-
Bugonia (2025)
Razgovor dvojice muškaraca o delikatnosti procesa polenizacije cvijeća služi za uvod u priču o nestanku pčela, važnoj a krhkoj karici ionako delikatnog ekosistema. Ugroženost je izazvana vještačkim faktorom a Teddy je jasno identifikovao krivca. Don pokazuje limitiran kapacitet za kritičko razmišljanje i samo prihvata činjenice koje mu servira rođak. Vrhunac obrazovanja obojice predstavljaju internet teorije zavjere i spremaju se za nelegalni poduhvat i odlaze toliko daleko u osmišljavanju plana da ubrizgavanjem injekcija uskraćuju sebi polni nagon da ne bi na bilo koji način odlutali sa cilja.
Paralelno sa njihovim prikupljanjem materijala upoznajemo i Michelle – izvršnu direktorku i lice korporacije koja koristi sve povlastice svog povoljnog položaja. Njena hladnoća i otuđenost su kontrast u odnosu na djetinju naivnost otmičara. Tek kada je dvojica društvenih marginalaca otmu i otkriju svoj misaoni proces razumijemo da se radi o opasnim ludacima. U Michelle su vidjeli vanzemaljku, predstavnicu andromedanske rase koja treba da ih odvede na matični brod i upozna sa Imperatorom koji treba da prekine nasilnu kolonizaciju i uništenje Zemlje, a sve to do noći pomračenja Mjeseca.
Čak ni najimaginativniji korisnici alternativnog izvora znanja dostupnog samo na internetu teško da mogu racionalizovati ovakav haotičan proces, ali ipak je u pitanju ostvarenje Yorgosa Lanthimosa koji obožava Emmu Stone kao svoju glavnu glumicu i spreman je da iznova šokira neočekivanim obrtima. Tako ne iznenađuje naučnofantastični obrt u kojem se ispostavlja da je ludačka teorija istinita pa gledaoce tjera da se priupitaju u vezi skepticizma ka brojnim neprovjerenim teorijama koje kruže internet zajednicom.
Izolovanost porodice i zatvorenost u svoj sistem vrijednosti je ono što je reditelja lansiralo u svijet kinematografije (Kynodontas) pa ne iznenađuje sjajna maestralna dramska postavka priče. Crno bijela prisjećanja otkrivaju da je Teddyeva bolesna majka (Alicia Silverstone) još ostrašćenija od njega, što donekle objašnjava i njegovu fanatičnu predanost upitnom cilju.
Michelle je talac koja pokušava na svaki način da dovede u pitanje razum svojih otmičara a očigledno slabija karika od dvojice je Don. Za ulogu jadnog mladića reditelj je izabrao neiskusnog glumca sa neurodivergencijom i smjestio ga između dvije vatre, među ‘lavove’ glume kao što su Plemmons i Stone. Dok se oni intelektualno nadgornjavaju i pokušavaju da ostvare psihičku dominaciju Don u majici Society Briana Yuzne ne može da razluči ko mu glavu nosi. Sve je to previše za njegov intelektualni kapacitet i odlučuje sam sebi da skrati muke, ne dočekavši željeno putovanje na matični brod.
Priča ima nekoliko obrta – taman kada racionalno zaključimo da se otmičari ne pitaju sa glavom slijedi nova promjena tempa i uvjeravamo se u istinitost svega izrečenog. Ovakvim metodom reditelj nas tjera da se zapitamo šta ako su teorije o Zemlji kao ravnoj ploči, vakcinama i varikinom kao lijekom protiv Covida tačne. Zar je čovječanstvo gubilo vrijeme, razum i nerve ubjeđujući mase u istinitost neke činjenice? Lanthimos koristi ironiju i šok efekat kako bi gledaoca primorao da preispita vlastiti odnos prema informacijama koje guta s interneta.
Sve se, nažalost, svodi na riječi koje je Michelle izrekla tokom rasprave sa Teddyem – Nije važno da li je nešto istina ili laž, važno je ono u šta povjeruješ. Tragični kraj čovječanstva živopisno je propraćen kaverom Where Have All The Flowers Gone u izvedbi Marlene Dietrich. Na koncu nije bitno ni ko je bio u pravu ili krivu, bitna je činjenica da od čovječanstva nije ostalo ništa. A pčele su i dalje tu, oprašuju cvijeće i priroda je spremna da nastavi obnavljanje bez ljudi kao njene najveće pošasti.
-
Molly and the Ghost (1991)
Pravim ljubiteljima eksploatacione kinematografije nije potrebno objašnjavati značaj zlatnog doba videorekorda i ogromnog broja naslova nezavisne produkcije koji bi završili direktno na policama video kluba, bez bioskopske premijere. Jeftina ostvarenja su pokušavala da koriste popularnost aktuelnih mejnstrim naslova, (krajem 80-ih i početkom 90-ih erotski triler je bio naročito interesantan niskobudćetnim stvaraocima) često sa bizarnim zapletima zadovoljavali su prizemne potrebe potrošača (izraz adekvatniji do gledaoca u kontekstu eksploatacije xD)
Djevojka u bijelom luta grobljem ali je nejasno da li je riječ o snu ili stvarnosti. Dok bijela limuzina dolazi ka njoj priča se retrospektivno vraće u prošlost kada tinejdžerka Susan dođe u posjetu svojoj starijoj sestri Molly, koja je srećno udata za bogatog i vrijednog Jeffa. Razmažena manipulatorka odmah baci oko na sestrinog supruga, a kada joj se prvi pokušaj ubistva komično izjalovi unajmljuje profesionalnog ubicu. Zloba i brzopletost joj se brzo obijaju o glavu, jer je greškom poslala svoju sliku umjesto sestrine. Plaćenik iz novina joj hladnokrvno oduzima život. Tek tada shvatamo da se bahato derište u limuzini na početku nalazi u nekoj vrsti čistilišta.
Teško je poistovjetiti se sa motivacijom mlade i željne ljubavi Susan – u svojoj sestri Molly vidi rivalku iako ju je starija sestra dočekala otvorenih ruku. Razmažena tinejdžerka zauzvrat krade sve što može iz njene kuće, uključujući i voljenog čovjeka. Kada odluči da se vrati kao duh Susan ovaj do sad mlaki erotski triler dobija natprirodni ton sa elementima horora proisteklim iz očajnih efekata i katastrofalne glume.
Prva polovina postavlja ljestvicu očekivanja nisko a u drugoj polovina filma potpuno se pretvara u horor zaposjednutosti duhom sa sve komičnim medijumom kojem bi pozavidio i James Wan. Susan se vraća na zemlju da bi istjerala inat i sestri upropastila život. Histerična djevojka kao duh nadograđuje svoje ludilo i prvo proganja svog ubicu a zatim i sestru i zeta i njihove prijatelje jer je bilo neophodno uglaviti još jednu erotsku scenu.
Žanrovska mješavina koju je teško pojasniti riječima, uz niske produkcijske vrijednosti, daje obilnu dozu nenamjerno, spektakularno loših scena. Kada dvije sestre zamijene tijela svaki racionalni rasplet pada u vodu. Komične situacije su toliko neadekvatno i loše plasirane da proizvode osjećaj neprijatnosti, a ozbiljne scene su groteskno glupe i ne vode nikuda.
Prekaljeni majstor zvuka Don Jones se oprobao i kao reditelj sa diskutabilnim uspjehom. Žanrovski fanatici i ljubitelji nenamjerno loših filmova ipak imaju više nego dovoljno razloga da ostanu prikovani za sjedište do samog kraja. Muzičke izbor varira od instrumentalnog synth popa do glam rocka, a numere ništa nisu manje spektakularne od loše glume cjelokupne postavke. Jedina vrijedna spomena zanimljivost na zvaničnom sajtu imdb.com u vezi ovog filma da polugola djevojka sa naslovne strane nije uopšte u filmu.
-
Suzhou River (2000)
Vožnja kanalom rijeke Souzhu, najvećom pritokom rijeke Gunagpu, pravi svojevrsni uvod u misterioznu ljubavnu priču. Riječi kojima djevojka iznova upituje ljubavnika o vjernosti i predanosti njihovom odnosu nam nisu baš najjasnije – spominje muškarca po imenu Mardar i njegovu neprestanu potragu za djevojkom. Ljubavnik je videografer, iz prvog lica sprejem ispisuje reklamu za svoje usluge i kao narator nas uvodi u birtiju Happy Tavern; njen gazda želi da ispromoviše svoju kafanu video zapisom tačke Meimei, sirene koja nastupa u akvarijumu. Meimei ponavlja pitanje o Mardaru, a videografer uz poetsku odiseju rijekom povezuje dvije priče u kojima je teško razlikovati stvarnost i fikciju.
Narrator kao da i sam izmišlja činjenice ne bi li sebi sklopio sliku o misterioznom dostavljaču Mardaru, koji se preko prljavog posla spetljao sa djevojkom Moudan. Snaga njihove ljubavi leži u nedostatku požude, zato što su njima dovoljni dugi trenuci prećutnog razumijevanja i skloništa od okrutnog spoljnog svijeta koji podliježe neminovnoj tehnološkoj i arhitektonskoj eksploziji. Dok se čamcem lelujemo kroz srce kineske metropole vidimo ružno lice grada – industrijska zona i polusrušeni zapušteni kejevi, iskombinovani sa turobnim sivilom kompletiraju melanholični ambijent u kojem ne začuđuje sklonost junaka ka fantaziranju.
Moudan tragičnim spletom okolnosti misteriozno nestaje u rijeci a Mardar posvećuje život potrazi za djevojkom koju voli, a koju se ogriješio toliko da ne može da se pomiri sa činjenicom da je više nema. Svoj pohod pretvara u iskupljenje kojim pokušava da opravda svoju sramotnu ulogu u otmici za sitne pare, nailazi na Meimei koja je identična kao Moudan. Nepovjerljiva i iskusna djevojka , suprotna čednoj, naivnoj i zavisnoj Moudan ne nasjeda na priču o potrazi za pravom ljubavi – na Mardarove riječi gleda kao na još jedan očajnički pokušaj novog muškarca da joj se uvuče u pantalone. Otrežnjujuća istina je da je Meimei zaista samo djevojka koja liči na Moudan, a Mardaru se ruši iluzija da je pronašao svoju draganu i mogli su da završe ono što je ona počela kada mu se pred očima bacila sa mosta.
Reditelj Ye Lou nas drži u mraku, jednako neinformisanim kao naratora – zalaskom u fantazijski dio naracije pomjera granicu stvarnosti i gubimo se u artistički prikazanim ruinama. Nešto tako grozno i prljavo kao mutna rijeka Souzhu je poprište toliko čiste ljubavi, što ultimativno ostavlja vjeru da se iz nakaradne urbanizacije može izroditi nešto istinski lijepo. Takav kraj ostavlja skrhanog videografa da i dalje krivuda sa jedne strane rijeke na drugu u jednako strasnoj potrazi kao što je Mardarova. Romansa u romansi, promjene iz naratorove perspektive u priču o nemogućoj ljubavi iz trećeg lica, a sve briljatno zaokruženo iznenađujućim raspletom.
Prava istina otkrivena raspletom jednako šokira i junake i gledaoce, naročito imajući u vidu naglašeni fantazijski elemenat sirene. Priča o podvojenoj ličnosti i dvije iste djevojke različitih karakteristika nije strana kinematografiji; očigledna je inspiracija Hitchcockovim Vertigom i Bunuelovim That Obscure Object of Desire, bez namjere da kopira spomenute klasike, već reditelj dodaje lični pečat nezavisnog filma. Njemački reditelj Christian Petzold očigledno je bio inspirisan Lou-ovim kineskim malim remek djelom kada je snimio svoju modernizovanu bajku o sirenu Undine. Kineske vlasti nisu bile zadovoljne time što je reditelj snimio film bez dozvole pa su ga kaznili zabranom snimanja na dvije godine, ali kao i uvijek (srećom po nas gledaoce) cenzura može da pljune umjetnosti pod prozor.
-
Wild Diamond (2024)
Na marginama društva zatičemo devetnaestogodišnju Liane koja se bori za svoje mjesto pod suncem. Mlada, atraktivna influenserka skuplja obožavaoce provokativnim objavama i isticanjem svojih fizičkih atributa; hrani ego komentarima sljedbenika i društvene mreže su joj odskočna daska za audiciju za rijaliti šou. Bijeg od stvarnosti, osim što je realnost njene generacije, nuspojava je disfunkiconalnog kućnog okruženja – djevojka živi sa majkom koja luta između muškaraca koji bi je sponzorisali i koja ju je i sama dala kao mladu tinejdžerku u starateljski dom. Nažalost, tu je i mlađa sestra Alicia koje su ugleda na nju i nemaju blistave izglede da se iščupaju iz kandži siromaštva, osim ako ne upali toliko željena audicija.
Ni sa audicijom šanse nisu prevelike, zato što je plata minimalna; ako prođe, Liane će morati da se šokantošću, konfliktima i upuštanjem u veze sa muškarcima izbori za medijski prostor koji bi je lansirao u površnu popularnost. Ta karta njen je jedini izlaz jer je sve nade položila na to; bez pravih kvalifikacija i interesovanja i nema prave prilike za posao. Viralni plesovi, lajkovi i privlačenje pažnje na sebe životom influenserke su potpuno kontradiktorni činjenici da nikada nije ni stupila u vezu sa muškarcem, ali reklamiranje tijela, vještačke grudi, kratki topovi i šorcevi su ono čime kupi dragocjene lajkove koji joj mnogo znače.
Liane ima priliku da se upusti u iskrenu romantičnu vezu sa mladićem koji ju je prepoznao iz starateljskog doma – njegove namjere su iskrene, bavi se poštenim poslom i otvoreno iskazuje naklonost djevojci kojoj su društvene mreže i praćenje poznatih ličnosti izvitoperili percepiju stvarnosti. Materijalno bogatstvo i horde pratilaca su jedine vrijednosti koje u njenom svijetu imaju težinu, a ni sama nije svjesno koliko je blizu da se pretvori u svoju majku od koje toliko želi da se otrgne. Ona starinskim metodom prodaje svoje tijelo muškarcima koji joj iskazuju pažnju, a Liane to radi na diskretniji, savremeniji način. Sa pravom je puna sebe zbog mladalačke energije, ali je ambicija čini zaslijepljenom i nesvjesnom da se obrela na pogrešnom putu.
Dok očekuje taj toliko željeni poziv ulazi u konflikt sa svakim iz svog okruženja – od majke, preko najboljih drugarica do momka koji je tako pažljiv prema njoj. Kada i stigne poziv tek počinje da razumije da, osim što dolazi na nepoznati teren, ako prokocka tu šansu i ne pokaže se dovoljno provokativnom i atraktivnom kao što zahtijevaju producenti nema ništa u životu. Kako prolazi tinejdžerska euforija tako počinje da je odrastanje prizemljuje i postavlja na mjesto, ali otvoreni kraj (let avionom ka destinaciji iz snova) ostavlja prostor da može da uspije. Nelagoda koju osjeća je unutrašnji glas koji joj govori da možda nije sve tako idealno kao što je ona zamislila. Postoji opasnost da će Liane morati da žrtvuje lični glas i ekspresiju osjećanja zarad popularnosti i zarade, a to je može skuplje koštati od neuspjeha i odbijanja koja smatra katastrofalnim.
Debitantsko ostvarenje rediiteljke Agathe Reidinger je socijalna drama koja podsjeća na radove Andree Arnold i Seana Bakera kroz subjektivne kadrove, socijalnu realnost, empatiju za marginalizovane likove i ironični prikaz medijskog spektakla. Junakinja izgubljena u pukom siromaštvu pokušava da pronađe identitet dok posmatra sebe u ogledalu i izbori se za slobodu kakvu zamišlja. Osim popularne muzike koja su čuje u diskoteci i prilikom snimanja videa za objave na društvenim mrežama njeni unutrašnji konflikti obojeni su zvukovima violončela koji naglašavaju napetost i previranje.
-
Run for the Sun (1956)
Slijetanje aviona na zemljanoj pisti okruženog straćarama usred džungle najavljuje dolazak Katherine Connors, novinarke uglednom njujorškog časopisa. Ona je u potrazi za Michael Lattimerom, proslavljenim piscem koji je misteriozno prekinuo svoju spisateljsku karijeru i nestao iz javnog života. On je jedini Amerikanac u hotelu u kojem odsjeda čvrsta ali neiskusna Catherine. Meksikanci su uglavnom nedovoljno motivisani da nose čistu i nepocijepanu odjeću dok demonstriraju mušku dominaciju nad svojim ženama. Sve u svemu idealna slika još uvijek neotkrivene i nedovoljno razvijenog kutka spremnog da se u najljepšem svijetlu prikazuje zapadnom turisti.
Osjećanja koja Katherine razvija prema Michaelu tjeraju je da odustane od zadatka i time je zaokružena postavka u zabitima ruralnog Meksika. Lattimer je prije svega avanturista pa tek onda pisac; kada se u njemu ugasio žar za pisanjem odlučio je da se potpuno skloni sa scene. Stvaralac inspirisan likom i djelom Hemingveja nosi sa sobom metak koji mu služi kao uspomena na dane ratnog izvještavanja iz Normandije kada je zamalo izbjegao sigurnu smrt. Taj metak i njegova želja za istinskom avanturom energizuju nevjerovatan niz događaja.
Nakon dezorjentacije i naglog nestanka goriva prinudno slijeću u džunglu, a kao spasioc se pojavljuje Englez po imenu Browne koji živi sa holandskim doktorom Van Andersom. Nekoliko prostih laži, podrum krcat oružja sa nacističkim simbolima i poznati glas Brownea odzvanja u glavi Lattimera. Postepeno se prisjeća ambasadora Njegovog Visočanstva u Berlinu koji je defetistički pozivao svoje zemljake u Britaniji na poraz, što je direktna referenca na likove saradnika sa nacističkim režimom Williamom Joycom i John Ameryuem. Sramota izdaje i ratni poraz je veliko breme koje je primoralo ambasadora da, sa dva njemačka vojnika, spas pronađe u meksičkoj zabiti.
Prva trećina filma može se posmatrati kao ljubavna drama da bi se gledaoci lakše poistovjetili sa glavnim protagonistima i razumjeli njihovu motivaciju. Druga trećina je uzbudljiva dok se radnja izmješta na odsječeno imanje u džungli i neobičnim brojem Njemaca koji imaju krvožedne dobermane kao čuvare. Poslednja trećina filma postaje potjera preživljavanja u kojoj lovljeni novopečeni par pokušavaju da nadmudre svoje domaćine / lovce.
Richard Widmark za ovaj naslov tvrdi da je najgori film u kojem je glumio, čak je prijetio i svojoj djecu da će ih tjerati da ga gledaju ako ne budu dobri. Jane Greer je doživjela nekoliko pehova na snimanju – osim tropskog virusa zbog kojeg je podvrgnuta operaciji srca slomila je trtičnu kost prilikom scena snimanja jurnjave u močvari.
Mnogi spominju da se radi o rimejku čuvenog romana i filma The Most Dangerous Game (1932), u kojim domaćin kuće, general Zaroff, lovi svoje goste nakon što im dozvoli startnu prednost za bjesktvo. Zaroff je samo zastranjeli čudak, dok je Brownova pozadina politička, što ostavlja premalo prostora za saosjećanje sa njim. U ovoj petparačkoj avanturi b produkcije tajna koju kriju domaćini radnja je proširena da bi bila zanimljivija, ali time je došlo i do određenog gubitka kvaliteta priče, što nije dovoljno da zasijeni brojne pozitivne eksploatacione elemente, među kojima su susreti sa brojnim predstavnicima životinjskog carstva, skriveni nacisti koji vrebaju iz prašume, pisac bez inspiracije, novinarka u potrazi za senzacijom i lijeni Meksikanci. Ljudska strana Brownea koji je svjestan kazne koju plaća da bi preživio je autentični potpis priče Ray Bouldina.
-
Goodrich (2024)
Spokojan san Andya Goodricha prekida poziv supruge Naomi za koju nije ni znao da je van kuće. Ona mu javlja da se prijavila na tromjesečnu rehabilitaciju zbog zavisti od tableta, zabezeknuta je da ništa nije ni primijetio i ostavlja ga, uz teret brige o devetogodišnjim blizancima. Toliko je posvećen vođenju umjetničke galerije da nije ni svjestan šta mu se dešava u kući. Ćerka Grace iz prethodnog je u poodmakloj trudnoći i mora da izigrava dadilju sopstvenom ocu koji za sobom već ima jedan razvod iz identičnih razloga – zanemarivanje usljed opterećenosti poslom.
Problem je što ni posao kojim se bavi skoro tri decenije nije profitabilan – osim što gubi umjetnike, bilježi i ogromne gubitke zbog rente prostora odavno neadekvatnog za njegov obim posla. Andyevo pozitivno gledište na svijet je jedino što može da ga iščupa iz situacije u kojoj se svjesno zakopao – njegova nesvijest i otkačenost od porodičnog života ide toliko daleko da ne zna u kojem su mu razredu djeca, miješa imena odrasle ćerke i jedne od bliznakinja i sve mu je uvijek preče od porodičnih odnosa.
Iznuđeni odnos sa Grace počinje da zadire u suštinu problema i počinje da shvata sve što je propustio. Teško mu je u toj dobi brinuti o bilo kome osim o samom sebi i dok pokušava da vrbuje ćerku potencijalnog klijenta, nedavno preminule umjetnice, shvata da jedina porodica koju je imao u životu su ljudi sa kojima vodi galeriju. Svi pokušaji da preuzme konce svog života neslavno se završavaju i tek kad raskine veze sa pogrešnim, starim šablonima uspijeva da uvidi nagovještaje boljitka.
Prva stvar koja ga izvodi na pravi put je odnos sa bistrim i surovo iskrenim blizancima – kompenzacija za sve što je propustio sa Grace i mogućnost da u realnom vremenu nadomjesti očinsko zanemarivanje. Prijateljstvo sa samohranim ocem drugara svoje djece otvara mu još jedan prozor kroz koji nikada nije provirio – prisutan je u uobičajenim aktivnostima kao što su odvođenje djece u školu, trgovina kostima za Halloween i odlazak na roditeljske sastanke.
Najteže mu je da raskine veze sa poslom u koji je uložio toliko sebe i zatvori galeriju, ali to mu otvara prostor da obnovi odnose sa formiranom ćerkom, koja je poslije toliko doživljenih razočarenja doživjela od oca nema više nikakvih očekivanja. Prirodno je da se dijete oslanja na biološkog roditelja pa u svoj opravdanoj ljutnji ona i dalje polaže nade da će njega dobiti nježnost koja joj sleduje.
Zaključak do kojeg Grace dolazi je univerzalan za sve ljude – koliko god racionalizovali roditeljske nedostatke i funkcionisali bez onoga što nam je od njih falilo svi se mi uvijek okrećemo njima u trenucima najveće ranjivosti. Andy je svjestan da je uprkos dekadama poslovanja sa umjetnicima najveće umjetničko dostignuće osmijeh njegove djece i to razumijevanje stiže pravovremeno. Možda Andy nema sve što je zamislio (sređen život, uspješan posao) ali ima prave prijatelje iz uspješne karijere, djecu koja ga obožavaju i unuku koja unosi još jedan zrak svjetlosti u njegovom životu.
Rediteljka Hallie Meyers-Sheyer (ćerka rediteljskog glumačkog para Charles Sheyer – Nancy Meyers) većinu priče bazira na sopstvenom životu, ličnom iskustvu sa rastankom roditelja, očevoj odsutnosti i posvećenosti znatno mlađim polubratu i sestri. Tvrdi da je priča samo izašla iz nje na papir, a prema njenim riječima, cijelo vrijeme je za ulogu stoprocentno imala Michaela Keatona na umu; još jednom je glumac obavio nevjerovatan posao u ulozi sredovječnog muškarca – sve što mu se događa on prihvata sa dostojanstvenošću; ta hladnoća sa kojom se suočava pretumbavanjem života donosi komične elemente. Zanimljiva je i veza sa Andie McDowell koja glumi njegovu prvu suprugu; to nije prvi put da su njih dvoje u braku na velikom platnu – prvi put su sarađivali na filmu Multiplicity (1996) Harolda Ramisa, što se godinama uklapama u vremenski okvir njihovog braka iz ovog filma.
-
They’re Playing With Fire (1984)
Očigledna je sklonost ostrvskog reditelja Howarda Avedisa da za temu bira odnos nesazrelog muškarca sa starijim ženama što je i osnovna tema njegovog debija po dolasku u SAD Stepmother sa početka 70-ih, a odmah zatim i naslova The Teacher. Započeto u niskobudžetnim eksploatacijskim korijenima razrađuje do maksimuma kada od Andrewa Prinea i Sybill Danning napravi dijabolički dio spreman na sve da dođe do lake zarade. Ovaj naslov se smatra i skupljim rimejkom spomenutog naslova The Teacher (1974).
Profesori Diane i Michael Stevens u svoju mrežu manipulacija i obmana uključuje naivnog mladića Jay-a koji nasjeda na šarm iskusne lukave zavodljive starije žene. Gospođa Stevens brzo otkriva svoje karte i od mladića traži uslugu – da upadne u kuću muževe sestre i majke, isprepada ih kao potencijalni provalnik da bi one uvidjele da ne mogu same brinuti o sebi i prestrašene da prepišu punomoćje njenom suprugu Michaelu za brigu oko imanja.
Dobrodušni mladić nije ni svjestan u šta se upustio pa čak ne sluša ni savjete svoje djevojke Cynthie koja ga upozorava na potencijalne opasnosti petljanja sa iskusnom ženom. Osim što jedva izvlači glavu jer je sestra Lilian naoružana lovačkom puškom ostavlja otiske po kući dok je neko počinio grozno ubistvo. Problem u planu previjanog para nastaje kada Diane iskreno počinje da brine za svog studenta, a i tajni odnos sestre i baštovana Georgea prijeti da u potpunosti pomrsi konce gramzivom Michaelu.
Osim soundtracka bogatog synthovima i prepoznatljivim glam pop pjevanjem naslov obiluje brojnim eksploatacionim elementima, znacima vremena iz kojeg dolazi. Studenti u školi su neprikladno stari, konzistentost priče ne postoji, glavni i epizodni junaci se kreću po vili nestalih sestara bez ikakvog smisla. a motivacija junaka ostaje, blago rečeno, nerazrađena i većina njihovog djelovanja ne ostavlja nikakve posledice. Potencijalni ubica bi bio iznenađenje kada bi bio bolje integrisan u priču, ali već mnogo puta do sada ponovljena fraza da u eksploataciji fabula i koherentost radnje nisu odlike zbog kojih naslov ima vrijednost. Krvava borba oko porodičnog nasleđa iznjedrila je grafički živopisne scene nekoliko egzekucija od kojih je najvrednija scena sa ubicom prerušenim u Deda Mraza koji vitla bejzbol palicom iz ormara.
Golišave scene Playboy zečice Sybil Danning su ostvarenje sna za mladiće a Andrew Prine je fenomenalno neuravnotežen i nestabilan kao uvijek i predstavlja sjajnu protivtežu fatalnoj dami. Gluma mladića Jaya je blago rečeno nezavidna kao i ostatka mlađeg ansambla i to mu je poslednja prilika da koristi popularnost poznatijeg erotskog trilera Private Lessons da bi dobijao uloge. U intervjuu Sybil Danning govoreći o svojoj ulozi otkriva detalje o intimnim scenama sa Eric Brownom kojem je cijelo vrijeme bilo neprijatno i odbijao je da učestvuje.
Osim što ostvaruje svoje seksualne fantazije reditelj i koristi i popularnost drama sa ljubavnim vezama mlađih muškaraca i stasalih gospođa. Nemoguće je neprimijetiti da je reditelj ispunjavao svoju dječačku fantaziju, naročito uzevši obzir srećan kraj filma u kojem ostaje otvoren put za vezu mladića i iskusne profesorice.
-
Cashback (2006)
Očima naratora Bena Willisa, studenta umjetnosti, posmatramo spoljni svijet; teški raskid prve ozbiljne veze sa Suzy u njegovom životu donio je ogromnu patnju i pogurao ga u hroničnu nesanicu. Gratis sate od nespavanja u toku dana koristi da racionalno pokuša sebi da pojasni sopstveni misaoni proces, jedinstvenu tačku gledišta umjetnika uz užitak koji proizilazi iz posmatranja svijeta kroz stvaralačku prizmu.
U supermarketu mladić pronalazi način da unovči višak slobodnog vremena kojeg u životu ima na pretek; sa vršnjacima / kolegama upada u zajednicu u kojoj svaku priliku koriste da prekrate bolno dugačko radno vrijeme ispunjeno obavezama. Šef Jenkins je opsjednut kontrolom, a slobodno vrijeme provodi na fudbalskom terenu; Barry i Matt su kolege sa primitivnim smislom za humor i pokreću ih smicalice i sitne pakostii koje priređuju jedan drugom i ostalim kolegama; Brian je tihi čudak, kung fu majstor, a Sharon kasirka koja odbija da gleda na sat jer vrijeme sporije prolazi kada iščekuje da prođe. Osim supermarketa i umjetničke škole važna mjesta radnje su fudbalski teren kao svojevrsni omaž čuvenoj sceni iz Trainspottinga, a i šefova kućna žurka na kojoj sam sebi plati striptizetu iznenađenja.
Suočavanje sa teškim krajem veze gura Bena u ponore podsvijesti gdje njegova mašta i stvaralačka priroda pronalaze način da se nose sa slomljenim srcem i povrijeđenim osjećanjima. Djevojka je uspjela da nastavi dalje, a osjećajna priroda mladog junaka koji sa nama dijeli najintimniji tok svojih misli mu ne dozvoljava da tek tako odustane od nečega u šta je uložio toliko nade i slobodnog vremena.
Iz teških misli i akutne nesanice nakon određenog vremena uspijeva da se izvuče pomoću svog oštrog oka za detalje i posmatranje modela u situacijama kada ni ne znaju da su posmatrani. Svaki trenutak vidi kao priliku za kreiranje. Pauziranje trenutka i samotnjačko uživanje u svjesnoj samoizolaciji od spoljnog svijeta mu otvaraju vrata kreacije i pred njim se ukazuje staza kojom može da zakorači ako se prepusti dubokim osjećanjima. Preispitujući prolaznost vremena i zarobljenost u teškim trenucima shvata da upravo tako pažljivom introspekcijom može uočiti detalje koji običnim ljudima olako promaknu.
Svaka emocija, bolna ili srećna je prilika za ekspresiju kroz likovno stvaralaštvo. Svijet koji ga okružuje nije takve sreće da ima oštro oko za detalje i slojevito razlaganje stvarnosti, ali nikada se ne osjeća odbačeno zbog toga. Prihvatanjem svoga bola, gubitka i jedinstvenog pogleda na svijet može da otvori sebi neviđena stvaralačka prostranstva i pronađe novu ljubav. To nije intertna pomirljivost već gledanje činjenicama u oči, koliko god one bile bolne.
Komedija Seana Ellisa je nastala kao kratkometražni film koji je nominovan za Oskara, a priča se proširila i preispituje seksualnost, partnerske odnose, prijateljstvo i odnose među suprotnim polom. Eksplicitna golotinja kontekstualizovana je naratorovom umjetničkom stranom i nikada ne zasjenjuje centralnu priču slomljenog srca u potrazi za zacijeljenjem. Moć umjetnika je ogromna u pronalaženju estetske ljepote. Ljutnja koju osjeća djevojka Sharon kao rukom je nestala kada je ugledala sebe na platnima svoje talentovane simpatije. Iza dvojih mladih se krije i sažeta, jednostavna a pragmatična životna filozofija – pronađi sebe kroz svoje snove i ideale a zatim nađi nekoga sa kim ćeš podijeliti slatki teret zajedničkog suživota.
-
Lurker (2025)
Mladalačko idolizovanje omiljenih popularnih ličnosti neutemeljeno je iz više razloga: dostupna strana ličnosti je prilagođena da bude dopadljiva, da prodaje zaštitno lice i brend koji stoji iza njega i nema mnogo veze sa realnom slikom. Nerijedak je slučaj i da su u privatnom životu ličnosti iz javnog života nekomunikativne i odbojne prema obožavateljima. Ali utjeha koju pružaju u teškim trenucima svojim nastupima ili ličnim uspjesima nadomještava emocionalnu prazninu i ličnu usamljenost obožavaoca. Zato nije teško (barem u početku) poistovjetiti se sa Matty-em koji želi da se prikaže dopadljivim velikoj pop zvijezdi Oliveru koji se sasvim slučajno zadesio u butiku gdje radi.
Upravo taj lažno ležerni pristup Mattya privukao je talentovanog pjevača okruženog ljudima koji su tu samo da klimaju glavom i podižu mu samopouzdanje. Sam tvrdi da je slobodan u izboru porodice, a jasno svojim nadmenim ponašanjem prizemljuje ljude oko sebe, crpeći njihovu volju i životnu energiju da bi nahranio ego. Tako Matty upada u vrtlog popularnosti iz kojeg je nemoguće iščupati se – čim osjeti čari popularnosti zatvoreni i stidljivi mladić željan priznanja zaborava na svoja istinska osjećanja i upušta se u darvinističku borbu sa ostalim članovima ekipe ko će se bliže dodvoriti hirovitom Oliveru.
Ubrzo se maska kul lika razbija u paramparčad i pokazuje zastrašujuću posesivnost od koje bi ustuknuli i vjerniji prijatelji od koristoljubivog pop idola. Toliko je jaka želja da ostane u životu svog novostečenog drugara koji mu donosi sledbenike na društvenim mrežama da je spreman da gazi, ne samo po članovima njegovog tima, već i po jedinom prijatelju iz ‘prethodnog’ života. Dostupnost društvenih mreža i stalne objave potpuno su porušile barijeru između člana ekipe i samog superpopularnog pjevača da on zaboravlja primarni razlog zbog čega se našao u tom okruženju. Slava lako udari u glavi boljima i prizemnijim ljudima od Mattya pa nije naodmet podsjetiti se stihova iz pjesme Stone Rosesa I Wanna be Adored: ‘I don’t need to sell my sell soul, he is already in me’.
Još jedna jezička floskula važna je razumijevanje motivacije dvoje junaka suprostvljenih jedan drugom – svako vrijedi onoliko koliko misli da zaslužuje pa se Ollieju obija o glavu to što se okružio ljudima spremnim da učine sve za njegovu pažnju. Zbog toga potpuno gubi kontrolu nad svojom karijerom kada Matty počne da ga ucjenjuje da bi se vratio da dovrši dokumentarac o turneji. Matty sa druge strane ima toliko izopačen pogled na svijet da ne vidi ništa loše u tome da se, silu na sramotu, nameće ljudima koji ga posmatraju sa gađenjem. Obojica su ostvarili svoje lične ciljeve, a Ollie, iako se opire čvrstom stisku prepredenog manipulatora, shvata da mu je upravo takva osoba neophodna da bi se održao među zvijezdama, gdje se vinuo svojim talentom. Moglo bi se reći da zaslužuju jedan drugoga i da su obojica dostojni prezira, a srećan kraj koji doživaljvaju je šamar otrežnjenja za zanesenu publiku koja pažljivo treba da bira ljude koje smatra idolima.
Fenomenalno je razrađen Mattyev lik, što uz pomoć upečatljive izvedbe glavnog glumca, što zbog scenarija koji nas navodi da se poistovjetimo sa autsajderom željnim slave. Kada se on osjeća ugroženo i mi kao gledaoci poželimo da se njegov uspon u šoubiznisu nastavi, sve dok ne razotkrije svoje odvratno lice. Sa Olliem je drugačija situcija – u početku prikazan kao nedodirljiv pokazuje se izuzetno ranjivim, što ga humanizuje i prikazuje upravo onu stranu koja se rjeđe vidi. Muzika koju pravi je neki wapor wave synth pop, a ostale numere, bilo ambijentalne ili one koje prate junake, bojaju svijet muzičara i oslikavaju unutarnje stanje likova.
-
Color Out of a Space (2019)
Nezahvalan je zadatak pred rediteljima koji su ekranizovali djela velikog horor pisca H.P. Lovecrafta. Priče o toku svijesti često su jednako zbunjujuće čitaocima kao i piščevim protagonistima, a ta haotičnost je upravo odraz autorovih psihičkih i emocinalnih problema koji su ga pratili tokom života. Česta prikovanost za krevet i problemi sa nesanicom doveli su do transcendentalnih putovanja kosmosom u kojima je vidio svjetove i bića nepojmljiva ljudskom mozgu starih koliko i sam univerzum. Pasusi njegovih kratkih priča haotično su nabijeni živom slikom arhaičnih grozota i vanzemaljskih oblika koji su za tren oka spremni da zbrišu ništavna bića kao što su ljudi.
Porodica Gardner (prigodan smisao za ironiju reditelja imajući u vidu zaplet) svjesno biraju život daleko od gradske vreve. Otac i glava porodice Nathan, dok je pokušavao da izađe iz sijenke oca, imao je burnu i problematičnu mladost koja je ostavila posledice na njegovo ponašanje, što veoma uvjerljivo i u svom prepoznatljivom maniru dočarava Nicholas Cage. Supruga Theresa je napravila najveći kompromis, jer je njen posao vezan za kontakte sa klijentima i brzim reakcijama prilikom berzanskih transakcija, a slaba internet povezanost joj pravi problem.
Ćerka Lavinia pokušava da izvede neku od vradžbina iz knjiga njenog osobenog djeda, a vještim posmatraču ne promiče prilika da zapazi Nekronomikon, knjigu sa drevnim prepjevima, koja se pojavljuje konstantno u većini Lovecraftovih priča. Sin Benny zloupotrebljava liberalni pristup odgoju tinejdžera svojih roditelja i dane provodi okružen prirodom uz pokoji džoint trave.
Modernizovana pozornica za dobro poznatu priču o meterou koji donese na sebi nezemaljski oblik života koji proždire sve živo oko sebe je postavljena: savršeno razumijevanje materijala reditelja Richarda Stanleya ogleda se kroz svaku besprekorno postavljenu scenu – paleta boja i svjetlost koja zaglušuje čula savršeno odgovara piščevim originalnim opisima. Osavremenjivanje ne remeti narativ ni u najmanjem smislu, čak štaviše, gledaocu je lakše da se poistovjeti sa prosječnom porodicom koja je potražila utočište u pitoresknoj divljini. Čitavo područje ima problema sa kvalitetom vode za piće, što dovodi racionalnog, stranog posmatrača Ward Phillipsa da nepristrasno posvjedoči nadolazećoj koloritnoj noćnoj mori. Politički podkontekst je rediteljev pečat (kao i u Dust Devil) gdje gledaocu stavlja do znanja da država i vlada znaju da postoji problem ali ne preduzimaju mnogo da bi ga riješili.
Horor koji slijedi nakon kontakta vanzemaljskog oblika života sa bilo čim ljudskim utjeruje strah u kosti najviše iz strepnje od nepoznatog. Svi članovi familije Gardner postepeno klize u ludilo svijeta kojeg su kreirali. Obuzima ih nešto što je superiornije od ljudi koji su oduvijek prepotentno smatrali da su oni najdominatnija bića na planeti, što je još jedan od čestih ponavljajućih motiva u bibliografiji legendarnog horor stvaraoca.
Osjećaj isfrustriranosti od izolacije umnožava efekat boje iz svemira koja kao svojevrsna vrsta parazita luta svemirom i izjeda svjetove na koje nailazi. Tommy Chong u ulozi čudaka Ezre koji nezakonito živi na nepreglednom imanju Gardnerovih predviđa katastrofu, ali naravno da ga niko ne shvata ozbiljno i kasno je za djelovanje dok junaci postanu svjesni užasa koji im se dešava.
Veliki je uspjeh na tako vjerodostajan način prenijeti komplikovane bića koja nastanjuju Lovecraftov svijet. Vizuelni efekat je toliko upečatljiv i napetost iščekivanja neizbježnog tragičnog kraja nesrećne porodice pojačan je hororom metamorfoze u drugoj polovini filma. Neuravnoteženi Nathan kroz Nicholasa Cagea dobija novu dimenziju kada scenu preuzme majstor ekspresivne glume.
Najslabiji utisak ostavlja slabo razrađena Lavinijina strana vještičarenja koja djeluje van konteksta u odnosu na ostatak priče ali to je ujedno i jedini nedostatak jer grafički identitet ostavlja bez daha i služi kao besprekorno skladna dopuna poznatoj horor priči istaknutog horor stvaraoca. Naslov koji se ističe ponosno među najboljim u kanonu H.P. Lovecraftovih ekranizacija upravo snažnim vizuelnim identitetom i prepuštanja svemirskoj sveprožimajućoj stravi.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 