-
His Three Daughters (2023)
Vanvremeneski citat popularne književnosti uklesao je ime Tolstoja i među onima koji ne znaju puno o njegovom opusu. Izjava da su sve porodice srećne na isti način a nesrećne na različit nastavlja da rezonuje u podsvijesti popularne kulture i živopisno dočarava poprište brojnih unutrašnjih familijarnih drama i konflikata. Tako i drama Azazel Jacobsa dotiče duboko narušene porodične odnose između tri žene dok svaka iz svog ugla brani ekstremne, dijametralno suprotne poglede na svijet.
Poodmakla faza bolesti oca, jedinog živog roditelja prinudno ujedinjuje tri sestre Katie, Christine i Rachel. Od samog početka razumijemo da je Katie dominantno prvo dijete sa potrebom da natrljava na nos Rachel svaki potez koji napravi. Lakomislena i uvijek optimistična Christina je rasijana obožavateljka Grateful Deada i njihovih famoznih turneja sa očiglednim insinuacijama na posledice psihodeličnih droga. Rachel je tipična Njujorčanka koja između brojnih džointa uspijeva da uglavi i mnogo sati kvalitetno sportskog programa kraj tv-a prateći ishode košarkaških i fudbalskih (US) mečeva na koje se opkladila.
Sve tri junakinje vode unutrašnje borbe da bi prevazišle sopstvene slabost,i a sve to dok pokušavaju da zajedno borave u istom stanu dok čekaju neminovnu očevu smrt. Dovoljno je teška sama činjenica da moraju da progutaju gubitak čovjeka koji im je podario život bez svih grozomornih detalja o kojima se ne govori mnogo – kako se pobrinuti za detalje oko sahrane, pripremiti čitulju, izvaditi svu potrebnu ljekarsku papirologiju. Stručna pomoć koju su unajmile samo otežava stvari konstantnim naglašavanjem da je svaki trenutak poslednji i da moraju razmišljati mnogo koraka unaprijed.
Katie je ta koja je središte konflikta i izvor svih problema. Ona ima stalnu tendenciju da podbada i nipodištava Rachel koja nije čak ni najmlađa od njih tri – njen najveći grijeh je to što nije ćerka njihovog tate, već ju je prihvatio kao svoju kada se ponovo oženio sa Rachelinom majkom nakon smrti Katine i Christinine biološke majke. U kontroli ona vidi sigurnost dok Christina zatrpava sve u sebe krijući se iza Ibzenovske fasade savršene porodične žene. Rachel previše voli da duva da bi je bilo briga za bilo šta i sve teže joj pada briga o sve manje svjesnom ocu.
Iz emocijama nabijenih sukoba fenomenalnih Callie Coon, Elisabeth Olsen i Natashe Lyonne otkriva se istinska ljubav oslobođena iz sasipanja istine u lice. U svojoj uvrnutoj dinamici one su skladne, kompatibilne i bogzna zbog čega se odnos srozao na tako niski nivo. Stalno odlaganje otkrivanja pravih osjećanja okovalo je njihova srca u led koji je bilo neophodno razbiti. Svaka strana ima razumne argumente kojim opravdaju svoju tvrdoglavu determinisanost da se slijepo drže svojih skučenih pogleda. Iako ga ismijavaju kao anđela destrukcije njegovatelj Angel (lol je stvarno) je u pravu kada im je rekao da izmučeno tijelo njegovog oca će biti spremno da produži na drugi svijet kada se uspostavi sklad u kući. Zanimljiv detalj za filmofile – izmišljeni jezik kojim pričaju likovi koje tumače Carrie Coon i Elisabeth Olsen je isti koji govori Natasha Lyonne sa rođakom Marisom Tommei u Slums of Beverly Hills.
-
The Rule of Jenny Pen (2024)
Tokom izricanja presude vremešni sudija Stefan Mortensen ispoljava sindrome moždanog udara. Motorika i kognitivne funkcije polako počinju da se gase i uspješni čovjek bez porodice dospijeva u dom za stare. Cijelog života namćorasti obrazovani junak je stremio ostvarenju kroz karijeru a sada je ostao sam, okružen senilnim i nepokretnim starcima, a ima veliki problem sebi da prizna da je jedan od njih i da je nerealno očekivati čudotvorno izliječenje.
U sobi je sa nekad legendarnim ragbi igračem Tonyem, osvajačem svetskog prvenstva koji se pomirio sa svojom nemoći i jedino što mu je preostalo je da održi imidž nekad uspješnog sportiste. Toliko se zatrpao kompromisima da odbija da se suprostavi Daveu, nasilniku sa lutkicom na ruci koji je nekada radio kao bolničar u ustanovi, ima pristup svim sobama i teroriše ostale nemoćne, polusvjesvne korisnike doma. Svoju oholost demonstrira psihofizičkim zlostavljanjem slabašnih staraca, tjerajući Tonya da se potčini lutki i da po kazni liže ruku njenom vlasniku.
U sudiji pronicljivi ludak Dave nalazi ravnopravnog protivnika i započinje psihološki rat dvojice staraca. U neravnopravnoj borbi sve je na strani zlostavljača ali uprkos oslabljenom tijelu i povremenim gubicima ludicnosti on ne želi da dopusti sebi luksuz gaženja ličnog dostojanstva. Za razliku od ostvarenog porodičnog ragbiste Stefanu jedino što je preostalo je lični integritet kada je tijelo počelo da se gasi i uradiće sve neophodno da ga odbrani, kao i teoriju koju je i sam toliko puta izgovorio u sudnici – ukoliko nema lava hijene vladaju. Ali nikad ne bi sam mogao da se suprostavi opasnog manipulatoru kao što je Dave. Za to je potrebno da napravi iskorak prema Tony-u i zajedničkim naporom u nemilosrdnom finalnom okršaju uspjeli su da jedan u drugom probude uspavani ponos i svrsishodnost.
Širom auditorijumu novozelandski reditelj James Ashcroft poznat je po satiričnoj komediji Black Sheep. U ovom psihološkom hororu nema mjesta za komediju pa se oslanja na glumačku maestralnost glavnih glumaca – oskarovca Geoffrey Rusha i neponovljivog John Lithgowa. Oni dominiraju svakom scenom u kojoj se pojave, a zajedničko prisustvo na ekranu najavljuje sukob koji prijeti da uništi njihove likove. Veoma je adekvatna upotreba muzičkih podloga koje svojim tekstom nagovještavaju obračun koji slijedi.
Turobna atmosfera doma za stare prikazana je krupnim planovima glavnog junaka koji se muči da obavlja svakodnevne aktivnosti. Dok se onesposobljeni Stefan muči u kolicima Dave poskakuje i lakoćom pokreta zastrašuje i njega i sve ostale koji mu se nađu na putu. Zlostavljač se hrani ljudskom patnjom i ovo je okruženje u kojem cvjeta i time nadomještava lične frustracije i nezadovoljstvo sopstvenim životom. Pozno doba je nemilosrdno, ne samo zbog deklinacije biološke funkcije organizma, već i zbog gubitka društvene funkcije i snishodljivog odnosa mlađih članova društva.
Finale donosu dirljivu, a zastrašujuću katarzu: ono što je počelo kao psihološki rat dvojice usamljenih muškaraca prerasta u tih, odlučan čin otpora koji nema za cilj nasilje nego povratak dostojanstva. Njihov okršaj je sirov, intiman i istovremeno nostalgičan, jer obojica likova u njemu pronalaze nešto što su godinama gubili: smisao i zajedništvo. Rusha i Lithgowa ne pogađa samo nasilje tijela nego i unutrašnja transformacija; Gledaoci moraju biti spremni na neugodan, ali duboko human portret starenja i snage koja i posljednjim danima može izroditi hrabrost.
-
Kicking and Screaming (1995)
Prvi igrani film kojim se predstavio publici Noah Baumbach snimio je sa 25 godine i obiluje biografskim elementima (fakultet na kojem su podsjeća na Vassar na kojem je reditelj diplomirao, talentovani pisac izgubljen u prostoru i vremenu). Nakon sticanja diplome grupa momaka se ponovo nalazi na životnoj prekretnici i moraju da odluče u kojem će smjeru nastaviti dalje. Strah od stvarnog svijeta i šta u njemu čeka ih ispunjava strepnjom i opravdanom sumnjom. Toliko provode vremena zajedno u grupi i vrijeme posvjećuju iscrpljujućim ispraznim dijalozima o najmanjim sitnicama da počinju da svi zvuče isto. Momci ostaju u studentskom kampusu kao da se ništa nije promijenilo.
Centralna ličnost u priči je talentovani pisac Grover koji ne može da se pomiri sa činjenicom da je njegova djevojka Jane odlučila da studije nastavi u dalekom Pragu. Sa ocem na telefonu razgovora sa o problemima u kojima se nalazi ekipa New York Knicksa i to je najuzbudljiva stvar u njegovom životu. Grover je toliko razočaran da nije u stanju ni da presluša poruke koje mu ostavlja djevojka i pokušava da se izgubi u površnim vezama sa mlađim studentikanjama kojima se nudi i kao tutor.
Najbolji prijatelj Max je iz bogataške porodice i ne mora da razmišlja o novcu, pa svo vrijeme troši na ukrštene riječi uz deprimirajući pogled na realnost. Skippy vezu sa mlađom djevojkom Miami koristi kao priliku da nastavi sa odlaskom na predavanja na predmete koje tokom školovanja nije slušao. Otisu nedostaje samopouzdanja da studira mašinski fakultet koji je upisao u Milwaukeeu i dane provodi sa vječitim studentom Chetom koji je na fakultetu cijelu deceniju. Chet nije glup nego savršeno uračunat u svojoj namjeri da se profesionalno bavi studiranjem i sticanjem znanja.
Momci dane provode u trivijalnim raspravama o tv serijama, filmovima i dijalozima koji razbijaju dokolicu jer jednostavno nisu sposobni za stvarni svijet. Fakultet ih je akademski obrazovao, ali niko od njih ne posjeduje nikakvo praktično znanje i grupa momaka je nesposobna da opšti u društvu koje zahtijeva odgovornosti van njihovog pojmovnog domašaja. Pritisak sredine i insistiranje na sticanju akademskog obrazovanja za mnoge mlade se pokazuju kao prekrupan zalogaj, naročito imajući u vidu otplatu skupocjenog studentskog kredita.
Kroz Groverova prisjećanja koja započinju zamrznutom crno bijelom fotografijom vidimo kako se upoznao sa svojom djevojkom i počinje da shvata kolimo mu ona znači i to ga konačno pokreće na akciju, koja možda ne daje željene rezultate ali ga drma iz akademske hibernacije. Ostatak muškog društva svjestan je da pauza ne može trajati vječno pa i paničar Otis uzima poster Chow Yun Fata i zapućuje se u Milwaukee. Chet nema problema sa svojim stilom života jer sam svjesno donosi odluke i u njima uživa, što je odlična lekcija i za mrzovoljnog, gunđavog Maxa jer i on odluči da nastavi u skladu sa svojim mogućnostima, kao assistant u nastavi filozofije. Veza za mlađom djevojkom mu pomaže da razbije svoje mentalne blokade i počne da se otvara ka svijetu.
Nedostatak ikakvog budžeta reditelj je nadoknadio filmskih tehnikama, pa često kamera bez rezova prati junake po fakultetskom parku a objektivni kadar u prostorijama u kojima borave predstavlja postavku za kompleksno napisane dijaloge o banalnim temama. U scenariju se primjećuje i rediteljev talenat za pisanje jer njegovi razgovori podsjećaju na Mametove. Glumačka ekipa uglavnom sačinjena od prijatelja je na visini zadatka a posebno je zabavna uloga Eric Stoltza kao Cheta, zaludnog intelektualca. Očigledna je rediteljeva inspiracija naslovima u kojima je cijelo društvo središte radnje kao što su Levinsonov Diner i Stilmanov Metropolitan .
-
Sovereign (2025)
Uživanje u slobodi koju svojim građanima, na papiru donosi najuređenija demokratija na svijeti probudila je mase čudaka i ekstremista spremnih da učine sve da se suprostave vladi i državi. Horde branilaca pravih vrijednosti naoružali su se svim raspoloživim sredstvima – od brojnih rupa u zakonu, preko podkasta i društvenih mreža do pravog oružja koje je dostupno u supermarketu kao prehrambene namirnice. Tako neuračunljivi likovi se laću oružja, sukobljavaju se sa predstavnicima zakona i reda i aparatima države. Istina, ni policajci nisu svijetli predstavnici sa pretjeranom upotrebom sile, ali kada stvari pođu po zlu sve se lomi preko njihovih leđa.
Uznemirijući poziv inspirisan stvarnim svedočenjem čovjeka koji je pronašao dva mrtva policajca uvodi u priču o Jerry Kaneu, prisebnom ludaku koji ne priznaje državu niti uspostavljeni društveni poredak. Obezbjeđuje sebi izvor prihoda predavanjima i obučavajući ljude kako da se nebuloznim pravnim zavrzlama odbrane od (uistinu) nepravičnog bankarskog sistema. Sve bi to bilo u redu da direktno svojim postupcima ne uskraćuje svog sina Joea osnovnih potreba – nesrećni samoškolovani adolescent prinuđen je da iz daljine posmatra komšinicu vršnjakinju, dok izvršitelji dolaze da ga upozore da će im kuća biti oduzeta ukoliko ne izvrše plaćanje.
Otac kojeg tumači Nick Offerman potpuno je uronio u donkihotovski obračun sa sistemom da je zanemario činjenicu da je sinu, kojeg istinski voli uskratio šansu za normalan život i lišio ga svega onog u čemu prosječan tinejdžer treba da uživa. Lična tragedija gubitak novorođenčeta ne mogu i ne smiju biti izgovor samohranom ocu koji pod okriljem dobrih namjera izoluje bistrog momka i ne dozvoljava mu da ide u školu.
Paralelna priča prati uspješnog policajca Boucharta koji svojeg sina, novopečenog oca čeliči zatucanim roditeljskim savjetima. Zajedno odlaze na Akademiju gdje se mladić obučava da u uniformi nastavi očevim stopama. Ni u jednom trenutku stari policajac ne upućuje niti jednu pohvalnu riječ momku, ali ga zato uredno zatrpava očekivanja. Time se stvaraju uslovi za prikaz dvije roditeljske krajnosti sa različitih strana zakona: Jerry je ostrašćeni ludak čija borba ostavlja bez šanse izgubljenog momčića u formativnim godinama, a Bouchart usled pretjeranih očekivanja nikada nije na glas pohvalio svoje dijete.
Svijet u debitantskom ostvarenju reditelja je turobno i mračno mjesto nalik na Trachenbergov Blue Ruin. Težinu roditeljskih činjenja uvijek najskuplje plaćaju djeca pa tragično stradanje sa početka ukazuje na bezizlaznost situacije. Offermanov Jerry nije karikatura; on je radikalno uvjeren, šarmantan u trenucima dok izlaže svoje šuplje teorije, a odmah zatim potpuno emocionalno nestabilan. Tim kontrastom se stvara jezgro filma — prisiljeni smo da gledamo kako ideologija, u kombinaciji s gubitkom i ponosom, širi svoju smrtnu sjenu preko najranjivijih – djece. Paralela s Bouchartom funkcioniše kao ogledalo — ne za opravdanje nasilje, koliko da pokaže kako različiti oblici očinskog zanemarivanja mogu rezultirati istom tragedijom. Kraj nije turoban kao cijelo ostvarenje – gubitak sina mijenja percepciju okorelom policajcu prema svom unuku i sa pogledom u svitanje novog dana mogu da se nadaju boljem sjutra.
Film je inspirisan smrtonosnim obračunom koji se desio 20. maja 2010. kod West Memphisa, Arkansas: tokom rutinske saobraćajne kontrole 45-godišnji Jerry R. Kane Jr. i njegov 16-godišnji sin Joseph otvorili su vatru i ubili dvojicu policajaca; oba napadača kasnije su ubijena u sukobu s policijom. Par je bio povezan s tzv. sovereign citizen pokretom, čije anti-državne teorije i odbacivanje zakonskih normi često su istaknute u analizama ovog slučaja.
Sovereign citizens su ljudi koji tvrde da za njih ne važe državni zakoni, porezi, sudovi i slično. U praksi to znači da koriste pseudo-pravne konstrukcije (lažne obrasce, „sopstvene“ pasoše, bizarnu pravnu terminologiju) kako bi izbjegli obaveze ili osporili nadležnost države. Najčešći alati su podnošenje lažnih i besmislenih sudskih tužbi i založnih potraživanja (tzv. paper terrorism), izrada lažnih instrumenata (navodnih „računa“ prema državnim zvaničnicima), odbijanje registracije vozila i vozačkih dozvola, te širenje teorija preko seminara i interneta. Te taktike ciljaju da pravosudni sistem zaguše ili da pojedince lično finansijski i pravno destabilizuju. Za razliku od filma gdje su policajci prikazani kao početnici tek izašli sa akademije u stvarnosti su žrtve imali višegodišnje iskustvo prije ničim izazvanim sukobom sa naoružanim fanaticima.
-
The Last Showgirl (2024)
Surovost šou biznisa na svojoj koži osjeća plesačica Shelly – u poznim godinama, kada tijelo nije zategnuto i koža je naborana mora da potraži drugi angažman zato što je njena tačka otkazana nakon 35 godina. I to je to. Ni hvala, ni doviđenja. Čitav jedan životni vijek žrtvovanja i posvećenosti otišao je u dim. Povremeni udvarači vikendaši ne donose nikakvu satisfakciju, roditeljstvo je žrtvovala da bi se posvetila onome u čemu uživa, a samim tim ne postoji odnos sa ćerkom koja je pred završetkom fakulteta.
Junakinja u erotskom kabareu vidi umjetničku notu – to nije puki, vulgarni striptiz šou, već ukusni kabare sa bogatim plesnim tačkama i raskošnim kostimima. Ostale djevojke ne dijele njenu zanesenost jer u Le Razzle Dazzle predstavi vide samo izvor prihoda. Ali cijeli vijek je pred njima i mlada tijela i dalje su vizuelno primamljiva rediteljima i koreografima. Opcije za Shelly se sužavaju – novi početak u ovom periodu života je nemoguć i jedino joj preostaje da sa prijateljicom Annette radi kao koktel konobarica. I sama Annette je svjesna da penzionisanje nije opcija, pa pravi sebi lažni mjehur od alkohola i kocke. Uostalom to je stil života koji diktira Las Vegas, grad grijeha koji udovoljava i omogućava zadovoljene skrivenih nagona posjetilaca.
Slično kao Mickey Rourke u The Wrestleru Shelly pokušava da se sastavi sa sobom i pronađe neku drugačiju stazu. U odnosu sa ćerkom vidi potencijalni spas, ali djevojka je, sasvim razumljivo ogorčena na majku koja ju je odbacila da bi bila lokalna startleta. Momenti samoposmatranja prikazani su u tihim ili ambijentalno panoramskim prikazima famozne The Strip ulice; vrijeme leti, mijenjaju se tačke u čuvenoj ulici, a i prohtjevi gledalaca.
Kamera iz ruke koncetriše se na trenutke pripreme u šminkernici i nakon toga na junakinje bez šminke. I mlađe djevojke moraju biti svjesne težine svojih izbora a Shelly teško prihvata da gumicom izbriše sve čemu je posvetila život. Godine neumitno počinju da rade svoje odbija da se pomiri sa činjenicom da su joj koleginice igračice jedina porodica koja joj je preostala. Njen duh je toliko snažan i nesalomiv da je najveći vjetar u leđa ćerki koja želi da se bavi fotografijom i hrabri je da se odvaži i sanja. Više je time učinjela za djevojku koju je u ranom djetinjstvu toliko zanemarila, ali joj je dokazala ljubav u krucijalnim trenucima.
Filmski svijet je dobio i novog filmskog stvaraoca iz porodice Coppola. Sofijina bratanična Gia dokazuje svoju tehničku kompetenenost nošena fenomenalnom izvedbom Pamele Anderson koja demonstrira svoj glumački potencijal, koji je uvijek čamio u sijenci njene bombastične figure i jednodimenzionalnih uloga. Jamie Lee Curtis i Mike Bautista u epizodama svak na svoj način obogaćuje svijet dive seksi kabarea a šlag na torti je pojavljivanje Jason Schwartzmana kao ljigavog direktora kastinga koji junakinji Shelly sasipa realnost u lice. Ali ova plesačica, predstavnica zaboravljene umjetnosti erotike i plesnog pokreta odbija da bude pregažena. Njen oproštaj je dostojanstven, kako i dolikuje i spremna je da upusti u zastrašujuću neizvjesnu sudbinu, ili ipak zasluženu penziju.
Na kraju gledaoci dobijaju više od priče o izgubljenom pozivu – to je počasna oda svima čije su karijere tihi podvig, bez velikih finala i medijskih fanfara. Rediteljkin osjećaj za detalje i intimne kadrove daju filmu toplinu i suptilnu gorčinu. Scena u kojoj Shelly, sama u polumraku šminkernice, gleda svoj odraz i ruke koje više ne mogu učiniti ono što su nekad činile se urezuje u pamćenje; ne zato što je spektakularna, nego zato što je istinita. Nema ni lakih odgovora ni površnih razrješenja ali je junakinjino dostojanstvo njen najveći trijumf.
-
Little Children (2006)
Prvi utisak pri gledanju Todd Fieldove adaptcije romana Tom Perotte nije nužno da gledamo film – već da listamo slojevitu hroniku jednog predgrađa. To je film koji, iako je strogo kinematografski i literaran, formalno/estetski mračniji, ozbiljniji rođak super popularne serije Desperate Housewives. Paralela nije slučajna; reditelj koristi niz “TV-trikova” kao što su vinjete, paralelna montaža, fokus na rituale domaćinstva i ironično zadržavanje distance kako bi se stvorio jak osjećaj zajednice koja je u isto vrijeme komična i tragična. Moralna ambivalencija (očigledno poređenje sa Gospođom Bovari u književnom klubu starijih gospođa) i psihološka dubina tematski su bliži Solondzovom Happinessu, sa manjom dozom crnog humora.
Radnja je prilično jednostavna – Sarah (Kate Winslet) je domaćica koju guši brak i majčinstvo; njen suprug je odsutan i zakopan u internet-pornografiji; na igralištu, u društvu drugih mamika pokušava da nađe smisao života. Brad (Patrick Wilson), sportista u srednjoj školi se osjeća impotentno u sopstvenom životu, zavistan je od primanja poslovno ostvarene supruge (Jennifer Connely). Njih dvoje se susreću na igralištu, zatim na bazenu sa djecom i u momentima se među njima razvija romansa koja djeluje iscjeljujuće, jer potvđuju ličnu vrijednost jedno drugom. Poljubac, seks nakon zatvaranja bazena, te kovanje plana za zajedničko bjekstvo – veza je napeta, intimna a istovremeno – nefunkcionalna: bijeg u teoriji djeluje spasonosno ali u stvarnosti nerealistično.
U paralelnoj priči upoznajemo ozloglašenog Ronnieja McGorveya (Jackie Earle Haley), čovjeka sa mračnim zločinom u prošlosti: bivši seksualni prestupnik živi sa brižnom majkom. Komšiluk ga opravdano ne prihvata; ogovaranje i paranoične kampanje protiv njega rastu do tačke gdje njegov život gubi sigurnost. Larry (Noah Emmerich), osramoćeni lokalni čuvar zakona i reda svoju traumu prikriva opsesivnim progonom Ronnieja. Intimna, prikrivena ljubav Sarah i Brada naspram javnog linča Ronnieja priču usmjerava ka dvije eskalacije koje se sudaraju u najmračnijem mogućem trenutku.
Upravo ta dva konflikta u uzbudljivoj dramatičnoj završnici doživljavaju vrhunac – kako komšiluk sve glasnije proganja Ronniea (plakati, prigovori, upozorenje na razglasu i paranoja), Larryev život se urušava i ustremljuje sopstvenu frustraciju na dokazanog paćenika. Nakon sukoba između Larrya i May, Ronnieeve majke, starica doživljava srčani udar i umire – incident koji dodatno slama labilnog ludaka. Razapet između ljutnje, srama i majčine smrti, Ronnie pokušava završiti sa sobom brutalnim činom samokažnjavanja, a ličnom traumom skrhani Larry ga pronalazi u tim trenucima i juri s njim u bolnicu.
U međuvremenu, Brad odlaže bijeg sa Sarahom u pokušaju da impresionira sebe skejtbord trikovima, padne i onesvijesti se; mladi skejteri zovu hitnu pomoć a polusvjesni junak poljuljanog samopouzdanja traži da se obavijesti njegova žena. Sarah kasnije shvati da je bijeg sa Bradom neostariv i kraj je antiromantičan – ljubav koja je djelovala iskreno biva prekinuta spletom okolnosti. Ronnie leži ranjen u lokvi krvi, Brad je prisiljen da se vrati u porodični kavez, a mirno prigradsko naselje ostaje mirno da spava skrivajući razorene iluzije. Kraj nikome nikome nije donio oslobođenje: planovi propadaju, ostaju ranjena tijela i povrijeđena dostojanstva, a predgrađe mirno nastavlja sa svojim ritualima, kao da se ništa nije dogodilo. Kod ovakvog razrješenja najviše je problematizovana Sarahina motivacija da se vrati svome izdistanciranom, nedovoljno razrađenom suprugu.
Radnja se ne drži jednog linearne strukture; umjesto toga, film se prelama kroz niz kratkih uvida u živote više junaka koji se prepliću i dramski konfrotiraju. Narativni tok podsjeća na televizijske serije i brzom ritmu doprinose pozadinskim informacijama nepoznatog naratora. Svi prelazi između scena i kratke sekvence služe da prodube temu: lažne fasade ljubopitljivih majki u parku, seksualne i emotivne frustracije, dosada roditeljstva i društvena osuda. Domaćinstva se ogledaju jedno u drugome, a igralište,mjesto susreta privatnog i javnog simboliše zarobljenost. Neutralnost naratora oslikava likove ironično hladno, otkrivajući trivijalnosti njihovih života i istovremeno ih ogolijevajući. Takav pristup podsjeća gledaoca da su svi likovi istovremeno predmet i subjekti moralnog interesa. Na kraju, Little Children ostavlja gorak ukus: ne zato što je pesimistično mračan, već zato što razotkriva koliko su iluzije o ljubavi i bijegu krhke pred realnošću odgovornosti, traume i zajednice koja sudi.
Najveća sličnost sa spomenutim Happinessom Todda Solondza je prikaz devijantnih želja i društvene osude. Oba djela obrađuju seksualnu frustraciju, neadekvatnost i nasilne fantazije na način koji izaziva moralna pitanja. Ali ključna razlika je u tonu empatije. Solondz često ostavlja likove izložene i bez trunke oprosta – eksploatativno, provokativno, nemilosrdno. Field, s druge strane, pristupa s više socijalne i psihološke kompleksnosti: njegove figure su i osuđene i saosjećajne; film traži da ih razumijemo iako ne opravdava njihove postupke.
-
Vixen! (1968)
U maniru dokumentarne emisije o prirodi narator slaže činjenice o Britanskoj Kolumbiji, kanadskoj regiji poznatoj po neukroćenosti impozantne divljine. Hrabri osvajači toga prostora su piloti koji malim cesnama prečešljavaju prirodne terene kojima ljudska noga nije kročila. Time nas radnja dovodi i do pilota, vodiča, avanturiste Toma, koga u kolibi duboko šumi čeka supruga Vixen. Ona ne gubi vrijeme u čekanju čovjeka koji bi je zadovoljio, pa vrijeme do dolaska voljenog prekraćuje sa dikom Kanade, planinskim policajcem. Naravno, za nju je sve to samo čin fizičkog zadovoljstva jer je zaljubljena u supruga i za njega vjerno čuva svoje srce.
Naslovna junakinja koketno gleda sve turiste, mušterije njenog supruga i uključuje ih, na obostrano zadovoljstvo u ispunjavajuće fizičke odnose. Ona je svjesna svoga tijela i kako djeluje na sve u njenom okruženju i ne libi se da svoje atribute iskoristi za zadovoljavanje seksualnih i ostalih nagona. Suprug kao da za to ne mari jer je i sam svjestan kako divnu suprugu ima, pa je spreman i da previdi očigledno nevjerstvo ili se napravi lud pred par neopterećujućih incidenata.
Vixen je dovela i svoga brata Judda da živi sa njom u kolibi a on nema pametnijeg posla od uživanja na motociklu i birkanja djevojaka sa kojima bi spavao sa svojim prijateljem Nilesom. Niles je mladi afroamerički disident koji je u Kanadi potražio bjekstvo od bigotizma, rasizma i segregacije, ali vatrena Vixen je tu da ga postavi na svoje mjesto pežorativnim komentarima i kreativnim uvredama na račun boje kože. To je njen način funkcionisanja – ako ne može da kontroliše muškarca da trči i balavi za njom dovodi ga do ludila da bi u njemu probudila iskonski gnijev koji onda može da usmjeri u strastveni odnos.
Majstor i jedan od pionira američke seksploatacije Russ Meyer sa nevjerovatnom lakoćom uspijeva da se, po želji, izdistancira od pornografije. Osim što je njegov materijal vizuelno umjereniji on uspijeva da provuče i priče svojih ljigavih junaka koji orbitiraju oko moćnih žena, u ovom slučaju, samo jednom. Ništa nije van igre u ovim pričama: monogamija, lezbo afera, incestoidni odnosi, nimfomanija, rasizam, politička tenzija izazvana sijenkom ozloglašenih komunista a sve to u spokoju ušuškane kolibe. Izgleda da priroda na bilo kojoj prostorno vremenskoj tački tako djeluje na čovjeka.
Vixen nije samo predmet želje, ona je instrument kontrole, potvrda privlačnosti koja se pretvara u oružje, a stidljivost i ljubav često samo iza kulisa skrivaju prljavije igre. Rasistički komentari nisu samo šok-gag — oni pokazuju koliko su duboki i svakodnevni toksini koji personi poput Nilesa prate čak i u potrazi za slobodom. To čini rediteljeve filmove problematičnim i zahtijeva da ga gledamo ne samo kao erotski spektakl, nego i kao dokument vremena u kojem predrasude često stoje iza privida liberalnosti, a Russ Meyerov kompletan opus baziran je na razbijanju konzervi umjerenog razmišljanja.
Rediteljev lični potpis vidljiv je na svakom mjestu: ubrzana montaža, ekstremni kadrovi i fokus na tijelu kao pejzažu. Gluma nije na visokom nivou – daleko od toga – ali u toj pretjeranosti pronalazi se začin filma: ponekad je upravo karikaturalnost ta koja otkriva pravu narav likova, njihove slabosti i gluposti. Fascinira i činjenica da reditelj uspijeva da pronađe prirodne ljepotice koji možda nisu ideali društveno nametnutih standarda – a on uspijeva da ih seksualizuje, senzualizuje i lansira među zvijezde erotike kao što je učinio sa striptiz igračicom Ericom Gavin, koja je i sama bila iznenađena kako je dočarano njeno tijelo na velikom platnu.
-
The Assessment (2024)
Još jednom je čovječanstvo svojom ohološću i nemarom upropastilo planetu Zemlju, pa su nadležni organi napravili Novi Svijet, tačno na granici sa starim i zaštitili se energetskim poljem. Stari Svijet izložen vremenskim nepogodima postao je mjesto za prognanike, protivnike poretka i totalitarnog režima Države. Strogo nametnuti standardni reprodukcije zahtijevaju procjenu kandidata za roditeljsku podobnost. pa se vlasnici kuće na plaži Mia i Aaryan nalaze pred velikim testom u trajanju od sedam dana. Kriterijumi koji se traže su nepoznanica i mogu samo da se prepuste procesu, uz vjeru da će se sve dobro završiti. Procjeniteljka Virginia bezizražajno niže stavke ugovora zbunjenom paru i sprema se da u narednu nedjelju pod mikroskop stavi svaki segment njihovog života.
Par glavnih junaka odmah spoznaje nemilosrdnost ispitivanja, jer moraju da odgovore na najintimnija pitanja u vezi sebe, trpe konstantno psihičko maltretiranje jer procjeniteljka ih podbada u bolne tačke, ali to ni izbliza nije sve – Virginia se pretvara u nesnosno derle da bi simulirala dječje izlive bijesa, a roditelji treba da ostanu pribrani i umire histeričnu ženu. Kako odmiču dani tako se procjena pretvara u noćnu moru, jer se smjenjuju racionalni i iracionalni zahjevi osobe koja je od strane Države ovlašćena da odlučuje o tako važnom segmentu njihove budućnosti.
Aaryan je programer zaslužan za kreaciju vještačkih kućnih ljubimaca, pošto je mudra i sveznajuća Država istrijebila sve stvarne ljubimce; žrtva je ekoterorističkog napada pobunjenika, što mu je ostavilo povrijeđena leđa i traumu od požara u kojem je izgorela laboratorija. Mia je botaničarka i u vještačkim uslovima uspjela je da odgoji preko hiljadu biljki. I jedno i drugo su dali nemjerljiv doprinos zajednici koja produžava životni vijek zahvaljujući tabletama, ali to nije ni izbliza dovoljno da bi dobili priliku da se ostvare i kao roditelji. Par pokušava da prevaziđe lične probleme vezane za porodicu – Aaryanova majka je hladno ograđena od sina, a Miina majka je prognanat u Star Svijet zbog toerija zavjere protiv države. Na večeri koja je dio procjene gosti otkrivaju njihov prljav veš i saznaju stvari jedno o drugom za koje nisu bili ni svjesni i tu, na prvi pogled savršeno skladni supružnici počinju da se emocionalno razdvajaju.
Naravno da je cijeli proces samo izgovor da ih glatko, bez pojašnjenja glatko nakon što ih je procjeniteljka izmrcvarila do krajnjih granica izdržljivosti. Nije se Država nikada previše opterećivala željama građana, zasebnih pojedinaca, a ni Novi Svijet nije ništa drugačiji. Zatvorenost u zaštitni mjehur, tablete koje omogućuju dugovječnost i materijalna namirenost treba da su im sasvim dovoljni bez sebičnih prohtjeva za prenaseljavanje ovog vještački kreiranog raja.
Rediteljkino debitantnsko ostvaranje vjerno očarava distopijsku varijaciju civilzacijske propasti i umjereno balansira minimalističko futuristički uređene enterijere i suprostavlja ih spoljnoj sprženoj zemlji i plažnoj lokaciji. Glumački trojac Olsen, Patel i Wikander maksimalno koriste pozorišno jedinstvo mjesta, vremena i radnje – uspjeli su da udahnu originalnost svojim likovima i tako učine uvjerljivim distopijski pakao koji vreba iza ugla. Minnie Driver fantastično koristi svoju kratku epizodu i za večerom sasipa sve manjkavosti sistema u čijim povlasticama i sama uživa. Poslednja trećina donosi konflikt između ženskih glavnih likova u kojem procjeniteljka obrazlaže svoju problematičnu motivaciju, što donosi tragične reprekusije jer jednom upropaštenim odnosima nema popravke.
-
Conte d’été (1996)
Trajekt siječe talase dok se polako primiče turističkom ljetovalištu jednog vrelog julskog dana. Na njemu je pretjerano obučeni mladić sa gitarom koji pronalazi smještaj i sam, gotovo u totalnoj tišini se upoznaje sa lokalitetom koji nikada prije nije posjetio. Njegovo usamljeno lutanje prekida konobarica u palačinkarnici Margot i među njima se razvija iskreno platonsko prijateljstvo. Tokom šetnji djevojka koristi priliku da ga upozna sa mjestima koja nisu toliko popularna među običnim turistima, a sve to ispunjeno duboko intimnim filozofskim razgovorima.
Nema teme koje se dvoje vršnjaka ne dotiču, jer se Margot ne boji da postavi škakljiva pitanja i podbode na pravo mjesto nesigurnog Gasparda – od očekivanja u ljubavi i vezi, preko kreativnog stvaralčkog procesa, sreće, sudbine do ličnih pogleda na svijet i onoga što je pokretačka snaga za njih oboje. On joj se otvara da je u ljetovalište došao da bi se sreo sa djevojkom Lenom, curom koja mu se sviđa ali je van domašaja; muzičar je trapav u izražavanju osjećanja i kanalisanju svojih želja, ili je to tipični muški sindrom jurenja onoga što je nedostižno. Cura zbog koje je došao nije se ni udostojila da mu se javi da će kasniti, a ipak je željno iščekuje kao lakovjerni tinejdžer. Bilo da su ga razgovori sa Margot natjerali da se otvori ili je držao vješto skrivena svoja osjećanja on se upušta u novi odnos sa Solene, drugaricom od Margot. Treća djevojka u priči koristi vikend da posjeti ljetovalište i nije tipična laka djevojka, iako ima otvorene poglede na odnose i imala je dva momka koja je sklonila sa lagera i sada je otvorena za novo iskustvo upravo sa introvertnim momkom. Ona je sušta suprotnost Lene kojoj je Gaspard čak i komponovao pjesmu inspirisan poznantsvom sa Margotinim sagovornikom oko doktorske disertacije (etnologija).
Muzika ima ogromnu važnost u priči – osim mornarske pjesme koju je napisao a zatim posvetio muzikalnoj Solene, sklonost ka akustičnoj umjetnosti je jedina koja može natjerati mladića da nešto čvrsto odluči i nedvojbeno presječe sve veze sa djevojkama. Naravno, tu je i pjesma koju je zapjevala Lena (Hugues Aufray – Santiano) za koju je odmah pomislio da je lično vezana za njega – spominje se djevojka Margot i mjesto koje su zajedno posjetili. Posvećenost muzici jača je od bilo kakve ljubavi i priču završava na trajektu u tišini kao što ju je i započeo, bogatiji za iskreno prijateljstvo i dvije, tri neuspjele ljubavne afere.
Gaspardov lik utemeljen je na rediteljevim ličnim iskustvima i kroz njega sa publikom dijeli svoja intimna gledišta i dvojbe koje ga preokupiraju. Često je pretrpan odjećom zbog očiglednih problema sa samopouzdanjem i željom da se ne izloži ljudima i prikaže se ranjivim. Tek kada prolete kao rukom poneseni dani u ispunjavajućim šetnjama sa Margot počinje da se oslobađa i pretvara se u trapavog mačo zavodnika, ali ni u toj ulozi ne uspijeva da ostvari odnos koji želi – ni sa neuhvatljivom, sobom preokupiranom Lenom, niti sa odlučnom Solene koja želi iskrenost. Toliko je neodlučan da želi da drži sve opcije otvorene do samog kraja, a ni sam ne zna da žongliranje više djevojaka odjednom ne uspijeva čak ni Sam Maloneu, zavodniku iz Cheersa XD. Jedino je u scenama sa Margot potpuno otklonjen od spoljnog svijeta, bez hrpe turista na plažama i sa njom dobija priliku da bude potpuno svoj a on ni to nije u stanju, jer ni sam nije siguran šta želi.
Specijalnost i zaštitni znak francuskog reditelja Erica Rohmera su filmovi bez uobičajene radnje, ispunjeni dijalozima koji služe kao karakterizacija i prikaz kompleksnosti ili banalnosti sopstvenih junaka. Ovdje mu polazi za rukom da prikaže junaka koji je non stop u pokretu, kojem spori dani ljetovanja prolijeću dok pokušava da spozna ljubav suprotnog pola. Ljeto kao godišnje doba je ispunjeno kupanjem i uživanju na suncu u dugačkim danima koji nalikuju jedan drugom. Vrućina, mirisi mora i monotoni ritam dana pojačavaju osjećaj prolaznosti i mladalačke tjeskobe. Toliko su dopadljivi ti trenuci odmora da vrijeme neumitno leti a (prva prava) odgovornost početka novog posla se polako nadvija nad Gaspardom – iako nije krunisao uspio ni sa jedno djevojkom u interakciji sa njima uspio je da pronađe i mnogo više nego što je tražio.
-
Eddington (2025)
Pandemija virusa Covid-19 razotkrila je sve manjkavosti savremenog društva – od nadobudnih teoretičara zavjere koji tvrde sa je bolest vještački proizvedena u laboratoriji do dušebrižnika za građanska prava koji, ne samo što ne žele da nose maske i zaštite ostale od sebe nisu u stanju ni da ispoštuju socijalnu distancu. Jedinstvena situacija i ogroman broj smrtnih slučajeva zatekao je civilizovani svijet nespremnim i ružna, egoistična priroda ljudi uma spremna je da ispliva na površinu, a reditelj Ari Aster se zdušno bacao na zadatak prikazivanja psihički neuravnoteženih osoba, uz posebnu pomoć svog miljenika Joaquin Phoenixa.
Upravo je oskarom nagrađeni glumac glavni ‘junak’ priče Joe Cross – šerif okruga Eddington u Novom Meksiku; on pokušava da radi na svom braku sa, iz nekog razloga vidno traumatizovanom suprugom Louise ( dvostruka oskarovka Emma Stone). Da sve bude još gore sa njima živi i njegova tašta Dawn (Deirdre O’Connell) koja zasipa anksioznu ćerku teorijama zavjere. Joe imam animozitet ka gradonačelniku Tedu Garciji (Pedro Pascal), slatkorječivom ljigavcu koji bi za političke poene izdao i najrođenije. Ipak Ted je prihvatljivije od dva zla jer donosi razumne odluke da bi osvojio pokoji glas i naklonost guvernerke. Naravno da njihova netrepeljivost ima korijene u prošlosti, zato što je Ted bio u vezi sa Louise, a prema riječima njene majke on ju je maloljetnu natjerao na abortus i upropastio joj život. Rivalstvo kulminira Joeovom kandidaturom za gradonačelnika, kada počinje prljava kampanja putem društvenih mreža čiji je jedini cilj diskreditacija protivnika.
Kao da sve navedeno nije dovoljno dešava se situacija sa George Floydom i pokreće se BLM pokret, što je metaforička iskra u skladištu prepunom eksploziva. Mirna zajednica spremna je da se samouništi, a sve zarad zaštite ličnih interesa i zadovoljenje sebičnih agendi. Prava istina još je grđa nego što bi tašta željela da prizna, a to se otkriva kada svoju ćerku gurne ka internet guruu i samoproklamovanom proroku Vernonu (još jedan oskarovac Austin Butler). Teorije zavjere i zloslutni scenariji joj odgovaraju kada služe njenoj agendi, a kada ispčova istina da je njen idolizovani pokojni suprug pravi zlostavljač njenog djeteta zauzima defanzivni stav i odbija da pogleda istini u oči.
Svi likovi dostojni su prezira, čak i onda kada se bore za ispravnu stvar, a još jednom su prave žrtve pežorativnih stereotipa pripadnici manjina i američki starosjedioci, što je reditelj crnokomično dočarao kada Joe propadne kroz krov i smrvi ostatke poglavice Geronima u muzeju. Jedini iskreni momenat čovječnosti u ovom paklu dolazi od starosjedilačkog likа Butterflya koji, iako povrijeđen i marginalizovan, posjeduje više časti nego cijeli grad zajedno.
Slobode koje uživamo, naročito u SAD skupo se plaćaju a cijena je potpuna dehumanizacija i izopštenost usred zajednice. Šerif, gradonačelnik, bahata razmažena omladina, bijeli supremisti, antifašistički ekstremisti, kvazi proroci i jevanđelisti koriste bol i ljudsku slabost da bi opravdali svoje nerezonsko djelovanje. Za razliku od Beau is Afraid gdje je Phoenixov junak previše pasivan i trajno traumatizovan da djeluje ovdje je Joe upravo spreman za akciju, koja doduše donosi katastrofalne konsekvence. Osim što mu se brak raspao uspio je da upropasti cijeli spokoj jednog gradiće usred pustinje a sve je to paravan za ispunjenje agende velikih korporacija. Njihov cilj je zgrtanje bogatstva i sredstvo se ne bira; kolateralna šteta su uvijek stanovnici koji plaćaju nemar svojim glavama ili lišavanjem psihičke stabilnosti.
Reditelj obožava da trese kaveze svojim junacima i uopšte ne mari za gledaočev užitak kada pripovijeda svoje hororične priče. Svijet je odvratan, gadan i kao takav ne zaslužuje uljepšavanje već upravo prikazom onakvim kakav jeste pokušava da otvori oči gledaocu da se uvijek spremi za najgore – mračnu šokantnu, obilato krvavu satiru koja bez zadrške razotkriva koliko su slobode i ljudskost krhki pred kombinacijom straha, pohlepe i ideologije.
antifa, austin butler, big guns, black lives matter, conspiracy, corporation, county, covid, detestable, drama, election, emma stone, facemask, horror, ignorance, joaquin phoenix, jurisdiction, lockdown, native american, new mexico, pandemic, pedro pascal, racism, rifles, rivalry, sheriff, social media, stupidity
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 