkog familijarnog obroka bila je predmet kinematografije od tajvanskog Eat, Drink, Man, Woman do afroameričkog Soul Fooda. U svim kulturama ritualni objedi jačaju veze između članove porodice koji pomažu da se nose sa surovim spoljnim svijetom.
Aoy je u sigurnoj luci porodičnog posla; glavna je kuvarica u restoranu brze hrane kada je primijeti Tone, koji radi kao mlađi pomoćni kuvar za svjetski priznatog šefa kuhinje Paula, poznatog po svojem ekstravagantnom jelovniku i rigoroznim zahtjevima od članova svoje ekipe. Aoy se dokazuje u teškim uslovima pod velikim pritiskom i stiče mjesto u timu krem de la krema svjetske kuhinje. Srećom po nju, tata i braća i sestre održavaju restoran u periodu njenog dokazivanja na najvećoj kulinarskoj pozornici. Samo je potrebno da se i sama uvjeri da sreća nije u žrtvovanju sebe da bi se pripremio savršen obrok. Priprema jednostavnih obroka je ispunjavajući proces koji nikakav novac i slava ne mogu nadomjestiti, a to glavna junakinja shvata tek u finalnom okršaju sa učiteljrem / arhi-neprijateljem koji je oličenje svega što nosi opsesija perfekcionizmom.
Moralne skrupule za Paula ne postoje, samo je potrebno slijediti strogo precizna upustva za pripremu hrane koju obični smrtnici ne mogu priuštiti. I sam svjestan da nije tajna samo u spremanju jela prodire u suštinu i fokusira se na brendiranje sebe i prodavanje malih umjetničkih djela što se da vidjeti po svakom brižno pripremljenom jelu. Pritisak koji nameće članovima svog tipa je neizdrživ i za iskusnije radnike pa se konstantno mijenja postavka koja pomaže.
Glavna junakinja se povezuje sa Toneom ali vrlo brzo postaju jedno drugom konkurencija, što onemogućuje razvoj emocinalnog odnosa i polako počinju da shvataju visoku cijenu koju moraju da plate da bi uopšte mogli da rade na najvišem nivou. U kuhinji nema demoktratije, samo čvrsta autoritativna figura strogo diktira upustva koja se do tančina moraju slijediti. U kinematografiji su brojni primjeri žrtvovanja dijelova sebe da bi se stiglo do željenog cilja (Whiplash, Black Swan) a to je ono što mora svaki ozbiljan šef kuhinje da uradi.
Snažno su naglašeni motivi hrane kao izvora moći, kontrolisanje hladnog oružja kao što je nož kao alat (do jedne ure, lol XD) i vatre. Konstantne opekotine su fizički podsjetnici za Ayu šta je sve pretrpjela, a pritom nije ni zadovoljna transformacijom do koje ju je dovela obuka. Osim klasnih sukoba naglašeni su i sukob individualizma i pripadnosti zajednici; ulične hrane i fine kuhinje; ambicije i lične satisfakcije. Reditelj je inspiraciju za priču pronašao u razgovorima sa stvarnim kuvarima koji su prošli kroz svojevrsnu psihofizičku torturu da bi postali najbolji u svom poslu.
U kuhinji se otkriva prava istinu koja se krije od prefinjene klijentele i ketering se pretvara u performans / direktnu bespoštednu borba za dominaciju gurmanskim svijetom. Iza bijelih kecelja i kapica se kriju ljudi koji su potrošna roba i zato je važno istaknuti se u konkuretnom, nemilosrdnom svijetu u kojem najjači preživljavaju. Šok efekat i prilagođavanje potrebama imućne klijentele je mala cijena koju treba platiti za život u najvišem društvenom staležu. Dostizanje vrhunca ne garantuje zadržavanje na vrhu – da bi ostao na vrhunskom nivou glavni kuvar mora da prevazilazi sebe svakim sledećim jelom, dok psihički ne popusti ili ogugla na razarajuću usamljenost koju boravak na krovu donosi.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 