-
The Tiger (2025)
Sunovrat njemačke ratne kampanje otpočeo je nakon poraza u Staljingradskoj bici i uzmicanja na istočnom frontu. Tada je prvi put saveznicima postalo jasno da je Hitlerova ratna mašinerija ranjivija nego kako se do tada činilo. Težinu povlačenja najbolje su na svojoj koži osjetile trupe koje su bile uvjeravane u sigurnu pobjedu, a na kraju se sve slomilo o njih. Jedinstveni detalj u priči je upotreba Pervitina, amfetamina koji se dijelio vojnicima čiji su kratkoročni efekti povećanja budnosti i veće pripravnosti anulirani štetnim nuspojavama kao što su paranoja i halucinacije. Droga koja podiže raspoloženje unosi dodatni sloj uznemirenog isčekivanja neminovnog – propasti poraženih vojnika u akcionoj drami Denisa Gansela.
Petočlana posada naslovnog Tigrara, ozloglašenog ,dominantnog njemačkog tenka Drugog svjetskog rata čuva odstupnicu vojnicima prilikom povlačenja i uništavanja mosta na Dnjepru. Poručnik Philip upravlja ljudima među kojima je on jedini profesionalni vojnik. Ostatak tima čine vinogradar Weller, mašinovođa Helmut, profesor latinskog Keilig i golobradi sin seljaka Michel. Unutrašnjost tenka je izlijepljena porodičnim fotografijama svih pet kuškaraca. Boravak u tako skučenom prostoru zbližio je muškarce i odlično se poznaju, a imajući u vidu da su zajedno još od prvih ratnih dana posjeduju i nephodno iskustvo za izvršavanje najdelikatnijih operacija.
Tajna misija ih šalje u ničiju zemlju da dovedu pukovnika von Hardenburga za kojeg se sumlja da je prebjegao na drugu stranu. Osim očigledne sličnosti sa Conradovim Srcem tame i Coppolinom Apocalypse Now poručnik Philip ima i lične razloge da pronađe bjegunca – on je kum njegovog djeteta i upoznao ga je sa vjenčanom suprugom. Nesporna subjektivnost ne utiče na rasuđivanje prilikom donošenja ključnim odluka. Česti flešbekovi ispunjeni ratnim hororom postaju sve živopisniji i detaljniji kako se primiču cilju. Ali do njega je mnoštvo (ne)očekivanih prepreka.
Protivnički, bolje oklopljeni ali sporiji tenkovi ih tjeraju na žestoke frontalne sukobe i demonstraciju manevarskih i tehničkih moći. Ulazak u minsko polje stvara opipljivu napetost dok pokušavaju da ga zaobiđu, a kulminacija nelagodnosti je kada pod vodom testiraju izdržljivost oklopnog vozila.
Put kojim prolaze da bi stigli do odredišta mistifikovan je turobnom spoljnom atmosferom, praktično sa apsolutnim odsustvom sunčevih zraka, a vještačko osvjetljenje unutrašnjosti tenka samo pojačava skučenost i tu bi se mogla izvući paralela sa Das Bootom, još jednim klaustrofobičnim prikazom rata iz ugla njemačkih vojnika. Primicanje destinaciji tjera posadu da preispituje svoje ciljeve i lucidnost generala, a onda dolazak u sami bunker, krajnji cilj njihove misije i njeno ime – operacija Labyrith dobijaju potpuno drugu, fantazijsku dimenziju.
Sav ratni realizam sažet je u skučenom vozilu. Svakodnevne aktivnosti prošarane uspomene su, ustvari, fragmenti izgubljene čovječnosti. Briga jednih prema drugima ne može relativizovati gnusnost počinjenih zločina, opravdanih naređenjima odozgo. Teško je povjerovati u bilo čiju nedužnost, pogotovo onih koji po naredbi povlače oroz bez razmišljanja. Kao u Shoah, kada upravnik varšavskog geta pokuša da se napravi šašav i kaže da nije znao gdje se deportuju i u kakvim uslovima žive Jevreji – to jednostavno ne pije vodu. Univerzum funkcioniše po principu kosmičkog balansa i zlodjela se kao bumerang vraćaju počiniocima. I oni su od krvi i mesa i sanjaju svijet kojem bi se vratili , ali kritičkim glasom reditelja se vidi da ni ne pokušava da relativizije učešće vojnika nedostatkom izbora, naprotiv. Ignorancija ne smije i ne može biti izgovor, naročito za nekoga u crnoj SS uniformi sa kosturskom glavom.
-
Gloria (2013)
Razvedena gospođa potpuno je u skladu sa svojim samačkim životom, iako to znači brojne trenutke usamljenosti. U površnim odnosima sa partnerima svojih godina pokušava da pronađe nekoga sa kim bi mogla da podijeli pozno doba i dobije drugu šansu u ljubavi. A na kraju dana i fizički odnosi jednako su prikladni svim uzrastima i dobima odrasle osobe. Povremeni odnos sa takođe rastavljenim sinom koji je zaokupljen podizanjem djeteta i ćerkom Annom, instruktorkom joge, uz bogat socijalni i poslovni život dočaravaju jednu emancipovanu samodovoljnu gospođu koja može da bude primjer kako se žena nosi sa samačkim životom.
U posjetu joj je konstantno mačka bez dlake koja je podsjeća na to kako se osjeća u spoljnom svijetu bez nekoga sa kim bi ostvarila značajniji emotivni odnos. Odbojan stav prema mački se mijenja kako i ona nauči da otpusti stvari koje ne može da kontroliše. Komšija iznad se konstatno svađa sa partnerom a jednu noć je greškom ostavio paketić misterioznog sadržaja pred njenim vratima. Kada shvati da je riječ o kanabisu pristane da odbaci kontrolu tek kada joj doktor dijagnostifikuje glaukom.
Velika prekretnica u njenom životu je upoznavanje sa Rodolfom, razvedenim muškarcem sa kojim se duboka veza ostvaruje spontano. Slatki, ljubavni zanos prekida šamar realnosti kada Gloria shvati da se Rodolfo, uprkos razvodu, nije otkačio od svoje bivše žene i neudatih, nezaposlenih ćerki. One ga manipulišu krivicom i kukavički odbija da se sa problemom nosi kao odrasla osoba. Umjesto toga, ostavlja je na cjedilu pred cijelom porodicom a kada treba da se izvini nestaje bez riječi ostavivši je samu u hotelu.
Srećom, titularna junakinja koju tumači Pauline Garcia (zavrijedila nagradu za najbolju žensku ulogu na festivalu u Berlinu) ima dovoljno svojih briga da bi nasjela na džentlmensko udvaranje neiskrenog muškaraca. Ona je ljuta na sebe što je dopustila da je uopšte neko obmane ali to proizilazi iz predavanja nečem nepoznatom – razočarenja su, nažalost česta u potrazi za pravom stvari. Najvažnije je biti svjestan sopstvenih vrijednosti i znati cijeniti sebe i svoj emocinalni angažman sa ljudima. Ples uz numeru Laure Branigan još jednom potvrđuje o kako se snažnoj i psihički stabilnoj ženi radi. Ranjiva, a odlučna spremna je da ostvari svoje lične želje, uprkos društvenim očekivanjima. Moderna žena ne može sebi dopustiti poniženje kojoj je priredio nezreli muškarac i na, najblaže rečeno, komičan način mu vraće puške za paintball, koje je ostavio u njenom automobilu.
U jednom od razgovora na duplom sastanku Glorije i Rodolfa i njenih prijatelja poteže se priča o istoriji Čilea i koliko se društvo promijenilo. Upravo su zaneseni ljubavnici na početku veze primjerci dva različita svijeta – jednog izumrlog u kojem je nemoguće otkačiti se sijenke prošlosti koja zauvijek determiniše sve buduće odnose i drugog, svijetlog u kojem druga šansa dolazi prirodno za onog ko je spreman da je potraži.
Kakav god da je Rodolfo jedno mu se mora priznati: pjesma čileanskog pisca Claudio Bertonija iz 1946. upečatljivog naziva Para Una Joven Amiga Que Intentó Quitarse La Vida ostavlja snažan utisak. Veliki dio poezije je upravo ritam stoga na originalnom španskom pjesma glasi:
Me gustaría ser un nido si fueras un pajarito
me gustaría ser una bufanda si fueras un cuello y tuvieras frío
si fueras música yo sería un oído
si fueras agua yo sería un vaso
si fueras luz yo sería un ojo
si fueras pie yo sería un calcetín
si fueras el mar yo sería una playa
y si fueras todavía el mar yo sería un pez
y nadaría por ti
y si fueras el mar yo sería sal
y si yo fuera sal
tú serías una lechuga
una palta o al menos un huevo frito
y si tú fueras un huevo frito
yo sería un pedazo de pan
y si yo fuera un pedazo de pan
tú serías mantequilla o mermelada
y si tú fueras mermelada
yo sería el durazno de la mermelada
y si yo fuera un durazno
tú serías un árbol
y si tú fueras un árbol
yo sería tu savia y correría
por tus brazos como sangre
y si yo fuera sangre
viviría en tu corazón.
-
Salto nel Vuoto (1980)
Sudski istražitelj je svojim očima vidio djevojku kako skače kroz prozor – glasovna poruka na sekretarici od momka Giovannija joj upravo to i poručuje. Muškarac koji ju je materijalno iskorištavao trošeći njen novac želi i dalje da živi punim plućima, pa mu je nesretna djevojka samo teret. Početno interesovanje istražitelja za Giovannija mnogo je dublje od umiješanosti u zločin – osim što ispituje potencijalni udio krivice u djevojčinom samoubistvu i sam ima određene skrivene namjere vezane za njegovu psihičku nestabilnu sestru Martu.
Marta se brinula o svom mlađem bratu dok se i njoj nije narušilo psihičko zdravlje, pa je staranje za oboje palo na Maura. Toksična porodična povezanost sprječava oboje da napreduju i funkcionišu samostalno – od lažnog osjećaja sigurnosti koje jedno drugom pružaju od stvarnog svijeta. Labilnost njihovih živaca testiraju brojna djeca služavke koja jedina održava domaćinstvo funkcionalnim.
Kroz suživot brojne služavkine porodice sa Martom i Maurom reditelj analizira i ističe u prvi plan, osim očiglednog problema međufamilijarnih odnosa brata i sestre, problem čitavog italijanskog društva. Viši stalež, uprkos boljim uslovima za život, nosi se sa problemima mentalnog zdravlja, dok sirotinja nema vremena za to da razmišlja od konstantne potrebe za preživljavanjem i satiranjem od posla.
Veliku ulogu, osim brata i sestre ima nadmeni Giovanni, avangardni umjetnik, skitnica i sitni prevarant koji je cijeli život posvetio uživanju. Njega ne muče mnogo boljke modernog čovjeka dok god je tu muzike, alkohola i žena. Mauro u njemu vidi priliku da ćušne sestru u kandže nezasitog hedoniste koji bi je do kraja iskoristio i gurnuo preko ivice, kao i prethodnu djevojku sa kojom je bio. Perverzna, pritajena misao obija se o glavi istražitelju u čiju lucidnost uma uveliko počinjemo da sumnjamo kada Marta procvjeta od odnosa sa Giovannijem – počne da se dotjeruje, brine o sebi i konstantno izlazi u provod. Tada zapravo gledalac počinje da razumije ko je ustvari onaj o kojem je potrebno brinuti.
Mario Bellochio se osvrće na modernog čovjeka koji, uprkos materijalnoj udobnosti, pati od gubitka smisla. Kontradikcijom između spoljašnje, prividne stabilnosti i unutrašnje praznine postupno se razotkriva istina o likovima i njihovim motivacijama. Mauro je, ironično, osoba koja treba da ima objektivan uvid u činjenice vezane za posao, a najudaljeniji je od realnosti od sva tri glavna junaka. Giovanni, sa druge strane se kao avangardni umjetnik može interpretirati kao simbol umjetničkog slobodnog duha nasuprot Maurovom pomir konformizmu u koji se istražitelj zatvorio. Marti je potrebno samo odobrenje sredine koje dobija kroz služavku i zainteresovanog muškarca koji u njoj budi uspavana osjećanja, izloženost suncu u Ostiji je duhovno preporođuje.
Patrijarhalna sredina nameće muškarce kao jake oslonce, dok je realnost sasvim drugačija – jaka žena ih ugrožava do te mjere da gube funkcionalnost u društvu, pa makar ta žena bila i njegova sestra. Kada nema o čemu da brine, više nema koga ni da krivi za površne veze i protraćeni život. U tim trenucima Mauro ostaje istinski sam i kompletiran je suicidalni krug kojim je priča i počela.
-
Left-Handed Girl (2025)
Samohrana majka i dvije ćerke sele se u urbani metež Taipeija, gdje pokušavaju sebi da obezbijede uslove za život. Kao da život nije dovoljno težak sa starijom adolescentkinjom i petogodišnjakinjom Shu Fen mora da vodi štand na noćnoj pijaci, i to u jeku recesije. Muž,koji je nestao iz života, pojavljuje se tek toliko da predstavlja novi teret, jer je smrtno bolestan, a jedino ostavljena žena može da se pobrine o njemu i o neizbježnoj sahrani. Komad njene sreće se nazire u poštenom komšiji na pijaci Johnnyu, koji se iz dana u dan cima da proda dragunlije sa svoga štanda.
Starija I-Ann želi da se sama izbori za sebe, što je navodi na rad u problematičnoj trafici koja prodaje betel orašaste plodove. To je polulegalni stimulans za radničku klasu, ne potpada ni pod kakvu pravnu regulativu, a sve miriše na seks šop. Oskudno odjevena opslužuje muškarce u tranzitu i stara se o zadovoljstvu mladog gazde. Mogućnosti za obrazovanje su joj ograničene društveni položajem i trafika je bolni podsjetnik tih ograničenja. Dramski obrt koji uključuje neplaniranu trudnoću I-Ann sa oženjenim vlasnikom trafike nosi još jedan iznenađujući podzaplet i sav porodičnu prljav veš izlazi na vidjelo. Prevarena supruga je toliko daleko spremna da ide da bi se brinula o muškom vanbračnom djetetu svog muža, zato što imaju ‘samo’ tri ćerke.
I-Jing je petogodišnjakinja koji nije svjesna u kako teškim uslovima ima pristojno djetinjstvo. U društvu u kojem vlada kult starijeg njen glas ne može da dode do izražaja, em što je klinka, em što je žensko dijete. Nesvjesno zanemarivanje negativno se odražava na njeno ponašanje, a sve pogoršano zatucanim dedinim mišljenjem da je nedopustivo da bude ljevoruka. Obzirom da sam i sam ljevoruk dedine riječi nisu toliko čudno, jer je stariji porodični prijatelj mojih roditelja imao ideju da bi to valjalo batinama korigovati.
Položaj žena u kineskom društvu je, najblaže rečeno, nezahvalan. Osim što se muško dijete favorizuje kao nasljednik, žensko je uvijek u drugom planu, mora da se brine samo o sebi i, nakon udaje, postaje tuđa briga (Nije ni naše društvo bolje po tom pitanju sa izrekom- imaš ćerku, radiš za buduće zetove). Takvo ustrojstvo ne pokušavaju da izmijene starije žene poput babe preokupirane sumnjivom djelatnošću koja uključuje brokerisanje mlađih djevojaka sa lažnim pasošima u SAD-u. Sve je u pulsu gradske vreve koncentrisano na opstanak – s u žaru borbe dolazi do zanemarivanja onog što je najbitnije – prave porodice.
Ko-scenarista Sean Baker karijeru je izgradio režirajući i pišući o problemima manjinskih zajednica – od jermenske božićne antibajke u Tangerine, preko kulturnog sudara ruske familije oligarha sa prostitutkom zlatnog srca u Anori – sve je podređeno zatvorenim nefunkcionalnim porodičnim dinamikama. Najdeblji kraj uvijek izvlače oni koji su najmanje krivi pa I-Jing ni sama nije svjesna da je i ona dio kriga prećutanih istina i nerazjašnjenih odnosa.
Prikladna prilika za urušavanje zastarjelih, nakaradnih vrijednosti je šestdeseti rođendan babe – sva fasada normalnosti se ruši kao kula od karata i jedino što ostaje su protagonistkinje sa početka. Realistična socijalna drama smještena je u vrevi Tajpeja: intimna priča o ženama koje pokušavaju opstati u svijetu gdje im nije priznat glas, kombinovanjem dokumentarne iskrenosti i nagovještaja feel good raspleta. Tajpej u priči nije prostor prilika, već mjesto unutrašnje migracije i prijeteće nesigurnosti: likovi fizički borave u urbanom centru, ali ostaju isključeni iz njegovih resursa, obrazovanja i društvene legitimnosti. Porodica preuzima ulogu socijalne mreže, ali ta mreža je i teret, jer konfucijanski poredak i dalje očekuje od žena da amortizuju krize – brigu o bolesnom bivšem mužu, ekonomski opstanak domaćinstva i emocionalni rad koji ostaje zanemaren. Rediteljka ne dramatizuje tu dinamiku, već je dočarava kao normalizovano stanje u kojem se opstanak postiže kompromisima, a ne izborima.
Prikazane marginalne ekonomije nisu devijacije, već produžeci sistema koji nema interesa da ih formalizuje. Betel trafika funkcioniše kao klasni i rodni marker: rad u njoj je legalan, ali društveno stigmatizovan, baš kao i tijelo žene koje postaje jedini raspoloživi kapital u odsustvu obrazovnih i profesionalnih alternativa. SAD, s druge strane, ostaje odsutna i nedostižna, jer nema riječi o odlasku već o praznini koju on ostavlja. U tom kontekstu i ljevorukost najmlađe djevojčice prestaje biti simbol i postaje disciplinski problem – još jedan primjer kako se tijela, naročito ženska, od najranijeg uzrasta prilagođavaju normama koje garantuju red, ali ne i pravdu.
-
You People (2023)
Dobro oprobani recept komedije proistekle iz nesporazuma usled rasne različitosti i drugačijih istorijskih pozadina Hollywood je koristio još od pojave kultnog naslova Stanley Kramera Guess Who’s Coming to Dinner, ovjenčanog sa dva Oskara. Dovoljno je zanimljiva kombinacija i jednostavnog upoznavanja pretrjerano zahtjevnih roditeljima budućih mladenaca oprobana u Meet the Parents / Fockers serijalu, a sudar dvije kulture – jevrejske i afro američke dovode do histerično smiješnih situacija.
Scenarista Jonah Hill inače je veliki ljubitelj hip hopa i afroameričke kulture, o čemu svjedoče i brojni intervjui i reference iz bogate glumačke filmografije. On tumači lika po imenu E-Z (Ezra), nezadovoljnog brokera (već ima nominaciju za Oskara u Wolf of Wall Street za ulogu brokera) koji bi želio da vodi podkast sa svojom ortakinjom Mo. Toliko dugo su afroamerički simboli kao što su muzika, književnost i kultura uopšteno dio mejnstrima da su rođene, formirane i stasale čitave generacije posvećenih obožavalaca svega što ima, bez negativne konotacije, oznakom obojeno. U jurnjavi nailazi na djevojku Amiru sa kojom na nizu romantičnih sastanaka ostvaruje dubok odnos i nakon šest mjeseci planiraju da vezu ozvaniče brakom.
Komplikacija među zaljubljenima gotovo i da nema dok ne umiješaju prste porodica sa svojim transgeneracijskim traumama – sa jedne strane tu je neurotična Ezrina majka koja pokušava da se dodvori svim sagovornicima, pritom gazeći sve principe učtivosti i pristojne komunikacije. Sve to je naravno, zapakovano u najbolju namjeru dok njen suprug Arnold izražava fascinaciju gangsta repom sa kraja prošlog i početka ovog vijeka. Oni su povlašćeni bijelci, imućni Jevreji rođeni sa zlatnom kašikom u ustima u zapadnom Holivudu.
Nasuport haotičnih Cohenima su Amirini roditelji – preobraženi muslimani svjesni svojih krvavih korijena i nepovoljnog položaja u društvu. Tata Akbar vidi u Ezri sve nepravde koje su nad njim i njegovim narodom počinili bijelci, a naročito mu bodu oči njegovi maniri, pokradeni iz bogatog afroameričkog folklora.
Ezra je mješavina Woody Allena i bijelog Barry Whitea – on se kao i Woodyevi likovi ne osjeća ugodno u društvenim situacijama i ima poteškoća sa izražavanjem osjećanja. Kod Amire ga je privuklo što je potpuno drugačija od svih žena iz njegovog okruženja, a ona se osjeća sigurno uz njegovu bezrezervnu podršku. Sukob roditelja kada se potegnu dvije najosjetljivije teme oba naroda (holokaust / ropstvo) pokreću eksplozivnu raspravu koja tjera obije strane da zaborave prvobitni razlog okupljanja.
Glave porodice, u ovom slučaju likove Julie Louis Dreyfus i Eddie Murphya idu toliko daleko u svoje jednoumlje i narcisoidnost da su zamalo uništili šansu za pravu ljubav sopstvene djece. Momačka žurka koju je Ezri svjesno upropastio Akbar kap je u prepunoj čaši za njega, a majkina samoživost upropastila je Amirino djevojačko veče, što dovodi do pucanja veze i odaljavanja vjerenika. To je ujedno i signal obojema roditeljima da su otišli predaleko i da moraju zatrpati ratne sjekire zarad budućnosti sopstvene djece.
Za urnebesnost situacija zaduženi su čisti glumački talenti nosećih uloga Dreyfus, Murphy, Hill, Duchovny upotpunjenih bogatom ekipom superpoznatih epizodnih uloga koje se pojavljuju na trenutak, nalik na Altamanova ostvarenje (gle čuda, tu je i Eliot Gould). Čitava ekipa je vješto koordinisana rediteljem debitantom Kenyom Barrisom, koji je iskustvo stekao na snimanju serije Black-ish. Uprkos brojnim kritikama za reditelja upućenim iz afroameričke zajednice da je opsjednut bijelcima i da je njegov angažman ‘anti-black’, odnosno kontra crnačkom pokretu komedija jednako kritikuje ekstremizam oba krajnje suprostavljena stanovišta. Soundtrack doprinosi autentičnosti ugođaja i čine ga autori porijeklom iz Los Anđelesa.
-
L’Arma (1978)
Najgora noćna mora običnog građanina je nemogućnost da zaštiti svoju porodicu od porasta nasilnog razbojništva i učestalih upada u domove. Tri klinca u napetoj akcionoj sekvenci pokušavaju u stambenoj zgradi da izvrše provalu ali ih radoznale oči komšinice otkrivaju; ona uzbunjuje cijeli komšiluk koji poziva policiju na linč zlikovaca. Strah je najveći neprijatelj razuma, pa obični građani zamišljaju provalnike kao okorele kriminalce dok se u stvari radi o prestrašenim klincima koji u strahu nehotično obavljaju nuždu protiv svoje volje. Urlanje mase je u počiniocima probudilo iskonski strah i natjerao ih na bjekstvo što je skupo platio glavom jedan od njih i tako je smrt zamijenila kratku zatvorsku kaznu a stanarima unijelo nelagodu među svoja četiri zida.
Zabrinuti inženjer Luigi shvata da ne bi mogao ništa da preduzme u svoju i odbranu svojih voljenih, pa na papiru miroljubivi čovjek počinje da preispituje ideju o naoružavanju. Revolver marke Smith & Wesson privremeno umiruje konzervativnog građanina koji ima mnogo većih problema od posjedovanja oružja: druga šansa sa suprugom propada zbog obostrane nezainteresovanosti a nedostatak takta prema ćerki tinejdžerki je distancira od oba roditelja. Majka je ipak svjesna i popustljivija, ali konzervativni i pukim mačizmom vođeni otac vjeruje u čeličnu disciplinu i strogi odgoj.
Junak koji je do trenutka kada je nabavio pištolj zasluživao saosjećanje i razumijevanje gledalaca pretvara se u nervoznog autokratu koji bi vitlao komadom čelika zahtijevaći da se poštuje njegov nesporni autoritet. Osim što je pripadnik srednje klase ni po čemu ne zaslužuje poštovanje koje je umislio. Čopor muškaraca, kolega sa posla, uživa u fotografisanju nagih djevojaka, a i sam Luigi ima pozamašnu kolekciju časopisa eksplicitnog sadržaja. I sam dobija lekciju u stanu na psihodeličnoj žurci nalik na hipi okupljanja iz prethodne dekade kada odluči da vaspitno djeluje na ćerku koja izlazi sa društvom, ostaje do kasno i suprostavlja se roditeljima .
Djeca cvijeća režiraju nesreću sa pištoljem i fasada čvrste muškarčine se lomi i u trenutku ostaje ogoljen kao strašljiva kukavica koja za svoj spas optužuje nedužnu ćerku. Nervni slom koji doživljava kada sazna istinu potpuno ga odaljava od realnosti i povratak je nemoguć – ostaje bez ćerke, žene a ubrzo posla i prijatelja i upravo on postaje onaj nepoznati teror koji vreba u našim domovima.
Introspekcijska drama dubinski i sa moralnog aspekta dotiče se teme započete u Death Wishu, Last House on the Left, I Spit on Your Grave i Fight For Your Life, ulazeći u srž poriva za korišćenje vatrenog oružja, kao i ispravnosti osjećaja superiornosti sa paklenim strojem u ruci. Odgovor na nasilje sigurno ne leži u još nasilja niti u selektivnoj (subjektivnoj) primjeni pravde pa je tragični kraj neminovnost za sve pogrešne poteze koje je junak kojeg kredibilno tumači Stefano Sata Flores. Moralni nauk je da za sigurnost nije dovoljno oružje, vatreno ili hladno, potrebna je hladna glava i racionalno suočavanje sa činjenicama. Paranoja koja obuzima Luigija veoma je opipljiva ali prepustiti se nedodirljivom strahu jednako je opasno kao i preuzimanje pravde u svoje ruke ili prepuštanje inertnosti.
-
Jay Kelly (2025)
Završetak snimanja na setu uvijek označava završetak dugog zajedničkog poglavlja u kojem je veliki broj filmsih radnika zajednički dao dio sebe. Ovoga puta za glavnog glumca i superzvijezdu Jay Kellya kraj je mnogo više – sa svojih 60 godina nema ništa u privtnom životu za šta bi se uhvatio, a u filmu je dokazao sve što je mogao. To nije kriza srednjih, već poznih godina kada bi želio da se skrasi i posveti porodici koja mu je tokom karijere iskliznula kroz prste.
Dva puta razveden, odsustvom je upropastio odnos sa starijom ćerkom koja se osamostalila i ne želi kontakt, a mlađa se otiskuje na putovanje Evropom prije fakulteta i brzo će biti potpuno van njegovog domašaja. Reditelj koji ga je otkrio i učinio megazvijezdom je preminuo nakon 35 godina posvećenih jureći angažmane i poštujući ugovore. Na sahrani srijeće druga sa fakulteta – talentovanijeg glumca Timothya sa kojim nadoknađuje propušteno vrijeme od kada se nisu vidjeli. Ispostavlja se da je i to prijateljstvo slijepa ulica, jer je Jay na audiciji dobio ulogu iz Timothyievih snova a usput mu je preoteo i djevojku. Fizički sukob predstavlja i posljednje otrežnjenje za glavnog protagonistu koji mora nešto drastično promijeniti u godinama kada treba ga čeka penzija.
Tim ljudi oko Jaya sve je podredio ugađanju razmaženoj zvijezdi nauštrb sopstvenih života. Tako agent Ronnie nema vremena za sopstvenu djecu već sa publicistkinjom Liz manevriše karijeru i pegla sve nesporazume koji se nađu na putu. Osim finansijske dobiti Ronnie to radi iz čistih ubjeđenja, jer mu je to najstariji klijent, ali je nemoguće ne osvrnuti se na sve odluke koje je egocentrični Jay donio na njegovu štetu. Tu spada i impulsivna jurnjava vozom za ćerkom tinejdžerkom po Evropi i izmišljanje nagrade na festivalu u Toskani nakon što je prvo kategorično odbio ikakvo učešće.
U momentima introspekcije Jay vidi detalje iz svog života koji su determimisali njegov tok i sam postaje svjestan šta je sve žrtvovao. Davno je još projekcionista Alfredo rekao Totou da mora spaliti sve mostove da bi ostvario svoje rediteljske snove u Nuovo Cinema Paradiso. Paralela sa Tornatoreom nije slučajna jer se ljubav prema sedmoj umjetnosti otkriva u svakom segmentu. Od onog što je vidljivo samo krajnjim korisnicima pred platnom ili ekranom do bezskrupuloznih zakulisnih borbi moći. Sve je to dio magije i komfora koji film pruža i stvaraocima i uživaocima. Jay je samo krpena lutka u rukama studija ili pajac za zabavu širokim masama.
Povratak ozbiljnoj drami donosi reditelju Noah Baumbach fenomenalan rezultat, naročito nakon osrednjeg White Noise. Širina glumačke postave je impresivna: od George Clooneya koji unosi sebe u ulogu, preko u ozbiljnim ostvarenjima uvijek efektnog Adam Sandlera do epizodista poput Laure Dern, Patrick Wilsona, Albe Rorwacher i Stacey Keacha. Možda Jay ne popravi narušene odnose, ali scena u kojoj pokušava da uhvati ono što je prošlo govori o nečemu važnijem – svjesnosti pogrešnih odluka. Film nema čarobni razrješenje, ali ostavlja prostora za pomirenje i normalizaciju odnosa, makar sa mlaðom ćerkom, Ronniem i publikom koja se poistovjećuje i preispituje sopstvene životne izbore.
-
Strange Wilderness (2008)
Peter Faulke je naslijedio titularnu dokumentarnu, prirodnjačku emisiju od svoga oca ; za razliku od tate koji je bio stvoren za taj posao ništa mu ne polazi od ruke, a gledanost emisije je u padu. Možda i zbog činjenice da je sin naduvani, neambiciozni gubitnik koji se okružio timom jednako nesposobnih ljudi: Fred – nesposobni majstor zvuka; Cooper – priglupi tehničar; Junior rođak vremešnog tatinog kamermana Milasa kojem je najveća briga da pripuni bong; Whitaker – nezaposleni alkoholičar i Cheryl kao jedini razumni član ekipe.
U retrospektivi, u oblaku marihuane u razgovoru sa nepoznatom osobom na telefonu, ‘junak’ prisjeća događaja i u ulozi naratora objašnjava kako su on i njegove kolege prevazišli prepreke i u nesvidašnjoj avanturi na putu pronašli dobitnu formulu za restrukturiranje emisije. Jedino kad prihvati činjenicu da nije svoj otac i da nikad ne može biti kao on uspijeva da pronađe svoj originalni izraz – glas bizarnog stila života koji iskreno živi.
U potrazi za senzacionalističkom reportažom ekipa gubitnika predvođenih Peterom se upušta u lov na Bigfoota u podnožju Anda. Talenat grupe ljudi da najobičniju situaciju pretvore u festival fizičkog humora je zapanjujući, a brojne su scene koje svojom glupošću tjeraju gledaoce da se zagrcne od smijeha. Čitava ideja je nastala još 90. u SNL šou kao parodija na uobičajene dokumentarne emisije o životinjama koje su scenaristi Fred Wolf i Peter Faulke (junaci filma nose njihovo ime) snimili uz pomoć voditelja prave emisije o divljini. Rezultat je bezmislen naslov čak i za standarde Happy Madison produkcijske kuće a naracija preko dokumentarnih snimaka divljih životinja je zapanjujuće bezmislena.
Klišeizireani humor i uobičajeni slapstick gegovi ukrštaju se sa životinjama (napad ajkule i povraćanje ajkuli u usta, ugriz ćurke za međunožje glavnog junaka, osveta piranama, obračun sa Bigfootom i zataškavanje njegove iznenadne smrti XD), što u kombinaciji sa banalnim seksi šalama i prepoznatljivim histerisanjem glavnog junaka podižu glupu komediju na još veći nivo. Komična dinamika ekipe, njihova nesposobnost da obavljaju zadatke, i pretjerano karikaturalni karakteri, doprinose situacijama ispunjenim crnim humorom i apsurdom.
Glumačka ekipa je krcata mladim i starim asovima pa su Steve Zahnu, Jonah Hillu i Justinu Longu suprostavljeni epizodisti Ernest Borgnine, Robert Patrick, Jeff Garlin, Blake Clark, Joe Don Baker. Uz standardne likove iz Happy Madison svijeta tu je i dvojac Allen Covert / Peter Dante a jedinu ženu u momačkoj ekipi tumači Ashley Scott.
Raskošan talenat bogatog ansambla glumaca dolazi do izražaja u perfektno napisanoj bezumnoj komediji a loše kritike koje je film dobio ne mogu umanjiti činjenicu da je riječ o jednoj od najboljih duvačkih komedija XXI vijeka. Filmski fanatici će umjetničku vrijednost tražiti negdje drugdje i slobodno uživati u idiotskim situacijama iz kojih neorganizovana, homogena grupa uvijek izađe kao pobjednik.
-
Stalingrad (1993)
Oporavak u vojnoj bolnici u Italiji za njemačke vojnike je jedini predah koji su imali i koji će imati u skorijoj budućnosti. Ljeta ‘42. je i inercija rata bila na njihovoj strani, pa nije neopravdano uživanje u djevojkama, suncu i alkoholu. Naravno, trebali su imati sreće da zadobijene povrede nisu ozbiljne da ih onesposobe. Potpuni kontrast živim morskim tonovima je poziv na okupljanje i isticanje važnosti potiskivanja Rusa preko Volge. Rijetko ko od protagonista je svjestan da srljaju u propast i da će upravo bitka u koje odlaze pokazati sve manjkavosti dotad savršene blitzkrieg taktike.
Obična pješadija se drastično razlikuje od SS jedinice jer je ona krcata momaka koji ne znaju gdje su šuplji – počev od mladosti do pogrešnih uvjerenja nastalim iz zablude. Odmah se zalaganje za domovinu pokazuje kao fatalistička pogrešna procjena – najviši u hijerarhiji ne mare mnogo za preispitivanja niskoramgiranih vojnika. Na njima je da se pokažu dostojnima trećeg Rajha i Firera. Prvi kojem se mjehur iluzija raspršuje je poručnik von Witzland (plemićko porijekla nagovješteno sa von u prezimenu), neiskusni poručnik prvi put na frontu. Školovani vojnik ne može da razumije animalističku surovost ka neprijatelju; kao vođa čete upravlja prekaljenim vojnicima iz afričke kampanje, dok u borbi za svaku kuću i svaki pedalj terena ne bivaju razbijeni od bolje pozicioniranog neprijatelja. Ono što mu ostaje od jedinica je ista šaka jadnika koja je spremna da posluži kao topovsko meso, bio to iskusni Rollo, Fritz, Otto ili novajlija Muller.
Progresivno pogoršanje uslova od porušenih zgrada, preko kanalizacije do služenja u kaznenom odredu zaduženom za čeoni sukob sa tenkovima – njima život ne vrijedi pet para. Sudbina voli ironiju pa ni priželjkivani metak koji bi prekratio muke ne dolazi lako. Ni dezerterstvo, ni napuštanje nezavidnog položaja evakuacijom sa ranjenicima im ne može donijeti ništa, jer su njihovi životi trajno upropašteni da je teško razlučiti i pobjedu od poraza u mnogim sukobima u koje su se našli.
U bijedi su svi jednaki pa na neočekivano razumijevanje dolaze upravo od ljutih Ivana sa kojima stupaju u krvoproliće. Vojne starješine su odviše zadojene propagandom i idealom da bi vidjeli da od njihove silne vojske nije ostalo ništa – niti fizički, niti moralno. Dok oni žderu i loču iz zaliha koje kriju od svojih ljudi oni ostavljaju svoju kožu na bubanj.
Ugao njemačkog vojnika nema ni defetističku ni kritičku primjesu. Rat je rat a motivacija zasebnih junaka potpuno je zanemarljiva u moru blata, otkinutih udova i užarenog metala koji kida meso. Osnovno poznavanje istorije priprema gledoca za epski neuspjeh jadnika koji su humanizovani vojnom solidarnošću i nevoljama u koje su se pronašli. Pojedinci su izloženi mehanizmima razaranja koji su ih prevazišli, naročito imajući u vidu Hitlerovu izričitu zabranu predaje. Ostavljeni na cjedilu prinuđeni su da crknu od gladi, bez municije i adekvatne odjeće, ali makar su dobili sljedovanje Gvozdenih krstova kao ohrabrenje zastranjenog fanatika ubijeđenog u nemogući trijumf.
Režija svjesno guši svaki pokušaj mitologizacije rata i preusmjerava pažnju na raspad tijela, morala i smisla; ne postoje heroji, katarza izostaje; ostali su ljudi svedeni na brojeve i njihovo razmišljanje koliko je teško ostati čovjek dok se taj broj smanjuje sa stotina hiljada na par desetina. Kako se krug sužava, priča se pretvara u studiju iščezavanja: ne samo tijela, već i jezika, misli, identiteta. Imena postaju nevažna, uniforme su jedina biografija, a budućnost se svodi na pitanje hoće li se dočekati jutro. U tom svijetu nema mjesta za hrabrost – samo za trajanje. Rat ne traži saglasnost, niti priznaje otpor: on melje jednako one koji vjeruju i one koji su prestali da vjeruju. Ostaje samo tišina, zaleđena i bez odgovora, kao pravi spomenik ljudima koji nikada nijesu trebali da budu hiljade kilometara daleko od svoje kuće.
-
Rebuilding (2025)
Ništa se surovije ne može podigrati ljudskim životima od elementarne nepogode – tako je i rančer Dusty ostao bez imanja, stoke, profesije i prihoda. Simbolična socijalna pomoć na raspologanje mu je stavila kamp prikolicu, ali teško da život može smjestiti u par kvadratnih metara može izgraditi sa skromnim prihodima. Banke ga ne smatraju podobnim za zajam; sve što mu preostaje jeste da krivi požar za gubitak društvene uloge.
Jedina svijetla tačka u životu je ćerka Callie-Rose koja postaje sve nezavisnija od roditelja i potrebna joj je konkretno razumijevanje a otac koji se traži u četvrtoj deceniji života nije baš idealan oslonac. Majka Ruby, Dustyeva draga iz djetinjstva je i dalje u dobrim odnosima s njim i prijateljskim sugestijama ga navodi da treba da poveća prisustvo u ćerkinom životu. Ona to radi suptilno, ne pokušavajući da ga spasi, nego mu pokazuje put razgovora i podrške.
Park kamp-prikolica je krcat ljudima sličnih sudbina i, htio to Dusty priznati ili ne, oni postaju njegova slamka spasa i izvlače ga iz ponora depresije. Osjećaj zajedništva proistekao iz druženja jači je od bilo kakve socijalne pomoći. Podjelom iskustava proisteklih iz gubitaka, zajedničkih objeda i izrečene nježnosti sebi omogućavaju da uvide da, pored nemjerljivih materijalnih i porodičnih gubitaka, imaju zdravlje, krov na glavom i sapatnike sa kojima mogu i dalje uživati u malim stvarima. Te sitnice čine život veličanstvenim i vrijednim življenja a Dusty ima dovoljno ljubavi u životu da bi toga bio svjestan.
Transformacija glavnog junaka podijeljenja je u tri filmske cjeline – u prvoj se suočava sa bolnom činjenicom da je ostao bez ičega, u drugomradi na odnosu sa porodicom i novim prijateljima a u trećem se kompletira metamorfoza. Ljubav prema imanju ostalom od čukundjeda iz pepela rađa neočekivane plodove.
Nevolje Josh O’Connorovih junaka se nastavljaju; zamišljeni i egzistencijalnim brigama opterećeni Dusty, za razliku od maltene karikaturalnih zlikovaca iz Chimere i Masterminda ima potencijala da prevaziđe sve što mu se nađe na putu. Kao radnik održavanja puteva gleda kako pored njega prolazi veliko stado krava, kao da mu na nos natrljava sve što je izgubio; supruga je srećna pored drugog muškarca i on nema problema sa tim. Mirnoća koja proizilazi iz brige o velikom imanju i posvećenosti voljenom poslu nije se ugasila sa katastrofalnim požarom. Dusty je kauboj u duši, navikao da bude na otvorenom, da živi od svoga rada, okružen bliskim prijateljima i komšijama.
Dugi, tihi trenuci Dusty preispituje prioritete: treba li ponovo podići farmu, ili prilagoditi ambicije novoj stvarnosti? U gubitku i pepelu svog ranča, Dusty nalazi tihu hrabrost u malim, tvrdoglavim gestovima dnevnih rutina – interakcije sa prijateljima i razvijanju odnosa sa ćerkom. To mu vraća osjećaj svrhe i pripadnosti; nije povratak na staro nego nova vrsta bogatstva — smisao koji se ne mjeri zemljištem, već prisustvom, odgovornošću i ljubavlju koju ulaže u ono što mu ostane. Upravo u tim sitnicama rađa se neuništiva nada. Dusty nije savršen otac, nesiguran je i uzdržan — ali njegova prisutnost govori glasnije od bilo kakvih djela.
Instrumentalne kantri podloge koje prate glavnog junaka podsjećaju na veseliju verziju Neil Youngovog soundtracka za Dead Man, a sama priča je slična Oskarom nagrađenom Nomadlandu. Kamera koristi prirodno svjetlo i dugu ekspoziciju da pojača autentičnost. Montaža je podređena ritmu svakodnevice, s rijetkim rezovima – takav tempo djeluje sporo, ali se na taj način dosljedno gradi osjećaj stvarnog vremena u kojem lik živi.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 