-
Hunger (2023)
Visok nivo kompetitivnosti koji vlada u svijetu kulinarstva potpuno je kontradiktoran pravoj prirodi pripreme hrane za preživljavanje i za ispunjavanje porodične trpeze. Važnost porodičnih recepata i tradicija zajedničkog familijarnog obroka bila je predmet kinematografije od tajvanskog Eat, Drink, Man, Woman do afroameričkog Soul Fooda. U svim kulturama ritualni objedi jačaju veze između članove porodice koji pomažu da se nose sa surovim spoljnim svijetom.
Aoy je u sigurnoj luci porodičnog posla; glavna je kuvarica u restoranu brze hrane kada je primijeti Tone, koji radi kao mlađi pomoćni kuvar za svjetski priznatog šefa kuhinje Paula, poznatog po svojem ekstravagantnom jelovniku i rigoroznim zahtjevima od članova svoje ekipe. Aoy se dokazuje u teškim uslovima pod velikim pritiskom i stiče mjesto u timu krem de la krema svjetske kuhinje. Srećom po nju, tata i braća i sestre održavaju restoran u periodu njenog dokazivanja na najvećoj kulinarskoj pozornici. Samo je potrebno da se i sama uvjeri da sreća nije u žrtvovanju sebe da bi se pripremio savršen obrok. Priprema jednostavnih obroka je ispunjavajući proces koji nikakav novac i slava ne mogu nadomjestiti, a to glavna junakinja shvata tek u finalnom okršaju sa učiteljrem / arhi-neprijateljem koji je oličenje svega što nosi opsesija perfekcionizmom.
Moralne skrupule za Paula ne postoje, samo je potrebno slijediti strogo precizna upustva za pripremu hrane koju obični smrtnici ne mogu priuštiti. I sam svjestan da nije tajna samo u spremanju jela prodire u suštinu i fokusira se na brendiranje sebe i prodavanje malih umjetničkih djela što se da vidjeti po svakom brižno pripremljenom jelu. Pritisak koji nameće članovima svog tipa je neizdrživ i za iskusnije radnike pa se konstantno mijenja postavka koja pomaže.
Glavna junakinja se povezuje sa Toneom ali vrlo brzo postaju jedno drugom konkurencija, što onemogućuje razvoj emocinalnog odnosa i polako počinju da shvataju visoku cijenu koju moraju da plate da bi uopšte mogli da rade na najvišem nivou. U kuhinji nema demoktratije, samo čvrsta autoritativna figura strogo diktira upustva koja se do tančina moraju slijediti. U kinematografiji su brojni primjeri žrtvovanja dijelova sebe da bi se stiglo do željenog cilja (Whiplash, Black Swan) a to je ono što mora svaki ozbiljan šef kuhinje da uradi.
Snažno su naglašeni motivi hrane kao izvora moći, kontrolisanje hladnog oružja kao što je nož kao alat (do jedne ure, lol XD) i vatre. Konstantne opekotine su fizički podsjetnici za Ayu šta je sve pretrpjela, a pritom nije ni zadovoljna transformacijom do koje ju je dovela obuka. Osim klasnih sukoba naglašeni su i sukob individualizma i pripadnosti zajednici; ulične hrane i fine kuhinje; ambicije i lične satisfakcije. Reditelj je inspiraciju za priču pronašao u razgovorima sa stvarnim kuvarima koji su prošli kroz svojevrsnu psihofizičku torturu da bi postali najbolji u svom poslu.
U kuhinji se otkriva prava istinu koja se krije od prefinjene klijentele i ketering se pretvara u performans / direktnu bespoštednu borba za dominaciju gurmanskim svijetom. Iza bijelih kecelja i kapica se kriju ljudi koji su potrošna roba i zato je važno istaknuti se u konkuretnom, nemilosrdnom svijetu u kojem najjači preživljavaju. Šok efekat i prilagođavanje potrebama imućne klijentele je mala cijena koju treba platiti za život u najvišem društvenom staležu. Dostizanje vrhunca ne garantuje zadržavanje na vrhu – da bi ostao na vrhunskom nivou glavni kuvar mora da prevazilazi sebe svakim sledećim jelom, dok psihički ne popusti ili ogugla na razarajuću usamljenost koju boravak na krovu donosi.
-
Crucible of Horror (1971)
Patrijarhalni teror je nešto sa čime većina crnogorskih porodica može da se poistovjeti. Sveznajuća mudra glava kuće samoinicijativno donosi sve bitne odluke u životu svojih najbližih, nikad se ne upitavši ispravnost svojeg rezonovanja. Ako ikada dođe do bilo kakvog suprostavljanja tu je uvijek efikasno zastrašivanje drekom, a po potrebi prigodnim fizičkim nasiljem. Iako se moja porodica može smatrati barem srednje normalnom otac je u mom životu bio, prvo figura koje sam se plašio i koja mi je utjerivala strah u kosti, pa tek onda roditelj. Ženski članovi porodice nisu puno doprinijeli poboljšanju te slike, nego su ga uvijek iza leđa proklinjale i priželjkivale da ‘crkne prije sjutra’, dok u direktnom sukobu su se uvijek slijepo povinovale svakom njegovom prohtjevu. Zato mi je i lako da se poistovjetim sa mukama u kojima su se našle supruga i ćerka neprikosnoveno hladnokrvan Michael Gough.
Walter rutinama snažno učvršćuje sopstvena uvjerenja i moralnu ispravnost svojih pogleda na stvarnost, pa samovolju nameće članovima porodice – sinu Rupertu koji ide očevim stopama i bavi se porodičnim poslom u vezi osiguranja; submisivnoj gospođi Edith koja bijeg traži u slikanju kada joj nabave materijal, jer sama ne smije da izađe iz kuće; tinejdžerki Jane koja da bi udovoljila ocu mora da ostavi svoje formativne adolescentske tegobe. Univerzum u kojem obitava ohola glava porodica je samo njemu podređen i tu nema nikakvog prostora za odstupanja i svaki vid slobode i/ili tinejdžerskog bunta biva strogo kažnjen ili kamdžijom ili šamarima iz forhenda/bekhenda.
Majka nema snage da se usprotivi sve dok Walter ne pretjera sa kažnjavanjem ćerke što je tjera na djelovanje. Njih se dvije zajedno odlučuju na smjeli korak da nešto preduzmu povodom muke u kojoj su se nevoljno našle. Edith zna da joj suprug ne bi dozvolio razvod, niti bi joj odobrio starateljstvo nad ćerkom pa je jedini način oslobođenja da probaju da mu oduzmu život i učine da to izgleda kao nesrećan slučaj. Sami čin suprostavljanja takvom tiraninu iziskuje veliku hrabrost a ubistvo je jedini iskorak ka priželjkivanoj slobodi.
Griža savjesti nakon počinjenog trovanja tabletama proganja i ćerku i majku ali dobitak je preveliki da bi se osvrtale na nešto tako trivijalno kao osjećaj krivice, što se ogleda i u Janeninim riječima – ‘Uvjeriću sebe da je počinio samoubistvo’. Naravno da stvari ne idu kao što su planirale i u napetom iščekivanju shvataju da sve nije tako glatko prošlo kao što su se nadale. Walter je previše žilav kao arhetip zlostavljača zakamufliranog u običnog porodičnog čovjeka da bi ga se tek tako otarasile. Njegov povratak iz mrtvih osjećaju na svojoj koži i to je presudni događaj koji ionako neuravnoteženu Edith gura preko granice ludila.
Ovdje je riječ o nečemu mnogo većem od puke Poovske krivice izazvane teškim zločinom – osim što su otišle protiv sebe i suprostavile se suprugu i ocu njih dvije za tako nešto nisu dobile nikakvu nagradu već samo otrežnjujući šamar realnosti i uvjerenje da ništa ne mogu promijeniti. Povratak svakodnevnom životu kao da se ništa nije dogodilo za njih je najveća kazna. Za majku je već prekasno i njoj nema spasa, a Jane može samo da se nada da će da smogne snage da pobjegne glavom bez obzira od roditeljskog doma kada napuni osamnaest godina.
Izlišno je komentarisati kameno lice Michael Gougha i jezu koje ono izaziva u gledaocima. Ne zna se da li je gora njegova tipična engleska smirenost ili kada se transformiše u svirepu zvijer da bi šamarima uvjerio ćerku da je nedopustivo kupanje u rijeci. Poniranje majke u ludilu je zanimljivo prikazano kroz koloritne noćne more dok je sin previše preokupiran sobom da bi ga mučilo nešto tako površno kao zlostavljanje majke i sestre. Interesantno je da ulogu Ruperta tumači sin Michaela u stvarnom životu a glumica koja tumači ulogu ćerke mu je postala supruga godinu dana nakon završetka snimanja.
Skroman budžet od svega 55.000 funti nadomješten je gotski dekorisanim enterijerima i tihim kadrovima bez razgovora. Upravo kroz te enterijere koji najbolje oslikavaju osjećaj nadolazaćeg terora. Ubistvo tiranina ne donosi automatsku obnovu života, već samo otrežnjujuću prazninu i hladna realnost, a ne spektakl čine naslov Letonca Viktorsa Ritelisa nezaboravni, pogotovo za gledaoce koji prepoznaju opasnost prikazanih dinamika.
-
The Mastermind (2025)
Kako bi izgledao prequel Chimere pomiješan sa Keruacovim famoznim romanom Na putu? Na to pitanje potrudila se da odgovori nezavisna rediteljka Kelly Reichardt a u naslovnoj ulozi ponovo je u mutnim radnjama upleteni Josh O’Connor koji (opet) krađom umjetnina juri laku zaradu. J.B. većinu vremena provodi skenirajući galeriju i obezbjeđenje a sve to zajedno sa suprugom i dva sina. Oni nisu svjesni očevih namjera a na zajedničkoj večeri sa roditeljima kroz ne tako suptilna podbadanja saznajemo da nije ispunio visoka očeva očekivanja. Novac da bi platio svoje saučesnike pozajmljuje kradom od majke ubijedivšvi je da je pronašao posao u struci, kao dizajner enterijera.
Ekipa koju je skupio slijedi nambiciozni plan pljačke četiri slike usred bijelog dana. Iako je plan najblaže rečeno slabo razrađen sve prolazi glatko i teži dio posla je obavljen. Sve djeluje kao da će suluda namjera J.B.-a biti ostvarena dok najslabija karika, neuračunljivi Roland, ne zabrlja počinivši još jedan zločin, nakon njihovog zajedničkog tokom kojeg je uhvaćen i lagano otkrio imena svojih saučesnika. To je početak i kraj nade da je ambiciozna krađa prošla glatko. Urušavanje junakovog svijeta počinje kada ga razbješnjela supruga ostavlja i preseli se kod njegovih roditelja sa mlađim sinom. Stariji je tvrdoglav da ostane sa ocem i zbog toga svjedoči otmici oca – lokalni kriminalci su natjerali trećeg člana ekipe da namjesti organizatora i otmu mu plijen.
J.B. je mozak operacije samo provizorno jer sve što je uradio se izjalovilo i obilo mu se o glavu. Postao je lice sa potjernice, ostao je bez plijena iz kraðe i iznevjerio je povjerenje supruge, sinova i roditelja. Cijena koju plaća je preskupa – život u bjekstvu primorava ga na samilost prijatelja sređenih života i boravka u skromnim motelskim sobama koje jedva može priuštiti. Vrhovno srozavanje – krađu torbu od starice skupo plaća kada ga policija pokupi sa antiratnim demonstrantima.
Snažan politički ton prisutan je kao znak vremena u kojem se radnja odvija – ranim sedamdesetim. Djeca cvijeća pružaju otpor poslednjim atomima snage dok Niksonova mašinerija melje u svim društvenim segmentima. Visoko obrazovanje nije dovoljna garancija za ikakvu stabilnost u životu J.B-a, koji i u momentima iskrenog izvinjenja supruzi djeluje bahato i razmaženo. Očeva reputacija uglednog sudije i majkina finansijska potpora spriječili su ga da ikada osjeti težinu samoizdržavanja.
Josh O’Connor igra ‘junaka’ bez pokušaja da ga učini simpatičnim. Njegova nesposobnost da prepozna vlastitu privilegiju čini ga tragičnijim od same kriminalne radnje. On nije buntovnik već neuspjeli proizvod sitema – želi slobodu, ali ne i odgovornost koju ona nosi. On predstavlja generaciju koja je naslijedila obećanje promjene, ali je ostala zaglavljena između ideala i komfora. Iritantno preglumljavanje Alane Haim ne dolazi do izražaja zato što joj je rola premala i prikazana je kao stilizovana samostalna žena vezana za pogrešnog čovjeka.
Rediteljka ne gradi priču kao klasičnu pljačku umjetnina poput Thomas Crown Affair, već kao antitezu tom žanru. Naslov govori o bijegu koji ne vodi nikuda: ni geografski, ni moralno. Putovanje umjesto oslobođenja donosi samo ogoljavanje zablude; pljačka je samo iluzija kontrole, trenutak u kojem se J.B. naivno uvjerava da je pametniji od sistema koji ga je proizveo. Sve što dobijamo i on i mi od ‘perfektno’ planiranog zločina je niz tihih, često ponižavajućih epizoda koje ga svode na puku sjenku lične nezaježljivosti.
-
About Schmidt (2002)
Neboder osiguravajuće kuće Woodmen kompletira depresivno sivi pejzaž zimskog grada u Omaha, Nebraska, Warren Schmidt željno iščekuje da kazaljka kancelarijskog sata označi kraj radnog vremena. To je i poslednji dan na poslu pred zasluženu penziju pa junak u poznim godinama sjetno gleda preko ramena dok poslednji put napušta svoj radni prostor. Zajedno sa suprugom Helen prisustvuje prijemu u roštiljdžinici pa su zidovi ukrašeni slikama nagrađivanih goveda i Warrena, zvijezde večeri.
Prvi dani penzije odmah nagovještavaju radikalni zaokret u pogledu svakodnevnih navika; Warren ima problema da nađe svrsishodnost i sada kada konačno ima vremena da sagleda svoj život frustriran je nezadovoljstvom. Nervira ga supruga, ćerka se udaje za uprazno entuzijastičnog kretena sa tarzankom a ne osjeća ni da je svojom karijerom promijenio svijet onako kako je u mladosti zamišljao. Nagla smrt supruge ga dodatno izbacuje iz ležišta i poslije 42 godine braka ponovo uči da brine sam o sebi.
Na nagovor sada pokojne supruge kupio je kamper i to je najbolja odluka koju je donio u životu jer ga primorava da ustane sa dupeta i počne da živi zlatno doba – ostatak života u kojem je slobodan da čini što hoće. Warren Schmidt nas kroz pisma šestogodišnjem dječaku iz Afrike kojega sponzoriše upoznaje sa tokom misli, bez mnogo opterećenja i imalo obzira kome piše, izbacujući sve na papir (papir sve trpi lool). Mrzovoljni, zatvoreni starac nema izbora nego da iz korijena mijenja svoje navike i da se prilagodi poznoj dobi kao nečemu sasvim normalnom.
Život na putu donosi mu priliku da posjeti neka od znametinih mjesta sa, na golo oko dosadnog područja daleko od bilo koje civilizovane sredine: upoznajemo ruralna mjestašca ogromne zabačene države Nebraska kao što su Holdridge, Custer County, Kearney. Za njih je Warren emotivno vezan ili evociraju uspomene iz mlađih dana, a snimanje na autentičnim lokacijama doprinosi realističnosti i skučenosti male sredine.
Godine nisu uzrok njegove loše komunikacije sa ćerkom – pravi razlog leži u namćorastoj, egoističnoj prirodi koja ga je uvijek tjerala da misli o sebi. Dok je mozak bio zaokupljen poslom sve je bilo u redu. Sada kada je potrebno napraviti bilo kakav korak shvata da se potpuno izolovao od svijeta. Uspostavljanje komunikacije sa ćerkom dolazi nevoljno ali ima preporađajući efekat na mrzovoljnog starca. Pravi preporod je zapravo počeo sa pomoći Nduguu, afričkom klincu u nevolji čiji je sponzor. Simbolična mjesečna uplata na račun donijela mu je nenadano donijela spokoj.
Komične situacije u kojima se zatiče Warren su još smješnije u interpretaciji Jacka Nicholsona koji je zavrijedio Zlatnog Globusa i nominaciju za Oskara za glavnu mušku ulogu. Dvostruki oskarovac poznat po dinamičnim ulogama u ovom ostvarenju igra mirnog, introvertnog i zatvorenog junaka. Osim njega nominaciju je zavrijedila i Cathy Bates u epizodnoj ulozi majke mladoženje Randalla (Dermot Mulraney), dok je uloga Schmidtove ćerke Jeannie pripala Hope Davis. Reditelj Alexander Payne prati svoje debitantsko ostvarenje Election sa još jednom neubičajenom komedijom prožetom melanholičnim tonovima o svakodnevici običnih ljudi sa američkog Midwesta.
-
Najboljih 25 filmova iz 25.
Vrijedno spomena a nije se našlo na listi:
Highest 2 Lowest – Spike Lee
Egocentrični (a kakav drugo može biti) muzički producent u vrtlogu drame o otmici sa autentičnim potpisom vrsnog poznavaoca njujorškog mentaliteta Spike Leea.
A House of Dynamite – Kathryn Bigelow
Ludaci sa prstima iznad tastera za lansiranje bojevih glava su pustili ruku i hladnoratovska noćna mora postaje stvarnost. Manje je bitno ko je krivac kad smo se samoistrijebili.
If I Had Legs I’d Kick You – Mary Bronstein
Žongliranje posla, karijere i zdravstvenih tegoba djeteta rezultira dovođenjem majke do ivice nervnog sloma i još jednom potvrđuje važnost partnerske inkluzije.
Bring Her Back – Michael & Danny Phillipou
Pomjeranje granica između života i smrti je samo jedna od stvar koje bi majka uradila za svoje dijete pa makar i po cijenu tuđih života.
Depresija i suicidalne misli često rađaju najljepše feelgood / ljubavne priče, pogotovo u vrijeme praznika.
Subjektivna lista najboljih filmova iz 2025.
25. Companion – Drew Hancock
Kontrola je jača od želje za tehnološkim napretkom a čovječanstvo će se naučiti o kohabitaciji sa AI milom ili silom.
24. Phoenician Scheme – Wes Anderson
Još jedna prepoznatljiva priča Wes Andersona puna ekscentričnih čudaka i divnih vizuala i povratak nakon osrednjih Asteroid City i French Dispatcha.
23. Weapons – Zach Cregger
Neobjašnjivi nestanak omladine malog grada se pretvara u priču o zaposjednutosti i vještičarenju a uvijek je neko drugi odgovoran za probleme sa djecom.
22. Sovereign – Christian Swegal
Radikalni ekstremisti nisu prijetnja samo sa Bliskog Istoka, što potvrđuje Nick Offerman u istinitoj priči njegovog lika u krstaškom ratu sa trulim sistemom.
21. She Rides Shotgun – Nick Rowland
Otac pokušava da zaštiti ćerku od sopstvenih grešaka u trileru ceste po američkom Srednjem Zapadu.
Duga veza je utočište partnerima za prikrivanje nedostataka gdje potraga za nedostajućom polovinom dobija novo značenje.
Želja za slavom, pratiocima i lagodnim životom izvlači najgore iz ljudi, ali šoubiznis je unosna rabota.
18. The Ugly Stepsister – Emilie Blichfeldt
Opterećenost fizičkim izgledom kroz mit o Pepeljugi daje hororične rezultate uz izdašnu dozu samopovređivanja i nazadne medicine.
Smrt na hiljadu i jedan način dolazi po sve nas i ne postoji način da je izbjegnemo već samo da naučimo da živimo u njenoj sjeni.
16. No Other Choice – Park Chan-Wook
Čovjek bez prihoda nije ljudsko biće a za posao spreman je da uradi, jer neće se časovi violončela sami platiti.
15. Hedda – Nia De Long
Aristokratski svijet pun je svjesnog obmanjivanja krašenog manipulacijama, lažima i zabadanjem noža u leđa najbližima, sa sve Ibzenovim potpisom.
14. Mastermind – Kelly Reichardt
Visoko mišljenje o sebi ne donosi nužno zasluženo priznanje i novac i mozak operacije ostaje samo naslov na početku filma.
13. One Battle After Another – Paul Thomas Anderson
Bunt protiv sistema ima svoju cijenu dok mašinerija tajnih društava neumitno melje i bogati se nauštrb pojedinaca.
12. Wake Up Dead Man: A Knives Out Mystery – Rian Johnson
Treća misterija ubistva iz serijala o detektivu Benoit Blancu donosi priču o ludaku svešteniku koji mržnju sije iza mantije dok mu se oštrica bodeža ne zarije u leđima.
11. Die My Love – Lynne Ramsay
Brak, čudo rađanja i podizanje bebe nisu tako čudesni kako ih starije generacije dočaravaju. Veoma je bitna podrška i uključenost partnera u cijeli proces.
10. Sentimental Value – Joachim Trier
Generacijska trauma ispričana kroz prizmu kuće u kojoj su se smjenjivali članovi porodice i filmska umjetnost kao sredstvo komunikacije.
Sa familijom je najteže a kada se umiješaju otuđenje, PTSP i potomci preživljavanje bola je jedina nada u izliječenje. Uz izdašnu porciju mitske simbolike prirode, naravno.
Niko nema iluziju da je rat nešto glamurozno a tek ne nakon vremena provedenog sa američkom četom u čekalici na gostujućem terenu.
Grčki reditelj nastavlja saradnju sa svojom muzom Emmom Stone i oživljava najveći strah čovječanstva – šta ako su sve teorije zavjere tačne?
6. Jay Kelly – Noah Baumbach
Hollywood je ružna zvijer sa dopadljivom fasadom a ostarjeli glumac u zlatnom kavezu je odličan primjer za to.
5. Frankenstein – Guillermo Del Toro
Gdje se spajaju horor i mitologija tu je i španski maestro kojem je jač strana karakterizacija ‘čudovišta’.
4. Train Dreams – Clint Bentley
Kontemplativni drvosječa svjedoči mijenjanjem najrazvijenije zemlje svijete u prošlom vijeku uz lični gubitak, u tihovanju u netaknutoj prirodi.
Kao da nije dovoljno frke sa rasizmom na Jugu morali su da se pojave zombiji kao još jedan sloj američke ksenofobije ali ne mogu da ugase luču afroameričke kulture.
2. It Was Just an Accident – Jafar Panahi
Minorni incident kao što je pokvareni automobil pokreće domino efekat i priču o ratnim zvijerstvima i počiniocima koji se nesmetano miješaju sa masom.
Nijedan virus nije ubitačan kao ljudska glupost a Eddington je oličenje svega što nije u redu sa SAD, Zapadom i planetom Zemljom.
-
A Midnight Clear (1992)
Sklad bijelim pokrivačem pokrivene šume kvari nekontrolisani izliv emocija vojnika. Dok njegov saborac iz čete pokušava da ga dozove pameti počinje naracija. Decembar je 1944. u Ardenima i vode se prelomne ratne kampanje – saveznicima je potrebno da izdrže finalni nalet neprijatelja i zapute se ka Berlinu, a to je ujedno i poslednji trzaj otpora desetkovane njemačke armije. Grupa američkih vojnika zadužena je za prikupljanje operativnih podataka sa terena i sa startne brojke 12 spali su na tri od kojih je PTSD-om pogođenim Mother najstariji sa 26 godina.
Ostatak golobrade čete predvodi mladi poručnik Will Knot (ha!) koji ne haje mnogo za činove kao i većina pravih vojnika upoznatih sa hororima direktnog sukoba na frontu. Tu su još i nesuđeni svješetnik Father, mehaničar Bud, prevodilac jevrejskog porijekla Stan i najsposobniji vojnik među njima Mel. Dobijaju zadatak da potraže patrolu koja se nije vratila iz izviđanja i zauzmu usamljeni dvorac u šumi. Na straži čuju njemačke glasove svuda oko položaja koji su dobili zadatak da brane ali nešto je neobično. Prvo im neprijatelj poželi laku noć a onda se povuče bez uobičajenih netrepeljivosti.
Po dnevnoj svjetlosti se i sami uvjeravaju da je riječ o grupi vojnika odsječenoj od sopstvene čete i čine ih dječaci još mlađi od njih i starci. U iščekivanju paljbe amerikanci naprave Sneška Belića sa pogrdnog porukom za Hitlera a Njemci uzvraćaju grudvama i kićenjem jelke. Obije strane jednako su site borbe i pogubljene u samoubilačkim naredbama da se radije odlučuju da prihvate neočekivanu humanost koja je probudila dobro u svima njima. Jedino je Mother toliko skrhan ličnim gubitkom da je izgubio kontakt sa stvarnošću.
Dvorac funkcioniše kao medijum, ne samo između suprostavljenih tabora, već između ljudske dobrote i ratnog zločina. U svijetu u kojem je razaranje dio svakodnevnice stoji dostojanstveno i prkosno dokazujući da ljudska priroda ne mora biti uvijek destruktivna. Umjetnička djela vajarstva i slikarstva pokazuju još jednu ljudsku sklonost – sklonost ka stvaranju nečega vanvremenski lijepog bez ikakve potrebe za ličnom koristi.
Prijateljstvo između promrzlih vojnika ruši jezičke barijere i osjećaj pripadnosti briše razlike među njima – i ideološke i jezičke. Svako od njih ima dom kojem bi se vratio i tim zajedništvomm dokazuju da nisu usamljeni u mahnitom ubijanju do smrti i da nisu mašine koje bespogovorno povlače okidač.
Pješadinci su pioni u rukama oficira koji ih raspoređuju i žrtvuju po mapi pod izgovorom napredovanja i osvajanja teritorije. Sjećanje iz rodne SAD prije nego što su doputovali u nepoznatu stranu zemlju pokazuje da je 11 od 12 članova nije nikada imalo odnos sa suprotnim polom. Gubitak nevinosti sa djevojkom koja je izgubila vjerenika u ratu govori o onome što ih čeka na prvim borbenim linijama. Pri ulasku u dvorac puštaju srnu iz zatvorene prostorije što je još jedan simbol gubitka čednosti – ili je možda upravo to naznaka ljudskosti koja ih razlikuje od nadređenih?
Antiratni film dobija novu dimenziju sa modernim ostvarenjem – nelagodnost koju donose subjektivni kadrovi lutanja nepoznatom teritorijom u izvjesnoj mjeri olakšana je eterealnim instrumentalima koji nagovještavaju da će se sve okončati. Niko ni ne pomišlja o potencijalnom srećnom kraju ali ako je narator poživio da ispriča neobične događaje koji se mogu smatrati Božićnim čudom ukoliko u ratnom razaranju bilo kakav ishod može biti srećan. Na kraju, u bijeloj tišini Ardena, rat se na trenutak pretvara da ne postoji. Ne zato što je pobijeđen, već zato što su obični ljudi nakratko odbili da u njemu učestvuju. Priča ne govori o primirju, već o kratkom, gotovo sramnom podsjećanju da je ljudskost uvijek bila moguća – samo nikada dozvoljena.
-
Quiet is the Night (1978)
Spokoj poslijeratne (Veliki rat) euforije malog poljskog grada narušava serijski ubica čija su meta dječaci. Malokalibarskim pištoljem im prosipa mozgove dok ih mami igračkicom mačke. Građani se ne osjećaju bezbjedno i sva krivica je svaljena na neadekvatan rad policije. Teret odgovornosti pao je na vrsnog kriminologa i komesara Hermana čuvenog po velikom broju riješenih teških slučajeva. Lično shvata hvatanje nepoznatog zločinca i potpuno je opsjednut slučajem.
Uspješnost karijere Hermana trpi porodični život – ženske figure u njegovom životu nema a odnos sa sinom Walterom duboko je narušen očevim kritičkim odnosom i stalnim zabranama. Walter je bistar mladić svijetle budućnosti, opsjednut putovanjima i zajedničkim snovima o pomorskim avanturama sa drugarom Bernardom. Strogi otac ništa ne odobrava u vezi njegovih vanškolskih aktivnosti što rezultira zahlađenjem odnosa i Walterovom još jačom željom da se odmetne od kuće.
Slično kao i u mnogo čuvenijem Fritz Langovom M i policija i javnost su potpuno opterećeni istragom dok neki policijski činovnici koriste medije da bi pokrili očigledne propuste vlasti. Herman nema nikakvih skrivenih pretenzija i kao lovački pas slijedi trag ubice koji ga vodi ka problematičnom mornaru Stepeku uključenom u slučaj porodičnog nasilja. Tapkanje u mraku jednako je zbunjujuće i za inspektora i za gledaoce jer je teško razlučiti da li je pravi počinitelj Stepek, koga nadimak povezuje sa igračkama pronađenim na mjestu zločina, ili je krivac stariji muškarac Raster koji stalno slijedi i iz daljine posmatra Waltera.
U osnovu proceduralne drame je preispitivanje odnosa oca i sina koji su razdvojeni nedostatkom majčinske figure i spomenutim nerazumijevanjem. Walter čak pokušava da riješi slučaj da bi odoborovoljio oca i natjerao ga da promijeni mišljenje o njemu. Tinejdžerski bunt i bijes ga tjeraju da srlja u nepromišljene odluke o napuštanju kuće i ishitrene telefonske prijetnje ocu. Novogodišnji praznici bojaju ledene zimske tonove i atmosferu hladne nesigurnosti u kojoj svaka nepoznata ličnost u mračnoj uličici može biti počinilac. Upravo to praznično raspoloženje može raskraviti očevo srce i natjerati ga da konačno napravi iskorak ka svome jedincu. Tu tek dolazi do potpunog obrta gdje shvata da je mnogo zakasnio sa ispoljenom nježnošću.
Državni službenik previše je ponosan da bi svoga nasljednika uhapsio kao neočekivanog ubicu ali je uz pomoć bliskog saradnika uništio sve tragove koji bi doveli do takvog zaključka i podmetnuo ih nevinom čovjeku koji će uz dovoljno posrednih dokaza biti osuđen. Svjestan da ostaje bez jedine voljene osobe nakon što je izgubio suprugu on ne želi sebi ništa da olakša, već se odlučuje da sprovede pravdu na način na koji će zadovoljiti svoju profesionalnu stranu, nakon čega može i sam priključiti umrlim voljenima. Previše žrtve na poslu dovelo ga je do bezpovratnog položaja i sada mora preći i posljednju granicu, počiniti zločin i zataškati sinovljeve krvave tragove u neočekivano tragičnom epilogu.
Istorijska drama sa početka XX vijeka snimana je na fenomenalno opremljenim setovima i propraćena uvjerljivom i dovoljno komplikovanom pričom koja drži pažnju do poslednjih trenutaka. Počeci korišćenja forenzičke nauke u svrhu pronažalenja ubice (foto robot, otisci prstiju) pomažu delikatnom balansiranju jurnjave za surovim ubicom i porodične drame u prazničnom duhu. To naslov ne svrstava direktno u giallo ostvarenja jer fali živopisnih krvoprolića ali ima dovoljno surovosti da ljubitelje žanra podsjeti na Fulciev Non si sevizia un paperino.
-
The Baltimorons (2025)
Neuspjeli pokušaj samoubistva dežmekastog Cliffa na tavanu otvara novu, dijalogom vođenu dramu Marka Duplassa. Nakon toga junak, nesuđeni stand-up komičar i improvizator, odlazi sa djevojkom Brittany kod njenih roditelja da zajedno provedu Badnje veče. Djevojka ne želi ni da čuje da njen šest mjeseci trijezan vjerenik ide na nastup na koji ga poziva stari ortak Marvin i on se lagano povinuje njenoj želji, jer mu nedostaje hrabrosti da se suoči sa svojim starim životom, bez asistencije alkohola.
Simbolično saplitanje o prag vjereničine kuće rezultira lomom zuba – Cliff je prinuđen na potragu za zubarom, ali to je lakše reći nego učiniti uoči najvećeg hrišćanskog praznika. Jedina doktorica koja mu odgovara je Didi, dokazana radoholičarka koja je imuna na njegove namjerno usiljene šale. Ono što je trebalo da bude rutinski zahvat pretvara se u dan koji provode zajedno. Doktoričin bivši suprug odabrao je Badnji dan za vjenčanje i pozvao je njihovu ćerku i unuku na večernju proslavu. Cliffu, sa druge strane, auto odnosi pauk i on ostaje bez prevoza pa se Didi sažaljeva i odvozi ga do vozila. To je samo početak cjelodnevne odiseje kroz koju se često mijenja dinamika odnosa — čas jedno insistira na društvu dok drugo uzmiče. Od dvorišta sa zaplijenjenim automobilima, preko nesuđene utješne večere u restoranu, neskladni par primjećuje više sličnosti i uzajamne privlačnosti nego što su voljni da priznaju.
Svaka zajednička avantura otkriva po fragment iz njihovih života i pojačava osjećaj bliskosti. Cliffu je potreban neko ko razumije njegovu potrebu da ne živi običnim životom i shvata da je komedija strast od koje se prinudno odrekao nakon nesretnih okolnosti. Didi po prvi put dobija valorizaciju koju nije nikad imala od prethodnog i zahtjevnog supruga. Njegova vještina improvizacije djeluje korisno pri susretu sa srećno vjenčanim suprugom i iritantnom novom ženom, a njena spontanost mu daje krila da se vrati svojoj najvećoj ljubavi — javnom nastupu.
Uzajamno izlivanje i uslišavanje najintimnijih osjećanja omogućava rađanje najčistijih emocija i par stupa u romantični odnos. Naravno, svako razumno promišljanje ih upućuje da se ne bi trebali upuštati u to, ali srce je najjači ljudski organ. Priča ne nudi nikakve komplikacije, niti vratolomne zaplete. Jedan muškarac i jedna žena stoje ogoljeni jedno spram drugog u noći kada sigurnost ima najvažniju ulogu. Praznično čudo leži u pronalaženju sreće onda kada joj se najmanje nadamo i to na najneočekivanijim mjestima. Upravo ta prirodnost je nedostajala njihovim prijašnjim vezama.
Veče u kojem su odlučili da se prepuste osjećanjima nije ni grandiozno ni melodramatično, već spontano, tiho i nezgrapno, ali potpuno njihovo. Cliff je u krizi identiteta i kao arhetipski nesigurni lik brani se neadekvatnim humorom. Didina pragmatičnost u poslu nije joj donijela sreću u emocionalnim odnosima i savršeno je protivteža junakovoj neurotičnosti. Konačni utisak je da postajemo svjedoci — ne romanse, već procesa emocionalnog resetovanja. Reditelj postavlja pitanje da li je moguće započeti nešto novo kad još nismo završili sa onim starim — i ne daje konačan odgovor, nego dopušta da spontana dinamika protagonista odvede priču u neočekivanom pravcu.
-
Don’t Open Till Christmas (1984)
Bezbjednost graðana Londona je ugrožena pojavom serijskog ubice, a nije riječ o Jack the Ripperu. Prazničnu atmosferu narušava ubica Deda Mrazova a motiv ostaje nepoznat. Sumnja pada na Cliff Boyda dok se njegova djevojka Kate suočava sa gubitkom oca. Detektiv Harris i poručnik Powell su jedini koji se ubici mogu naći na putu. Ubrzo i to biva dovedeno u pitanje kada se novinar Giles namerači da otkrije tajnu detetktiva Harrisa. Kako će se razmrsiti ovo klupko ostaje nepoznanica do samog kraja, isto kao i sadržaj paketa koji je glavni detektiv na slučaju dobio od nepoznatog pošiljaoca.
Veliki broj ubistava živopisno je dočaran skromnim efektima, a oružja kojim su počinjena variraju od hladnog oružja poput žice, noža, britve i koplja do pištolja i roštilja za pečenja kestena. Crveno odijelo Deda Mraza postaje simbol smrti a likovi ispod brade i kape dostojni su prezira da ih je teško sažaljevati. Jedina humanizovana žrtva je Katin otac da bi se oko nje i njenog momka vrtjela cijela priča.
Naravno da policija tapka u mraku i istražitelji osjećaju pritisak nareðenih što daje elemente proceduralne drame. Gluma je najblaže rečeno osrednja i priča je neujednačenog ritma pa djeluje da su ubistva samo haotično poreðana bez posebnog reda i smisla. Teško je povjerovati u romantični podzaplet izmeðu Harrisa i Kate, što zbog neuvjerljive glume, što zbog razlike u godinama i rupa u scenariju.
Nekoliko tragova nas namjerno usmjerava u pogrešnom pravcu kao u pravoj istrazi serije zločina, ali rasplet treba vidjeti da bi se uvjerili da je stvarno istinit. Priča o traumi iz djetinstva toliko je nebulozna da je groteskna, a epilog je, najblaže rečeno, bombastičan. Razrješenje praktično ne postoji. Ubica posmatra žrtve iz prvog lica pa se može govoriti i elementima karakterističnim za giallo / slešer podžanr.
Soundtrack je bogat synth temama i izlišnom dozom ničim izazvane golotinje. Muzika je vjerovatno najčvršći element filma. Synth teme nose i ritam i emociju i čine film interesantnim kada narativni elementi otkažu. Neskladnost postaje glavna odlika – scene se ponekad zalijepe jedna za drugu bez logike, kao da reditelj nije mogao da se odluči da li prvi slešer, policijsku dramu ili karneval apsurda. Powellov pogled kad shvati da mu novinar nudi pomoć u istrazi — to nije gluma, to je čovjek koji izgleda kao da se pita zašto je prihvatio ulogu. Cliff izgleda kriv čim se pojavi, ali ne kriv kao lik koji nešto krije nego kao glumac koji izrazom loca odaje da je tog dana zakasnio na set. Katina ljubomora, gnijev ka partneru i cijukanje sa istražiteljem su očajni. Sve ovo stvara neplaniranu, ali simpatičnu nesigurnost — nikad ne znamo ko će se pojaviti, nestati, ili poginuti u idućih pet minuta.
London u vrijeme praznika djeluje kao savršeno haotična postavka – od tržnih centara, preko kuće strave do pozornice na kojoj nastupa Caroline Munro u kratkoj (muzičkoj) roli. Cliff i Kate se mogu protumačiti kao lažni protagonisti jer jedno od njih postaje žrtva, a o drugom nema ni spomena u traljavom razrješenju. Treba pogledati istini u oči i priznati da je ovaj naslov legendaran zbog ubijanja pijanih Deda Mrazova i očajne glume niske produkcije, sa dovoljno šokatnih trenutaka da dostigne kultni status.
-
Die My Love (2025)
Preseljenje u kuću nedavno preminulog Jacksonovog strica idealna je osnova za zajednički život sa suprugom Grace, doduše, daleko od njihovog New Yorka. Krajolik ukazuje na izolovanost i izostanak bilo kakvih urbanih naseobina ali ljubav je dovoljna pokretačka energija mladog para. Barem u početku, dok ne iščili početna mladenačka euforija. Ništa od njegovog seta bubnjeva u ćošku a i njen veliki američki roman stagnira.
Roðenje sina donosi radikalnu promjenu u dinamici odnosa i novopečena majka ima problema da se vrati svom životu a suprugovo odbijanje ne doprinosi da se osjeća poželjno. Pukim samozadovoljavanjem ne može da utoli svoje animalističke nagone a simboli narušenog psihičkog zdravlja mogu se vidjeti u svakoj dnevnoj rutini. Dok kapa mastilo po papiru miješa joj se naviruće mlijeko iz dojki u veoma grafičkoj metafori mentalne deteorioracije a nedostatak gradskog života na koji je navikla prikazan je ponavljajućom vizijom motoriste u daljini.
Jackson samo u odreðenoj mjeri pokazuje razumijevanje za zdravlje supruge – on se brzo vratio poslu i obavezama nevezanim za kućne poslove i zbog toga može da sačuva razum. Iako nikada nije prikazan čin prevare različita pakovanja kondoma u pretincu sugerišu švrljanje sa strane koje nije samo puka Graceina paranoična projekcija. Još jednom je muškarac bezosjećajan za partnerkine tegobe i dovoljno sebičan i nezahvalan zato što brine o njihovom djetetu.
Suprostavljena mladoj majci je Pam, Jacksonova majka koja je nedavno ostala bez supruga i ima problem da nastavi dalje sa životom. Nemirenje sa stvarnošću reflektovano je preslaganjem stvari pokojnog Jacksonovog oca i mjesečarenjem. Ipak je ona ta koja ima više razumijevanja za Graceine tegobe zato što ih je i sama osjetila. Majčinska zaštinička priroda joj ne daje da je do kraja podrži i Grace ostaje okovana prirodom i svojim najmračnijim mislima. Prinudna institutializacija ne donosi boljitak i vrijeme je da preispita odnose sa muškarcem u kojeg je nekad bila zaljubljena. Vatra koja proždire šumu sa početka znatno je zlokobnija od metafore i labilna tragična junakinja joj se svojevoljno prepušta kada više ne vidi izlaz iz tame svoje podsvijesti.
Nije strana tema pomračene psihe rediteljki Lynn Ramsay – od početaka i odrastanja u smećem zatrpanom Škotskom u Ratcatcheru, preko Morvern Callar i njene Božićne tragedije do roditelja koji ne znaju odakle im puca od postupaka sina u We Need to Talk About Kevin. Ne iznenaðuje ni izbor teme ni perfektna analiza postporoðajne depresije jer je na scenariju radila sa još tri dame. Ostatak posla maestralno je odradila Jennifer Lawrence uz podršku Roberta Pattisona, Sissy Spacek i Nick Noltea. Grace ostaje sama — ne kao simbol ili studija slučaja, već kao žena kojoj ljubav nije bila dovoljna da preživi sopstveni um.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 