-
Anemone (2025)
Dugo se čekalo na povratak Daniel Day Lewisa iz penzije i upravo to se desilo u sinovom (Ronan Day Lewis) debitantskom ostvarenju koje nosi ime po cvijetu iz porodice zeljastih jednogodišnjih biljaka. Najbolji i najodlikovaniji živi glumac današnjice ima pomoć od strane Seana Beana i Samanthe Morton u psihološkoj drami koja obrađuje prenošenje ratne traume i zlostavljanje iz djetinjstva na sledeće pokoljenje i koliko neobrađeni sadržaji iz posvijesti mogu uticati na živote svih članova porodice.
Religiozni Jem se nevoljno priprema za putovanje i ostavlja vidno uznemirenog mladića Briana u sobu, oprašta se sa suprugom Beccom i odlazi Hondom panoramskom rutom do izolovanog muškarca u kolibi. Taj čovjek je njegov mlađi brat Ray koji je bez objašnjenja ostavio trudnu suprugu i pretvorio se u samotnjaka. Postepeno, sloj po sloj, kroz prisni razgovor dvojice braće otkrivamo kakvu tajnu krije njegov odlazak i šta je sve obilježilo njihove živote. Oni su se borili na strani Ujedinjenog Kraljevstva u krvavom bratoubilačkom konfliktu poznatom kao The Troubles; naslijeđena duboka religioznost ih je uputila na sveštenika koji ih je obojicu zlostavljao; obojica su služili vojsku i vidjeli su i doživjeli sve moguće užase koje donosi ratni obračun. Kao da sve to nije dovoljno, distancirani otac rado ih je odvaljivao od batina, posadivši i nalivši klicu nasilja.
Bjekstvo od porodice pod nerazjašnjenim okolnostima nije donijelo zaštitu kakvoj se Ray nadao; samokažnjavanjem je sebi upropastio život i uskratio se sa ljubav divne žene koja ga je voljela više od sebe i nikad nije bio otac djetetu rođenom iz ljubavi. Misteriozni događaj koji ga je natjerao na bjekstvo je još jedna ratom izazvana traumom i optužbom za ratni zločin. Samoizgnanstvo je trebalo da umiri njegovu savjest i zaštiti njegove voljene od njegovog pomračenog uma, ali je čovjek komplikovanije biće od toga. Ono što ostane ne razjašnjeno vraća se kao usud da proganja potomke iznova i iznova.
Problemi sa bijesom nisu zaobišli ni tinejdžera koji se očevim stopama otisnuo u vojsku, a sada mrzi sve u vezi sebe i odbija da izađe iz sobe nakon što je napustio službu bez odobrenja. Iako zvuči kao jeftina floskula jedino obrađivanje traume i suočavanje sa tegobama koje muče pojedinca može se pronaći lični spokoj, jer i u rajskom okruženju kao što je Rayova koliba njemu djeluje kao zatvor.
Atmosferske pojave i magijski elementi reflektuju nadolazeću unutrašnju borbu u junaku koji je introspekciju dugo odlagao. Kao što priroda spokojno nastavi kada oluja protutnji tako i kroz konfrotaciju, prvo sa bratom pa onda sa sobom Ray uviđa da jedino povratak porodici ima smisla i samo to mu može donijeti mirnu savjest koju već decenijama nema. Vizije koje ima karakteristične su za ostrvski foklor pa avetinjska svjetlosna prikaza u potoku i mitološki divovska izranjavana riba mu otvaraju oči, a sve nakon noći na plaže provedene sa otuđenim bratom koji je na sebe preuzeo njegov život.
Sasa ili anemona kao titularni cvijet je mitološki nastao iz Adonisove krvi i predstavlja izgubljenu ljubav, žal i teško sjećanje. Naziv roda potiče od grčke riječi anemos što znači vjetar, sugerišući otpornost krhkih latica naletima strujanja vazduha, ali i izloženost koja ga čini ranjivim jednako kao i Daniel Day Lewisovog junaka. Priča definitivno nije za svakoga pa je očekivan bioskopski neuspjeh dijalogom vođene psihološke drame. Dramska postavka na svega dvije lokacije obogaćena bogatim pitoresknim priobalnim krajevima jorkširske regije ostavlja bez daha (naročito scena apokaliptilčne oluje) i reditelj nas ostavlja duboko zamišljene u kontemplaciji sa junacima naspram impozantne prirode. Oni pokušavaju da raščište nesređene odnose i nije samo riječ o krivici, već i o mogućnosti pomirenja i izliječenja kroz razumijevanje i prihvatanje.
-
Southbound (2015)
Kilometri ceste unutrašnjosti američkog kontinenta oduvijek su bili meta pustolova, istraživača, brojnih kojekakvih živopisnih čudaka, manijaka, ubica psihopata koji čine SAD prepoznatljivom. Zov ceste je snažan a priroda kroz koju je prošao čovjek osvojivši nepokorenu divljinu ostavlja prostor za brojne narodne legende. Kada se na strane svijeta u engleskom jeziku doda riječ bound dobija se kovanica sa značenjem usmjerenosti kretanja ka toj strani svijeta, pa ne iznenađuje što se zemlja otvara i nemani pokušaju da izbiju iz dubokog juga. xD
Trojac reditelja odgovornih za VHS serijal filmova pravi zrelu horor antologiju koja ni u jednom trenutku ne trpi ritmičke oscilacije, već priče teku i neosjetno se spajaju jedna u drugu, kao kilometri puta koje junaci za sobom ostavljaju. Početna i poslednja priče The Way In i The Way Out su direktno povezane dok se ostali junaci spontano nausput nadovezuju i preuzimaju svoje scene u pričama The Siren, The Accident i Jailbreak.
Prva i poslednja priča predstavljaju mješavinu nadnaravnog i osvete koja je pošla po zlu. Dva sredovječna muškarca bježe od spektralnih bića nalik na anđele smrti koji neizbježno dolaze po svoje. Kroz poslednji segment saznajemo da su pokušali da sprovedu osvetu nad cijelom porodicom čovjeka kojeg smatraju odgovornim za smrt jednog od njih, a žrtva sa suprugom želi da pripremi ćerku za neki događaj.
Svi likovi u antologiji su izgubili nekoga ko im znači, pa i članice indie rock benda na turneji kombijem su ostale bez drugarice i žive na putu, lutajući od koncerta do koncerta. Kada im pukne guma na putu jezivi par nudi sklonište jer njihovi prijatelji imaju kombi sa kojeg mogu uzeti rezervnu gumu. Naravno, sve je to samo laž sumnjivih čudaka koji se mole Gospodaru, prinose ljudske žrtve i žive vječno da bi služili silama mraka. Jedna od djevojaka se uspjeva otrgnuti iz kandži manijaka samo da bi je na autoputu pregazio Lucas, junak priče The Accident.
Nesrećni čovjek pokušava da djevojku odvede do najbližeg grada po instrukcijama ljudi iz hitne pomoći. Grad je potpuno pust, ukljućujući i bolnicu, pa je sam prinuđen da izvede operativne zahvate nad teško povrijeđenom djevojku. Lucas djeluje kao žrtva perverznih sadista koji su ga upleli u jezivu zamku da bi se sladili njegovim strahom i bespomoćnošću. Kada ispuni misiju slobodan je da ode kao da se ništa nije dogodilo.
Bijesni brat upada u kafanu u potrazi za sestrom među demone prerušene u ljudski oblik. Ništa ne može spriječiti odlučnog čovjeka da otkrije gdje mu se nalazi sestra poslije 13 godina traganja, ali sigurno nije spreman za ono što pronalazi. Istina je mnogo bolnija nego što može da zamisli i sestra ni ne želi da bude spasena i dobrovoljno odlučuje da provodi život sa demonima u zajednici nalik na Barkerov Cabal.
Suptilne veze koje postoje između scena su mnogo dublje od pukog radijskog glasa Larrya Fessendena koji vodi junake po užarenoj pustari okrutnog juga; anđeli smrti se mogu primijetiti u svakoj priči, a tu je i šankerova tetovaža koja služi kao ključ za otvaranje vrata u priči The Jailbreak. Specijalni efekti su uvijek praktički i zapanjujuće detaljni što upotpunjuje ionako kvalitetno zaokruženu fabulu pet preplićućih priča. Mladi autori demostriraju stvaralački talenat i žanr je u bezbjednim rukama sa takvim majstorima kao što su David Buckner, Matt Bettinelli-Olpin, Tyler Gillet i Roxanne Benjamin.
-
She Rides Shotgun (2025)
Glas djevojčice naratorke govori o lažnom idolopoklonstvu čovjeka koji je sebe proglasio Bogom i uz pomoć ljudi koji mu pumpaju ego utjeruje strah u kosti svojih neprijatelja. Ispostavlja se da je u pitanju djevojčica devetogodišnja Polly po koju ne dolazi majka nakon završene škole. Nakon dugog čekanja pojavljuje se otac Nathan, koji tek što je izašao na slobodu sa ukradenim kolima, i prepadnuta klinka negodojući ulazi u auto a sve vijesti bruje o dvostrukom ubistvu u predgrađu.
Početni šok se smanjuje tek kada joj tata otvoreno pojasni katastrofalan položaj u kojem se zadesio – u zatvoru je ubio čovjeka, pripadnika opasnog arijevskog bratsva i time odlučio da raskine sve veze sa njima. Takve organizacije se teško mire sa gubikom uticaja nad članovima i vođa (God of Slabtown) daje zeleno svijetlo svojoj uličnoj armiji da mu likvidaraju porodicu, uključujući i Polly. Tako opasni ljudi imaju duboko korijenje i svoje ljude među predstavnicima zakona i reda, pa detektiv Park nailazi na poteškoće u traganju za Nathanom zato što okružni šerif i policija žele da se sami pobrinu o svom prljavom vešu. Njegova namjera da raskrinka najveću laboratoriju za proizvodnju meta na jugoistoku i jednom za svagda uništi mit Boga Slabtowna.
Otac i ćerka na putu preživljavanja nailaze na junake koji su čvrsto u raljama spomenute bande i lažno utočište koje pronalaze kod Nathanove bivše djevojke Charlotte brzo se pokazuje kao smrtonosna zamka. Uskoro na sebe navlače i arijevce policajce koji su jednako žedni krvi. Polly svojim očima svjedoči stvarima od kojih bi se odraslima svezao stomak, ali nasilje je jedini vid komunikacije koji razumiju sadistički zločinci. Među njima nema kodeksa časti iz starih gangsterskih (italijanskih) filmova o nedodirljivosti članova porodice, već udaraju onamo gdje su njihovi neprijatelji najslabiji.
Priča postepeno razotkriva slojeve korupcije i straha, ostavljajući prostora za detektiva Parka kao moralni kontrapunkt. Iz toga sveprisutnog straha detektiv i djeluje u ‘rukavicama’ – zna i sam da tim ljudima ne treba mnogo da bi se cijele porodice našle na listama za odstrijel, pa bi se poslužio Nathanovim nepovoljnim položajem i iskoristio ga za rušenje nedodirljivog Boga pustinje. Ne iznenađuje ni otkriće da je Bog Slabtowna okružni šerif, ni to da je Parkov partner izabrao liniju manjeg otpora i priklonio se zločincima. Na ovom nemilosrdnom terenu pojedinac može jedino da gleda sebe i da gazi sve oko sebe.
Ostrvski reditelj Nick Rowland već ima pozadinu u krimi filmovima o porodičnim vezama koje uvlače duboko u destrukciju (Calm with Horses). Sada uz saradnju sa autorom romana istoimenog naziva Jordanom Parkerom stvaraju akcioni triler prepun napetosti u mračnom svijetu američkog pustinjskog jugoistoka prepunom rasizma. Izvedba Nathana je maestralna, ali ipak je djevojčica ta koja je ukrala šou od odraslih. Način na koji vlada emocijama i dozira djetinje i odraslo ostavlja bez daha i gledaocima uvjerljivo prodaje krvavu priču o osveti i dokazivanju nadmoći. Kraj, iako očekivano krvavo tragičan, donosi djetetu određenu dozu optimizma i vjere u budućnost kao i uvjerenje da svo tatino žrtvovanje i gubici koje je pretrpjela nisu bili uzaludni.
-
Society (1989)
Potpuna odsječenost od porodice u formativnom periodu nije toliko strašna kao što djeluje iz ugla sedamnaestogodišnjaka u datom trenutku. Ono što zapravo zastrašuje je što je paranoja William Whitleya potkrijepljena snažnim osjećajem nelagode i učestalim, kratko vidljivim tjelesnim deformacijama. Bill ima sve što može da poželi momak njegovih godina: nadaren je za sport što mu garantuje mjesto u košarkaškom timu, posjeduje moć razmišljanja i suprostavlja se u debati sa protivkandidatom za predsjenika studenata. Jedino što ne štima je odnos sa sestrom Jenny i udaljenim roditeljima.
Momčić opterećen crnim mislima ima problem da se otvori i svom terapeutu, a na Beverly Hillsu je sveprisutni i često istaknuti društveni položaj od kojeg zavisi uloga pojedinca u društvu. Svi akteri priče su rođeni sa zlatnom kašikom u ustima, bez egzistencijalnih briga, a Bill se među svima njima osjeća nelagodno. Paranoični bivši Jennyn momak Blanchard pokušava da razotkrije zavjeru koja se krije iza naoko idealnog svijeta društvene elite i time potrvđuje da Billova paranoja ima utemeljenje u stvarnosti. Neobjašnjive saobraćajne nesreće i zataškavanja očiglednih zločina samo su još jedna potvrda da nešto zaista nije kako treba; realizacija stvarne situacije u velikoj završnici koja je ujedno i jedna od najgrotesknijih, najkrvavijih i najupečatljivijih scena u istoriji horora.
Finalna scena transformacije bogatih u čudovišta, poznata kao “shunting,” trajala je skoro mesec dana da bi bila savršeno izvedena, zbog komplikovanih efekata, kostima i sinhronizacije pokreta. Screaming Mad George (radio na efektima u Nightmare on Elm Street i Big Trouble in Little China), glavni umetnik specijalnih efekata, inspiraciju je našao u radovima Salvadora Dalija. Bizarne scene i deformacije tijela osmišljene su kao nadrealni, uvrnuti prikaz ljudi iz mondenskog društva, sa naglasom na apstraktne i groteskne karakteristike njihovog mikro univerzuma.
Bogati su prikazani kao zvijeri, neljudski oblici života koji se hrane siromašnima i uživaju u tjelesnim bahanalijama ponosni na svoju par hiljada godina staru rasu, koja datira još iz perioda Starog Rima. Orgija tjelesnog deformiteta uz Plavi Dunav dočarava dekadenciju elite kroz nadrealne vizuelne prizore, što je Yuzna koristio kao krajnji simbol klasne podvojenosti. Nakon saradnje sa Stuart Gordonom na scenariju Lovecraftovih ekranizacija Re-Animatora i From Beyond Brian Yuzna se okrenuo svom igranom prvijencu. Iako je film snimljen 1989, zbog svoje kontroverzne teme i šokantnih efekata naišao je na probleme s distribucijom. Pušten je tek 1992. u SAD, dok je u Velikoj Britaniji i nekim drugim zemljama postao dostupan ranije i stekao popularnost.
Žanrovska promjena iz tinejdžerskog trilera se elementima misterije i transformacija u tjelesni užas predstavlja šokantni obrt za publiku i najavljuje blistavu karijeru B horor majstora Brian Yuzne, čije je debitantno ostvarenje nezaobilazni klasik zbog dobrog scenarija, oštre kritike poduprte zadovoljavajućim nivoom splatera i erotskih elemenata, kao i ukusnim komičnim elementima koji nikada ne zasjenjuju glavnu priču. Ujedno Society ima i pionirsku ulogu jer je jedan od prvih body horora u američkoj produkciji, uz naravno vanvremenski Carpenterov Classic The Thing (Cronenberg – Kanada, Evropa i Azija su vazda svoj posao gledale XD).
-
Together (2025)
Prirodna rupa u šumi krije zvonik crkve sa mističnim simbolima, a prilikom potrage za izgubljenim parom psi spasioca se okrepljuju vodom iz izvora sa neobičnog mjesta. Vlasnik odmah primjećuje čudno ponašanje svojih životinja koje su se na neobjašnjiv način stopile u jednu. Misteriozno stapanje ima temelje u okultnom ili nadprirodnom, što je samo paravan za priču o paru koji svoje probleme pokušava da riješi preseljenjem u vangradsku sredinu.
Tim je muzičar koji se svjesno odriče svoje karijere da bi slijedio Millie, učiteljicu koju je posao usmjerio na pomenuto vangradsko naselje u čijoj se blizini i nalazi rupa. Muškarac odmah žali zbog donesene odluke, ali nije u stanju da smogne snage i izrazi svoje mišljenje zato što ga ni nema. Evidentni su psihički problemi koje vuče od tragične smrti oca i gubitka razuma majke: ona je lišena zdravog razuma danima ležala pored leša supruga i udisala miris truleži. Taj miris proganja Tima još od najranijeg djetinjstva, jer čim se usele u kuću istreniranim njuhom nalazi isprepletana tijela mrtvih pacova u lusteru.
Milie je uzemljenija u realnosti, ali je i sama zavisna od odnosa sa nezrelim muškarcem. Sve ono što bi se dalo očekivati od momka ona od njega ne dobija a zbog vidnih psihičkih problema nemaju ni redovan seksualni odnos. Njoj (kao i njemu) nedostaje hrabrosti da pogleda istini u oči, glasno i jasno prelomi da se nalazi u vezi koja ih je učinila pasivnim, nezadovoljnim i spremnim da se okrive za sopstvene neuspjehe. Šetnja u šumi koja treba da ih rastereti i iznova poveže ih vodi do mračnog mjesta u kojem prinudno provode noć i gdje ispijaju vodu sa otrovanog bunara i pokreću pakleni proces ujedinjavanja iz kojeg nema povratka.
Racionalno zaključivanje djeluje kao da su žrtve halucinacije, ali kada krene da im se koža lijepi, ekstremiteti prepliću i privlače se kao magnetnizmom postaje jasno da je đavo odnio šalu. Njihova veza je stavljena na najveću probu i uzajamnu zavist jedno od drugog moraju da presječu na najbolniji mogući način; ili da se naviknu da se stapaju u jedinku, u novo nakaradno biće koje čini kombinaciju njihovih djelova.
Svaka osoba u vezi preispituje sopstvenu individualnost i pokušava da proračuna gubitke ličnih ambicija nauštrb suživota sa polovinom za kojom smo stalno u potrazi. Nekada je potrebno sasvim jasno priznati da veza, a naročito suživot sa voljenom osobom trajno mijenjaju pojedinca i da ta promjena nije nužno tragična. Čak iako dođe do pomenutog preplitanja potrebno je pokazati dozu karaktera i zrelosti da se pojedinci ne pretvore u bezobličnu masu samo zarad osjećaja zajedništva. Primjer da je tako nešto moguće vidi se i na kraju ove psihološke drame bogate hororom tjelesnog deformiteta – roditelji od Millie koji dolaze u posjetu nisu stopljeni kao parovi na koje smo dotada naišli, tako bi se ovakav završetak mogao protumatiči kao nedostatak zrelosti i preuzimanja individualne odgovornosti novijih generacija.
Priča je dovoljno jednostavna i reditelj daje slobode glumcima da udahnu lični pečat svojim ulogama. I Dave Franco i Allison Brie se odlično snalaze u ulozi urbanog, razmaženog gradskog para koji nije spreman da raskine vezu sa svojim adolescentskim snovima. Scene u kojima se stapaju u masu kostiju i mesa pojačavaju horor utemeljen uvjerljivim psihološkim konfliktom među njima; grafički prizori stapanja tijela služe da približe priču o paru koji se gubi u zajedništvu. Čak i trenutak u kojem odluče da prestanu da se opiru neminovnoj privlačnosti savršeno je funkcionalan u kontekstu ne samo njihove situacije, već i uopšteno među partnerima. Iskrenost je fundamentalna za zdravo funkcionisanje, a uviđanje da se afiniteti vremenom mijenjaju i da prilagođavanje ne znači nužno tragični gubitak sopstva je jedini način na koji je moguće sačuvati ono što je unikatno za svakog pojedinca.
-
Blood Beach (1980)
Ispod oronulog doka nešto se kreće i sprema se da napadne mještane priobalnog dijela – prva žrtva je gospođa sa psom, komšinica glavnog junaka Harrya. Harry ima prošlost sa Catherine, gospođinom ćerkom koja ostavlja posao umjetnice da sazna nešto više o nestanku majke. U standardnoj romantičnoj postavci ono što nije standardno je način na nestanka žrtava – guta ih pijesak i propadaju u zemlju bez traga i glasa. Nepravilni uglovi pod kojim kamera snima zapušteni zabavni park nagovještavaju prisustvo nekakvog stvorenja van platežne moći stvaraoca ovog jeftinog, a zabavnog filma B produkcije.
Sva ubistva su van ekrana i osim otvaranja zemlje i nestanka rijetko što od specijalnih efekata je vrijedno spomena (obezglavljenu mačku na stranu XD). Skladnost jedne naizgled nekoherentne priče je nesporna; Policajci tapkaju u mraku dok neznaveni posjetioci plaže stradaju na neubičajeni način; Stručnjaci nisu mnogo od pomoći – patolog koji kao da je sam sebi izvršio lobotomiju ne umije da protumači nalaze; geolog je zanesenjak teorijom da je stvorenje u evolutivnoj, fazi ali ne nudi nikakve konkretne mjere koje bi se preduzele. Tako da je kapetan koga tumači John Saxon prepušten sam sebi i borbom sa dosadnim odbornicima koji želi momentalne rezultate. Royko je detektiv kojem svaki trud predstavlja napor preko i radije bi se našao u svom Chicagu, gdje bi (možda) bili adekvatnije njegovi morbidni, politički nekorektni komentari. Njegov kolega Pian je malo bolji, ali istraga ne pokazuje nikakve rezultate i zajedno sa junacima smo, bukvalno zaglavljeni u pijesku.
Mali suludi detalji i brojni elementi eksploatacione kinematografije čine satirično hororični naslov ne samo gledljivim, već i komičnim, ne zbog svoje namjere, nego načina egzekucije. Rijetko koga će uplašiti stvorenje nalik na repliku biljke mesožderke koje se ni ne pomjera, a već spomenuta ubistva nisu ni približno krvava da utole žeđ horor obožavaocima. Ali jump scare sa kućnom mačkom sa zvučnim efektom divlje, Roykova nebulozna cinična priča uz drvenu glumu Harrya i još drveniju Catherine stvara nenamjerni, dobro uobličeni haos. Vrhunac Harryevog doprinosa priči je kada očopli ćošak od leba i u njega ubaci posoljeni celer i nervozno ga pojede.
Ljudska rasa se nikada nije na najbolji način suočavala sa nepoznatim, za to je i primjer eksplozivno finale u kojem ni ne pokušaju da uhvate čudovište već da ga dignu u vazduh. Takav način rješavanja stvari se, naravno, uvijek obije o glavu nevinim ljudima, a ne donosiocima tih nesrećnih odluka. Veliki broj stradalih ne umanjuje čovjekovu volju da se rashladi u moru i uživa na suncu, pa tako u epilogu svako zrnce pijeska na predivnoj plaži predstavlja opasnost iz koje vreba podzemna neman spremna da proguta svoju žrtvu.
Film vješto balansira između napetosti i nespretnog humora — kamera voli nepravilne uglove i prigušene kadrove koji pokušavaju da stvore atmosferu tajanstvenosti, dok statično ‘stvorenje’ samo sjedi i uporno radi na svojoj repeticiji: progutaj, sačekaj, ponovi. Ako gledalac traži logiku i budžet veći od džeparca za kokice, baci peškir — ova plaža nije za tebe. Film ne skriva svoja ograničenja — on ih pretvara u prednost: siromašni specijalni efekti i loša gluma često prelaze u neplaniranu komiku, pa umjesto užasa dobijamo čudnu mešavinu nelagodnosti i smijeha. John Saxon je jedini sidro u moru haosa, dok Burt Youngov Royko kroz tompus sipa sve postojeće predrasude, pokušavajući da racionalizuje pičvajz u koji su se obreli.
-
Eephus (2024)
Glas radijskog voditelja donosi nemile vijesti mještanima Douglasa u Massachusettsu – lokalni teren za bejzbol, poprište rekreacionalnih obračuna brojnih generacija se pretvara u novu srednju školu što, u teoriji, treba da olakša živote žiteljima i skrati dugo putovanje učenicima. U praksi, uklanjanje igrališta označava i kraj jedinom izduvnom ventilu pripadnika radničke klase. Za njih je dijamantski travnjak obilježen bazama mnogo više od sporta – to je prilika da zaborave na nedaće i urone u omiljenu igru. Zato je i oktobarsko nedjeljno popodne tako posebno – to je prilika za oproštaj od voljene igre i od tradicije koja je junacima bitnija od poslovnih karijera.
To je to što se tiče sinopsisa u klasičnom smislu – ostatak vremena posvećen je danu sa običnim ljudima željnim nadigravanja i demonstraciji svih čari koje donosi njihov omiljeni sport. Jedan od najvažnijih likova je stari zapisničar Franny, koji uredno popunjava bodovni saldo. Svaki meč je jedinstven upravo po izmjenama, osvojenim bazama i broju ispadanja kojima bacač izbacuje iz igre udarače.
Različiti tipovi muškaraca ujedinjeni su u ovoj magičnoj igri i prevazilaze razlike koje bi u stvarnom životu bile nepremostive. Svima je zajednički cilj dati maksimum tokom slobodnog dana ali su im fizičke mogućnosti različite. Od potencijalnih koledž talenata do okorelih starih igrača koji igrajući odbijaju da se pomire sa bremenom starenja ili neumjerene kilaže. Junaka u tipičnom smislu nema, junak je bejzbol, ulog je slobodno vrijeme a provod je uživancija u svakom malom ritualu koji čini ovaj najpopularniji američki sport tako voljenim.
Jutarnja svjetlost, kad se tek provlači kroz drvorede i obasjava izblijedjele linije na livadi, donosi sa sobom i neku vrstu nade – da će svaki naredni udarac pravo kroz srce dijamanta biti prilika za novo vječno pamćenje. Kamera polako prati znojava čela i zgrčene mišiće, a publika osjeća kako dah olakšanja i iščekivanja diše u ritmu svakog zamaha palicom. U tihim, meditativnim kadrovima na površinu izbija priča o vremenu koje se ne može zaustaviti jedino savršenim zamahom.
Kako se sumrak produbljuje, a svijetla automobila kao improvizovani reflektori obasjavaju prazne tribine, likovi otkrivaju neizrečene misli: stariji bacač shvata da se oproštaj ne mjeri samo zadnjim bacanjem, već i količinom ljubavi utkane u svaki tren proveden na terenu; mladi naduvani talent, gledajući ga s poštovanjem, uči da pravo umijeće nije samo u brzini ili snazi, nego i u strpljenju i pažnji prema najmanjim nijansama igre. U tim nijansama – pogledu u prazan otvoreni teren, šuštanju kape na vjetru, otkucajima srca prije bacanja – reditelj dolazi do poente: ono što je naizgled sporo i neprimjetno, često postaje povod za najdramatičnije trenutke našeg postojanja.
Svako doba dana odvojeno je zasebnim poglavljem i citatom neke od legendi sporta. Dok jutro i podne donose igrački maksimum kasno predveče i sumrak stavljaju na test determinisanost entuzijasta i ličnu posvećenost igri. Kada dnevna svjetlost ustupi mjesto tami večeri i sami postaju svjesni da je to poslednja utakmica koju će odigrati zajedno tako i pritisak rezultata inače nevažnih mečeva počinje da dobija da značaju. Ishod nije toliko bitan koliko činjenica da znaju da su pružili maksimum mogućnosti u poslednjem meču. U takvim trenucima i pod tim okolnostima rađaju se legendarni potezi i nezaboravni poeni. Jedan od takvih zlatnih trenutaka sporta je upravo famozna spora lopta koja leti toliko sporo ka bacaču da on, u nedostatku strpljenja zamahuje prije vremena. Zapravo cilj bacanja neobičnog imena je da zamrzne sadašnji trenutak kao što igrači teže pružanju maksimuma iz čega proizilazi prisustvo u trenutku. Ovim ljudima je sigurno nepoznata istočnjačka filozofija prisustva u sadašnjem momentu ali su oni, kroz obožavanu vještinu udaranja lopte palicom intuitivno uspjeli da dođu do nje i približe se istinskoj ljudskoj prirodi.
-
Relay (2024)
Nakon razmjene dokumenata od velike važnosti ucjenjivač nastavlja dalje sa svojim životom, siguran da neće biti uznemirivan od strane opakog korporacijskog predsjednika odbora. Prerušeni muškarac nastavlja da prati ucjenjivača, a tek nakon nekoliko telefonskih poziva preko zaštićenog sistema komunikacije brzo uviđamo da se za uspješnost ucjene postarao lik kojeg besprekorno tumači jedan od najtalentovanijih glumaca današnjice Riz Ahmed. Za dalji tok recenzije potrebno je pojasniti zastarjelu skalameriju koju prepredeni, tihi samotnjak koristi za zaštitu svojih klijenata.
Telecommunications Relay Service (TRS) je državom regulisana usluga koja omogućava slijepima, gluvonijemima ili osobama sa govornim poteškoćama da razgovaraju sa ‘običnim’ korisnicima telefona. Operater je komunikacioni asistent, doslovno posrednik u razgovoru koji ‘prevodi’ otkucani tekst ili znakovni jezik. Njima nije dozvoljeno da otkrivaju sadržaj razgovora i navode da se razgovori ne čuvaju u zapisima. Međutim administrativni ili metapodaci (npr. informacije o pozivu, tehnički zapisi, lokacijski podaci uređaja) mogu ostaviti trag, pa tvrdnja da ‘nema nikakvih zapisa koje bi agencije mogle tražiti’ ima određeni smisao, ali je zarad umjetničke slobode banalizovana – forenzički tragovi i tehnologije praćenja mogu lako ući u trag pozivima.
Dugo neimenovani junak u priči štiti klijente ugrožene od milionskih korporacija omogućivši im da unovče tajne podatke do kojih su se dokopali. Klijentica Sarah dolazi do njegovog kontakta i nakon niza komplikovanih instrukcija postaje njegova štićenica. Ne treba zaboraviti ni emocionalni aspekt u priči jer posmatrajući targetiranu djevojku zaštitnik razvija osjećanja prema svojoj klijentkinji. Samoproglašeni zaštitnik veoma dobro organizovan da drži ekipu unajmljenu za praćenje u mraku, sve dok ne spusti gard i zaobiđe svoje pravilo posredne komunikacije i direktnom telefonskom vezom se obrati djevojci i time ugrozi i svoju i njenu bezbjednost.
Naravno da u ovakvoj vrsti napetih trilera treba očekivati obrte na svakoj strani ali uvjerljivost Ahmedovog lika je tolika da od samog početka želimo da uspije. Karakterizacija je zasnovana na dugim sekvencama u kojim bez ikakvog dijaloga rutinski obavlja komplikovane zadatke kao što su razotkrivanje pratilaca, bezbjednog transfera novca i nadgleda. On je kao Melvilov Samuraj ili Jarmuschov Ghost Dog ali njegove namjere nisu ubilačke – zaštitnička namjera zasnovana je na ličnoj nepravdi koju je osjetio na svojoj koži. Emotivno otvaranje Anonimnim Alkoholičarima pokazuje njegovu pozadinu i teškoću stasavanja kao Muslimana u Njujorku nakon terorističkog napada jedanaestog septembra. Potrebno je i pohvaliti rediteljevu viziju da valorizuje Ahmedov lik kroz dokazanu metodu bez govora kao i u filmu Sound of Metal za koji je zavrijedio nominaciju Akademije, te zašto mijenjati oprobani šablon koji funkcioniše?
Finalna trećina donosi zadovoljavajuće razrješenje trilera teorije zavjere, a iznenadni obrt djeluje iznenađujuće naročito imajući u vidu uvjerljivu glumu ranjive Lily Collins koja se pretvara u nezaježljivu korporacijsku grabljivicu. Ona je jednako izopštena i usamljena kao i Ahmedov Ash/Jon/James a manje je bitno da li zato što stvarno želi da se obračuna sa pohlepnom firmom koja joj je dala otkaz ili je mamac za opasnog Asha koji u svom skladištu čuva tajne koje mogu pokvariti računicu bogatašima.
Efikasna je transformacija iz saspensa u akcione sekvence, a policajka sa sastanaka AA odigrava ključnu ulogu u raspletu i raskrinkavanju opasnih biznismena koji bi sve uradili za umnožavanje dobiti. Junak na kraju uspijeva da se oslobodi samonametnutog tereta i to kroz novčano odricanje i napokon može početi da živi normalan život bez paranoje ili jedne zavisti zamijenjene drugog. Katarzični kraj prati adekvatna muzička podloga, kao i uostalom tokom čitavog filma (vlasnik je velike kolekcije ploča). Tehnički detalji oko TRS-a i komplikovanih procedura pružaju vjerodostojnost, ali srž je u odnosu koji se razvija između zaštitnika i klijentkinje što opravdava završni obrt. Na kraju Ash shvata da ne može pobijediti korumpirani sistem već odlučuje da prestane da živi u strahu.
-
Motel Hell (1980)
Ruralni gradovi duboko u unutrašnjosti su ponos i dika SAD – čast, moral, čvrste porodične (prave) vrijednosti proizilaze iz bliskosti male zajednice dobro povezanih ljudi upućenih jedni na druge. Naravno, za horor stvaraoce uvijek je bila interesantnija mračna strana koja se ne vidi od idilične slike koja je istaknuta u prvi plan, pa reditelj Kevin Connor koristi dobro oprobani šablon iz 70-ih (Two Thousand Maniacs, The Texas Chainsaw Massacre, Hills Have Eyes, Tourist Trap) da postavi scenu za groteskni slešer prožet duboko satiričnom kritikom industrije hrane i uopšte mahnito rastućeg konzumerizma.
Farmer Vincent je čuven u cijeloj regiji po svojem jedinstvenom receptu za pripremu dimljenog mesa, savršeno začinjenog i pripremljenog bez vještačkih aditiva. Očigledno je da uživa u svom poslu, jer kao vlasnik hotela sa sopstvenom farmom može da servira gostima svoje proizvode. Da li se iza njegovog čudnog hobija, kreativnog onesposobljavanja prolaznika na cesti krije veza sa porijeklom i unikatnim ukusom njegovog mesa? Svi već znamo odgovor na ovo pitanje a ako je neko i sumnjao bašta iz koje štrče glave živih žrtava kojima su odstranjene glasnice odagnava sve sumnje.
Zadovoljni patrijarh živi sa mlađom sestrom Idom koja ništa nije manje uvrnuta od brata a da bi se kompletiralo opšte porodične slavlje tu je i treći član porodice, šerif Bruce koji kao predstavnik zakona služi kao zaklon svome bratu i sestri, dok oni kanališu svoje kulinarsko / kanibalističke tendencije. Jedna od preživjelih, jadna plavuše Terry je pobudila simpatije u starom liscu Vincentu koji bi joj prenio svoj tajni recept za dimljenje mesa. Njeno bizarno ponašanje nakon nestanka vjerenika teško je pripisati šoku i ubrzo se hladnokrvno miri sa činjenicom da život nastavlja okružena očiglednim čudacima i osobama poremećenih pogleda na svijet. Ipak je to ne sprječava da se, nakon upornog udvaranja uda za čudaka i uzdigne izraz stokholmski sindrom na viši nivo.
Očigledan je parodični element na tada sve popularnije slešer naslove, ali i na sami jednodimenzionalni prikaz vangradskog stanovništva USA kao krezubih seljaka koji su zatucani i međusobno se razmnožavaju. Rory Calhoun je izdominirao svakom scenom prožimajući sebe duboko u lik Vincenta, ispostavlja se jednog od najkarakerističnijih ubica B horor filma svih vremena. Osim Vincenta čije svako pojavljivanje dodaje novi sloj ekscentričnosti liku Ida je savršena protiv teža za folie a deux, dok Bruce predstavlja razumnijeg člana koji je uspio da pronađe mjesto u društvu.
Mnogo je razloga zašto se ovaj naslov nameće kao kultni horor i nezaobilizan je dio slešer / hicksploatation podžanra filmova. Finalni obračun testerama dva brata u kojem stariji i luđi nosi okrvavljenu svinjsku glavu savršena je kulminacija dotad viđene izopačenosti. Zanimljive su i žrtve, slučajni prolaznici koji variraju od bajkera, preko prostitutki do ruskog pank sastava, naročito imajući na umu Vincentovu racionalizaciju svojih postupaka. On je ubijeđen da svijet oslobađa od viška stanovništva i rješava problem nedostatka hrane i sve savršeno ima smisla. Njegov lik je toliko ingeniozno kompleksan da razmišlja o kosmičkim reprekusijama sopstvenih djela, potvrđujući svjesnost svojih postupaka uzdižući užas na najviši nivo.
-
Rođendanski Jubilej
Treći rođendan filmaginacije. Vau. Šta reći a ne zvučati patetično, melodramatično i srceparajuće. Tri velike godine malog bloga o filmovima i praksanje u informaciono tehnološkim vještinama (lagano ti je da vodiš mreže, to ti je pet minuta posla XD). Neki dani bez ijednog pregleda, nekad i mjeseci ispod očekivanja a sadržajse gomila – od opskurne kinematografije seksploatacije i Z filmske produkcije do Oskarom nagrađenih naslova i budućih klasika. Dugo putovanje koje svakom objavom postaje sve bogatije jer blog dobija obrise filmskog dnevnika, ali je i puno više od toga.
Obzirom da ne pišem recenzije o naslovima koji mi se nisu svidjeli – ipak se ovdje nalazi probrana selekcija iz moga filmskog dnevnika. Nije stvar u tome ni da su objavljeni naslovi najbolji filmovi koje sam gledao, ali dovoljno su uticali na mene da odlučim da izdvojim slobodno vrijeme i posvetim im vrijeme i pažnju. Nisam ni tipični filmski kritičar jer sve što o filmu znam sam sam sebe naučio. Okolnim putevima, uz pomoć preporuka ljudi i online kritike ( blog filmfreakcentral.com i HorrorGeek kanal na YT kao ponajveća inspiracija i vodilja što, đe, kako i u kojem pravcu). Ponekad i sa zakašnjenjem pišem o filmovima dok čekam da budu dostupni na platformama ili za preuzimanje sa nekog od sajtova, a sve to slijedeći filozofiju shvatanja muzike iz Dupieuxovog Wrong Cops – ako ti ne pomjera unutrašnje organe nije vrijedno slušanja, u ovom slučaju gledanja.
Tačno se sjećam dana i momenta kada sam odlučio da čitavim bićem zaronim u filmsku umjetnost – imao sam 12 godina bio je sunčani subotnji dan i iz videoteke sam iznajmio McTiernanov Predator i dok sam išao sa kasetom u ruci kući rekao sebi da ću da se posvetim gledanju onih naslova koje sam propustio. Koliko je naivno nevina bila ta misao da mogu pogledati sve što nisam pogledao; koliko i dalje radim to četvrt vijeka kasnije i vidim da nisam ni zagrebao ni površinu.
Magično putovanje započeto u adolescentskom dobu i ljubav koja se do današnjeg dana umnogostručila.Filmska umjetnost mi je sačuvala razum u periodima pomračenog uma — kada sam sumnjao u sebe. Poslužila je kao psihoterapeut i kao najbolji učitelj: otvorila mi je uvid u opšte znanje, popularnu kulturu i različitost vjera, rasa i nacija. Ta neiskvarena ljubav omogućila mi je otvaranje svijesti kroz prihvatanje različitosti svih svjetskih kinematografija i značajno kreiralo poglede na svijet. Osjećam da zalazim u zonu patetike. Ali jubileji su takvi – jedinstvene prilike da se kroz retrospekciju samozadovoljno potapšemo po ramenu i kažemo (ako već niko drugi neće): ‘Samo naprijed, rokaj, nastavi da kotrljaš kamen uzbrdo, niko ne čita to što pišeš ali na koncu, uvijek se radilo o tebi i tvojoj ljubavi prema filmu’. Sada novi naraštaji i filmofili svih doba imaju priliku da gvirnu u ono do čega sam došao okolnim putevima, pa i oni koji ne govore mojim maternjim crnogorskim jezikom koji sam (linijom većeg otpora) odabrao da bude glavni jezik bloga.
Još jedna od potvrda ispravnosti puta stigla je kada sam počinjao da radim kao nastavnik engleskog jezika na poslu koji i danas obavljam. Čekao sam učenika šestog razreda na privatni čas tipične podgoričke novembarske večeri. Vjetar je šibao i rani mrak je najavljivao dugu zimu. Prišao je dječak sa naočarima dok sam stajao ispred učionice. Da bih opustio i sebe i njega od treme pred čas pitao sam ga voli li da gleda filmove. Dok sam očekivao odgovor o omiljenom filmu u skladu sa godinama iznenadio me kada je odgovorio da voli film Puzzle. ‘ -Jedini Puzzle koji znam je italijanski giallo drugog naziva L’Uomo Senza Memoria sa Ivanom Rasimoffom’ odgovorio sam mu zbunjeno a on se namrštio i brzo me ispravio: ‘- Nije sa Ivanom Rasimoffovom već sa Lucom Merendom.’ Tada nas je obojicu obasjala magična snaga celuliodne trake i pola časa smo proveli u razgovoru o specifičnom podžanru uzmrlom krajem 70-ih. Ako to nije magija – ravnopravno razgovarati sa klincem o tako specifičnoj kinematografiji onda ne znam šta je. I danas kad se sjetim te scene razvuče mi se osmijeh preko lica i prijatna jeza mi prožme cijelo tijelo.
Kratkoročni cilj je bio 5 godina recenzija a sada kada je većina puta prevaljena hrabro naprijed ka sledećoj brojci, a onda i do dugoročnog cilja od 10 godina i potencijalno publikacije u štampanoj formi. Kad Tommy Wiseaua niko nije spriječio da napravi The Room kupivši filmsku opremu da bi ga snimio tako se neću zaustaviti dok ne zagrizem svoj san.
Pored svih poslovnih i porodičnih obaveza uspio sam da radim ono što volim i da udišem svoju najveću strast – filmove iz dana u dan. Za tako nešto potrebno je imati podršku najbližih a moja supruga Jovana i dvogodišnji sin Dado su mi najveći oslonci – ona trpi i (ne)voljno gleda svakakve upitne naslove a mali batica je toliko dobar da sam sa tek rođenim njim sam uspio da uglavim film dnevno svake godine od kad je supruga ostala trudna do današnjeg dana. Nekada sam i žrtvovao previše – sopstvenu ambicioznost i stremljenje ka zgrtanju novca u kapitalističkom stilu; kućne poslove, putovanja pa i u određenom smislu društveni život. A opet vrijedni spomenuta su i dva prijatelja – Mićko koji mi je dizajnirao fenomenalni logo spreman da se nađe na majicama i stikerima i Đole koji gdje god da je otišao po svijetu sjetio se da klikne na blog da bi mi se ucrtala zemlja u kojoj se poslom obreo.
Ispunjavajući je osjećaj osvrnuti se i vidjeti koji su se sve naslovi našli na malom samofinansirajućem sajtu. Velika motivacije i da će neko od klinaca koji se nalaze na početku filmskog puta naići na neki od ovih naslova i dodati ga svojoj watchlist i prodrmati ih/natjerati na razmišljanje. Čitanje sigurno nije najpopularniji medij u doba mahnitog skrolovanja hrpe sadržaja.
Upravljanje društvenim mrežama je nešto što zahtijeva potpunu posvećenost dok sam se i dalje koncetrisao na strukturalnu i spisateljsku formu. Sledeća faza je povećanja dometa objava, dodavanje pantheona za potencijalne donacije i uspostavljanje partnerske saradnje sa zainteresovanim klijentima i ambasadama zemalja iz kojih dolaze filmovi o kojima pišem. Sa sponzorstvom ili ne filmaginacija nastavlja putovanje uz hrpu novih naslova. Zahvaljujem na ukazanom povjerenju svima koji su makar izdvojili makar i jedan klik vremena.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 