-
Bermuda Depths (1978)

Usnulog mladića na plaži posmatra djevojka izašla iz mora, a u njegovom snu saznajemo da se radi o Jeannie – zajedno su kao djeca pronašli kornjačino jaje i proveli zajedno nezaboravne trenutke sve dok ona nije otplivala ka otvorenom sa već tada ogromnom životinjom. Nejasne slike prekida buđenje i čini se da je Magnus uvjeren u stvarnost poznanstva sa misterioznom djevojkom.

Povratak ostrvu za Magnusa predstavlja suočavanje se neosvješćenim događajima koji su mu obilježili mladost. Nakon prerane smrti roditelja, jednako nejasne kao i san o djevojci i kornjači, bio je na psihijatrijskoj njezi i spas tražio po hipi komunama i religioznim organizacijama. Ništa od toga mu nije donijelo zadovoljenje i sada sa starim porodičnim prijateljem Ericom i Dr. Paulisom pomaže njihovom pomorskom istraživanju fenomena gigantizma kod životinja. Tu konačno mistična priča dobija utemeljenje u stvarnosti i po prvi put ne sumnjamo u razum neuračunljivog naratora.

Magnus je oličenje buntovničke mladosti koja ima problema da se prilagodi u modernom razvijajućem svijetu, a suočavanje sa psihičkim problemima predstavlja iskorak u odnosu na prethodne generacije. Njegova svjesna želja da utone u dubine podsvijesti prikazana je naspram naučno analitičnog pristupa nepoznatim fenomenima. Okeanske dubine su uprkos brojnim tehnološkim napravama neistraženije područje nego univerzum.

Neosvjetljena golema vodena površina kojom junaci rone zaista je simbol podsvijesti u kojoj se traže svi akteri ove priče, ne samo Magnus. Legenda o nesrećnoj Jeannie govori o njenoj spremnosti da nastavi život uprkos vremenskoj nepogodi u kojoj joj se zadesio brod, nije marila ni za koga drugoga i ponudila je morskom demonu sve za spasenje. Cijena koju plaća je ogromna, osuđena je na vječno lutanje i ona je poslednja osoba koju davljenici vide prije nego što ispuste dušu. Susret sa Magnusom mnogo je više od slučajnosti – iako dolaze iz različitih generacije Jeannie dobija šansu da kroz uznemirenog mladića pronađe spokoj koji će joj umiriti dušu.

Motivacija naučnika Dr. Paulisa i Erica je nešto drugačija – dok stariji stručnjak u životinjama sa gigantizmom vidi priliku da ih izučava za dobrobit nauke a dobrodušni, simpatični Eric obolijeva od sindroma proganjanja, primalnog ljudskog nagona da dominira svim živim stvorovima. Neman koju jure nema nikakvih destruktivnih sklonosti niti traži frontalni sukob. Magnus je ključ za razrješenje misterije u vezi djevojke i kornjače – spreman je da nastavi dalje tek kada dobije zadovoljavajuće razrješenje i sebi potvrdu da nije šenuo s uma.

Nekada filmski elementi nisu na zadovoljavajućem nivou u ovoj originalnoj ali niskobudžetnoj priči TV produkcije. Uvjerljivost priče je pojačana snažnim mističnim prirodnim silama okeana a suprostavljene krajnosti legende i egzaktnost nauke se prepliću i gube u morskim dubinama. Reditelj Tsugunobu Kotani je fasciniran praistorijskim životinjama, što se može zaključiti po njegovoj filmografiji – ovdje mu polazi od ruke da kreira avanturističku fantaziju sa elementima romanse. Koscenarista se zaista nakon snimanja filma preselio na Bermudska ostrva i živio tamo do kraja života. Osim jarkih ljetnjih tonova i velikog plavetnila okeana upečatljiva je i naslovna tema Jeannie nabijena snažnim osjećanjima koje pojašnjavaju motivaciju glavnog junaka:
Jennie
Is she a poem of the sea?
A sailor’s reverie?
A shadow of the deep?
Jennie
And if I doubt that she is real
Than what is it I feel?
That makes me so in love
Jennie
Have I imagined holding her?
Was it a dream my loving her?
Still feel the warmth of kissing her
I’ll spend my lifetime missing her
Jennie
Is she a poem of the sea?
A sailor’s reverie?
A shadow of the deep?
Jennie
And if I doubt that she is real
Than what is it I feel?
That makes me so in love
Jennie
-
Shrouds (2024)

Noćne more koje liče na lucidne snove i projekcije uznemirene psihe preokupiraju glavnog junaka Karsha – gubitak supruge natjerao ga je na inovativno razmišljanje, uprkos nekonvencionalnoj fascinaciji mrtvim tijelom svoje voljene i teškom bolešću skrhane drage. Kancer se proširio po tijelu i oduzeo prirodnu ljepotu Becci, ženi čija je fizička ljepota bila muškarcu sve, a njemu je ostalo da poželi da legne pored nje u hladnom grobu. Unovčavanje morbidne fascinacije smrću i tijelom u raspadanju urodilo je stvaranjem pametnog pokrova, koji uz pomoć aplikacije i pametnog nadgrobnog spomenika prikazuje tijelo pokojnika kamerama visoke rezolucije, a od sada i iz više uglova sa mogućnošću zumiranja.

Priča počinje kao intimna borba: udovac nosi teret beskrajne tuge i morbidne privrženosti prema supruzi koju je kancer razorio, a sa njenim ranim odlaskom razoreni su i zajednički supružnički snovi. Preobražavanje lične tragedije u hladnu tehnološku ambiciju — pametni pokrov i aplikacija koja ekranizuje mrtvo tijelo postaju prozor za distopijsko unovčavanje ljudske patnje. Reditelj ne prodaje teorije zavjere, on ih dekonstruiše: ne radi se samo o zastrašujućem proizvodu, nego o ljudskoj spremnosti da privatno pretvori u profit i da tehnologiju bez etike uvede u svaku poru društva.

Posao je u razvoju jer je ogroman potencijal za zaradom u kombinaciji smrti i tehnologije; vandalsko rušenje simultano izvedeno sa hakerskim napadom razotkrilo je sve manjakavosti napredne tehnologije koju je razvio, ali i natjeralo ga da posumnja na sve ljude u svom okruženju, uključujući supruginog doktora Ecklera koji je i njen stari bivši, ćaknutog Maurya i svastike Terry ka kojoj osjeća magnentu privlačnost još dok je Becca bila živa, a Karsh mora da prizna da je previše zavistan od AI asistentkinje Hunny koju je za njega projektova upravo Maury.

Snimak skrnavljenja grobova koji dobija Karsh je mnogo više od pukog revolta eko savjesne organizacije – pad sistema u jednoj grobnici omogućava hakerima pristup inače tajnim podacima korisnika aplikacije, a kako je groblje ogromno mreža svi podaci postaju dostupni sajber napadaču. Ambicija da napravi slična mjesta počinka u velikim svjetskim gradovima postaje primamljiva za uspostavljanje kontrole podataka nad koriscnicima / ožalošćenim članovima familije. Uz pomoć bivšeg zeta, tehno čarobnjaka i paranoičnog čudaka Maurya otkriva da čin nasumičnog skrnavljenja i nije tako nasumičan – da se u posmrtnim ostacima krije tajna modifikacije nastale ili nedozvoljenim eksperimentisanjem ili kao nuspojava radijacije pametnog pokrova.

Iza ambicije o globalnom pokoravanju tržišta savremenim grobnim parcelama novog doba krije se i izloženost kroz zloupotrebu tehnologije – cijeli sistem može poslužiti kao mreža za špijunski nadzor svakog mogućeg pojedinačnog korisnika i odmah se u cijelu komplikovanu priču uklapaju i špijunske agencije stranih sila, konkretno Rusije i Kine. Kina je inače i zemlja proizvođač i glavni Karshov saradnjik i imaju veliki interes i ogromni udio u investiciju mračnog udovca. Opčinjenost tijelom i u poodmakloj fazi raspadanja predstavlja logični slijed čovjeka koji je sve podredio tehnologiji i razvoju vještačke inteligencije.

Majstoru kao što je David Cronenberg potrebno je jako malo da konstruiše naučno fantastičnu priču bliske budućnosti sa špijunskim elementima, a sve sa par glumaca i dobro posloženim narativnim elementima u par sterlinih enterijera. Dok je u Crimes of the Future čovjek dostigao stadijum reprodukcije organa nepoznatih anatomiji ovdje kineska kompanija vidi priliku za uspostavljanje dominacije na tržištu i diktiranja trendova a opsesija sakaćenjem nastalim usled teških nezgoda i bolesti nova prilika za slikanje psihe mračnog uma. Smrt je samo još jedan izvor prihoda, a infuzija tehnologije u zastarjelu tehniku pokopavanja privlači bogate biznismene i ekscentrične investitore koji razumiju vrijednost takvog projekta.
-
Endless Summer Syndrome (2023)

Kraj avgusta zatiče Delphine kraj kompjutera kako radi od kuće iz ljetnjikovca sa bazenom u Correzu(departman u jugozapadnoj Francuskoj, poznat po zelenim brežuljcima, srednjovjekovnim selima i rijeci Dordogne koja prolazi kroz njega). Osim neminovnog povratka uobičajenim obavezama bliži se i dan kada će njihov usvojeni sin Aslan, studenr entomologije, otići na studije preko okeana, i to pravo u New York. Svoju pasioniranost insektima svježe punoljetni momak demonstirira u razgovoru sa takođe usvojenom sestrom Adiom u svojoj sobi terarijumu, dok muž / očinska figura Antoine kraj bazena raspaljuje ražnjiće od povrća sa cijelu familiju.

Postoje odmah očigledni nagovještaji da nije sve tako sjajno kao što izgleda. Osim Delphinine udaljenossti od supružnika postoji zategnutost u komunikaciji, i prije nego što junakinja primi poziv koji će joj izvrnuti život naopačke. Anonimna koleginica joj skreće pažnju da je na jednoj žurci njen pijani muž, nesvjestan i pod dejstvom alkohola govorio o vezi sa jednim od njene usvojene djece. U djeliću trenutka ono što je izgledao kao perfektni ljetnji sklad se urušava i advokatica po zauzimanju prelazi u tajnu istragu.
Nikada trag prosječnog heteroseksualnog mozga nije išao ka Aslanu kao pomenutom djetetu, već zajedno sa majkom gledalac sumnja usmjerava na Adiu, čije stvari detaljno pretresa i direktno se sa njom sukobljava. Taman kada je iscrpjela sve metode istrage i bila spremna da se pomiri da je poziv samo neslana šala zatiče posinka i svog izabranika u intenzivnom činu vođenja ljubavi. Iako je nagovješteno da veza traje par godina i da tajna razjeda obojicu članova porodice isto se momci nisu mnogo potrudili da se sakriju, imajući u vidu činjenicu da je i Adia zatekla sličan prizor i upoznata je sa romansom.
Kroz kadrove puževa dat je direktan omaž trileru o preljubništvu Deep Water (ima i rimejk Adriana Lynnea) a konstantno spominjanje da je jedan od njih otrovan pojašnjava zašto zatičemo jednog po jednog člana porodice u policijskoj stanici kako odgovaraju na pitanja. Dok priča prati dva dana koji su prethodili tragediji u nedjelju otkrivamo šta se to desilo i zauvjek tragično promijenilo živote jednoj, naizgled srećnoj i funkcionalnoj porodici. Minimalistička atmosfera i kadrovi ispunjeni kontemplacijom centralne ličnosti Delphine podsjećaju na još jedan slavni film francuske kinematografije Swimming Pool Jacques Deraya u kojem je postavljena mirna stajaća voda kao vjesnik burnih unutrašnjih promjena.
Strašnija stvar od razlike u godinama između ljubavnika je ta predatorska sjenka starijeg nadomoćnijeg muškarca koja se nadvija nad mlađim, pa makar vjerovali da je njihova ljubav čista. Sve odluke koje donosi Delphine djeluju savršeno lucidno, ipak ona plaća najvišu cijenu pritajene preljube i modelovanje maloljetnika u ljubavnika po mjeri. Ostaje žal za neiskorištenim prostorom za karakterizaciju Adie i Aslana ali ipak je ovo drama njihovih usvojitelja, od kojih jedno od njih (svjesno) skupo plaća cijenu nedoličnog odnosa.
Delphinin finalni postupak, a u vezi sa pomenutim otrovnim mekušcem sa kućicom, iako ponekad djeluje hladno i proračunato uslovljen je osjećajem nemoći koji se postepeno razotkriva: nije to samo bijes supruge koja je iznevjerena, već i panična potreba da se obnovi osjećaj kontrole u domu koji se pokazuje krhkim. Režija ostavlja dovoljno praznog prostora — tišine, dugih kadrova i zvukova prirode — da publika sama popuni praznine sumnjom i nelagodom, što je mnogo efektivnije od direktnog moralizovanja.
Glumački ansambl nosi taj napet balans; Delphine je napeta, ali ne karikirana, Antoine izdistanciran, dok su Adia i Aslan često samo sjenke čijih motiva ne znamo dovoljno, što je istovremeno i slabost i namjerna strategija filma: time kao gledaoci nismo prisiljeni da procjenjujemo, zauzmemo stranu ili da priznajemo vlastitu nesigurnost pred neizvjesnim dokazima. Kraj, neizbježno tragičan, ne donosi olakšanje — ostavlja gorak ukus odgovornosti i pitanja o tome šta je pravda u porodici gdje su granice zamagljene.
-
Travolti da un Insolito Destino Nell’Azzurro Mare d’Agosto (1974)

Jedrenjak jezdi po prozirnom moru Mediterana i poprište je intelektualnog obračuna dvije dominantne struje – industrijalka Rafaella brani svoje, u razumu utemeljene stavove kao da joj život zavisi od toga. Meta njenih napada su ljevičari, komunisti koji su za luksuz vlasti sebi dozvolili flert i sa religijom; Njen sagovornik ne stiže da se odbrani od gospođe samouvjerene u ispravnost svojeg gledišta kada je zapljusnut novim argumentovanim optužbama, ali u tome nema nikakvog dubljeg sukoba, osim želje za obrazovanom raspravom za rabijanje dokolice. To je način na koji povlašćeni stalež funkcioniše – u salonskim raspravama utoljuju svoju intelektualnu glad.

Posluga sa južnog, siromašnijeg kraja zemlje nije navikla na takav način funkcionisanja, niti na toliki nivo ženske empancipacije – kod njih se još uvijek zna red, a to je da je muškarac onaj koji izdaje naređenja. Pasta je prekuvana, vino nije rashlađeno, kafa je podgrijana a pri svemu tome buržujki znojavi radnici smradom nadražuju nozdrve, pa ih tjera da se presvlače prilikom serviranja obroka. Radnika Gennarina razdražuje prezahtjevna Raffaela, ali je zarada mnogo bolja od satiranja od posla u fabrici za mnogo manju zaradu. Na njeno insistiranje izvodi je temperamentni neugledni bradonja na otvoreno more gumenjakom neposredno pred zalazak, a kvar motora se postarao da ih struja odnese daleko od broda, što je početak avanture koju ni jedno ni drugo neće zaboraviti.

Borba oko dominacija brzo preovlađuje u korist sposobnog grubijana i arogantna junakinja dobija ono što zaslužuje, prvi put u životu postavljena je na svoje mjesto. Njene govorničke vještine nemaju nikakvu upotrebljivu vrijednost na ostrvu na kojem su se nasukali, i mora da nauči da se pokorava sposobnom Gennarinu, kojeg je život natjerao da koristi sve što mu priroda pruža. Njemu gospođa služi kao ventil za sve nedaće koje su ga u životu snašle. Problem u njegovom ponašanju je što on nije drugačiji od onoga što želi da reflektuje na buržuje koje tvrdi da toliko prezire. Proziva je za orgije, blud i nemoral, a on je prvi koji se diči što zna da postavi ženu na svoje mjesto dok on odlazi u razvratni provod koji smatra da mu pravedno sleduje.

Nemilosrdnost prilikom udjeljivanja šamara otkriva mračnu stranu patrijarhalnog odgoja u kojem je Jug zakopan. Sjever je progresivniji ali nasilje koje oni sprovode je psihološkog karaktera – stalno demonstriraju svoju moć nad zaposlenima koje drže maltene u robovlasničkom odnosu, podsjećajući ih da su oni, s pravom, rođeni sa zlatnom kašikom u ustima. Ostrvo privremeno briše razlike koje su izbrazdale italijansko društvo, a i jedno i drugo su svjesni da će ih povratak u civilizaciju nepovratno razdvojiti. Rođenjem su određeni za jedan život i kolika god bila ljubav (ili sado mazohistički odnos, kako ko voli) nije dovoljna da prevaziđe klasni jaz među ljubavnicima. Ako ništa drugo zauvjek im u sjećanjima ostaje negostoljubivo ostrvo koje su pretvorili u svoje ljubavno gnijezdo.

Raffaella nije samo “brbljiva gospođa koja nameće svoje mišljenje” – ona je oličenje žene koja u eri kad su obrazovanje i vlast gotovo isključivo privilegija muškaraca zahtijeva da se čuje njen glas. Ženska emancipacija nije samo salonski dijalog, nego i čin suočavanja s patrijarhalnim strukturama, čak i ako je to – kao u slučaju Raffaelle – ponekad bahato i ekscentrično. U trenutku otkazivanja motora i nailaska na nenaseljeno ostrvo emancipacija postaje dvostruka – treba naučiti kako govoriti i slušati drugog – pa i muškarca koji je zatrovan frustracijom radničke klase i seksističkim stavovima. Rediteljka ne idealizuje patrijarhat, već ga raskrinkava iznutra: scene u kojima Gennarino „nameće“ svoje stavove pukom fizičkom dominacijom (šamar, šut nogom, verbalna prijetnja, sočna psovka) istovremeno budi i sažaljenje i gnijev – jer i on je, kao i muško društvo sedamdesetih, zarobljen između nagona i kulturnih konstrukcija.
-
Either Way (2011) b2b Prince Avalance (2013): Veza Island – SAD

Rimejci postojećih evropskih ideja su uvijek problematični, ne zbog manjka kvaliteta već realnog pitanja – šta novi materijal može da dobije anglikanizacijom? Da li ponovo ispričanom pričom,osim dostupnosti širem auditorijumu, postoji neka veća svrha koja može opravdati prilagođavanje prelijenoj publici nevoljnoj da čita titlove? Brojni naslovi su samo puke rekonstrukcije originala od početka do kraja: tako Nueve Reinas, Funny Games i Let the Right One In ostaju primjeri potpuno suvisle ekranizacije. Primjer malenog nezavisnog islandskog filma Hafsteinn Gunnar Sigurðssona je drugačiji, zato što David Gordon Green uslišuje originalnu ideju i dodaje jedinstvene detalje koji čitavu priču izdižu na veći nivo.

Dva sezonska radnika održavanja Puteva Islanda u potpunoj osami iscrtavaju isprekidane linije na cesti usled ostrvske nedođije. Finboggi, stariji i sposobniji od dvojice odgovara na pismo vjerenice koja živi u Beču. Sezonski posao je savršena prilika za bijeg od napornog rada u inostranstvu koji je doveo do pretjeranog zamora i problema između njega i njegove partnerke. Iz odgovora zaključujemo da je drugi mladić Alfred, razmaženi nesposobnjaković konstatno opsjednut prljavim mislima, brat od Finboggijeve vjerenice kojeg je zaposlio kao uslugu djevojci.

Junaci imaju drastično različite poglede na svijet: Finnbogi traži oporavak u rodnoj zemlji na poslu koji ga zadovoljava dok se priprema za povratak u Austriju, dok Alfred jedva čeka vikende da bi ispraznio nagomilanu neiskanalisanu energiju. Monotoniju posla u savršeno harmoničnom pejzažu vulkanskog ostrva na sjeveru Evrope razbija prolaznik vozač kamiona, koji srdačno dijeli osvježavajuće napitke sa radnicima koji čine puteve njihove zemlje boljim.

Sav trud i rad na sebi pada u vodu kada vjerenica raskine preko pisma sa jednim, a drugi ne zadovolji svoje nagone tokom vikenda na način na koji je zamislio. Nakon neizbježnog sukobljavanja suprostavljenih karaktera dolazi do oslobađajućeg pražnjenja u kojem muškarci pokazuju svoju pravu prirodu. Uz malo alkohola i neizbježno pijano kreveljenje nema toga što se ne može zaboraviti i preboljeti. Zajedno odlaze na žurku na otvorenom u potrazi za ženama na koje vrijedi trošiti teško zarađeni novac.
Tema izolacije u skandinavskoj kinematografiji nije ni novost ni neistraženi teren. Mnogo je lakše kontekstualizovati i zamisliti sezonski posao radnika u dijaspori nego poistovjetiti se motivacijom David Gordon Greenovih junaka u verziji na kojoj je sarađivao i Sigurðsson. Izmještanje maltene identične priče na američki kontinent iziskivalo je adaptiranje izolacije drugačijim uslovima, pa su za tako nešto savršeno poslužili požari u Teksasu krajem 80-ih. Ogroman broj uništenih domova i nemjerljiva materijalna šteta kako prirodnim bogatstvima tako i infrastrukuri primjer je za pokazivanje prepoznatljivog američkog pionirskog duha i neizbježnog zajedništva koje se krije iza zvijezdi i pruga.

Paul Ruddov lik stariji muškarac ima naznake psihičke uznemirenosti, naglašene sitnim detaljima kao što su učenje njemačkog jezika za odlazak u inostranstvo. Ko bi pri čistoj svijesti želio da pođe iz kolijevke moderne civilizacije na vrhuncu dvadesetog vijeka? Alvin je dovoljno psihički uznemiren da je pobjegao u zabiti Teksasa i markira puteve u područjima zahvaćenog požarom. Nagovještaj prepisane terapije nadvija sijenku psihičke bolesti nad komičnim ali u prirodi potpuno adaptiranim junakom.

Njegovo predavanje nesebičnom radu je znatno humanije od Finboggijevog bijega iz stvarnosti. I jedan i drugi vješto izbjegavaju da se nose sa odgovornosti i suživotu sa partnerkom. Lance sa Emilom Hirschom dobija veću dubinu zato što je Hirsch uspio da uvjerljivo oživi napaljenog zgubidana koji nikada ni za šta nije preuzeo odgovornost u životu. Nota tupavosti indolentnog mladića je podvučena i u originalu, pa nije sramota ni priznati da je Hirscheva glumačka paleta šira od islandskog kolege.

Osim temeljnije karakterizacije u američkoj verziji primjetna je još jedna stvar izostavljena iz skandinavskog starijeg brata – regenerativno svojstvo prirode. Islandskim ljepotama teško je iskontrirati i ogromnoj zemlji bogatoj prirodnim bogatstvima kao što je SAD. Ali kvaka je u prikazivanju potentnosti regenerativnog svojstva Majke Prirode – Recikliranje nutrijenata, odnosno djelimično spaljivanje organske materije oslobađa prirodne element kao što su kiseonik, fosfor i kalijum, što doprinosi regeneraciji biljaka. Zagrijavanje otpornijih mikroorganizama donosi do mineralizaciji organske materije i ubrzava se formiranje hranljivih sastrojaka. Uklanjanje biljne mase dovodi do poboljšanja filtracije vode i prozračivanja tla, što stvara bolje uslove za ponovno uspostavljanje vegetacije. Požar može djelovati kao i okidač za regeneraciju biljaka sa sjemenom prilagođenim visokim temperaturama. Sve ovo je inkorporirano u mikrokosmos dva nesavršena muškarca mučena sopstvenim problemima, a ujedno i reflektuje njihov unutrašnji preporod.

Kada je u pitanju kovanica bromance – David Gordon Green se zlatnim slovima upisao u kanon predstavivši odnos dilera trave i mušterije James Franca i Seth Rogena. Ljubav koja se rađa između dva duvača različitih karaktera je jedan od legendarnih bratsko drugarskih odnosa. Ključ je u muškoj prostodušnosti – za sreću je dovoljno malo alkohola, pokoji prdež i priča o seksualnim poduhvatima prošlosti i budućnosti. I prijateljstvo između Ruddovog i Hirschovog lika se neosjetno uvlači pod kožu gledaocima, čime još jednom potvrđuje dokazanu klasu u komediji.

Iz dobrog djela kakav je njihov nezahvalni posao pomažu oporavku čitavog jednog kraja koji je progutao požar. Jasnija je i metafora sa bolje razrađenom gospođom koja izlazi iz kamiona. Alvin se upozna sa njom a to nije ni bio dio scenarija – na području snimanja su vidjeli gospođu koja nije profesionalna glumica kako češlja spaljene ostatke svog doma i zamolili su je da pred kamerama sa njima podijeli svoju priču. Upravo ta gospođa služi i kao pokazatelj momcima da se nalaze na pravom putu iako su trenutno izgubljeni i opterećeni svojim problemima.
-
The Quiet Maid (2023)

Sezonska radna snaga uvijek je najeksploatisanija, jer ljudima egzistencije zavise od par mjeseca u sezoni; Ana je iz Kolumbije doputovala u Španiju da potraži šansu za boljom šansom za poslom, a teško je i razmišljati šta je čeka u svojoj domovini kad je posao bez potrebnih papira bolja opcija. Djevojka nema nikakvih problema sa tim što radi – svoj posao obavlja časno, odgovorno i predano služi razmažene domaćine koji su fer, u granicama dokle domaćica zna svoje mjesto i služi ih diskretno i bespogovorno.

Dok pokušava da sakupi dovoljno novca i pošalje ga sestri kao školarinu za medicinsku školu otkriva i narav svojih gazdi – gazdarica trguje umjetninama i sprema se za veliku zabavu za kraj ljeta priređenu u čast jednog od svojih kupaca; prepotnenti gazda opterećen je da mu mačke ne pojedu povrće iz bašte i želi da ih Ana otruje specijalnim otrovom dodatim u hranu; sin i ćerka su potpuno posvećeni tjelesnom uživanju u odmoru u luksuzno opremljenoj kući sa bazenom. Svi osim Ane koriste ljeto, dana za danom ponavlja iste poteze krpom kojom glanca staklo – njena motivacija je jasna – školovanje sestre koja će steći zvanje doktorice.

Osim mačaka koje u inat starom gazdi nastavlja da mazi i hrani sprijateljuje se sa sunarodnicom Gizelom, domaćicom iz kuće pored i ona je jedino Anino društvo. Ona je i prizemljuje kada se zanese mislima da bi bogati poslodavci mogli da joj pomognu oko boravišne dozvole. Oholi bogataši ne mare za osjećanja svojih radnica dokle god su im usta začepljena. Problematičniji od nepovoljnog položaja u društvu radnica na crno je stav umišljenoj eliti koja smatra da im je sve što imaju bogomdano.

Glavna junakinja je senzualna i odiše seksualnošću, čak i u konzervativnoj odjeći domaćice sa keceljom. Trenuci u kojima sebi da oduška i otkrije svoje tijelo su joj vjerovatno i najbolji momenti u životu. Naučila je da se brani i od nasrtljivih muškaraca, bilo o nasumičnim momcima sa žurke kraj vatre na plaži na koju je pozvala zanesena Gisela ili od mlađeg gazde koji bi je, uprkos površnoj priučenoj finoći tjelesno iskoristio i dokazao svoju klasnu i polnu nadmoć. Sve te pokušaje ona odlučno odbija i sama uzima komadić pravde za koji misli da joj sleduje i sveti se svojim tlačiteljima. Teško da joj oteti novac iz kriptonovčanika razmaženog gazde može dugo potrajati, ali sam čin uzvraćanja udarca može joj dati zamajac za nove uspjehe u budućnosti.

Anina unutrašnja stanja oslikana su njenim potezima krpe preko stakla – mehanični i staloženi kada nije opterećena i neujednačeno nervozni kada joj briga o familiji na drugom kontinentu ne da mira. Ona nema pravo da bude nostalgična, niti smije da joj nedostaje nešto od komfora koji porodica na odmor kao da joj natrljava na nos. Isto tako primorana je na reakciju kada je satjerana u ćošak koja slabi njen krajnji cilj, jer način na koji došla do dragocjenog novca ništa nije bolji od bahatog ponašanja samoproklamovanog visokog staleža, sa bitnom razlikom. Njima je tih pedesetak hiljada dolara samo zrno pijeska na koralnom sprudu a ona je sa tim novcem riješila troškove obrazovanja sestri.

Tišina u prostorijama bogate kuće postaje omaž njenom unutrašnjem monologu, dok rituali dnevnih obaveza prelazi u njen misaoni tok o pravednosti i ličnoj slobodi – kao da svaki put briše i sloj sopstvenih stega u koje ju je društvo okovalo. Ovime se najbolje oslikava njena borba – nije to samo puku fizički rad dosadnih poslova koje niko ne želi da radi, već neumoljiva potraga za priznanjem sopstvene vrijednosti kroz istrajnost i.
-
The Wailing (2016)

Pecaroš u ruralnom dijelu Koreje kraj rijeke uživa u zadivljujućem predjelu ili se samo tako čini zato što je Japanac, kako ga ostali zovu glavni krivac za sve što je pošlo po zlu u zabačenom selu. Dnevnu rutinu ne pretjerano bistrog a i drugih vrlina lišenog glavnog junaka Jong Gooa prekida dvostruko ubistvo i polusvjesni okrvavljeni počinilac. Djelo je pripisano dejstvu divljih pečurki koje su pronađene u kući ubice. Međutim, odmah se dešava i novo dvostruko ubistvo a tragovi ponovo vode ka Japancu.

Praznovjerni lokalni policajci i seoski mještani razglabaju o potencijalnim teorijama koje se kriju iza gnusnih zločina i što više pokušaju da racionalizuju događaje to ih je nemoguće obraditi razumom. Svjedok tvrdi da je vidio čovjeka u gaćama kako u šumi jede lešinu jelena a to budi sumnju kod sporog ali pravde željnog policajca. Na jednom od mjesta zločina Jong Goo vidi djevojku koja svjedoči o načinu na koji su počinjena ubistva ali vrlo brzo nestane a zatim i sam vidi humanoidno biće iz šume. Iza početnog čina pecanja se krije mnogo mračnija simbolika, jer entitet kroz tijelo Japanca peca duše nedužnih i svih onih koji su spremni da zagrizu metaforičku udicu.

Ubrzo i njegova ćerka Hyo Jin ispoljava čudno ponašanje i na njenoj koži se pojavljuje osip koji su sve žrtve i počinioci imali. Da li se radi o nekoj zaraznoj bolesti ili o zlodjelu neživog bića u ljudskoj formi je glavno pitanje koje se postavlja u prvoj trećini filma. Razum ne dozvoljava mašti da preovlada i čudne stvari koje čuju i znaju o Japancu ostavljaju po strani sve dok ne postane umiješano dijete. Tada policajci odlučuju da se otvoreno suoče sa strancem oko kojeg kolaju glasine da je sam đavo što je najveća greška koju su mogli da naprave jer otvoreni rat sa gospodarom demona, oličenjem čistog zla je unaprijed osuđen na neuspjeh ljudske strane. Fotografije žrtava mrtvih i živih uz prisustvo oltara sa jarećim glavama ne uliva povjerenje i prezumpcija nevinosti dok se ne dokaže krivica brzo otpada. XD

Porodica jadne djevojčice koja u prepoznatljivom maniru zaposjednosti svoje najbliže zasipa sočnim uvredama je prinuđena da svoj život stavi u ruke moćnog šamana koji može odbraniti porodicu od snažne, nevidljive sile koja se nad njima nadvila. Ritualni ples, borba dobra i zla u kojoj plaćeni šaman baca smrtonosnu kletvu je snimljena odjednom, svih 15 minuta bez prestanka i predstavlja jednu od najupečatljivijih scena u horor filmu / fantazijskom podžanru uopšte. Tenzija od toga trenutka ne slabi do samog kraja, kada se po ko zna koji put u toku priču promiješaju karte a sa njima se mijenja i stanovište gledaoca ko je dobar a ko loš. Previranja i promjene inercije u obračune dobra i zla, bijele i crne magije jednako su zbunjujući i protagonistima kao i nama, običnim gledaocima.

Jeziva vjerovanja koja ispunjavaju ruralne krajolike svijeta su pokušaji ljudskog uma da u okvire razuma ukalupe neobjašnjive, prirodne pojave i dinamiku bića starijih od samog čovjeka. Čovjek je uvijek djelovao smiješno banalno spram zakona prirode i nevidljivih sila o kojima ne može ni pojmiti. Dugo trajanje ruralnog horora o zaposjednosti nadomješteno je uzbudljivom radnjom i čestim promjenama u dinamici. Scene zaposjednutosti i eksplicitno grafičko nasilje ništa ne prepuštaju mašti ništa, već savršeno kompletiraju mozaik strave postavljen fantastičnim scenarijom i uvjerljivim izvedbama glimaca. Uticaj hrišćanstva u zabačenim zajednicama je snažno integrisan u kolektivnoj svijesti i to, kako se na kraju vidjelo, sa punim razlogom. Potpuna transformacija kojoj prisustvuje mladi đakon nagovještava neumitnu tragičnu sudbinu koja je pogodila ove proste ljude.

Čovjek je samo pion u okršaju sila iznad spoznaje ljudske psihe, nemoćan je u potpunosti spram snage tih neznanih sila, ali upravo djelovanje čovjeka i rukovođenje prljavim i nečastivim mislima budi tamne sile, spremne da se obruše i popiju zadnju kap krvi bićima ispod sebe. Dobro i zlo se međusobno potiru – dok djevojka gornjim djelovima odjeće pokušava da odbrani ljude od kletve a đavo uzima donje djelove da bi upravo te kletve i izveo.

U glavi glavnog junaka je totalni haos zato što, osim što mora da se pomiri sa zaposjednutošću svoje ćerke, treba da razabere koji od entiteta što su ga opkolili je zloban, a koji blagonaklon. Inače, u filmovima reditelja Na Hong-Jina (naročito Chaser) policajci tapkaju u mraku ili su potpuno nesvjesni šta trebaju da čine i često se ponašaju prema policijskom poslu kao nečem što im je potpuna nepoznanica. Preplitanje mitologije hrišćanske religije sa paganskim magijskim realizmom ukazuje na dugu i komplikovanu simbiozu mono i politeistečke vjere a zlo je jednako tamno i prevrtljivo u svim oblicima i demoni koriste psihičku neuračunljivost, labilnost i nesvijest pojedinaca i onda kada su najranjiviji uništavaju im volju u potpunosti. Treba naglasiti i činjenicu da je ovaj naslov jedan od najmilijih horor filmova stvaraoca Ari Astera pa ne začuđuju određene sličnosti u horor kanonu Wailinga i Midsommara.
-
Summer of Sam (1997)

Proslavljeni novinar govori o aktuelnom razvoju New Yorka kojem svjedoči nakon teških godina borbe sa kriminalom. Jedno ljeto se naročito istaklo – 1977. grad koji ne spava je strijepio od serijskog ubice ubice poznatog kao Caliber Killer, zato što je svoje žrtve prostreljivao magnunom .44. Osam miliona stanovnika ne osjeća se sigurno na ulicama dok ubica ubija iz blizine. Svi mediji bruje o lovu na ubicu, a veliki poznavalac njujorških prilika Spike Lee uvodi u priču obične ljude i dočarava njihove unutrašnje borbe tokom nemilih događaja.

Vinnie ima bračnih problema i rješenje traži u krevetu sa svakom drugom ženom, uključujući i supruginu rođaku. To što je umalo izbjegao neuračunljivog, iziritiranog ubicu tumači kao signal od Boga, ali previše voli sebe i svoj stil života da bi išta promijenio. U kraju stoji sa momcima koji nemaju pametnija posla od dilovanja na ćošku i razglabanja o aktuelnostima koje potresaju društvo. Stereotip tipične italijanske četvri razbija Vinnijev dobar prijatelj Richard koji je oduševljen pank kulturom i londonskom scenom. Upravo različitost čini da Richard štrči iz sredine – pozitivno, tako što privuče Ruby sa kojom se upušta u iskrenu ljubavnu vezu uprkos njenoj reputaciji i negativno, kada privlači pažnju ekscentričnim izgledom i društveno neprihvatljivim ponašanjem.

U noćnim klupskim izlascima reditelj nas upoznaje sa raskošnim noćnim životom New Yorka – od disko podijuma, preko svingerskih klubova do tvrodkornih pank svirki. Sve te ljude ujedinjava strah od ubice koji upravo ordinira noću i upropaštava neponovljivi provod. Toliko je uzdrman osjećaj sigurnosti da se u potragu za ubicom uključuju i lokalni gangsteri. Poruka koju ostavlja ubica je duboko uznemirijuća, a tenzija povećana nesnovnom vrućinom neizdrživa, i svi su svjesni da je tačka pucanja jako blizu. Naviknutost na život u gradskoj džungli donijela je stanovnicima svjesnost da je dovoljna jedna iskra da sve plane, a napetosti ne nedostaje – od borbe za poslom i pukim preživljavanjem do obezbjeđenja egzistencije ili zadovoljenja sekundarnih potreba.

Prirodni razgovori i situacije u kojima Spike Lee smješta svoje junake su urnebesno komične, pa iako priča uvijek izuzetno ozbiljno tretira temu lova na serijskog ubicu i istinsku prestrašenost potencijalnih žrtava, nemoguće je ne smijati se replikama istinskih njujorčana, koji u svojoj buci, bahatosti i oholosti savršeno dočaravaju okrutne uslove za opstanak u centru civilizovanog univerzuma. Glumačka postava je krcata poznatih lica, bilo da se pojave u par scena ili u nosećim ulogama.

Direktor fotografije Dario Miranda vjerodostojno dočarava vruću, zagušljivu atmosferu ljeta ’77 upotrebom širokougaonih sočiva i jarkih zlatno-narandžastih tonova. Zvuci starih limenih automobila i stalno drndanje motora, upareni s rezovima koji prelaze iz bučnog u mirni kadar, stvaraju itekako realistični osjećaj betonske džungle. Dinamični kadrovi u ruci prate Vinijeve nesigurne korake kroz uske uličice, dok statični, mirni kadar dočarava usamljenost Ruby i Richarda u njihovim rijetkim trenucima mira. Kraktim rezovima izmjenjuju se prizori svakodnevice i nasilja što umnožava šokantni efekat – idilični porodični obroci prekinuti su sumornim izvještajima o stradalima odjekom, podsjećajući da je granica između normalnog i horora jednom već presječena.

Pravi “Son of Sam” – David Berkowitz – bio je serijski ubica čija su se zlodjela nizala od jula 1976. do juna 1977. i paralizovala čitav grad. Njegova brutalna taktika – ispaljivanje .44 magnuma u pravcu automobila – izazvala je paniku u svim njujorškim kvartovima, naročito u Queensu i Brooklynu. Istovremeno, grad je tonuo pod teretom ekonomske krize: opadajuće industrijske grane, visoka nezaposlenost i sve veći jaz između bogatog Manhattana i siromašnijih predgrađa stvorili su savršenu oluju straha i bijesa. Spike Li koristi ovaj mračni istorijski okvir ne samo da pojača napetost, već i da pokaže kako društvene nepravde i nejednakosti hrane kolektivnu paranoju i međusobnu nepovjerljivost.
-
Sinners (2025)

Masivna mreža rukavaca i kanala koja čini deltu titanskog Misisipija silom prilika gdje su se našli ljudi tamne boje kože. Njihove sudbine usko su vezane za volju povlašćenih bijelaca i trebali su da nauče da progutaju svoju budućnost ograničenih mogućnosti. Boja kože je i podsjetnik da zacrtane granice neće bez muke preći. Generacije i generacije prinudnih radnika su to dobro osjetile na svojoj koži, a u divljini američkog negostoljubivog terena njihove duše neupokojene lutaju, nesposobne da se odvoje od tijela, zakovane za bol za koji ih je neka viša svrha, usud ili sam Bog predodredio. Dok mrtvi ostaju u nematerijalnom svijetu živi pokušavaju da duši daju glas, da nadmaše poražavajući okvir koji im je predodređen, pa se bore svakim atomom snage protiv šansi – kriminalom, kao ozloglašeni blizanci Smokestack ili muzikom kao Sammie, njihov rođak i sveštenikov sin.

Rušenje barijere između živog i neživog svijeta, prošlosti i budućnosti proizilazi kroz muzičku ekspresiju. Ritam je integrisan u DNK crnih ljudi, on im pumpa u krvi od rođenja, a zvuci udaraljki su stariji od jezika i pisma zajedno. Iscjeliteljska moć zvuka nudi utjehu umornim fizičkim radnicima i sirotinji osuđenoj na sumnjive nezakonite radnje iz potrebe za samoodržanjem, a iscjeljenje dolazi po skupoj cijeni – privlači i nečastive demone koji lutaju ovozemaljskom ravni.

Dok teku pripreme za grandiozno otvaranje pratimo dopadljive antijunake kako skupljaju ekipu lokalaca koja će im pomoći sa vođenjem noćnog kluba. Kroz poznanstva sa mještanima osjećamo puls ovih izmučenih ljudi koji vape za događajem kao što je ovaj. Centalna ličnost u priči je Sammie, koji je opsjednut zvukom gitare i primamljujućom budućnosti koju život i karijera muzičara donose. Sve bi bilo lakše da ne živi u Clarkson, Mississippiju 1932-e, i da otac paroh ima popustljiviji stav i otvoreniji pogled na sinovljevu budućnost. Ali velike stvari se rađaju iz zauzimanja za sebe i arhetipskog suočavanja sa ocem. Sammiev nastup pred publikom izmješta njega i slušaoce na neku novu ravan postojanja, u kojem se presjecaju vremenski i umu poznati okviri. Zvuk njegove gitare priziva sve glasove njihovog naroda, taj iskonski duh koji je tu da im pruži prijeko potrebu utjehu i prožme ih oslobađajućim osjećajem.

Radnja prati tok jednog dana u kojem blizanci Smokestack, povratnici u rodni kraj odlučuju da naprave noćni klub po ugledu na najveće gradove koje su obišli. Novčana sredstva nisu problem a način na koji su do njih došli nije suptilno prikriven. Veterani Velikog rata, Kaponeovi ulični vojnici odlučili su se da mjesto od kojeg su pobjegli nije ništa gore od bijelog svijeta koji su obišli. Oni nemaju iluziju da je ovaj svijet lijepo mjesto, jer su najgore od njega vidjeli i proživjeli. Dok pokušavaju da kreiraju svoj mali Raj nisu ni svjesni koga će sve privući svojim razmetljivim šepurenjem – od nečastivih sila sa onog svijeta, do ovozemljaskog zla utjelovljenog u nametnutu bijelu supremaciju.

Iza čitave priče o noćnom klubu i muzičkoj ekstazi skriva se sirova refleksija o društvenim hijerarhijama i snazi kolektiva. Delta Misisipija, s njenim beskrajnim kanalima, simbolizuje razgranatu mrežu društvenih odnosa — od prinudnih radnika do povlašćenih bijelaca — u kojoj svako ima svoje mjesto ili biva isključen. Film vješto koristi tu geografsku metaforu da prikaže kako marginalizovani, kroz zajedništvo i umjetnost, mogu izgraditi sopstvene tragove otpora. Svaki trzaj gitarskih žica ili odjek bubnja na drvenom podu kluba budi kolektivnu memoriju potlačenih, pokazujući da se granice ne prelaze samo fizički, već kroz solidarnost i kulturu. U tom smislu, „Sinners“ postaje više od muzičke drame – to je i mozaik historijskih trauma, ali i svijetla tačka nade koja pokazuje da je umjetnost najmoćnije sredstvo za preobražaj društva.
-
Summer Lovers (1982)

Ostrvo Santorini je odmaralište iz snova i u to se par u dugoj vezi Michael i Cathy odmah uvjeravaju. Krcato djevojkama u oskudnim bikinijima i muškarcima u spido gaćama za kupanje brdovito ostrvo ispresijecano stepenicama pruža priliku za spoznavanje svih ljetnjih čarolija i magija, a montaža u vidu reklamnog muzičkog spota čini ovaj naslov pokretnom reklamom za ljetovanje. Ako se doda i pikantni erotski zaokret u priči – vruća zabava je zagarantovana.

U prvim danima odmora, u autentničnoj ostrvskoj kući mladi Amerikanci prvi put iskušavaju slobodu koju donosi samostalnost i nezavisnost. Cathy koristi mračnu sobu u iznajmljenoj kući i posvećuje se fotografiji, a Michaela privlači misteriozna dama sa stjenovite plaže. Opsjednut misterioznom djevojkom koja govori više jezika upušta se u površni fizički odnos; veza za Cathy je dovoljno ozbiljna da joj odma otvoreno prizna prevaru a ona se tek smiruje kada i lično upozna ljubavnicu svoga dugogodišnjeg momka.

Lina je francuska arheološkinja, otjelotvorenje slobodne ljubavi – kroz tumačenje mitologije i raskošne antičke umjetnosti ona razlaže život na proste činioce. Fizička privlačnost, otvorena veza, vrijeme provedeno sa ekscentričnim društvom daju novi uvid u stvarnost prvo Michaelu, a zatim i Cathy. Dobar osjećaj zajedničkog društva ne treba da pomrači sijenka društvene percepcije o normalnom odnosu. I ona je svjesna da užitak ne može vječno trajati i svjesno se upušta u vezu u kojoj je ona ta koja je treći točak. Osjećaj iskrene, prvi put kušane ljubavi par turista učinio je jačim – da li je sve mladalačka fantazija utemeljena u iskrivljenu percepciju zadovoljavanja fizičkog nagona? Linina racionalna strana je toga i svjesna, ali zar nije upravo boravak u sadašnjem trenutku vrhovni dokaz prisutnosti?

Još jedan sloj složenosti donosi psihološka napetost između individualne ljubavi i univerzalne slobode. Dok Michael kroz Lininu filozofiju pokušava analizirati sopstvene impulse, Cathy prolazi transformaciju iz nesigurne djevojke u osobu koja svjesno istražuje granice svoje emotivne zrelosti. U tom odnosu, Lina nije samo katalizator zapleta, već i ogledalo u kojem Michael i Cathy preispituju svoje prave želje – mladalački neukrotive i paradoksalne. Upravo tu leži ključna dilema filma – može li se autentična ljubav njegovati i uz istraživanje drugih intimnih susreta, ili će ljubomora i društvene norme neminovno dovesti do sudara i kraha vrijednosti?

Svjetlosni kontrasti između bijelih fasada kuća od krečnjačkog kamena na Santoriniju i duboko plavog Egejskog mora stvaraju gotovo hipnotički efekat, pri čemu montirani ‘muzički’ spotovi dodatno pojačavaju ritam i energiju priče, sa tim da sveprisutna muzika utihne i ustupi zvuk lupkanju talasa baš u trenucima kada se među trojcem rađa erotska naklonost. Kamera ne odustaje od dugih, panoramskih kadrova koji pritom nikada ne gube na intimnosti – čak i u gustoj turističkoj džungli bikinija i sunčanih naočara, režiser i direktor fotografije nalaze način da junake učine pristupačnim i dopadljivim.

Na kraju, iako romantična drama sa erotskim elementima ne nudi moralne pouke niti jasno razrješenje, njegova najveća snaga jeste u sposobnosti da nas ponovo podsjeti na ljepotu trenutka i neizvjesnost odrastanja. Kombinacija egzotične lokacije, sekvenci ispunjenih tjelesnom slobodom i univerzalne teme zaljubljenosti podiže film daleko izvan okvira obične turističke razglednice. U trenutku kad se odjavna špica polako vrti i zvuci mora utihnu, gledalac je prepušten sopstvenom izboru: hoćemo li se prepustiti impulsu trenutka ili potražiti sigurnost već utabanog puta?