-
Iron Rose (1973)
Djevojka u plićaku pronalazi crnu, kristalnu ružu i ne može da sakrije fascinaciju njom. Brzi rez. Sljedeća scena – na vjenčanju, mladić recituje morbidnu mjesto umjesto uobičajene zdravice i fiksira je pogledom. Njih dvoje stupaju u kontakt i dogovaraju sastanak koji prolazi u tipičnom mladalačkom koketiranju – prvo ona napravi korak ka njemu pa ustukne, a zatim obrnuto. Sve djeluje kao bezazlena romansa do trenutka dok ne odluče da naprave piknik na izolovanom groblju, isključenom od bilo kakve ljudske naseobine.
Mir koji su novopečeni ljubavnici pronašli u kripti omeo ih je da primijete da je sunce odavno zašlo i mrak je progutao stazu kojom su došli. Lutajući pokušavaju da pronađu izlaz, vrte se u krug i počinju da preispituju svoj razum. Momak je sigurno lucidniji od njih dvoje, ali ga to ne čini sposobnim da ih izbavi iz nemile situacije. Kud god da krenu nailaze samo na mramorne spomenike, bolje ili gore očuvane kripte i simbole umiranja komplementarne sa godišnjim dobom – evidentno je jesen, a djevojka sama spomene prvi novembar kao Dan Svetih i stupanje zimskog kalendara prema druidskom kalendaru.
Bez ijedne kapi krvi, bez jeftinih jumpscareova i bez prepoznatljivih horor elemenata Jean Rollin uspijeva da artistički, kroz poglede suprostavljenih polova revidira poglede na temu života, smrti i zagrobnog života. Morbidno mjesto kao što je groblje, osim što je mjesto gdje su upokojeni, predstavlja i fetišistički simbol preživjelih. Iako su mrtvi produžili ka nečem nepoznatom živima ostaje ta fascinacija prolaznošću i rupom koju su ostavili u životima, što dovodi do fetišizacije. Pravi primjer je gospođa koja pri prvom mraku zatvori groblje i prva je kada stražar otvori kapije.
Slab prijem kod publike može se shvatiti i kao revolt ka rediteljevom odstupanju od kanona koji ga je definisao. Obožavaoci naviknuti na vampire, krv, lezbo afere ostali su razočarani ali začuđuje izostanak spomena među kritičarima koji ipak imaju više razumijevanja za umjetničku slobodu. Korišćenje pravog Amienskog groblja kao lokacije snimanja i ljudskih kostiju kao rekvizita naglašavaju i nihilistički pogled modernog čovjeka na teme o kojima se nekada nije govorilo. Kada se tome pridoda problem zbog večernjeg snimanja i sukob reditelja sa glavnim glumcem dobija se jednako misteriozna pozadina van kao i na ekranu.
Osvješćavanje nekadašnji tabua dovelo je i do razotkrivanja različitih sklonosti i seksualnih devijacija. Par na svjestan ili nesvjestan način ostvaruje svoju najmračniju fantaziju. U tami najdubljih poriva djevojka prva gubi kontakt sa realnošću. Njena obsesija crnom ružom rezultira snenom sekvencom na plaži u kojem naga recituje elegiju svojem živom draganu kojeg je zatvorila u kriptu.
Kraj filma gledaoca, kao i junake ostavlja između očaranosti i nelagode: crna ruža je katalizator koji razotkriva unutrašnje praznine i tajne želje. Rollin gradi tenziju polako, stapa pejzaž i tijela u jednu melanholičnu jesenju elegiju. Plesnu scenu djevojke je koreografisila glumica Francoise Pascal i uz morbidni oproštaj od svog dragog fenomenalno dočarava psihotičnost svog lika. Provokativna, a relevantna i iz današnjeg ugla aktuelna priča uspijeva da bude i hladna i melanholična istovremeno, a što je najvažnije, bez kapi prolivene krvi govori o jezi koja se krije u kuloarima ljudske podsvijesti.
autumn, bleak, coffin, couple, drama, euro sleaze, fall, folk tale, france, gothic, graveyard, horror, jean rollin, lost, melancholy, necrophilia, nudity, psychological, romance, skeleton, skull, surreal, tomb, tombstone -
Teenage Sex and Death at Camp Miasma (2026)
Izblijedjeli rokovnici i izlizane celuloidne trake otkrivaju izmišljenu horor slešer franšizu sa poprištem radnje u kampu Miasma. Čitav filmski univerzum je evidentno inspirisan dobro poznatim serijalima kao što su Friday the 13th, Sleepaway Camp i Nightmare on Elm Street, a pravi poznavaoci učiće sličnosti i sa slešerima osamdesetih kao što su The Burning i The Prowler u kojima maskirani ubica eliminiše hormonima uzdrmane tinejdžere. Toliko je puta tematika obrađivana i na vrhuncu i kao omaž žanru da je nemoguće zamisliti nešto novo što bi moglo osvježiti priču. Srećom se Jane Schoenbrun ne slaže sa takvim stanovištem i priču raslojava meta/fantazijskim/alegorijskim pristupom da bi na toj ideji pozavidio i sami meta virtuoz Wes Craven.
U sniježnoj oluji perspektivni stvaralac i reditelj Kris traži glavnu glumicu Billy koja je u originalu bila final girl. Dom izolovane glumice je set prvog dijela filma u ledom okovanoj zabiti sjevernoameričkog Pacifika i Krisin štreberski radar se pali i aktivira. Atmosfera nalik na noir ostvarenja je pozornica za poznanstvo dvije osobe različitih generacija i stanovišta ali je zajednička opsjednutost franšizom i trnasrodnim ubicom po imenu Little Death.
Kris je na sebe preuzela zadatak da oživi davno prežaljeni transfobni horor serijal i učini ga prihvatljivim queer populaciji. U viziji koju ima nije riječ ni o rimejku, ni o prequelu ni o priči nastanka. Sve što ima na umu je da oživi gledaocima onaj osjećaj koji je u djetinjstvu probudio Billyn pogled.
Jane Schoenbrun se drži dobro oprobanog šablona iz nezaboravnogi originalnog I saw the TV glow – biografski prikazuje fana toliko uronjenog u izmišljeni svijet da lako nestaje granica sa stvarnim. Još jednom se celuloidna traka pokazuje kao poslednje utočište svih filmofila, sigurno mjesto u kojem loše stvari spoljneg svijeta ne mogu da dopru. I tu se potvrđuje Hannah Einbinder kao savršen izbor – lik kojeg tumači je maltene identičan onom koji ju je proslavio u Emmyem nagrađivanom seriji Hacks i svojim gotovo tupim savremenim stavovima otapa led predrasuda prošlosti i osvješćuje svoju seksualnost.
Problem u priči nastaje kada Kris shvati da se potreba da intelektualizuje Camp Miasmu sudara sa nečim znatno prizemnijim. Billy ne doživljava film kao politički tekst koji treba ispraviti, već kao iskustvo koje joj je obilježilo tijelo. Njena fascinacija nije sadržana u mitologiji Little Deatha niti u tome koliko je serijal bio transfobičan, nego u onome što se dešavalo dok je gledala. Schoenbrun tako vrlo lukavo pomjera pitanje sa „šta ovaj film znači?“ na „šta mi je ovaj film uradio?“. A odgovor je prije svega seksualan. Camp Miasma je jednako priča o želji koliko i o strahu, a Little Death ‘operiše’ tik na granici između onoga ko gleda i onoga koga gledaju. Kris je odrastala uz slike djevojaka koje bježe, vrište i umiru, ali je ono što je u njima prepoznala bilo intimnije od obične žanrovske identifikacije. Njena sposobnost da vlastitu seksualnost odvoji od potrebe da je objasni vjerovatno je i najvažnija transformacija. Horor koji je nekada posmatrala sa sigurne udaljenosti postaje prostor u kojem može da prizna ono što joj je stvarni život dugo otežavao.
Tu i Billy dobija sasvim drugu dimenziju. Ona nije samo zaboravljena final girl koju treba vratiti pred kameru. Njeno povlačenje iz glume, život u prostoru u kojem je film snimljen i opsesivno čuvanje 35-milimetarske kopije pretvaraju je u neku vrstu čuvara vlastitog mita. Kao da je od svih ljudi koji su učestvovali u nastanku Camp Miasme jedina shvatila da priča više ne pripada ni glumcima ni rediteljima. Pripada onome ko ga je u nekom trenutku života gledao i u njemu prepoznao nešto što nije mogao pronaći nigdje drugo.
Jednom mi je dvanaestogodišnji klinac, zaljubljenik u giallo filmove, rekao da bi volio da može na pravi način da doživi film koji gleda. Nije pričao o razumijevanju filma niti o tome da ga jednog dana snimi. Govorio je o nečemu jednostavnijem i zahtjevnijem – želji da granica između njega i slike na ekranu nestane. Pričao je o tome sa toliko ljubavi da mi je ta rečenica ostala u glavi. Schoenbrun upravo tu djetinju želju shvata ozbiljno. Kris ne želi samo da napravi novi film. Ona želi da ponovo osjeti ono što je nekada osjetila gledajući Billy, da iskustvo koje je počelo pred ekranom postane stvarnost.
Zato je i novo gledanje originala toliko važno. Schoenbrun ne daje samo film unutar filma kao prigodnu meta fintu, već dopušta Campu Miasmi da zaista postoji. Izmišljeni serijal dobija istorijat, estetiku, mitologiju i čak onu vrstu besmislenih detalja koje imaju stvarne franšize. Pritom Schoenbrun ne pokušava da od Camp Miasme napravi „dobar“ film u savremenom smislu. Njegova krvavost je pretjerana, seksualnost neukrotiva, a transpozadina namjerno ostaje neugodna. Kris želi da popravi ono što voli, dok Billy insistira na tome da ga prvo mora razumjeti. U toj razlici krije se i simpatična parodija na savremeni način razgovora o starim filmovima: svaka scena može postati predmet teorijskog objašnjenja, ali tijelo će na nju reagovati prije nego što je mozak uspije protumačiti.
Seks i smrt nijesu samo sastavni djelovi slashera, nego dva kraja istog intenziteta koji Kris pokušava da iskusi bez posrednika. „Little Death“ pritom nije slučajno ime, već mala smrt kao francuski izraz za orgazam, pa se završnica filma doslovno pretvara u susret seksualnog i horor uzbuđenja. Kada Kris konačno prestane da bježi od vlastitih fantazija, Camp Miasma više nije samo film koji je gledala kao dijete. Postaje prostor u kojem može da ih prizna.
Tu se krije najveća razlika u odnosu na ostale meta-slešere. Schoenbrun ne koristi žanr samo da pokaže koliko dobro poznaje njegove konvencije. Koristi ga kao arhivu ličnog iskustva, mjesto u kojem se seksualnost, identitet, strah i fascinacija mogu isprobavati bez posljedica stvarnog svijeta. I Saw the TV Glow je govorio o tome kako izmišljeni svijet može postati toliko stvaran da čovjek u njemu prepozna sopstveni život; Camp Miasma odlazi korak dalje i pita šta se dogodi kada odlučimo da se više ne vraćamo iz tog svijeta praznih ruku.
Zato je najljepša ironija filma u tome što Kris na početku želi da napravi novu Camp Miasmu, a na kraju shvata da joj nova verzija zapravo nije ni potrebna. Dovoljno je ponovo pogledati staru, prihvatiti sve ono što je u njoj ružno, groteskno, uzbudljivo i problematično i priznati da nas umjetnost ne oblikuje samo onda kada se slažemo sa njom.
Schoenbrun tako još jednom pravi film o filmu, ali ovoga puta bez potrebe da se skriva iza ironije. Camp Miasma je istovremeno trash, fantazija, ljubavna priča, queer coming-of-age i mala himna svim klincima koji su nekada u mraku gledali nešto što nije bilo namijenjeno njima i osjetili da ih je to, iz nekog neobjašnjivog razloga, ipak pronašlo. Najveći bonus je to što je sve spomenuto zapakovano u dopadljiv proizvod u kojem mogu uživati sve generacije obožavaoci strave i užasa.
-
Birth / Rebirth (2023)
Uvodna scena u kojoj trudnici pomažu prilikom komolikovanog porođaja prepliće se sa obdukcijskim nalazima i retrospektivno kreće priča stara koliko i ljudski rod – kako, uz pomoć medicine, savladati neprelaznu prepreku ljudske smrtnosti.
Celia je medicinska sestra koja jedva uspijeva da išta vremena izdvoji za ćerku Lilu. Nasuprot njoj je ravnodušna i frigidna Rose koja od vremena provedenog sa mrtvacima na patologiji nije u stanju da ima normalni društveni život. Tragedija koja pogađa šestogodišnjaku direktno im ukršta puteve jer je Lila savršeni uzorak za Rosin eksperiment. Ona je, uz pomoć brižljivo izrađenog seruma, uspijela da pobijedi smrt djevojčica, a to joj je i prvi uspješni ljudski eksperiment.
Brižna majka previše je zaslijepljena činjenicom da bi razmišljala o moralnim reprekusijama neprirodnog oživljavanja. Rose je došla do saznanja da je ljudski fetus osnovni sastojak seruma i koristi svoje tijelo za vantjelesne oplodnje i samoinicirane abortuse, trajno upropaštavajući svoje zdravlje. Sav ludački trud opravdan je naučnom egzaktnošću i ispraćen brižljivom dokumentacijom. Dvojac sestre koja nema šta da izgubi i zanesene doktorice savršeno funkcioniše dok Roseino tijelo ne otkaže i nabavljanje fetusa postane nemoguće. Tada im na na vijdelo isplivava nemoralnost djelovanja ali su toliko ogrezle u proces da je tada već kasno.
Još jednom je Frankenštajnov sindrom u centru pažnje medicinskog horora sa elementima naučne fantastike. Ledena Rose je nus pojava posvećenosti medicini od najranijeg djetinjstva; odbijanje da se pomiri sa majkinom smrću odgurnula ju je u krajnost kontradiktornu zakletvi koju je položila kao ljekarka. Celia kao samohrana majka je previše vezana za dijete koje je dobila u poznim godinama vantjelesnom oplodnjom. Različitih pozadina, i jedna i druga su spremne da ostave prirodne zakone po strani, pa čak i da žrtvuju nedužnu osobu za neodrživi eksperiment. One su dva polariteta privučena zajedničkom željom da prevare umiranje; neophodne su obije da bi uslovi za opstanak pacijenta bili savršeni. Rosinoj intelektualnoj superiornosti fali vještina brige i tu na scenu stupa Celia.
Pored uvjerljivih izvedbi glavnih glumica hladna subjektivna naracija ima važan udio u priči. Turobnost profesije proistekla iz stalnog dodira sa smrću potpuno zasjenjuje rođenje iz naslova. Rediteljka koristi klaustrofobičnu atmosferu patologije i sterilnost bolničkih hodnika kako bi pojačala kontrast između života i smrti, a montaža presijeca porođajne scene i obdukcije, podsjećajući na stalni rub na kojem stoje likovi. Nemoguće je naći zamjerku Celijinoj motivaciji, naročito iz ugla roditelja, sve dok i sama ne pređe granicu koja za Rose nikada nije ni postojala. Tu se lukavo briše granica između ljubavi i opsesije, pokazujući koliko lako majčinski instinkt može postati destruktivan. Empatija koju izaziva upravo je ono što ga čini uznemirujućim.
Priča završava slikom medicinske ambicije koja prelazi granice etike, ostavljajući gledaoce sa hladnim osjećajem nelagode i pitanjem koliko daleko čovjek smije ići u ime znanosti. Scenario daje uvid u teorijska objašnjenja, ali ih balansira intimom majčinske ljubavi i propale humanosti. Moderna muzika uz zvučne efekte pojačava osjećaj perverzne nježnosti koja okružuje eksperiment. U trenutku kada opstanak postane isforsiran, majčinska ljubav gubi arhetipsku čednost. Ono što ostaje nije pobjeda nad smrću, već trajna zavisnost od nje. Život je vraćen, ali odgovornost nije – kao i kod Frankenštajna, eksperiment uspijeva, a čovjek u njemu nepovratno podbacuje.
abortion, body horror, clinical horror, dead girl, ethic code, female director, grief, horror, human experiment, insemination, laws of nature, medical drama, open ending, pathologist, pavlov training, pig, pregnancy, pregnant woman, public toilet, resurrection, stem cell, thriller, unethical, unholy -
Prom Night II: Hello Mary Lou (1987)
Razuzdana tinejdžerka iz naslova uživa u tjelesnim zadovoljstvima i ne libi se da to nartlja na nos svešteniku; muškarce mijenja treptajem oka pa jadni Billy Nordham ostaje kratkih rukava u najvažnijoj noći svog mladog života. Kraljica mature je ohola prema svima u svom okruženju a smicalica koju joj je namjerio razočarani momak polazi po zlu i tragično strada u požaru. Radnja počinje krajem 50-ih kada je rock n roll muzika bila u zamajcu, a centralna priča se odigrava 30 godina kasnije.
Iz nekog razloga kovčeg u prostoriji za rekvizite funkcioniše kao portal sa Čistilištem i jednom kada se otvori duh od Mary Lou slobodno luta dok ne pronađe pogodno tijelo. Najlakša meta je djevojka Vicky koja ima represivnu majku i predodređene planove za budućnost sa Billyevim sinom Craigom. Billy ne samo da ne snosi nikakvu odgovornost za ubistvo iz nehata već je postao direktor škole koju je kao tinejdžer pohađao.
Stvari brzo prestaju da prati bilo kakav logički slijed i događaji se nižu u maniru brojnih slešera. Centralna tema postaje zaposjednutost i zanimljive su sekvence u kojima Vicky očima Mary Lou vidi neopisive užase međusvijeta. Iščekivanje maturske večeri uvodi nove potencijalne žrtve za neupokojenog duha. Kelly žarko želi da osvoji titulu kraljice maturske večeri pa bi obrlatila ženskim čarima Josha, štrebera zaduženog za kompjutersko glasanje. Ne treba zaboraviti spomenuti i manijakalnog profesora hemije koji u jednoj sceni neprikladno dodiruje Vicky, a Mary Lou mu se telekinetičkim moćima prikladno sveti. Vrijedna spomena je i scena sa drvenim konjićem za ljuljanje i odvratnom isplaženom jezičinom koji gladi nesrećna Vicky.
Naslov koji je samo zbog popularnosti nazvan po neubjedljivom slešeru iz 1980. u kojem glume Jamie Lee Curtis i Leslie Nielsen donosi priči potrebnu dozu nebuloznosti koja se pretvara u fantastičnu zabavu, a za sobom povlači i još dva nastavka koji se direktno ‘naslanjaju’ na drugi dio. Original je makar bio klasični osvetički slešer sa koliko toliko smislenom radnjom.
Mješavini natrprirodnog izraženom zaposjednutošću neupokojenog duha nimfo klinke iz religiozne sredine nalik na Carrie doprinosi pozamašna doza noćnih mora kojima bi pozavidio i Freddy Krueger i sve se to pretvara u nezaobilaznu histeričnu VHS zabavu za sve ljubitelje horora. Pored kreativnih ubistava smjehotresni su prestari glumci u ulogama tinejdžera. Gluma je na toliko niskom nivou da ni Michael Ironside nije mogao da upristoji situaciju. Otrcane fore iz dekade u kojoj je živjela Mary Lou se sudaraju sa modernim stilom 80-ih.
Antagonistkinja uživa u svojoj zlobi i hrani se patnjom i dok je živa i na onom svijetu. Glumica koja je tumači je po potrebi zavodljiva i histerična. Svoje spaljivanje skupo je naplatila nevinim žrtvama te su egzekucije(pored njene) raznovrsne – listi ubistava se pridodaje smrt vješanjem, probadanje sveštenika krstom i telekinetičko gužvanje ormarića sa jadnom djevojkom unutra. Jadna Vicky ne zna šta ju je snašlo kada joj se stvarnost promijeni u paklenu percepciju Mary Lou. Starije osobe u ulogama tinejdžera postaju klovnovske maske što onemogućava bilo kakvu empatiju već svim srcem navijamo da što okrutnije skončaju. Nagovještaj srećnog kraja (srećom) je brzo poništen prelaskom Mary Lou u novo tijelo, uz pjesmu koja nosi njeno ime. Svi fanovi žanra dobijaju retro koktel vintage šarma i nereda 80-ih koji ne pokušava da bude ozbiljan i to mu (ne)polazi za rukom.
-
Triple 9 (2016)
Neposredno prije perfektno koordinisane pljačke banke usred bijela dana petočlana grupa govori o ucjeni koju trpe od strane nepopustljivih Rusa koji ih drže u šaci. Lažna utjeha da se radi samo o još jednom posliću ne umiruje nijednog od njih, što se ispostavlja tačno – nakon uspješno obavljenog zadatka slijedi zahtjev za još jedan ‘poslić’ da bi prvi zadatak uopšte imao svrhu. Ispostavlja da su ucijenjeni zločinci bivši marinci i sadašnji policajci toliko duboko u kriminalnim vodama da dobro povezani rusko jevrejski lobi može da lako baci pod noge FBI-u, uvijek spremnom da raskrinka prljave predstavnike zakona i reda.
Ruski krimos Vitalii poteže konce iza brave i dokazi o njegovoj slobodi dobro su čuvani na lokaciju koju štiti Ministarstvo unutrašnje sigurnosti. Čak ni dobro organizovana klika kao što je ona koju su okupili Michael i Russell, veterani iz zalivskog rata, ne može da sa lakoćom izvede takvu vrstu upada. Uz njih su i nečasno razrješeni Russellov mlađi brat Gabe i dva aktivna policajca – detektiv odjeljenja za ubistva Franco i Marcus, član odjeljenja za krvne delikte. Michael je i osoba kontakt sa Rusima i to sa Irinom, suprugom kriminalca iza rešetaka koja jednakom surovošću vodi Vitalijeve poslove. Ona je sestra Elene, majke Michaelovog djeteta i ne samo da koristi klinca kao polugu, uz propratnu demonstraciju sile nad jednim od članova ekipe. Iako je prva pomisao na rusku mafiju klišeizirana percepcija ovdje je njihova uloga slična kao u Fuquinom Training Day – sijenka koja se nadvija nad sudbina antiheroja.
Posao očigledno mora biti izvršen pod svaku cijenu, bez obzira ko se nađe na putu! Svjesni da su u podređenom položaju policijski dio ekipe dobija ideju kako da kupe vrijeme za izvršenje zadatka, a to je šifra 999 – ubistvo policajca koja prioritetno povlači sve jedinice sa terena na mjesto zločina. Meta je Chris, Marcusov novi partner željan dokazivanja, ali je dobro organizovana banda smela važnu stvar sa uma. Chris je nećak nepotkupljivog detektiva Allena koji će sve uraditi da zaštiti sestrinog malog. On je kao verzija sa prave strane zakona Keitelovog Bad Liutentanta – rade sve što rade kriminalci uz potrebnu dozu svjesnosti da ne pređe zamišljenu moralnu liniju.
Akcione sekvence savršeno su koreografisane i pucnjave jurnjave, obračuni sa kartelom na njihovom terenu zarad karakterizacije i humanizacije Chrisa otkrivaju koliko su momci u plavom izloženi nasilju. Bezizlaznost situacije nikada se ne dovodi u pitanje i tragično se steže obruč oko antagonista koji su ljudi od krvi i mesa. Griža savjesti i osjećaj odgovornosti su jači nego što bi htjeli da priznaju, a takvim preispitivanjima nema mjesta u ovom svijetu. Nenadano prijateljstvo sa Chrisom Marcusu mijenja pogled na cijelu situaciju, što dovodi u pitanje cijelu akciju.
Glumački ansambl je krcat fenomenalnim glumcima – iako su likovi ponekad uobličeni u jednostavnije archetipe glumački ansambl unosi dovoljno slojeva da ih učini uvjerljivima. Lični favorit su uloge Woodya Harelsona i Clifton Collins Juniora, a vrijedni su spomenu i ostali članovi bande – Anthony Mackie, Aaron Paul, Chiwetel Ejiofor uz vrhunske epizode ženskog dijela ekipe – Gal Gadot, Kate Winslet kao vođe podzemlja i Michael Kenneth Williamsa u kratkoj roli trans doušnice.
Još jednom reditelj John Hillcoat vjerodostojno dočarava mračni svijet u kojem se muškarci samouništavaju. Tmurno nebo propraćeno je i prikladnim muzičkim podlogama i ovaj svijet ne ostavlja mnogo nade za pojedince. Traumatizovani veterani i nezadovoljni policajci se okreću lakoj zaradi, gube kompas i zaboravljaju svoju primarnu funkciju zaštite građana i domovine.
action, addiction, atlanta, bag of money, bleak, cocaine, corruption, crime, dirty cops, female mobster, gateway driver, hard boiled detective, heist, homicide, independent, interracial, john hillcoat, neo noir, organized crime, robbery, russian mafia, safety deposit box, single parent, star studded -
Crocodile Tears (2024)
Poslednju prilika za mijenjanje sebe odrasla osoba ima kroz vaspitanje djeteta – upravo ta činjenica iz ugla roditelja dobija pogrešnu interpretaciju, čime opravdavaju sve svoje nagone za kontrolom i posesivnošću. Najteža misija djeteta je da u roditelju prepozna toksični zagušujući uticaj i da od njega pokuša da se oslobodi. Srećom razvoj psihologije i briga o mentalnom zdravlju demistifikovala je sebične tvrdnje od dobrim namjerama roditelja.
Johan ne može jedan intimni trenutak da ima za sebe – majka osim što mjesečari i histerično plače, naizgled bez razloga voli da ubijanu pojam svoga sina. Porodični posao ih veže za uzgajalište krokodila a majka najviše vremena provodi sa glavnom atrakcijom – albino krokodilom. Kada ne dijeli krevet u zagrljaju sa sinom o egzotičnom reptilu priča kao da je Johanov tata. On ima problema da živi normalan život i stekne ikakvo prijateljstvo izvan majčinog čeličnog zagrljaja.
Veza sa djevojkom Arumi mu ukazuje priliku za emocionalnim odnosom, za šta majka, naravnio, nema nikakvog razumijevanja. Jato krokodila i opasnost koju ono predstavlja oslikava njihov narušeni porodični odnos. Čeljusti spremne da raskomadaju živo meso sa kostima dočarava majkin odnos, napetost raste sa dolaskom žene koja mu odvlači pažnju sa nje a kada se jedan od krokodila izlegne iz jajeta Johan može da smogne snage i postavi granice vidno psihički poremećenom majkom.
Johan ipak nije sposoban da u takav odnos uđe kao emocionalno zdrava osoba. Godine provedene pod majčinom dominacijom naučile su ga da konflikte ne rješava otvoreno već manipulacijom, prikrivanjem i lažima. Zbog toga je njegovo prikrivanje istine o Aruminoj trudnoći dokaz koliko je duboko usvojio obrasce ponašanja osobe od koje pokušava da pobjegne. Rediteljka time precizno pokazuje da djeca toksičnih roditelja često nesvjesno preuzimaju iste mehanizme kojima su godinama bila izložena. Bijeg iz takvog odnosa nije dovoljan da bi čovjek postao slobodan, jer ožiljci nastavljaju da oblikuju njegove odluke i onda kada fizički više nije pod kontrolom.
Zbog toga je završnica više od obračuna sa psihički rastrojenom majkom. Ona predstavlja bolan proces odvajanja koji je morao da se dogodi mnogo ranije. Krokodili tada prestaju da budu samo egzotična prijetnja i postaju metafora nagona koji ne poznaju granice, baš kao ni majčina potreba da sina zadrži isključivo za sebe. Njene “krokodilske suze” nikada nisu izraz bezuslovne ljubavi, već emocionalna ucjena kojom pokušava da zadrži kontrolu. Naslov filma zato dobija dvostruko značenje – ne odnosi se samo na reptile koji dominiraju kadrom, već i na lažnu predstavu roditeljske žrtve iza koje se krije najprizemnije sebične namjere.
Indonežanska rediteljka uspijeva da spoji porodičnu psihološku dramu sa elementima horora bez osjećaja da jedan žanr potiskuje drugi. Krokodili su istovremeno konkretna opasnost i simbol, dok se najveći užas ipak nalazi u porodičnom domu, daleko od njihovih čeljusti. Upravo zbog toga priča ostavlja snažniji utisak kao studija emocionalnog zatočeništva nego kao triler. Čovjek može pobjeći od zvijeri koje vidi ispred sebe, ali mnogo teže od onih koje su ga godinama učile kako izgleda ljubav.
Eksploatacioni dodatak krokodila u priču o nezdravim vezama između majke i sina pravi neobičnu smješu žanrova – kao da se Hooperov Eaten Alive stapa sa Hanekeovim Piano Teacherom. Takvom spajanje može djelovati nelogično ali prosta priča funkcioniše čak i kada djeluje predvidivo. Misteriozni nestanak Johanovog tate nije tako misteriozan, imajući u vidu majkinu opsjednutost krokodilima. Ono što je tako lako insinuirano ne odlazi u banalnost da bude objašnjeno, već služi kao postavka za majkino tragično skončavanje.
-
Designated Victim (1971)
Pežorativna konotacija u vezi riječi eksploatacija većinu publike odbija od naslova koji blatantno crpe inspiraciju od znatnog poznatijih originala. Zato je uglavnom i dalje nepoznat triler koji je najavio blistavu dekadu žanra filmova inspirisanim popularnim mejnstrimom sa druge strane Atlantika, u kome jedan od scenarista je i plodonosni stvaralac Aldo Lado, tvorac brojnih žanrovskih klasika.
Sve probleme brakom nezadovoljnog Stefana može riješiti smrt supruge Louise, vlasnice većinskog dijela zajedničke imovine. Ne bi bilo čudno to što junak razmišljanjem došao do toga jer je njegova ljubavnica Fabienne ujedno i zanosni model u magazinu čiji je i sam direktor. Ona mu pruža i više od supruge koja zbog problema sa živcima stalno utišava i podsjeća supruga na siromašne dane prije nego što je ona bogatstvom sponzorisala njegovu karijeru.
Zaplet nastaje kada u Veneciji upozna tajanstvenog grofa Mattea Topola koji predlaže da, u stilu Hitchcockovog Strangers on a Train, razmijene ubistva i tako počine savršen zločin. Supruga Louisa ne poznaje uglađenog, ekscentričnog grofa a grofov brat, koji treba da bude meta ne poznaje Stefana, a policiji bez motiva ne preostaje mnogo u potencijalnoj istrazi nakon ubistava. Tu se ujedno i sličnosti sa legendarnim Hitchcockovim trilerom jer reditelj Maurizio Lucidi ima drugačije naume za svoje protagoniste.
Stefano ipak nije krvožedni ubica i odlučuje se da ignoriše bogatog čudaka kojeg počinje da srijeće na svakom koraku i posveti se lakšem krivičnom djelu, pronevjeri supruginog novca i bjekstvom za Venezuelu. Iza grofove misteriozne pojave krije se savršena i do najsitinijeg detalja proračunat niz događaja koje pokreće bez odobrenja i slutnje svojim brigama zaokupljenog Stefana. Od toga trenutka počinje partija šaha u kojoj je jadni Stefano nekoliko poteza iza narciosidnog sociopate. Homoerotični podkontekst scena u kojima se razvija prijateljstvo između Mattea i Stefana dodaje na dubini njihovog odnosa i demistifikuje neobjašjnivu privlačnost koja spontano pokrenula niz događaja izvan kontrole oba pojedinca.
Zamršena situacija u kojoj se nalazi glavni junak komplikuje se nakon smrti supruge kada postaje predmet istrage lucidnog inspektora Finzija koji mu je za vratom na svakom koraku. Jedini način da se izvuče je da stvarno počini zločin na koji ga je naveo Matteo koji kao pravi predstavnik aristokratije nema pametnijeg posla od manipulacija i uništavanja života drugima. Ispostavlja se da, pomalo predvidivo, svi događaji su bili uvertira i za njegovu smrt od metka čovjeka koji je zaslužio njegovu ljubav i pažnju. Egoističnost kojom je zaslijepljen ne dozvoljava mu da uvidi da je upropastio život jedinoj osobi do koje mu je u životu stalo.
Fenomenalni Thomas Milian osim što je fantastičan u ulozi Stefana, pjeva temu u filmu pod nazivom My Shadow in the Dark a za ostatak soundtracka pobrinuo se Luis Bacalov. Pierre Clementi je ipak, ukrao šou u ulozi Mattea savršeno naslikavši bogataša poludjelog od bogatstva i dokolice koji svu svoju energiju usmjerava na sopstveno uništenje.
aldo lado, blackmail, bourgeois, crime exchange, exploatation, fashion, female nudity, hippie, hitchcockian, homoerotic, husband wife relationship, italy, luis bacalov, married into money, mind games, paranoia, police, psychopath, race against time, sniper rifle, stunning visual, thomas milian, thriller, tower, upper class, venezia -
Dangerous Minds (1995) b2b One Eight Seven (1997)
Biografska priča američke marinke LouAnne Johnson planetarno je poznata kao ekranizacija sa Michelle Pfeifer u glavnoj ulozi. Profesorica treba da pronađe način da problematičnu grupu učenika zainteresuje za sticanje znanja, samo što je ona mnogo ambicioznija – želi da ih, kroz čitanje poezije, nauči da razumiju svijet.
Adolescenti i mlađi tinejdžeri tokom devedesetih predstavljaju novu, neshaćenu evoluciju omladine. Izloženi svim negativnim efektima pristupačnosti narkotika mašte pospješene MTV spotovima problemarična omladina se našla kao teško premostiv izazov pred starijima koji moraju da nauče da komuniciraju sa njima, a da bi to postigli potrebno je da izgrade povjerenje i natjeraju na razgovor. Ova grupa učenika je do sada rastjerala sve zamjene i nastavnike koji su do njih pokušali da dopru. Šta to LouAnne mora da uradi drugačije da bi pronašla sa njima zajednički jezik?
Jezik umjetnosti ne poznaje prepreke i kroz analizu poezije uči ih da se suočavaju sa kompleksnim životnim pitanjima koje lirskim osjećanjima nabijene pjesme u njima bude. Kada otvore svijest katarzičnim intimnim razlaganjem kompleksnih pjesničkih osjećanja počinju da shvataju svoj potencijal i koliko su zapravo moćni, suprotno od svega što im se do tada u životu serviralo.
Nesvakidašnji pristup profesorke ima efekta i sistem nagrada uspjeva da pokrene u sivilo obrazovanog sistema uljuljkane mozgove, ali je teško doprijeti i spasiti svakog pojedinca pa su okolnosti i predrasuda društva napravile nepremostivi jaz. Ali i sama kao bivša marinka i žrtva zlostavljanja zna koliko je bitan i najmanji pojedinac do kojega dopre i kojem razgrne vidike da može da vidi svoju svijetlu budućnost.
Komercijalan uspjeh na svjetskom nivou donijela je i proslavljena Cooliova pjesma sa oksimoronom u naslovu – Gangsta’s Paradise a soundtrack je bogat hip hop i r n b numerama. Upravo uloga muzike je ogromna u identitetu ovih mladih i preko Bob Dylana uspijeva i da im se primakne – Mr. Tambourine Man ujedno služi kao veza sa LouAnninim omiljenim piscem Dylan Thomasom pa je pred razredom izazov da nađu vezu između dvojice Dylana i pokupe zasluženu nagradu.
Najveća zamjerka za popularno dramu može se smatrati pretjerana melodramatičnost i iskarikarikirani junaci vođeni stereotipnim (rasnim) klišeima. LouAnnin lik ostaje kao nerazrađeni potencijal jer sa kompleksnijom karakterizacijom bi priča dobila na dubini. Ovako imamo uz originalnu muziku i prepoznatljivu modu dopadljiv popularni naslov koji kao vremenska kapsula svjedoči o duhu vremena sa kraja vijeka i podsjeća da je mladost ta koja pokreće svijet.
Lako bogatstvo koje neprivilegovani mladi mogu da steknu kriminalom ne može se uboriti sa teškim putem uzbrdo, sticanjem obrazovanja i poštene borbe za komad hljeba. Okolnosti u Californiji posebno su nepovoljne za omladinu zato što i sami pristustvuju društvenim nepravdama, koje za posljedicu imaju vrtoglavi rast zatvorske populacije i to obojenog, afroameričkog i latinskog stanovništva. Upravo djeca sistemskim nepravdama pogođenih roditelja ne dobijaju šansu kakvu trebaju i srećom uvijek postoji neko iz obrazovanja koji živi u skladu upravo sa Bob Dylanovim stihovima: And you better start swimmin’ or you’ll sink like a stone. For the times, they are a-changin’.
Dok je slika gotovo idealizovana u odnosu na realno stanje iz ugla marinke LouAnne koja se dodvorava svojim učenicama, scenarista profesor Kevin Reynolds je takođe profesor i njegovo viđenje stvarnosti mnogo je pogubnije i depresivnije. Dok LouAnne pokušava da razbije zid nerazumijevanja poezijom, Trevor biva zgažen institucijom koja ne prepoznaje ni njegovu patnju ni patnju učenika. Prosvjetni radnici su poslednja linija između mladih i sistema – oni su ti koji trebaju usmjeriti radoznale umove da postanu funkcionalni članovi društva a ujedno su izloženi direktnom nezadovoljstvu istih tih mladih za čije živote i obrazovanje odgovorni. I jedni i drugi su u dubokoj vodi van svojih mogućnosti – tinejdžeri jer ne znaju za bolje od onoga što im se servira a nastavnici jer su stubovi zakazalog autoriteta i predmet eskalacije gnijeva.
Trevor Garfield za sobom ima mnogo godina rada u srednjoj školi u Bed Stuyu, ozloglašenom dijelu Brooklyna. Jedan trenutak i nezadovoljni student (Method Man) koji svoj gnijev pretvara u direktni napad improvizovanim bodežom i glavni junak gubi sve što je imao u životu: sigurnost, osjećaj slobode, zadovoljstvo poslom. Nije tajna da su prosvjetni radnici jedna od najslabije cijenjenih intelektualnih snaga modernog društva. Generacija X sa svojim ožiljcima i bremenom koje treba obraditi zahtjeva cijenjene odrasle kao autoritet, modernije metode i bolje razumijevanje cjelokupnog obrazovnog sistema o složenosti njihovih potreba.
Profesorski posao se umnogome sastoji od guranja kamena uzbrdo i to je konstantna borba ispunjena povremenim pobjedama i brojnim situacijama u kojima se i sam profesor pita šta mu je sve ovo trebalo. Milionski gradovi sa svojim stopama kriminala nemaju sposobnost da odgovore na sve zahtjeve javnog obrazovanja i tada jedan traumom pomračeni um bira da uzme pravdu u svoje ruke i eliminiše problematične prijetnje. Trevor nema iluziju da je on neki superjunak ili da je po bilo čemu poseban – on samo radi što smatra da je neophodno kada se osjeti potpuno iznevjeren i sažvakan od strane nepravičnog sistema koji uvijek bira srednji put, bez mnogo komešanja.
Mjesta u učionici za sticanje znanja ni nema – ona postaje poprište sukoba moći, generacijskog jaza i mladalačkog bunta, a samo najsposobniji su u stanju da uvide trulost trenutnog sistema. Nulta tolerancija u srednjim školama iz tog perioda nije donijela nikakav efekat, već su pucnjave doživjele eskalaciju tek početkom XXI vijeka, što znači da su sve mjere preduzete jalove i uzaludne. Nije teško poistovjetiti se sa klincima koji u pojedinim trenucima izgledaju bahato i povlašćeno, naročito sa manjinama kojima je nepravda toliko ustaljena u realnosti da ni ne znaju za bolje jer su baš odrasli zakazali u davanju ličnog primjera.
Policijska šifra za ubistvo pokazuje obezvrijeđenost ljudskog života, nemoć društva da zaštiti svoj obrazovni kadar dok kao i uvijek najskuplju cijenu plaćaju mladi. Trevorova suza u oku govori o osjećaju nemoći je proizveo upravo sistem koji predstavlja. Onda nije ni besmislen konačni obračun inspirisan Deer Hunterom – u situaciji kao što je trenutna ispaštaju i prosvetari i omladina.
Dok ‘Dangerous Minds’ slavi moć poezije i nenasilne pedagogije u suočavanju s problematičnim razredom, film ‘187’ donosi mračniji portret nastavnika koji silom prilika uči(ha!) da prihvati nasilje i osvetu nakon tragičnog događaja. Iako su oba naslova epski usmjerena na obrazovne radnike kao agente promjene, ishodi koje prikazuju pokazuju suprotne krajnosti – jedna priča nudi katarzu kroz umjetnost, druga eksploziju kroz nasilni aktivizam.
90s, adolesence, assault, bob dylan, california, classroom, coolio, double feature, drama, education, ex marine, gang related, gangsters paradise, grafitti, gun violence, high school, los angeles, michelle pfeiffer, minorities, pregnancy, racist, russian roulette, samuel l. jackson, school, substitute, teacher, tragedy, underprivileged, violence -
Bob Trevino Likes It (2024)
Suze ostavljene Lily kada je kontaktira bivši misleći da mu je to sadašnja dobijaju dodatnu težinu – što zbog djevojčine nesposobnosti da iskali bijes, što zbog odnosa sa kojim se nakon toga upoznajemo. Egoistični otac na svaki način pokušava da uštedi koji cent i na izlaske sa online damama gleda kao na suvišni izdatak. Od svoje ćerke zahtijeva pomoć u ljubavnim osvajanjima a kada se to izjalovi pretvara se u džangrizavog starca i isključuje Lily iz života.
Junakinja je cijeli život provela bez majke, sa samoživim ocem i vapi za ljubavlju roditelja koju nikada ne može dobiti. U jednom od očajničkih pokušaja uspostavljanja kontakta sa ocem dodaje na Facebooku njegovog imenjaka Bob Trevina. Iza istog imena se krije drugačija vrsta samotnjaka, radoholičar bez društvenog života i suprugom posvećenom pravljenju isječaka iz novina.
I nepoznati Bob i Lily interakcijom dobijaju jedinstvenu priliku da nadomjeste ono što im u životu nedostaje – njoj očinska figura a njemu dijete koje su on i supruga izgubili. Neposrednost u komunikaciji i iskrenost je sve što je djevojci nedostajalo a Bob je od nje dobio roditeljsku funkcionalnost koje su ga nesretne okolnosti lišile. Iako je poznanstvo započelo putem društvenih mreža nema ni riječi o catfishingu ili bilo kakvim seksualno predatorskim pretenzijama. Spontano dodavanje otvorilo je šansu za odnos za koji se ni jedno ni drugo nisu nadali i on ostaje neukaljan površnim osjećanjima do samog kraja.
Protagonistkinja je jednostavno izgubljena u lavirintu svog života, bez jasnih smjernica u kojem bi pravcu išla. Ta nesnađenost direktni je produkt izostanka kvalitetnog roditeljstva i donio joj je mnogo neobrađenih bolnih osjećanja koje pokušava da razluči sa terapeutkinjom savjetnicom. Bob i supruga Jeannie nikada nisu govorili o pretrpljenom tragičnom gubitku iako je narastao procjep među njima. Uprkos uzajamnom poštovanju takve stvari ne mogu ostati neosviješćene dugov vremena. Upravo kada Bob skapira da ima šta da ponudi supruzi sem finansijske potpore za neobični hobi rađa se prilika za razgovorom i zajedničkim rastom. To se, spletom okolnosti, ispostavlja kao svojevrsni zaključak između supružnika jer Bob pri otkazu sa posla preživljava srčani udar od kojeg se ne oporavlja.
Niti je dramski složen odnos narušen fizičkim emocijama niti je priča ukaljana patetičnim epilogom. Život je okrutan i puno usamljenih ljudi nikada ne dobije priliku da izađe iz sijenke loših figura u biološkoj porodici ili da se, u slučaju Boba, frontalno suoče sa nemjerljivom tragedijom koja definiše ostatak života. U tom smislu bi se za dvoje prezimenjaka moglo reći da su srećni i povlašćeni što su uspjeli da sebi dokažu ličnu vrijednost. Biološki otac nesposobnost da voli plaća visokom cijenom pa mu je i premija da ostane sam u naselju za stare.
Priča odrastanja rediteljke Tracie Laymon zasnovana je na ličnim iskustvima kada je i sama naišla na nepoznatog muškaraca u potrazi za ocem. Smrt čovjeka koji joj je više značio od rođenog oca okrenula je svu patnju na Lily, pa joj i Jeannie daje spomenar zajedničke interakcije sa Bobom. Od njega joj je ostalo model kako da počne da gradi sebe. To je i prilika da isječe toksičnog ‘pravog’ Boba i prestane da živi u njegovoj sijenci. Konačno je u stanju da donese odluku i za sebe izabere kurs za savjetnicu i odustane od potrage za potvrdom spolja.
-
Near Orouet (1971)
Godišnji odmor za tri drugarice Joelle, Kareen i Caroline počinje na kraju sezone, prvog septembra. Kancelarijske obaveze brzo zamjenjuje kuća na plaži, valjanje po pijesku i osmišljavanje dnevnih aktivnosti koje bi ispunile spor prolazak vremena.
Ono što je najvažnije istaći je odsustvo tipičnog zapleta i odmor sa djevojkama postaje predmet interesovanja reditelja. Sve male, takoreći obredne sitnice sa ljetovanja čine taj momenat zaslužene pauze od posla veličanstvenim. Otvaranje škura zamandaljenih prozora, izbor soba, zajednički obroci kao uvertira u naredne aktivnosti, te provod, večere i ćakulanje od najtrivijalnijih do onih malo ozbljnijih tema.
Dani nekada samo prolijeću kao rukom odnešeni a nekada ništa ne može ispuniti slobodno vrijeme. Nenadani cimer u vidu Joellinog šefa Gilberta donosi djevojkama izlaz iz šablonizovane rutine. Zanimljivo je da je on predmet podsmijavanja i neumjesnih šala raspuštenih podivljalih djevojaka koje su na odmoru dale sebi oduška i ponašaju se kao maloljetne šiparice. Momka su smjestile u kuhinju i dozvoljavaju mu da spava sa njima u kuću ali i on ima svoju računicu prilikom boravka sa njom.
Prije svega, reditelj Rozier posjeduje zavidno strpljenje i poznavanje svakodnevice. Nema pokušaja da od običnih situacija napravi skrivene metafore niti ih opterećuje dramaturškim preokretima. Kamera ostaje uz likove dovoljno dugo da gledalac počinje osjećati ritam njihovog odmora. Vrijeme gubi svoju uobičajenu funkciju – dani više nisu podijeljeni obavezama nego sitnim zadovoljstvima, improvizacijom i neprestanim traženjem načina da se ispuni narednih nekoliko sati. Time se postiže osjećaj besciljnog ljetovanja i to iz ugla osnaženih, modernih žena koje sebi daju prijeko potrebnog oduška.
Posebno je zanimljivo što među tri protagonistkinje nema izražene hijerarhije niti individualne potrebe za dominacijom. Njihova prijateljska dinamika je faktički dokumentaristička; čas su nerazdvojne, čas se međusobno zadirkuju, ljute ili ignorišu, da bi već u sljedećem trenutku sve bilo zaboravljeno. Njihovi razgovori često djeluju potpuno nebitno i neprestano kikotanje može zvučati iritantno, ali upravo kroz takve sitnice Rozier gradi osjećaj bliskosti. Gledalac ne upoznaje njihove životne priče kroz velika priznanja, već kroz način na koji provode vrijeme zajedno.
Ni Gilbert nije iskorišćen kao klasični katalizator romantične radnje. Njegovo prisustvo tek neznatno pomjera ravnotežu među djevojkama, donoseći povremenu ljubomoru, flert ili nelagodu, ali priča nikada ne napušta osnovnu ideju. Ljubavne tenzije ostaju samo još jedna epizoda u nizu događaja koji jednako brzo dolaze i prolaze, baš kao ljetnji dani koji se čine beskrajnim dok traju, a nestanu prije nego što ih postanemo svjesni.
Sve ovo može djelovati zahtjevno onima koji očekuju jasno vođenu priču i snažan konflikt. Rozier svjesno odbacuje takvu dramaturgiju i gradi film oko atmosfere, ritma i spontanosti. Iz tog razloga njegovo ostvarenje ostavlja utisak autentičnog, fragmentisanog sjećanja na ljetovanje, a ne fikcije koja pokušava da ga imitira. Ovakav pristup svakodnevici kasnije će pronaći odjek i u drugim ostvarenjima francuskog filma sedamdesetih. Kada se odmor završi, ne ostaje osjećaj da smo ispratili veliku priču, već da smo neko vrijeme živjeli zajedno sa ovim likovima – i upravo u toj nepretencioznosti krije se najveći kvalitet filma.
Dok Jacques Rivette u Céline and Julie Go Boating bezbrižno žensko druženje odvodi u fantastične i metafilmske vode, Rozier ostaje čvrsto ukorijenjen u stvarnosti. Njegove junakinje nemaju potrebu da pobjegnu u maštu kako bi pronašle slobodu; dovoljno im je nekoliko sedmica udaljenosti od kancelarije, porodičnih očekivanja i ustaljene rutine. Upravo zbog toga i priča o kasnom ljetnjem odmoru djeluje kao prethodnik kasnijih koji prijateljstvo među ženama posmatraju kao zasebnu temu, a ne samo kao uvod u ljubavnu priču ili melodramu.
