-
Don’t Open Till Christmas (1984)
Bezbjednost graðana Londona je ugrožena pojavom serijskog ubice, a nije riječ o Jack the Ripperu. Prazničnu atmosferu narušava ubica Deda Mrazova a motiv ostaje nepoznat. Sumnja pada na Cliff Boyda dok se njegova djevojka Kate suočava sa gubitkom oca. Detektiv Harris i poručnik Powell su jedini koji se ubici mogu naći na putu. Ubrzo i to biva dovedeno u pitanje kada se novinar Giles namerači da otkrije tajnu detetktiva Harrisa. Kako će se razmrsiti ovo klupko ostaje nepoznanica do samog kraja, isto kao i sadržaj paketa koji je glavni detektiv na slučaju dobio od nepoznatog pošiljaoca.
Veliki broj ubistava živopisno je dočaran skromnim efektima, a oružja kojim su počinjena variraju od hladnog oružja poput žice, noža, britve i koplja do pištolja i roštilja za pečenja kestena. Crveno odijelo Deda Mraza postaje simbol smrti a likovi ispod brade i kape dostojni su prezira da ih je teško sažaljevati. Jedina humanizovana žrtva je Katin otac da bi se oko nje i njenog momka vrtjela cijela priča.
Naravno da policija tapka u mraku i istražitelji osjećaju pritisak nareðenih što daje elemente proceduralne drame. Gluma je najblaže rečeno osrednja i priča je neujednačenog ritma pa djeluje da su ubistva samo haotično poreðana bez posebnog reda i smisla. Teško je povjerovati u romantični podzaplet izmeðu Harrisa i Kate, što zbog neuvjerljive glume, što zbog razlike u godinama i rupa u scenariju.
Nekoliko tragova nas namjerno usmjerava u pogrešnom pravcu kao u pravoj istrazi serije zločina, ali rasplet treba vidjeti da bi se uvjerili da je stvarno istinit. Priča o traumi iz djetinstva toliko je nebulozna da je groteskna, a epilog je, najblaže rečeno, bombastičan. Razrješenje praktično ne postoji. Ubica posmatra žrtve iz prvog lica pa se može govoriti i elementima karakterističnim za giallo / slešer podžanr.
Soundtrack je bogat synth temama i izlišnom dozom ničim izazvane golotinje. Muzika je vjerovatno najčvršći element filma. Synth teme nose i ritam i emociju i čine film interesantnim kada narativni elementi otkažu. Neskladnost postaje glavna odlika – scene se ponekad zalijepe jedna za drugu bez logike, kao da reditelj nije mogao da se odluči da li prvi slešer, policijsku dramu ili karneval apsurda. Powellov pogled kad shvati da mu novinar nudi pomoć u istrazi — to nije gluma, to je čovjek koji izgleda kao da se pita zašto je prihvatio ulogu. Cliff izgleda kriv čim se pojavi, ali ne kriv kao lik koji nešto krije nego kao glumac koji izrazom loca odaje da je tog dana zakasnio na set. Katina ljubomora, gnijev ka partneru i cijukanje sa istražiteljem su očajni. Sve ovo stvara neplaniranu, ali simpatičnu nesigurnost — nikad ne znamo ko će se pojaviti, nestati, ili poginuti u idućih pet minuta.
London u vrijeme praznika djeluje kao savršeno haotična postavka – od tržnih centara, preko kuće strave do pozornice na kojoj nastupa Caroline Munro u kratkoj (muzičkoj) roli. Cliff i Kate se mogu protumačiti kao lažni protagonisti jer jedno od njih postaje žrtva, a o drugom nema ni spomena u traljavom razrješenju. Treba pogledati istini u oči i priznati da je ovaj naslov legendaran zbog ubijanja pijanih Deda Mrazova i očajne glume niske produkcije, sa dovoljno šokatnih trenutaka da dostigne kultni status.
-
Die My Love (2025)
Preseljenje u kuću nedavno preminulog Jacksonovog strica idealna je osnova za zajednički život sa suprugom Grace, doduše, daleko od njihovog New Yorka. Krajolik ukazuje na izolovanost i izostanak bilo kakvih urbanih naseobina ali ljubav je dovoljna pokretačka energija mladog para. Barem u početku, dok ne iščili početna mladenačka euforija. Ništa od njegovog seta bubnjeva u ćošku a i njen veliki američki roman stagnira.
Roðenje sina donosi radikalnu promjenu u dinamici odnosa i novopečena majka ima problema da se vrati svom životu a suprugovo odbijanje ne doprinosi da se osjeća poželjno. Pukim samozadovoljavanjem ne može da utoli svoje animalističke nagone a simboli narušenog psihičkog zdravlja mogu se vidjeti u svakoj dnevnoj rutini. Dok kapa mastilo po papiru miješa joj se naviruće mlijeko iz dojki u veoma grafičkoj metafori mentalne deteorioracije a nedostatak gradskog života na koji je navikla prikazan je ponavljajućom vizijom motoriste u daljini.
Jackson samo u odreðenoj mjeri pokazuje razumijevanje za zdravlje supruge – on se brzo vratio poslu i obavezama nevezanim za kućne poslove i zbog toga može da sačuva razum. Iako nikada nije prikazan čin prevare različita pakovanja kondoma u pretincu sugerišu švrljanje sa strane koje nije samo puka Graceina paranoična projekcija. Još jednom je muškarac bezosjećajan za partnerkine tegobe i dovoljno sebičan i nezahvalan zato što brine o njihovom djetetu.
Suprostavljena mladoj majci je Pam, Jacksonova majka koja je nedavno ostala bez supruga i ima problem da nastavi dalje sa životom. Nemirenje sa stvarnošću reflektovano je preslaganjem stvari pokojnog Jacksonovog oca i mjesečarenjem. Ipak je ona ta koja ima više razumijevanja za Graceine tegobe zato što ih je i sama osjetila. Majčinska zaštinička priroda joj ne daje da je do kraja podrži i Grace ostaje okovana prirodom i svojim najmračnijim mislima. Prinudna institutializacija ne donosi boljitak i vrijeme je da preispita odnose sa muškarcem u kojeg je nekad bila zaljubljena. Vatra koja proždire šumu sa početka znatno je zlokobnija od metafore i labilna tragična junakinja joj se svojevoljno prepušta kada više ne vidi izlaz iz tame svoje podsvijesti.
Nije strana tema pomračene psihe rediteljki Lynn Ramsay – od početaka i odrastanja u smećem zatrpanom Škotskom u Ratcatcheru, preko Morvern Callar i njene Božićne tragedije do roditelja koji ne znaju odakle im puca od postupaka sina u We Need to Talk About Kevin. Ne iznenaðuje ni izbor teme ni perfektna analiza postporoðajne depresije jer je na scenariju radila sa još tri dame. Ostatak posla maestralno je odradila Jennifer Lawrence uz podršku Roberta Pattisona, Sissy Spacek i Nick Noltea. Grace ostaje sama — ne kao simbol ili studija slučaja, već kao žena kojoj ljubav nije bila dovoljna da preživi sopstveni um.
-
Eat the Night (2024)
Otvoreni svijet video igrica omogućava igraču beskonačne sate uživanja, a sve je uzdignuto na veći nivo sa jedinstvenim online ugođajem. Udio gejminga u životima ljudi je nemjerljiv i nepobitan – mladić sa degenerativnim mišićnim oboljenjem nije bio u mogućnosti da spozna spoljni svijet pa je oko sebe okupio čitavu zajednicu ljudi, kao što je zabilježeno u jedinstvenom The Remarkable Life of Ibelin (2024). Grupa dokonih filmskih stvaraoca u periodu covid zaključavanja je organizovala postavku Šekspirovog Hamleta u GTA online svijetu (sa sve audicijima, probama i usaglašavanjem slobodnog vremena glumačke postavke) u neponovoljivom Grand Theft Hamlet (2024).
Virtuelni prostor slash and hack igrice Darknoon je jedini prostor u kojoj mlada i asocijalna Apo ima priliku da se iskaže. Na igru ju je navukao stariji Pablo koji je malo bolje prilagođen ali njegov društveni život je vezan sa proizvodnjom i dilovanjem ekstazija. Kada dođe u sukob oko teritorije sa lokalnim kriminalcima kao pomoć angažuje Nighta koji mu se priključuje u potrazi za lakom zaradom. Saradnje između dvojice je toliko dobra da brzo stupaju u intenzivnu emotivnu vezu i zaljubljuju se jedan u drugog, dok neprilagođena Apo iščekuje neminovno gašenje servera zakazano za zimsku kratkodnevnicu.
Priča u stvarnosti manje je zanimljiva od one koja se dešava na kompjuteru – banda želi da istjera svoje po svaku cijenu i namještaju Pabla koji završava u zatvor. Ionako ljubomorna i od stvarnog svijeta otkačena sestra ima problem da se poveže sa bilo kim, a naročito sa čovjekom kojeg smatra odgovornim za odvajanje od brata. Night pronalazi okolni način da joj se nađe na njenom terenu, unutar Darknoona i ponudi joj neophodnu utjehu i prijateljstvo koje joj je očajnički potrebno.
Night je najčistija figura u čitavoj priči – dok je Apo puna tinejdžerskog bijesa a Pablo gorčine ka cijelom svijetu on ni u osveti ne može da ostane dosljedan. U kući kriminalaca se sažaljeva na oca vođe bande i umjesto da je zapali kako je planirao on starcu vezanom za krevet pruža utjehu. Njegova funcija u ovom svijetu je da daje a svoju dobronamjernost skupo plaća teškim batinama koje ga trajno vezuju za krevet u životima onih koje je dodirnuo ostaje nemjerljiva praznina.
Doček kraja igrice i gašenja toliko voljene igrice može se posmatrati kao životna neumitnost – bilo smrti, bilo prelaska na sljedeći nivo – u slučaju Apo odrastanja, a u slučaju Pabla preuzimanje odgovornosti. Odsustvo očinske figure zauzete putovanjima i očigledan nedostatak majke ne mogu poslužiti kao izgovor za izbjegavanje suočavanja sa problemima. Kraj dolazi naglo i bez najave, sve se zamrzava, ostaje prazan ekran i jedino što preostaje junacima da nastave dalje ili se prepuste bujici letargičnosti. Night, za razliku od brata i sestre nije te sreće da više može da bira, ali je on je za života svjesno izabrao život i njegovu pozitivnu stranu. Epilog u kojem zmija, Pablov ljubimac, leži mrtva u terarijumu ni za njega ne najavljuje boju sudbinu od života u zatvoru nakon impulsivno počinjene osvete. Jedino ostaje nada da je Apo izvukla lekciju iz metaforičkog umiranja u igrici i smogla snage da se uhvati u koštac sa nadolazećim problemima.
Nedostatak bolje karakterizacije i plitku priču nadomještava magična uloga svijeta igrica u kojem je sve moguće i potvrđuje da je slobodu moguće naći na mjestima na kojima se najmanje nadamo. Sivilo urbanog gradskog jezera i sveopšti turobni tonovi potpuno zasjenjuju činjenicu o dolazećim praznicima i koliko svi protagonisti, uključujući i nedovoljno razrađene članove bande imaju malo razloga za bilo kakvu životnu radost. Usljed takvog način izolacije povratak šlajštećim bojama virtuelnog svijeta djeluje još eksplozivnije i čini izolaciju opravdanom ali ne do te mjere da se zanemari stvarnost.
-
On Body and Soul (2017)
Zimski pokrivač u šumi ne smeta paru jelena da bezbrižno spokojno uživa u vanvremeneskom sadašnjem trenutku koji se više nikada neće ponoviti, kako samo životinje nagona znaju da opšte, bez pretenzija i pritajenih namjera; tranzitna životinja nakon rogate divljači, ponosa šume, je krava, znatno manje dopadljiva / agilna domaća životinja pripitomljena da služi čovjeku kao izvor mesa i mlijeka; konačno na vrhu lanca a na dnu skale sreće nalaze se ljudi, zaposleni u mesari.
Centralni lik je finansijski direktor Endre, čovjek u godinama sa ukočenog rukom, vidljivi hendikep koji mu pritiska ionako labilno samopouzdanje. Svoj posao obavlja často i pošteno, imajući na umu samo dobromit firme i kvalitet mesa. Nova kontrolorka kvaliteta je doktorka Maria koja unosi buru u inače ‘normalni’ kolektiv, jer je opsesivno kompulsivno vezana za čistoću, slijepo se pridržava visokih standarda i što joj je možda najteže oprostiti, ne uklapa se ni u jednoj sredini.
Jelenske slike i netaknuta divljina se smjenuju sa povratkom morbidnom poslu obrade mesa i pokušajem Endrea da uspostavi konekciju sa robotizovanom Mariom. Obijanje medicinskog ormarića i krađa sredstva za stimulans bikova pokreće policijsku istragu koja dalje vodi do spajanja šumskih scena sa realnošću. Endre i Maria dijele isti san u kojem zajedno trčkaraju po šumi. Naravno, u stvarnosti imaju problem da uspostave odnos, svako blokiran iz svojih razloga. Zajedničko sudbnosno sanjarenje može jedino da prestane ako na javi ispolje nespornu privlačnost. To je mnogo komplikovanije nego što se čini, naročito emocionalno učaurenih osoba kao što su oba junaka.
Endre je u lijepoj introvertnoj djevojci pronašao nešto na šta je želio da zaboravi, a to je iskreno osjećanje ljubavi; Maria, sa druge strane ne doživljava starijeg muškarca kao stereotipnog predstavnika ‘snažnijeg’ pola – sa njim se osjeća sigurno kada je najranjivija, u snu kada se ruši barijera između svjesnog i nesvjesnog. Sva nauka ovoga svijeta nije u stanju da objasni ljudski um i njegovo privlačno svojstvo sa drugim predstavnicima misaonih bića, što je jedini razlog zbog čega smo superiorni u odnosu na životinje.
Iskusna mađarska rediteljka Ildiko Eneyedi secira muški rod kroz Endrea, normalnog muškarca starog kova koji i dalje vjeruje u viteštvo, čast i dostojanstveno držanje. Njegovo vrijeme prolazi ali ne pridaje tome više pažnje nego što to radi njegov dugogodišnji kolega Jeno, mizogini seksualno opterećeni primjer onoga kakvim se muškarci ponašaju u čoporu, a tu je Šandor, superiorni muški primjer na vrhuncu snage, krcat testosterona i pokretačke energije karakteristične za mladost.
Pod strogom lupom su i dame koje su prikazane kao čvrste, senzualne žene koje drže do sebe. Maria, iako se ne može najbolje snaći u spoljnoj sredinom odiše spiritualnošću i spokojem karakterističnim za inteligentne povučene ljude. Psihičke tegobe su ozbiljne i sa njima treba delikatno postupati prema upustvima profesionalaca. Srećom snaga prave ljubavi spriječila je potencijalno nesrećni kraj. A sa ostvarenjem odnosa dolazi i spokoj u nesvjesnom dijelu bića, koje uvijek precizno šapuće razumu ono što želi.
-
Train Dreams (2025)
Osvajanje američkog kontinenta trajalo je dugo, a najveći doprinos spajanju dviju obala dala je izgradnja željeznica. Priroda neoskrnavljena ljudskim dodirom harmonično je bivstvovala sa domorocima koji su joj se divili i odnosi se prema njojnsa zahvalnošću i zasluženim poštovanjem. A onda je stvar u svoje ruke preuzeo samopozvani gost – bijeli čovjek nije bio tako uviđavan, naročito uz ubrzani naučno tehnološki napredak. Oteta zemlja ubrzo je postala poligon za izgradnju a sve pod okriljem progresa i društvenog boljitka.
Radnici kao što je glavni protagonista Robert Granier samo su poluge sistema vremena u kojem živi. Njemu zanat drvosječe predstavlja jedini izvor prihoda i mogućnost da izdržava svoju suprugu Gladys i nedavno rođenu ćerku Katie. Taj posao, uz opasnosti koje nosi, podrazumijeva i često odsustvo od kuće, što kontemplativnom i duhovonosti okrenutom mladiću naročito teško pada. Još kao mlad upoznao se sa nečovječnim odnosom prema manjina da bi i na samom gradilištu jedan od njegovih prijatelja Azijata brutalno platio cijenu neutemeljene optužbe za krađu. Odsijecanje stabala starih više od pola milenijuma takođe unosi u njemu unosi nemir i počinje da ima, ispostaviće se, snove koji su tragično predskazanje budućnosti.
Svako odsustvo od kuće oduzima mu bliskost sa djetetom koje je iz dana u dan sve veće i odaljava ga iz zagrljaja voljene žene. Zajednički planovi o radu na imanju su mu motivacija za poslednji sezonski angažman ali se sudbina okrutno našalila sa njim. Posljednji povratak kući ujedno je i tragičan – šumski požar je progutao kolibu sa suprugom i ćerkom i sve što je zatekao je plamena stihija u kojoj su dvije najvažnije osobe u njegovom životu nestale. Pokušaj povratka poslu drvosječe brzo odbacuje kao nekompatibilan sa sopstvenom ličnošću i idealima – uz pomoć dobronamjernog starosjedioca pregrmljuje najteže dane i uspijeva da nastavi dalje, napravivši dom na istom mjestu gdje mu je porodica stradala.
Efekat vatre u prirodi je pročišćavajući – koliko god njemu bilo teško zbog subjektivnog gubitka priroda se regeneriše i nastavlja da opstaje kao i hiljadama godina do sada. Upravo osluškivanje prirode i samotnjački život kojem se posvetio Robert donose mu uvide u ono što je slušao od starijeg kolege. Sve u prirodi je isprepletano beskonačno dugim nitima i svaka djelovanje se uzročno posljedično odražava na nešto drugo. Tako je i on uspio da izmogne snage da proživi srećan život u skladu sam sa sobom, uprkos sijenci gubitka koja ga nikada nije napustila. Ne prestaje da čuje njihove glasove i da iščekuje povratak koji se neće desiti. Lakog razrješenja i površnih odgovora nema – svako od nas živi u skladu sa sobom i svojom boli najbolje što umije i to je sva ovozemaljska filozofija.
Centralni junak nosi priču, a ostatak glumačke postave predstavlja komadiće slagalice u njegovom mozaiku. Bio to Clifton Collins koji se pojavi na svega par minuta, William H. Macy koji ima zapaženiju epizodu ili Kerry Condon koja posmatra teren u naučne svrhe; oni su tu kao fragmenti, uspomene ili putokazi koji mu pokazuju ispravnost sopstvenih misli. Rober funkcioniše kao ogledalo jedne SAD koje više nema – sva divljina i misticizam su iščezli i ustupili mjesto razumu. Ali za one koji pažljivo osluškuju zvuke prirode nepogrješivo mogu dopru do suštinske i neraskidive povezanosti između čovjeka i prirode. Završnica je adekvatna, uz originalnu pjesmu Nick Cavea, istog naslova kao i film, koja govori o junakovoj životnoj odiseji:
I’ve seen a grizzly big as a house
Walk across an open plain
Heard of a boy called Elvis something
Whose voice could drive young girls insane
I’ve seen a man from a mile away
Shoot a bobcat through the brain but
Lately, I’ve been having dreams, crazy dreams I can’t explain
A woman standing in a field of flowers
And a screaming locomotive train
Crazy dreams that go on for hours
And I can’t begin to tell you how that feels
I’ve seen an elk with twisted antlers
Throw bright lightning across the sky
Seen a man with a broken curse
Leap from a bridge and try to fly
And I’ve seen a boy who was a dog
Who became a man who forgot to die
Lately, I’ve been having dreams, crazy dreams I can’t explain
A woman standing in a field of flowers and
Screaming locomotive train
Crazy dreams that go on for hours
And I can’t begin to tell you how that feels
The space that connects me where I am now
To the place where I’ll one day be
It’s measured in the words that we speak
And the strange and wondrous things I’ve seen
It’s measured in truth, it’s measured in love
Measured in a tendency to pain
It’s measured by a girl in a field of flowers
Screaming, “Dream of a midnight train”
This has been going on for years, years
And years and years and years and years and years and years and years
I can’t begin to tell you how that feels
-
Time to Love (1965)
Prinčeva (Adalar) ostrva čine arhipelag od devet malih ostrva u Mramornom moru, nedaleko od jugoistočne obale Istanbula. Od devet ostrva, četiri su naseljena a preostalih pet su uglavnom nenaseljena i sačuvana od ljudskog dodira. U vizantijskim izvorima nazivana su i „Đavolja ostrva“, u srednjem vijeku su služila kao mjesta izgnanstva za plemstvo i crkvene velikodostojnike (otuda i današnji naziv). Tokom osmanske ere postala su omiljeno ljetovalište imućnijih građana – Grka, Jermena, Jevreja i Turaka. Da bi sačuvala svoj mir i autohtoni karakter, ostrva zabranjuju saobraćaj privatnih motornih vozila. Glavna prevozna sredstva su električni kombiji, bicikli i tradicionalna kočijaška zaprega sa konjima.
Duge i obilne padavine tokom jeseni u ostvrskom ljetovalištu nisu iznenađenje ali se na njih teško priviknuti. Mladi čovjek dokolicu kida dugim šetnjama, preskače kapiju i u jednoj od vila sjedi ispred slike djevojke. Naslikana je u krupnom planu i Halil se gubi u njenim očima u dugim kontemplativnim trenucima koji mu predstavljaju najveće zadovoljstvo. Toliko je očaran licem sa portreta da ni ne primijeti kada ga iz zanesenosti trgne vlasnica vile i stvarna djevojka u čijim se crtama lica zagubio.
Marel je opčinjena čistotom Halilove ljubavi koji je toliko zadubljen u portret da odbacuje ideju o odnosu sa stvarnom osobom. Uzajamnu privlačnost je nemoguće osporiti ali nikako da se pogodi savršeni tajming; kada se on odvaži na iskorak ona je već otišla uvrijeđena njegovim pređašnjoj zadrtoj viziji o ljubavi. Srećom po glavnog junaka stariji kolega sa kojim provodi trenutke u poslu i u relaksaciji je dovoljno razuman da skrene pažnju mladiću na preispitivanje svojih odluka.
Romansa je toliko opipljiva u vazduhu i shvatanje da se ona neće desiti je utoliko teže. Junaci su naizmjenično prikazani zadubljeni u duboko razmišljanje – da li je moguće savladati činjenicu da dolaze iz različitih svjetova, jer on je obični radnik a ona je rođena u imućnoj porodici naviknutoj na luksuz. Marelin vjerenik Basir nije raspoložen da dijeli ženu sa nepoznatim muškarcem. Da li se Halilova uzdržanost može protumačiti kao nedostatak iskustva u emocionalnim odnosima ili je on cijelo vrijeme svjestan da nikada neće moći biti zajedno pa mu je lakše da voli portret na zidu koji će mu uvijek pružati ono što od hladnog komada uramljenog platna može i da očekuje?
Početna ljubavna euforija i vrijeme koje kvalitetno provode zajedno ih tjera da zaborave na probleme koja njihova veza u stvarnosti nosi. Oni nikada nisu oskrnavili svoj odnos ostvarenjem površno banalnog fizičkog kontakta, već samo uživajući u uzajamnoj ljubavi i povjerenju prepušteni ambijentu nedirnute prirode, bilo da je riječ o pješčanoj plaži ili gustoj četinarskoj šumi iza koje je ušuškano mirno jezero.
Karakterizacija dvoje nesuđenih ljubavnika je fenomenalna jer je priča svedena samo na njih dvoje. Muzika igra ogromnu ulogu u svijetu oboje a i kao još jedan narativni element – Meral preslušava ploče velikih kompozitora dok čežljivo gleda kroz prozor u daljinu, a Moustafa nakon večeri uz pokoje piće demonstira svoje umijeće u sviranju uda dok Halil posmatra sliku svoje voljene dragane. Svaki ugao kamere, njeno kretanje kao i kretanja glumaca u scenama je svojevrsni narativni element koji priču čini dinamičnom i pitkom iako nema konkretne radnje.
Reditelj Metin Erksan perfektno dočarava bajkovitu ljubavnu priču koju bojaju zvukovi sinfonijskog orksetra. Film nikada nije prikazan u bioskopu zato što nikada nije pronašao distributera pa je naslov čamio u policama dok se Mubi nije odlučio za restauraciju čime je udahno novi život poetskoj priči o pravoj ljubavi, koja zbog svoje čistote mora ostati nesrećna.
-
Girl Slaves of Morgana Le Fay (1971)
Jezivi patuljak Gurth recituje kaznu neznanoj ženi na suđenju u drevnim vremenima prije nego što se naglo prebacimo u sadašnjost, sa dvije prijateljice Annom i Francoise, koje su se namjerile na odmor u seoskom području. Upozorenja koja dobijaju od mještana shvataju kao praznovjerje a nestanak goriva nakon što su zalutale u mračnu šumu primorava ih da noć provedu zajedno u štali pokraj puta.
Francoise se budi i ne zatiče svoju prisnu prijateljicu pored sebe. U jurnjavi za patuljkom jezivog ponašanja dolazi do čamca koji sam plovi i odvodi je do hrida gdje je dočekuju tri djevojke, štićenice Morgane Le Fay, vlasnice dvorca pokraj jezera. Ubrzo junakinja shvata da se nalazi u nekom čudnom međusvijetu u kojem glavna čarobnica vlada i manipuliše lijepim djevojkama da se u njenu korist odreknu svojih duša – zauzvrat dobijaju vječnu ljepotu i mladalačke crte lice.
Vlasnica dvorca je plod mašte iz drevnih legendi – Morgana Le Fay često simbolizuje moćnu, nezavisnu žensku figuru koja se bori protiv patrijarhalnih struktura. Njena uloga čarobnice i povezanost s prirodom povezuju je sa starim paganskim tradicijama. Njeno ime “Le Fay” znači “vila” ili “čarobnica” na starofrancuskom, što naglašava njene magične sposobnosti. Zaista, cijela šuma, sav prostor u kojem se zadesila Francoise je igralište moćne čarobnice, a sve sa krajnjim ciljem – povećanjem kolekcija ljudskih duša. U teoriji, njene namjere djeluju surovo ali, ako se uzme u obzir sloboda i tretman koji uživaju djevojke, saradnja sa vješticom i ne djeluje tako loše.
Savremeno doba donosi novu tačku gledište iz koje se posmatraju žene koje su se smatrale otpadnicama društva ili su štrčale kao pojedinke. Snažna Morgana napravila je svojevrsno utočište za sve žene koje joj se zakunu na vjernost. Iako žive u određenoj vrsti staklenog kaveza čulni užici, slobodna misao i usavršavanje vještina nude mnogo više prilika nego stvarni svijet.
Gotskim enterijerima kroz koje se kreću golišave sledbenice Morgane suprostavljeni su tmurni, spoljni prirodni ambijenti kojima je zamak okružen. Raskoš života na dvoru paralelno je oslikana sa razvratnim zadovoljavanjem fizičkih potreba i sa dvorskim intrigama koje neizbježno vladaju čak i među vječno mladim ženama. Kao najveća mana mogao bi da se navede nedostatak racionalne povezanovsti ovog svijeta zarobljenog u vremenu i sadašnjosti.
Spori ritam radnje i nedostatak fabule u tradicionalnom smislu može se opravdati snažnom surealnom atmosferom, velom misterija koja prekriva razumne misli Francoise, junakinje koja život živi utemeljen u razumu. Jedini muškarac na filmu Gurth je dostojan prezira zbog svog odnosa prema damama, ali nesrećna ljubav ka gazdarici koja koristi svaku priliku da ga uvrijedi daje mu priliku da kroz ličnu žrtvu doživi iskupljenje i makar malo lične satisfakcije.
Snažan je i sveprisutan homoerotski motiv karakterističan za eurosleaze naslove velikih majstora vremena kao što su Laraz i Rolin. Prvi dugometražnom igrani film francuski reditelj Bruno Gantillon snima na talasu seksualnih revolucija, osvješćavanja viševjekovne represije koja je donijela toliko tragedija u prošlosti. Morgana nije u tipičnom smislu riječi antagonistkinja zato što žena daje priliku mladim djevojkama da zadovolje svoje sujete i ostanu zauvjek mlade. Dobrovoljni povratak i glavne junakinje nakon dugog i iscrpljujućeg bjekstva je jasna subjektivna vjera u ispravnost uvrnutog sistema vrijednosti domaćice zamka.
-
Frankenstein (2025)
Okovan ledom danski brod se probija ka Sjevernom Polu i kapetanu ne pada napamet da kapitulira i odustane od svoje istraživačke misije. Fanatična ustremljenost ka nedostižnom cilju po svaku cijenu služi kao postavka pozornice za upoznavanje glavnih protagonista – nakon eksplozije spasavaju povrijeđenog Victora, a zatim se upoznaju i sa njegovim progoniteljem, nadljudski jakim stvorenjem koje je žedno njegove krvi.
Kapetan sluša priču genijalnog hirurga kojem je ambicija da nadvlada smrt determinisala život još od djetinjstva, kada je izgubio majku, a za taj događaj okrivio oca kojeg je zlostavljao. Pun sebe Victor natrljava na nos svoju ambiciju ljekarima koji, zgroženi njegovom idejom i metodom radu mu oduzimaju licencu. Srećom po njega, tu je ratni profiter Harlander (dodat lik kojeg nema u knjizi), voljan da pogura njegov naučni rad, a sve za uslugu koju ću mu nekad zatražiti u budućnosti. Harlander je igrom slučaja i stric Elisabeth, vjerenice Victorovog brata Williama prema kojoj hirurg automatski osjeća magnetsku privlačnost i ne zazire od flertovanja sa budućom bratovom suprugom.
Egomanijakalni doktor sve podređuje svojim opitima i njegovoj nezaježljivosti nema kraja; dok mu brat obezbjeđuju skupocjenu opremu on pokušava da mu otme vjerenicu. Kada i konačno uspije da obezbijedi sve uslove koji zadovoljavaju njegove stroge kriterijume ulazi u otvoreni sukob sa Harlander koji bi želio da spase mozak od svoga sifilisom zaraženog tijela i smjesta ga u Victorovu kreaciju. Dva pomračena uma se sukobljavaju sa tragičnim ishodom po sponzora a uspjeh eksperimenta Victora baca u depresiju – savladao je smrt, ali ne zna, kao što nikada nije ni znao šta bi sa životom.
Kao i romanu spisateljke Meri Šeli slušamo prvo priču doktora, a onda i bića koje je oživio. Za razliku od Victorove percepcije da je to stvorenje čudovište bez mozga i sposobnosti razmišljanja; njegova kreacija je potpuno svjesna i sposobna da uči i promišlja. Mnogo je lucidniji od svog stvoritelja jer zna da će ga slomiti breme kojim ga je oživljavanjem natovario bolesni genije. Sve što od njega želi je da mu sačini saputnicu a kada to odbije i svojim zvjerstvom oduzme život Elisabethi i tragično strada brat William pretvara ga u lovinu i čudovište gore od onoga koje je stvorio.
Sve što je mrzio u vezi svog oca sada determiniše njegov karakter. Tek kada čuje priču svoga silom oživljenog čeda, nakon svih pretrpljenjih unutrašnjih poraza i realnih gubitaka dolazi mu do glave monstruoznost sopstvenih postupaka – htio je da izigrava boga i prolongira smrt, a sve što je posijao bila je upravo smrt, razaranje i netrepeljivost ka životu. Priča tvorca i stvorenja otvara oči kapetanu da postoje preče stvari od slijepe ambicije ostvarenja cilja – to su životi njegovih članova posade, dok Frankenštajnovo stvorenje nastavlja da luta lednicima i podsjeća na izopačenost ljudske želje da naukom pokori prirodu.
Sitne promjene u odnosu na roman mogu se prepisati umjetničkoj interpretaciji i svrsishodnosti za fabulu. Dehumanizacija Victora prva je bitna razlika u odnosu na originalni materijal – kajanje doktora u filmu dolazi prekasno da bi u gledaocima izazvalo saosjećanje. Odnos sa ocem reditelj je modifikovao i brižljivog oca iz romana zamijenio sadističkim hirurgom da bi opravdao Victorovu motivaciju. Uloga Elisabeth u filmu je da reflektuje odraze tvorca i njegovog stvorenja – prava priroda obojice je suprotna od spoljašnjeg i gleda. Uglaðeni doktor je stvarna zvijer, a nakaradno stvorenje oličenje dobrote i čednosti.
Izlišno je komentarisati vizualni aspekt Del Torrove uvijek opčinjavajuće kinematografije – ono što raduje je povratak horor korijenima nakon umjereno uspješnog Nightmare Alleya. XIX vijek je savršeno područje i da se vrati svojim prvobitnim skalamerijama nalik onima iz debitantskog Cronosa pa obožavaoci njegovog opusa sa pravom mogu da uživaju u ovoj poslastici direktno dostupnoj na Netflix platformi. Bogata glumačka trupa predvođena je Jacob Elordijem koji čudovištu udahnjuje humanu crtu i Oscar Isaacom koji vjerodostojno oslikava zanesenog fanatika iz naslova.
-
Aquarius (2016)
Još jednom reditelj Cleber Mendonca Filho koristi svoj bogati rodni kraj u Recifeu kao poprište spore drame sa Dona Clarom u centralnoj ulozi. Kao i u prethodnom ostvarenju Neighboring Sounds radnja je podijeljena po poglavljima a svako više otkrivaju ličnost penzionisane novinarke sa istančanim muzičkim ukusom.
Prvo poglavlje pod nazivom Clara’s hair smješteno je u 1980-u, na proslavi rođendana tetke Lucije gdje kratko podšišana glavna junakinja sa društvom na plaži sluša Queen. Tokom emocionalne zdravice saznajemo više o još jednoj brojnoj južnoameričkoj porodici: Luciji pred očima prolaze eksplicitni trenuci iz burne mladosti i zaključujemo da se radi savremenoj ženi; Clarin suprug je zahvalan za njeno zdravlje i trenutak se obilježava pjesmom koja vodi direktno u sadašnjost, u junakinjin moderni apartman sa pogledom na more. Kosa je porasla i bujna se talasa preko leđa dobrostojeće gospođe koja uživa u svom zlatnom dobu.
Lokacija njenog apartmana je magnet za investitore, prestižnu kompaniju koja je kupila sve stanove u njenoj zgradi. Bogati djed i unuk, vlasnici kompanije, lažno prijateljski naklonjeni pokušavaju da je nagovore da proda stan ali sentimentalna vezanost za mjesto gdje je sa, sad već pokojnim suprugom provela veći dio života, jača je od bilo koje ponude pretencioznih kapitalista. Tu počinje i prestaje sav zaplet u tipičnom smislu – spori dani nalik jedan drugome prolaze a investitori otkrivaju svoje karte i počinju sa prljavom igrom ne bi li istjerali ‘problematičnu’ stariju gospođa koja im stoji na putu basnoslovnog profita.
U drugom poglavlju Clara’s love upoznajemo i njenu emocionalnu stranu – vrijeme provodi sa porodicom i unučadima; naročito joj je drag bratov sin sa kojim razgovara o muzici i mladalačkoj ljubavi. Situacija koja eskalira sa lukavo nasrtljivim investitorima pokazuje stameno junakinjino lice, spremno da se susprostavi svima da bi odbranila svoje jedinstveno stanovište posmatranja. Po cijeni da svi u njenoj okolini posumnjaju u njen razum i obilježe je kao izlapjelu staricu. Oma kao lični izazov shvata sukob sa drskim imućnim preduzetnicima i u završnom dijelu Clara’s Cancer im pokazuje da se u životu suočila sa mnogo ozbiljnijim problemom od para nasrtljivih kapitalista.
Termiti koji uništavaju sve što im se nađe na putu su simbol za ekstremne desničare koji su postepeno razorili brazilsko društvo i neustavno smijenili zakonitu izabranu predsjednicu Dhilmu Rusoff (i ona je bila u zatvoru 70-ih kao tetka Lucia iz uvodnih događaja). Zato ni ne čudi frustracija i nezadovoljstvo prikazanim u filmu i izostanak iz nacionalne selekcije kandidata za Oskara. Za više informacija o stanju u brazilskom društvu i prilikama nastalim iz podmetnute korupcionaške afere radničkim predstvnicima pogledati Edge of Democracy i Apocalypse in Tropics rediteljke Petre Coste (oba dostupna na Netflixu).
Fluidnost priče u kojoj se ništa ne dešava odlika je velikih majstora kinematografije pa imamo još jedno dramsko remek djelo praktično u realnom vremenu. Soniu Bragu je uživanje posmatrati u svoj svojoj glumačkom raskoši i diviti se njenoj zavidnoj ljepoti u poznim godinama. Gubitak dojke junakinje koju tumači nije umanjio njen seksipil a seksualni nagon gospođi jednako dobro funkcioniše kao i razum. Stan je pored bitnog dijela u zapletu i poprište događaja i česte su različite muzičke podloge u kojima Clara uživa sa svojim gostima ili sama. Naročito je zanimljiv njen pogled na skupljanje starih ploča kao čitanje poruka u boci.
-
Pacifiction (2022)
Pri spomenu tropskih ostrva u glavama pojedinca je obično idilična slika dugih pješčanih plaža o koje lupkaju besprekorno čisti talasi, a cijeli prizor je okupan ljubičastim zracima zalazećeg / izlazećeg sunca. Takva percepcija je apsolutno opravdana ali to je samo površina. Najljepše destinacije svijeta obično su zemlje trećeg svijeta, a gdje je siromaštvo, tu su kolonijalne / imperijalne sile spremne da izguraju svoje interese. Takva je situacija i sa Tahitijem gdje je visoki predstavnik francuske vlade najvažnija figura među ostrvljanima.
De Ruller u bijelom odijelu i modernom mercedesu obilazi poslodavce i uticajne ljude koji svi traže njegovu pomoć, a on zadovoljno trlja ruke i u maniru vrsnog političara sarađuje sa svima. Nikada ne povišuje ton a svi znaju da mu ovlašćenje koje ima daje praktično neograničenu moć. Komplikacija u njegovom i životu ljudi koji su povezani sa ostrvom nastaje kada procure glasine o potencijalnim nuklearnim probama koje bi upropastile pitoresknu obalu Pacifika. Od toga trenutka kreće bespoštedna diplomatska borba i pregovori sa svakom stranom u pokušaju da dođu do tačnih informacija, kao i do izbora poteza koji se mogu preduzeti u situaciju koja se uistinu doima beznadežnom.
Lokalci su spremni da preuzmu ekstremne mjere, naravno poduprti stranim agentima; glavni kandidat za gradonačelnika ne zna ništa o tome dok brine o rezultatima novih izbora; admiral mornarice zadužen za sprovođenje spomenutih vježbi sve drži u tajnosti dok se u noćnom klubu sladi sa dobro građenim, oskudno odjevenim momcima . Vlasnik noćnog kluba i sumnjivog bordela nalik na onaj iz Fassbinderovog Querellea ima svoju računicu a De Ruller svojim uticajem okuplja tim ljudi i radi na prikupljanju egzaktnih informacija.
Sa razlogom je visoki komesar centralna ličnost ovog sporo rasplićućeg političkog trilera – dovoljno je dugo u politici da je apsolutno svjestan nepovoljnog položaja u koji je doveden glasinama koje su sigurno više od toga. Spreman je da ustukne pred moćnicima jer u igri velikih sila i nuklearnom ratu nema pobjednika. Toga ne čini ni voljenim ni popularnim ali u politici i racionalnom rasuđivanju, kako i sam kaže, nema mjesta za emocije. U sastancima sa svim predstavnicima on je taj koji drži slovo i rijetko ostavlja prostora za sagovornike – silna moć koju uživa svojim položajem daje mu za pravo da se tako postavi a oni koji se usude da se usprotive nalaze naspram njegovog nišana. Zrnce humanosti se nazire prilikom truda da utvrdi istinitost glasina o nuklearnom naoružanju ali ne krije da to radi zbog ličnih interesa. Magimel svojom zadivljujućom izvedbom na ramenima nosi priču koju je napisao i režirao reditelj Albert Serra.
Dugi kadrovi pacifičkog raja, uživanja u restoranima i noćnim klubovima suprostavljeni su sablasnim pregovorima iza pozornice o sudbini ostrva i njenih žitelja. Sijenka nuklearne katastrofe koja se nadvija nad rajskim ostrvom utoliko je strašnija zbog toga što destrukciju donose upravo oni koji ostrvo koriste za zadovoljavanje svojih površnih strasti. Tempo i estetska hladnoća mnogim gledaocima može djelovati pretenciozno ili zamorno, pa bi publika željna akcija i tipičnog razrješenja trebala da izbjegava ovaj naslov.
Polako razgrađivanje atmosfere i politička alegorija je zadovoljavajuća za poznavaoce francuske kinematografije Novog talasa i rasprave o kolonijalizmu i etici turizma. Sumoran kraj ostavlja stvari nerazjašnjenima a opet dovoljno jasnim da nakon testa (koji nije test nego se spremaju da bace pravu bombu) ništa više neće biti isto, pa su napori i dvostruke igre pojedinaca bile uzaludne. Za tumačenje završnice možda je najadekvatnije citirati Princeovu Sign of the Times: ‘When the night falls and if the bomb falls will anyone see the dawn?’
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 