-
Heel (2025)
Roditeljska nemoć da spasu sopstveno dijete od pogrešnih odluka i kandži poroka ostavlja ozbiljne posljedice na odnos među supružnicima. Sve dobro učinjeno u formativnim godinama nesrećnim nizom okolnosti može pasti u vodu i zamrznuti bolom oca i majku a druga šansa ne postoji. Osim ako ludilo ne djeluje na taj način da pronađu vršnjaka u istoj nevolji kojem bi pomogli i potražili iskupljenje koje bi umirilo savjest i donijelo kakav takav spokoj.
Tommy je rejver koji ne mari za konsekvence – ni narkotika koje u sebe unosi niti svojeg štetnog djelovanja po ljude u okruženju. Klubovi, opijati, seks i nasilje je sve što ga zaokupira, kao u spotu Prodigya – Smack My Bitch Up. Njegovo ponašanje se ne razlikuje od vršnjaka ali kada se probudi sa lancem oko vrata u podrumu nepoznate kuće shvata da je đavo odnio šalu. Chris, čovjek koji ga je zatvorio, opušteno intervjuiše spremačicu Rinu i tjera je da potpiše ugovor sa klauzulom o diskreciji. Njegova supruga Kathryn ima vidnih psihičkih poteškoća i čak izlazak iz sobe predstavlja teškoću. Da upotpuni uvrnute tamničare tu je i naivni predadolescent Johnathan.
Privid normalnosti koji održavaju u lijepoj kući sa ogromnim imanjem otklanja upravo spomenuti lanac oko vrata i ta fanatična želja da izliječe Tommya. Upotreba tehnika za odvikavanje varira od edukativnih videa, ambijentalnih zvukova prirode koji bi trebalo da umire zavisnika pa do batinanja i elektrošokova. Nehumanost brzo postaje bolja od opcija zato što je to prvi put da je neko pokazao ikakvo interesovanje za Tommyevo ponašanje. Njegovo mirenje sa neminovnim lancem uči ga da može postati funkcionalan član porodice (uvrnute ali koja to porodica nema svoje osobenosti).
I Rina ima problema sa familijom ali kao makedonska migrantkinja niti je u položaju da se osamostali niti je dovoljno hrabra da se iščupa iz patrijarhalnih balkanskih čeljusti. Njena priča dodatno produbljuje temu i pokazuje da zavisnost nije jedini oblik zarobljenosti. Ekonomska nesigurnost, migrantski status i patrijarhalni odnosi stvaraju zatvor bez zidova iz kojeg je jednako teško pobjeći. Zbog toga ovdje nije riječ samo o narkomaniji nego o ljudima koji više ne vjeruju da imaju kontrolu nad sopstvenim životom.
Najveća vrijednost filma nije u šokantnosti nasilja nego u tome što publiku konstantno prisiljava da preispituje vlastite granice empatije. U početku je Tommy gotovo nemoguće simpatičan samo kao žrtva okolnosti. Njegova agresija, sebičnost i potpuna odsutnost odgovornosti brzo stvaraju osjećaj da je iscrpio svaku dobru volju ljudi oko sebe. Upravo tada reditelj pokazuje najopasniji trik. Metode kojima ga Chris podvrgava toliko su monstruozne da gledalac istovremeno počinje da osuđuje i njega, ali i da se pita postoji li uopšte prihvatljiv način da se dopre do osobe koja odbija svaku pomoć.
Posebno je zanimljivo što Chris nije predstavljen kao klasični psihopata – njegovo ponašanje je lucidno, organizovano i gotovo poslovno. Čak i kada primjenjuje brutalne metode, iz njegovih postupaka ne izbija sadizam koliko očaj čovjeka koji je odavno izgubio vjeru u institucije, psihologe, rehabilitacione centre i sve ostale mehanizme koji bi trebalo da spašavaju mlade ljude od zavisnosti. Upravo zato njegova porodica djeluje kao imitacija doma u kojem je svaka prostorija uređena da prikrije duboku emocionalnu trulež.
Režija odlično koristi taj kontrast. Prostrana kuća, uredan travnjak i mirna priroda oko nje predstavljaju pastoralnu kulisu za priču koja se razvija kao zatvorska drama. Heel se pritom ne pretvara u običan horor o zatočeništvu. Odnosi među likovima stalno evoluiraju. Tommy postepeno prihvata pravila koja je ranije smatrao nezamislivim, dok članovi porodice počinju da zavise od njegovog prisustva gotovo jednako koliko je on zavisio od droge. Tako nastaje neobična simbioza u kojoj više nije jasno ko je zatočenik, a ko tamničar. Lanac oko vrata postaje simbol mnogo dubljeg ropstva od fizičkog zatočeništva jer svaki lik nosi svoju nevidljivu verziju istog okova. Na kraju reditelj ne nudi priču o uspješnom izliječenju niti o neizbježnoj propasti, već o očajničkoj ljudskoj potrebi da pronađe smisao poslije tragedije.
-
Passing Summer (2001)
Život nije tako zanimljiv kao filmski scenariji napisani da zadovolje dramske kriterijume ili posluže kao zabava. Kada događaji na velikom platnu prestanu da budu važni tada možemo da razmišljamo o unutrašnjim osjećanjima likova smještenim u najbanalnije životne situacije. U tim dosadnim svakodnevnim aktivnostima isplivava prava ljudska priroda i zamršeni međuljudski odnosi dobijaju realistične obrise.
Valerie se nedavno doselila u Berlin a najbolja drugarica se sprema za šestomjesečni poslovni angažman u Rimu. Sada je potrebno da pronađe i iznajmi novu sobu i tu joj u pomoć priskače Thomas – djevojka se useljava zajedno sa njegovom sestrom, njenim mužom i njihovom ćerkom. Ono što počne kao priča o Valerie i njenom ljetu u glavnom gradu Njemačke se brzo širi i postaje esej o životu odraslih u gradu tokom najvrelijih mjeseci u godini.
Ono što je odmah primjetno to je odsustvo tipičnih elemenata karakterističnih za ljetnje filmove – oblačno vrijeme i kontinentalna klima kao da ne dozvoljavaju da ljeto uzme zamah i u svoje vrelo krilo prihvati protagoniste. Previše su zaokupljeni junaci bivstvovanjem u sadašnjosti – Valerie radi na knjzi, Thomas se nedavno razveo i provodi vrijeme sa svojim sinom Louisom, a njegova sestra Marie i njen muž se vraćaju sa porodičnog ljetovanja nezadovoljni zbog još jedne trudnoće koja će im izokrenuti život. Jedini magični trenutak karakterističan za ljeto je kada se njihova ćerka sa bebisiterkom kupa na obližnjem jezercetu. Čak i bebisiterka dobija rolu u mozaiku stvarnosti – njen mladalački pogled na svijet, djecu i brak služi kao protivteža zrelim i na prvi pogled životom smorenih mlađih tridesetogodišnjaka.
Naglim rezovima i brzim prelazima između scena rediteljka nas sprovodi kroz intimu prosječnih junaka a u Rohmerovom stilu zaplet ne postoji – samo niz ljudi koji savlađujući izazove koji im se nalaze na putu egzistiraju najbolje što umiju. U slučaju introvertne Valerie to je suočavanje sa smrtnošću nakon moždanog koji pretrpi njen tata. Njen diskretni ljubavnik Thomas spoznaje i praktičnu stranu rastavljanja od žene sa kojom ima dijete i neminovnost prostornog udaljavanja i razdvajanja puteva. Njegova sestra i njen na prvi pogled sređeni bračni par ima i svojih izazova u vidu daljeg širenja porodice i preljube.
Vrhunac uzbuđenja dolazi kada plesnim pokretima zatvoreni likovi izražavaju svoje emocije, te scene Valerinog plesa sa bratom i bebisiterkin ples sa tatom na vjenčanju predstavljaju kulminaciju osjećanja koja su do tada bila skrivena iza svakodnevnih razgovora, ćutanja i sitnih gestova. U priči u kojoj ljudi rijetko otvoreno govore o svojim strahovima, željama ili razočaranjima tijelo ostaje jedino sredstvo komunikacije. Na nekoliko trenutaka prestaju da budu roditelji, podstanari, bivši partneri ili ljudi opterećeni budućnošću i pretvaraju se u osobe koje spontano reaguje na trenutak.
Berlin pritom nije samo pozornica radnje – grad je prikazan kao privremeni prostor u kojem se ljudi neprestano useljavaju, odseljavaju, započinju nove veze i završavaju stare. Skoro svi likovi nalaze se u nekoj vrsti prelaznog perioda. Čak i sporedni likovi djeluju kao ljudi koji su zastali između dvije životne faze. Upravo zbog toga naslov filma funkcioniše na više nivoa. Poput samog ljeta koje prikazuje, djeluje nenametljivo dok traje, a tek kada prođe postaje jasno koliko je tragova ostavilo iza sebe. Ne prolazi samo godišnje doba već i čitava životna razdoblja koja likovi pokušavaju da zadrže iako im neizbježno izmiču.
Posebno je zanimljiv način na koji režiser posmatra generacije. Djeca u filmu djeluju neopterećeno problemima koji muče odrasle, ali njihovo prisustvo stalno podsjeća protagoniste na odgovornost, prolaznost vremena i činjenicu da će njihove odluke imati posljedice koje prevazilaze njih same. Nasuprot tome stoji Valerijin otac čije zdravstveno stanje uvodi svijest o smrtnosti i podsjeća da se život ne sastoji samo od planova za budućnost već i od suočavanja sa njegovim krajem. Tako film gotovo neprimjetno obuhvata cijeli životni ciklus – od djece koja tek upoznaju svijet do starijih ljudi koji ga polako napuštaju. Publika u likovima može pronaći dijelove sopstvenog života: nesigurnost nakon selidbe, komplikovan odnos sa roditeljima, raspad veze koja nije završila mržnjom ili osjećaj da godine prolaze brže nego što smo očekivali.
-
Interkontinentalno lutanje neo-westernom: Slow West (2015) b2b Tornado (2024)
Prva dva igrana filma škotskog reditelja John Macleana nemaju pretenziju da rekreiraju western žanr; u svojim naslovima on želi da secira tematiku ljudi koji su prostorno izmješteni iz svoje matične države i umetnuti na novi teren na kojem važe druga pravila. Famozni, često romantizovani Divlji Zapad, poligon junaka i odmetnika, postaje poprište traganja o izgubljenoj ljubavi u debitanskom ostvarenju, a u drugom filmu sumorne britanske gore su pozornica atipičnog, krvlju okupanog osvetničkog samurajskog okršaja.
Maloljetni tinejdžer Jay sam luta od Istoka ka Zapadu neukroćenim stazama divljinom prepunom opasnosti koje su van njegovih spoznajnih kapaciteta. On pokušava da pronađe dragu Rose i njenog oca od kojih se razdvojio nesretnim spletom okolnosti. Odmetnik Silas u njemu vidi odličnu priliku da izmuze nešto novca i posluži mu kao vodič nepristupačnim terenom. Zajedničko jahanje i put koji prelaze suočava ih sa svim znamenitostima po kojima je sjevernoamerički kontinent poznat – surovost nad starosjediocima, napuštene ispostave za trgovinu kao predmeti pljačkaša koje je muka natjerala da otimaju, lovci na ucijenjene glave i desperadosi svih vrsta upotpunjuju nemilosrdnu scenografiju nedirnute prirode.
Iza fasade Silasa kao žestokog, ravnodušnog momka krije se osjećajna osoba koju je život primorao da naglo očvrsne. Jayeva neiskvarenost i inteligencija u njemu rasplinju tu svjesno potisnuti iskru ljudskosti i prinuđen je da revidira prvobitni plan da se domogne nagrade sa potjernice. Nažalost, nisu svi prerijski jahači tako velikodušni i njegova bivša banda predvođena Payneom ih slijedi, znajući da će ih nekadašnji pajtos odvesti do ucijenjenih glava.
Jayeva iluzija o novom kontinentu kao poprištu avantura i nečem magičnom raspršena je događajima koji ga prate na putu – od bezrazložnog ubijanja zbog boje kože do oduzimanja života iz samoodbrane; dobija lekciju koju nije ni bio svjestan da želi da nauči. Čak i Werner, spiritualni humanista na kojeg ga put navede i sa kojim uživa u nadahnutom razgovoru nije ništa do varalica spremna da učini sve da bi opstao. Odnos Jaya i Silasa funkcioniše kao ogledalo dvije faza muškosti: naivne i prekaljene. Silas u Jayu vidi verziju sebe prije nego što je preživljavanje postalo jedini moralni kompas; zajedničko jahanje nadmašuje fizičko putovanje i postaje proces razmjene – Jaya otrežnjuje, a Silas otkriva savjest za koju je mislio da je nepovratno nestala.
Umjesto tople dobrodošlice kuća u preriji je mjesto krvavog razračunavanja bandita sa ocem i ćerkom. Epizodni likovi su uvedeni u priču tek tolilo da bi povećali broj žrtava – dobro ili zlo nisu dovoljan razlog da bi junaci preživjeli i meci ne biraju svoje mete po čovječnosti. Kao i svaki zaljubljeni adolescent u formativnim godinama Jay je pogrešno protumačio djevojčinu pažnju ali njegovo izgaranje za naklonošću nisu uzaludni; svojim čestitim namjerama je uspio da dotakne ne samo Roseinu dušu, već i svog neobičnog saputnika.
Iznenadni izlivi nasilja u pitoresknoj divljini služe dekonstrukciji romatničnog mita odlaska na Zapad. Glavni lik se upušta u avanturu vođen romantičnom zabludom, zaslijepljen viteškom fantazijom i uljez je u zlom zatrovanom univerzumu prešurenog u Raj na Zemlji. Umjesto sazrijevanja i spoznaje prave ljubavi, Jay dobija lekciju iz ekonomije nasilja: svaki susret ima cijenu, svaka dobra namjera povod je za manipulaciju i svaka potraga za “novim početkom” već je izgrađena na nečijem gubitku.
Mnogo mračniji i depresivnija priča ispričana je u drugom neo westernu – azijatkinja bježi od bande razbojnika a za njom trči dječak. Početak usred priče nas priprema za bespoštednu potragu za oboje – kriminalci žele da ih se dočepaju oboje i vrate ono što im je oduzeto. Bandu živopisnih imena predvodi Sugar i njome vlada gvozdenom rukom.
Djevojka po imenu Tornado utočište pronalazi u putujućem cirkusu i kroz njeno prisjećanje su pojašnjeni događaji koji su prethodili. Par džakova zlata je misteriozno nestalo zlikovcima pred nosem tokom predstave nje i njenog oca Fujina, a direktni krivac je do kraja neimenovani mališan koji je zlato sakrio kod njih u kočiji. Takva krađa navlači gnijev na sve spremnih pljačkaša i krvavi okršaj i još krvavija potjera spremna je da započne.
Potraga nije frenetična kao u oktanom natopljenom Mad Max franšizi jer je više od isprazne jurnjave; to je spora, perverzna igra moćnika sa žrtvom. Zlato je osnovni pokretač progoniocima i uzrok konflikta između vođe bande i njegovog sina. Za dječaka je zlato novac do kojeg nije nikako drugačije mogao doći i otimanjem je pokrenuo točak nasilja koji je na kraju i njega samleo.
Poetska atmosfera, gotovo bez dijaloga, prepušta snažnom vjetru da šiba junake ka neizbježnoj tragičnoj sudbini. U stilu vesterna i Kurosavinih filmova pogledima i facijalnim ekspresijama se izražava više emocija nego govorom. Ulijetanje naslovne junakinju u bogatu vilu na imanju pokazuje klasnu izolovanost britanske vlastele od siromašnih lutalica i krvožednih bandita spremne da otme crkveni novac. Cirkusanti postaju kolateralna šteta sukoba – prostor slobode, igre, plesa i akrobatskih tačaka se pretvara u zgarište, ali za te ljude gubitak doma nije tragičan; oni su navikli na živote lutalice i na takav gubitak gledaju ravnodušno. Upravo oni svojim primjerom pomažu junakinji da konačno razumije svoga oca i dokuči orijetalni gen iz svoga ugla.
Svjetlo na kraju tunela se ukazuje na nenadanom mjestu iako je pokušavala da pobjegne od svoje ratničke prirode. Na kraju je prinuđena da se lati mača i pođe očevim putem Samuraja. Takav stil života neizostavno donosi samotnjaštvo i nakon frontalne konfrontacija sa progoniteljima nastavlja dalje sama, jer to je cijena koju mora platiti. Njena motivacija nije prljavi, oteti novac za koji su banditi spremni da unište domove putujućim cirkusantima i ubiju svakoga ko im se nađe na putu. Preobražaj kod nje je nevoljan i bolan zbog jasno ugrađenog moralnog kompasa koji joj pokazuje ispravnost postupaka. Mač u njenim rukama nije simbol tradicije već priznanje da bjekstvo nikada nije bila opcija; jer ona nije ni pljačkaš, a naročito ne dio povlašćene elite i prepuštanje asketizmu znači prihvatanje svoje prave prirode.
Sličnost između Jaya i Tornado ogleda se u eskapizmu koji im nije donio ništa – i jedno i drugo su ostali razočarani u potrazi za idealom, odnosno bijegom od tradicije. Silas i Fujin djeluju kao dvije različite očinske figure – jedna atipična koja je uvijek gledala na sebe ali koju transformiše ljubav a druga uvijek brižna spremna sve da podredi svome djetetu. Priroda oba svijeta je opčinjavajuća ali toliko okrutna da je iznjedrila ljude spremne na najgore da bi u tom ambijentu preživjeli.
-
The Trench (1999)
Teško je pronaći ijednu lijepu riječ ili asocijaciju na i u vezi rova. Od bolesti stopala koje može da rezultira gangrenom, preko vlage koja se uvlači u kosti i pacova u potrazi za hranom sve do isčekivanja neprijateljske artiljerije, bombardovanja avijacije ili juriša neprijatelja – sve odaje bliskost smrti mnogo veću nego što je preporučljivo za ljudski um. Sumorna atmosfera vlada među britanskom vojskom koja se priprema za juriš krajem juna, ljeta 1916.
Umjesto da uživaju u blagodetima najtoplijeg godišnjeg doba vojnici krate dane masnim forama, slikama golotinje i rutinama koje održavaju privid da sve drže pod kontrolom. Činjenično stanje je znatno drugačije – rijetko ko od njih će preživjeti planirani napad koji bi trebao neprijatelja natjerati u bjekstvo. Humanizacija kroz karakterizaciju dolazi samo da bi shvatili naivnost, nedužnost i idealistički pogled ma svijet momaka koji se spremaju da polože život za nešto tako banalno što im oficiri predstavljaju kao viši cilj. Jalovi motivacioni govori pukovnika ne mogu da izmame ni bijedni smiješak vojnika za propagandnu fotografiju, a kome bi bilo do smijeha kada se sprema da položi život pod naredbama čovjeka koji će biti miljama iza prvih borbenih linija.
Rov služi za dramsku postavku radnje i naizgled površni i nepovezani razgovori saboraca otkrivaju njihove karaktere i stremljenje ka nečemu što će im zauvjek ostati nedostižno. Čak i prekaljeni oficir kao što je Winter nalazi saosjećanje za nevinu mladost koja će zauvjek ostati izgubljena na Somi, u dotad najvećoj bici koju je svijet vidio. Većina likova ne prolazi kroz dramatične transformacije jer za to nemaju vremena ni uslova. Nisu u rovu mjesecima ili godinama, nego nekoliko dana pred Somu, najkrvaviju bitku dvadesetog vijeka. Zato priča ostavlja tako gorak ukus – ne gledamo golobrade mladiće kako se mijenjaju, nego ih upoznajemo taman dovoljno da shvatimo šta će biti nepovratno izgubljeno.
Režiser William Boyd donosi najpametniju odluku odbijajući da bitku pretvori u centralni spektakl filma. Eksplozije i svjetla signalnih raketa služe kao pozadina za ulivanje straha u kosti jurišnicima a scena masovnog sukoba ostaje za kraj i naglo se prekida, ne ostavljajući ni tračak nade. Upravo je pažljivo gradirano iščekivanje najveći neprijatelj likova. Svaki novi dan proveden u rovu donosi hrpu vremena za razmišljanje, još prostora da se strah uvuče pod kožu i još prilika da vojnici postanu svjesni koliko su zapravo nemoćni pred odlukama koje donose ljudi daleko od prve linije fronta. Takav pristup uspijeva da prenese ono što mnogi ratni filmovi zanemaruju – da najveći dio ratovanja ne čine juriši i pucnjava, već beskrajni sati neizvjesnosti tokom kojih vojnik pokušava da sačuva razum.
Zbog svega navedenog priča ostavlja utisak elegije izgubljenoj generaciji prije nego klasične ratne drame. Somma nije prikazana kao mjesto herojstva nego kao nepregledna grobnica unaprijed određenih sudbina. Na nimalo suptilan način gledalac dobija podsjetnik da se iza statistika o desetinama hiljada poginulih postojala lica, snovi i životi koji su mogli krenuti potpuno drugačijim putem. U tome leži i njegova najveća snaga i razlog zbog kojeg ostaje jedno od emotivno potresnih ostvarenja o Prvom svjetskom ratu.
-
Offside (2006)
Dok se Iran sprema za odličujuću kvalifikacionu utakmicu za plasman na Svjetsko prvenstvo protiv ljutog rivala Bahreina, a prava borba se odvija ispred stadiona. Ženama je zabranjeno da sa muškarcima posmatraju meč ali je najvažnija sporedna stvar na svijetu jednako dio njihovih interesovanja.
Otac u potrazi za ċerkom završava u kombiju sa euforičnim navijačima. Pjesma, šalovi, dresovi i zastave čine da se makar privremeno zaboravi na neslaganja. Djevojka obučena u muškarca nervozno iščekuje trenutak kada ċe naići na kontrolni punkt i izložiti se velikom riziku da bude otkrivema. Njeno prerušavanje ne ispijeva da joj donese željeni ishod a ubrzo se otkriva i činjenica da nije jedina.
Sve žene završavaju u improvizovanom boksu ispred stadiona a čuvaju ih vojnici, kivni što zbog tako trivijalnog zadatka propuštaju sportski spektakl. Različit je način na koji posmatraju djevojke koje čekaju da ih odvedu u policijsku stanicu pripadnici odjeljenja za javni moral. Svima je zajednička ljubav prema igri i to postaje dodirna tačka i sa sažaljivim a nemoćnim muškarcima.
Kada počne slavlje zbog kvalifikacija na Mundijal sve razlike padaju u vodu i stadionska groznica zahvata sve aktere. U tim trenucima postaje očigledno koliko je apsurdna prepreka koja je stajala između djevojaka i utakmice. Niko od njih ne razmišlja o moralu, pravilima ili zabrani. Postoje samo reprezentacija, pobjeda i osjećaj zajedništva koji nakratko briše nametnute podjele.
Ono što priču čini efektnom jeste odbijanje reditelja Jafara Panahija da svoje junakinje pretvori u simbole ili mučenice. Njihove političke poruke nisu unaprijed pripremljeni govori već spontani komentari ljudi kojima je dosta besmislenih ograničenja. Jedna želi da gleda utakmicu, druga raspravlja sa vojnicima, treća pokušava da pronađe praktično rješenje za problem u kojem se našla. Upravo zbog toga djeluju stvarno, kao osobe koje su zarobljene u sistem čija pravila ni njegovi izvršioci ne umiju da objasne.
Muške figure su prikazane kao šupljeglavci, nesposobni da razmišljaju sopstvenom glavom i tekst koji izgovaraju u filmu zajedno sa njihovom glumom čine da izgledaju glupavo. Kao papagaji ponavljaju servirano stanovište da žene ne smiju pored muškaraca zbog cijele liste razloga. A uprkos tome Panahi veliku pažnju poklanja upravo vojnicima. Oni nisu zlikovci već ignorantni mladići koji se nalaze na dnu iste hijerarhije. Dok mehanički sprovode naređenja, postaje jasno da većina njih ne vjeruju u ono što rade. Njihova frustracija što propuštaju utakmicu često je jednako velika kao i frustracija djevojaka kojima je ulazak na stadion misaona imenica. Takav pristup pojačava ljudskost i sprječava da priča sklizne u banalizovano suprotstavljanje dobrih i loših.
U Panahijevom prepoznatljivom stilu, snimljen maltene dokumentaristički, među pravim navijačima i u atmosferi stvarnog sportskog događaja, naslov posjeduje energiju koju je teško negirati ili osporiti. Kamera kao da hvata život u prolazu, zbog čega se granica između fikcije i stvarnosti neprestano briše. Utisak dodatno pojačava saznanje da je tema koju obrađuje bila daleko od izmišljene.
Priča uspijeva da kroz naizgled trivijalnu priču o odlasku na fudbalsku utakmicu otvori mnogo šira pitanja o slobodi, jednakosti i odnosu pojedinca prema nametnutim pravilima. Najveća vrijednost leži u tome što ne pokušava ništa da nametne i umjesto toga, reditelj prikazuje svakodnevni apsurd i dopušta publici da sama zaključi koliko je besmislen. Upravo zato ovaj naslov ostaje podjednako zabavan i gorko ironičan, ali i dalje efektan film o polnoj diskriminaciji.
-
The Friends (1994)
Još jedno bezbrižno ljeto i to u zemlji izlazećeg sunca i tri ne tako popularna klinca spremnih da okuse život, po Njegoševom principu čaša meda ište čašu žuči. Dani toliko postanu dugi i bez obaveza da je teško ispuniti vrijeme samo uobičajenim aktivnostima kao što je fudbal – tada do izražaja izlaze i prava interesovanja i afiniteti omladine.
Yamashita, kojem je baka nedavno umrla, postaje predmet brojnih nerazjašnjenih pitanja u vezi smrti, ne samo dvojice bliskih drugara već svih iz njegovog okruženja. Kawabe je prgavi niski deran sa naočarama krcat maštovitih priča o pokojnom tati – u jednom je heroj vatrogasac, u drugoj je detektiv zadužen za najvažnije slučajeve a istina je mnogo prostija – ostavio je njega i majku i osnovao drugu porodicu. Narator Kiyama sa ortacima provodi dane napolju radije nego sa pripitom majkom koja se u cijelij priči pojavljuje samo jednom.
Sklonost ka ispitivanju fenomena umiranja ih navodi na straćaru neimenovanog starca i na Kawabeovo insistiranja počinju da ga kradomice posmatraju, iščekujući njegovu smrt da bi zadovolji neutoljivu ali morbidnu potrebu za znanjem. Stari toliko dugo nije mario za sebe da mu pažnja dječaka vraća nagon za normalizacijom života.
Iz njegove priče zaključujemo da se radi o jednom od brojnih posramljenih veterana koji nisu mogli da se vrate svojoj porodici i nastavili su da nose žig sramote dugo poslije okončanja sukoba. Problem krivice i kolektivne odgovornosti nije stvar jednog naredbama i ratnim zločinima potresenog vojnika a ipak su oni ti koji plaćaju najskuplju cijenu poraza. On ne može da izbriše sve šta je učinio i doživio, može samo da prihvati priliku za iskupljenjem i sa dječacima koji mu ukazuju poštovanje i zasipaju pažnjom provede kvalitetne trenutke ostatka života.
Upravo tu reditelj Shinji Somai usložnjava priču koja postaje slojevitija nego što bi se na prvi pogled reklo – inspirisana romanom Ljetnji Vrt Kazumija Yumota, dok scenario potpisuje Yōzō Tanaka. Ta činjenica nije samo usputni podatak: adaptacija objašnjava zašto film ima takvu pažnju prema dječijem pogledu na svijet, kao i zašto njegovi ritam i emocija suzdržani i strpljivi. Reditelj je naročito poznat po dugim kadrovima i radu s djecom, a baš to ovdje nosi najveći dio filma.
Dječačko prisluškivanje starca nije tek nestašluk nego svojevrsna inicijacija u ozbiljnost. Njihova znatiželja je morbidna, ali nije za osudu, jer iz te se znatiželje rađa istiniska saosjećajnost. Opsesija smrću završava kao učenje kako da se prema tuđem kraju postave bez predrasuda i podsmijeha. Somai to postiže upravo onim što mu je zaštitni znak: prostorom između likova, vizualizacijom od koje se sinefilima stvaraju zazubice, zvukovima zrikavaca koji bojaju atmosferu žege i čestim pljuscima koji služe kao rashalađenje užarenih glava.
Starac pokušava da racionalizuje svoju odluku o asketstvu usred grada – leptiri i moljci koje odlaže u bunar djeluju kao pokušaj da se prolaznost zadrži pod kontrolom, da se ono što nestaje makar negdje sačuva. Međutim, kada bunar na kraju procuri, ta iluzija se raspada – ništa ne ostaje zatvoreno, ništa se ne može sačuvati na silu. Upravo zato pomak ka radu u bašti i odnos sa dječacima dobijaju dodatnu težinu: ne kao način da se smrt pobijedi, nego da se, uprkos njenoj neminovnosti, izabere život dok još traje.
U radi u korovom obraslom vrtu i na popravci kuće leži ključ prijateljstva neobičnog kvarteta a i svrha ljudskog bivstovanja. Malo uloženog truda mnogostruko se vraća kada nekad korovom obraslo dvorište počne da dobija obrise, a zatim i zasađeno cvijeće da pušta svoje izdanke. Ono što je izgedalo kao oronula straćara postaje pravi dom i to Kihachiju vraća ljudskost koje se samokažnjavanjem odrekao. Njegova promjena nije klišeizirana – on ostaje tvrd, ranjiv i nesavršen, baš zato što ga djeca ne spašavaju nego mu nakratko vraćaju osjećaj da još postoji neko kome je stalo.
-
Sound of Falling (2025)
Hrabrost njemačke rediteljke Masche Schilinski je zadivljujuća i višestruko nagrađena. Izbor teme ima feministički ton zato što obrađuje traumu porodice kroz generacije njenih žena. Jeftina floskula muškog svijeta da žene brže sazrijevaju ne može biti površnija – one su samo ranije izložene milosti i nemilosti normama muškog svijeta, bez ijedne dozvoljene slobodne misli.
Sve počinje preispitivanjem smrtnosti od najranijeg djetinjstva i rane adolescencije, preko ispitivanja seksualnosti kroz ključaonicu do objektifikacije po formiranju i ćuškanja neželjenih trudnoća ispod tepiha. Ne zna se šta je gore – aktuelmo stanje ili ono u kojem klinke zatiču svoje starije ženske uzore. Šamarčina od supruga, nagon za povraćanjem pri svakoj radnji kao produkt iznuđenog kompromisa, neželjeni odnosi sa članovima porodice.
Trauma se ne tretira kao apstraktna društvena tema, nego kao nasljedstvo koje se prenosi fizički jer strah i trauma se ne uče, oni se upijaju. Potčinjenost se ne nameće samo od spolja, nego vremenom postaje dio kućnog ambijenta, dio svakodnevnog pokreta, dio pogleda koji se spušta prije nego što išta bude izgovoreno. Upravo zato su muški likovi često manje važni kao karakteri, a više kao odsutne figure ili sile pritiska, kroz koje se oslokava poredak u kojem žena dobro zna svoje mjesto: mora da se povuče, trpi, ćuti, ili barem da svoju bol pretvara u nešto opšte prihvatljivo za okolinu.
U tom smislu, rediteljka studiozno prikazuje kako se ženska bliskost deformiše pod teretom straha, sramote i nasilja koje se u tom svijetu toksične muškosti često normalizuje dok ne postane norma. Nema eksplozija niti melodramskog urlanja (samo malo viče u bolovima jedan muškarac xD); strašnija je ċutnja u kojoj je sve jasno, zato i pogađa baš tamo gdje je najneugodnije: u svakodnevici koja se spolja može učiniti mirnom, čak i lijepom, dok ispod nje ključa cijeli svijet omalovažavanja, potisnute seksualnosti i preranog suočavanja sa smrću.
Vizuelno, atmosfera podsjeća na san koji nije sasvim san, ali ni budnost. Ta lirska zamagljenost, taj eterealni osjećaj lebdenja, nije samo artistički potpis rediteljke nego sredstvo u prikazu traume koja nadilazi epohe i iskrivljuje vrijeme. Neke slike djeluju kao sjećanje koje se tek formira, druge kao uspomena koja je već izmakla kroz prste. U tom rasponu između nježnosti i nelagode leži najveća snaga onih koje su uspjele da sačuvaju razum i živu glavu.
Cijela priča odiše Malickovskim gotovo eterealnim ambijentom sa Hanekeovom beskompromišnošću i Wendersovom poetičnošću. Naratorke razločite dobi i generacija izlažu svoje duše kroz misli koje ih zaokupiraju. Ono što sve čini toliko potresnim nije samo tema nego način na koji joj je udahnut život. Rediteljka ne senzacionalizuje patnju ovih dama, ne pokušava da joj da smisao ili objasni do kraja, nego je oblikuje kroz fragmente, prekide i utihnuća, jer je i sama trauma nešto što se ne može ispričati ravno, uredno i linearno. Zato nema olakšavajućeg puta ni za junakinje ni za gledaoca. Sve djeluje već zapisano u zidovima zajedničkih prostorija kuće, u načinu posmatranja dnevnih obaveza i bivstvovanja u sadašnjem trenutku, u nesigurnosti klinki koja odrastaju bez prava na zabludu, bez prostora za naivnost.
-
Y Tu Mamá También (2001)
Mladost ne zna za okove predrasuda i Julio i Tenoch su najbolji prijatelji iz različitih društvenih staleža. Tenoch je sin prevrtljivog političara a Juliova majka cijeli život radi kao sekretarica, ali im to nije prepreka da provode vrijeme zajedno, naročito kada isprate svoje djevojke na turneju Evropom. Dokolicu jednog od brojnih prijema uštogljenog Tenocheovog oca razbija španjolka Luiza, koja je udata za Tenocheovog rođaka i koja se jednako dosađuje na prijemu kao oni.
Momcima seks konstantno zaokuplja pažnju, a obojici zapada za oko dopadljiva starija žena. U želji da joj se dodvore i da je zadive izmišljaju priču o kupanju iz snova, na plaži koju posjećuju samo ribari. Luiza bježi od nevjerstva supruga i prihvata poziv napaljenih adolescenata. Avantura na putu, u ruralnom Meksiku, spremna je da počne i otkrije mnogo više o odnosima dva glavna junaka, kao i da bolje razjasni intenzivne izlive emocija jadne djevojke. Svako iz ovog odnosa gleda da izvuče sopstvenu korist – momci se nadaju da će upisati još jednu recku u svojoj bogatoj karijeri, a Luiza želi da proživi nekoliko spontanih trenutaka daleko od supruga koji je iznevjerio njeno povjerenje.
Očigledan je nostalgični, gotovo biografski pristup reditelja Alfonso Cuarona koji se ovim naslovom definisao kao jedan od najperspektivnijih svjetskih reditelja XXI-og vijeka. Meksiko iz njegovih sjećanja je predmet prošlosti prinuđen da nestane pod pritiskom privatizacije, modernizacije i globalizacije. Duša zemlje najbolje se može vidjeti u njenoj unutrašnjosti, daleko od gradskih centara i popularnih atrakcija. Žila kucavica ovoga društva je veseli mentalitet ljudi koji i iz smrti i siromaštva uspijevaju da izvuku najbolje od života.
Protagonisti ulaze u konflikt kada ispliva njihova sebična strana i na teži način saznaju da je ova avantura ujedno i oproštaj od klinačke naivnosti i konačno moraju da nauče da žive sa svojim odlukama. Jak takmičarski duh između Julia i Tenochea krcat je latentnomg homoerotskog naboja koji kulminira u poslednjoj zajedničkoj noći nesvakidašnjeg trojca. Luiza kao formirana licnosr svojim nježnim pristupom uvodi momke u svijet odraslih i emotivnih odnosa ali im i jasno postavlja granice koje moraju znati da poštuju.
Početak novog milenijuma predstavlja blistave dane za meksičku kinematografiju imajući u vidu ovu dramu odrastanja kao i debitantski film Inaritua Amores Perros (u kojem takođe jednu od glavnih uloga tumači Gael Garcia Bernal). Primjetna je i snažna hemija između dva prijatelja van pozornice Bernala i Lune. Cuaron uopšte nije ni imao namjeru da angažuje Lunu, jer je u trenutku bio centar pozornice kao pop zvijezda i glumac popularne sapunice, ali ga je,na insistiranje Bernala, ipak angažovao i to sa fenomenalnim rezultatima. Osim nominacije za najbolji strani film naslov je reditelju donio svjetsku popularnost i priliku da se dokaže u svijetu visoke holivudske produkcije.
Većina scena snimljena je pod prirodnim svjetlom, sa minimalnim korištenjem vještačkog osvjetljenja, što doprinosi ljetnjoj, znojavoj i užegloj atmosferi. Neasfaltirane ceste i šarenoliki mještani sa kojima se suočavaju upotpunjuju junacima cjelokupni osjećaj epske avanture na cesti. Plaža na koju su nabasali ne bi mogla da se izmisli ni u mašti i trenuci koji provode uživajući na Suncu i pijesku predstavljaju za mladiće najljepšu uspomenu i motivaciju za dalji nastavak života, a za djevojku zaključak i rastanak od života ispunjenog bolom usled iznenadne smrti.
-
A Sun (2019)
Formiranje porodice, osim posvećenosti i dobre volje zahtijeva ogroman broj faktora van čovjekovog domašaja. Okolnosti koje utiču na formiranje djece su zastrašujuće i jedina stvar koju može roditelj da uradi je da bude prisutan i nada se najboljem. To često nije dovoljno i potrebna je priprema za dejstvo činilaca koji pojedinca ostavljaju paralisanim, a ukoliko dođe do nesrećnog slučaja ili neke nepredviđene tragedije prihvatanje i život sa bolnim posledicama je jedino što prostaje.
Mladić A Ho se priprema za fizički napad na jednog momka ali zabezeknuti momak nije svjestan da će njegov prijatelj Radish da upotrijebi mačetu, otkine ruku žrtvi i ubaci je u lonac sa supom. Reprekusije takvog djelovanja osjeća prilikom suđenja a razočarani otac A Wen smatra da sin mora biti adekvatno kažnjen. Otac tu čini najveću grešku koju roditelj može da napravi, odriče se živog sina u popravnom domu i okreće se ka starijem, talentovanijem i svestranijem. A Haou. Majka je naravno razumnija i skromno prihvata sudbinu koja ih je zadesila čak i onda kada je zatečena trudonoćom A Hoove maloljetne djevojke.
Oboje su predstavnici srednje radničke klase – otac instruktor vožnja a majka frizerka koji su bili zauzeti poslom i preživljavanjem da bi uvidjeli probleme sa oba muška djeteta. Breme izdržavanja porodice je otupjelo očeva čula i primorala ga da zaboravi slogan koji i sam tako često ponavlja svojim kandidatima: Iskoristi trenutak, izaberi svoj put. Toliko je puta ponavljao tu rečenicu da ju je pretvorio u jeftinu floskulu i zanemario dubinu njenog značenja.
Pritisak očevog očekivanja i dobrota na kojoj se insistira samo slama dobrodušnog A Haoa koji i sam preispituje stvarnost, što demonstira svojoj simpatiji pojašnjenjem legende o Simi Guangu, koji je razbio rezervoar sa vodom. Dijete zatočeno u mraku je zapravo sami Sima koji je morao da razbije mračnu posudu da bi ga obasjala sunčeva svjetlost. A u tome i leži kontradiktornost – ta svjetlost je neumitna konstanta – i snaga života i iscrpljujući pritisak kojeg na kraju psihički uznemireni mladić ne može da izdrži i presuđuje sebi skokom sa balkona.
Novi udarac i gubitak razorno djeluje na porodicu ali ujedno i otrežnjuje mlađeg brata koji odlučuje da promijeni svoj život po izlasku, ali to za oca nije dovoljno. Teško mu je i da pogleda sina kojeg je bio spreman tako brzo da se odrekne i sam mora da pronađe ljubavi u srcu za problematičnog mladića. Naravno da je kriminalna prošlost tu da ponovo povuče rehabilitovanog mladića u mračne, nelegalne vode. Srećom otac je na teži način naučio lekciju i odlučio da konačno pomogne svome preostalom sinu.
Oproštajna poruka A Haoa krije i najvažniji motiv u filmu – on naziva sunce „najpoštenijom konstantom na planeti Zemlji“. Ta rečenica udara pravo u srce jer sve drugo u filmu laže, izmišlja opravdanja, traži krivce ili ih odbacuje; samo sunce ostaje istinito, neumoljivo i jednako za sve. U toj jednostavnoj slici leži jeziv paradoks: svjetlost koja otkriva pukotine nije lijek, već ogledalo koje pokazuje koliko je kuća već razrušena. Porodica koja se raspada pred našim očima pokušava da zamagli pukotine — otac bijesan i slomljen, majka ćuti i trpi — ali sunčeva svjetlost ne trpi zavaravanje. Kao neko ko je izgubio blisku osobu, znam koliko je opasno kada svjetlo razotkrije ono što bismo radije skrili; film to prikazuje bez okolišanja i uljepšavanja. Ta poruka sunca ostaje sa junacima i gledaocima: istina nije utjeha, ali je početak — i ponekad jedini pitokaz ka nekom težem, ali istinskijem oporavku. Priča ne nudi lažnu utjehu, već zahtijeva da duboko preispitivanje, prihvatanje onog što se ne može promijeniti i izgraditi novi život ispočetka.
-
The Stronghold aka BAC nord (2020)
Blokovsko naselje u Marseju razvilo je sosptvenu autonomiju – gangsteri opijeni moći i novcem stečenim prodajom narkotika usmjerili su svoje resurse u formiranje odbrambenog mehanizma od nasrtljivih policijskih snaga. Prljavim novcem naoružavaju svoje vojnike i oštre ih protiv organa javnog reda i mira. Policija zna da nema šta da traži u tom naselju zato što je njihov dolazak izgubljena bitka. Žitelji su ogorčeni na nefunkcionalnost zakona i pravde pa im je svejedno ko kontroliše red u kvartu.
Tri člana policijske jedinice BAC Nord (što je ujedno i naslov filma koji preciznije obuhvata temu obrađenu u filmu) su vezani za rad na terenu i izloženi su kontaktu sa najsiromašnijim slojem stanovništva – u stalnoj su potrazi za kriminalnim aktivnostima. Među njima postoji velik nivo prijateljstva i međusobnog vulgarnog podbadanja – Greg je samotanjak koji teško podnosi nemogućnost da konkretnije djeluje u borbi sa zločincima, dok Yass očekuje prinovu i porodični život mu baca drugačije svijetlo na rizik kojem je stalno izložen. Antoine je najmlađi i fizički najsposobniji i on ima vezu sa doušnicom pomoću koje dolaze do pravih kriminalaca, a ne ispunjavaju samo kvotu hapšenja kako to nadređeni od njih zahtijevaju.
Naselja prikazana u filmu podsjećaju na prave urbane lavirinte poput La Castellane, gdje kriminalci koriste arhitekturu samih zgrada kao oružje — kontrolni punktovi, stražari na krovovima i video-nadzor koji ne štiti, već služi kriminalcima. Te ‘zone bez zakona’ više podsjećaju na okupirane teritorije nego na stambene četvrti evropskog grada. Patrola unutar stambenih lavirinta je rizična i trpe napade na svakom koraku – od zasjeda i prskanja suzavca iz mračnih hodnika do bacanja kamenja s visine. Taj prostor, daleko od sjaja medija i političkih obećanja, prikazan je kao okupirana teritorija na kojoj su zakoni prilagođeni interesima najjačeg, u ovom slučaju onih sa druge strane zakona.
Trojac je otjelotvorenje izraza natural police – osim lične satisfakcije i nervoze izazvane glomaznom administracijom od ovog posla nemaju ništa više od konstantnog stresa i ličnog nezadovoljstva. Ukazuje im se prilika za veliku akciju protiv organizovane trgovine drogom, ali da bi došli do informacije o primopredaji potrebno je doušnici obezbijediti veliku količne marihuane. To moraju da učine na svoju ruku što izaziva nove sukobe sa osiljenim kriminalcima nezadovoljnim što gube mušterije, profit i ugled.
Koordinisana akcija snimana je ručnom kamerom za povećanje napetosti. Pronalazak štek stana i brojnost pobunjene kriminalne omladine dovodi do eskalacija sukoba. Srećom, akcija uspješno protiče i dolazi momenat personalne satisfakcije. Svaka je sreća kratkog vijeka pa brzo tri junaka završavaju iza rešetaka zbog načina na koji su došli do informacija za razbijanje trgovačkog lanca. Greg naročito teško podnosi činjenicu da mu je nadređeni Jerome, sa kojim je bliski prijatelj okrenuo leđa i pustio ga niz vodu da bi zaštitio policijsko odjeljenje. Momci moraju da provode cijelo vrijeme u samici zbog bezbjednosti i tu dolaze do tačke pucanja, pa Antoine mora da otkrije svoga doušnika. Skandal koji je potresao marsejsku policiju je isitinit a kao i uvijek najviše zabrinjava činjenica spremnost nadležnih da svaku situaciju ćušnu ispod tepiha, daleko od očiju javnosti. Osim naravno kada se treba okititi nekim hapšenjem i pobrati zasluge za herojske napore ljudi direktno na terenu.
Antoine, Greg i Yass zbog direktnog dodira sa ljudima iz kriminalnog miljea imaju najbolju sliku stanja u društvu i svjesni da situacija nije idealna. Čak odlaze toliko daleko da za kvalitetno hapšenje i sami pogaze brojne zakone i pravila, što slikovito govori u prilog nesposobnosti vlasti da se izbori sa mračnim podzemljem. Jedino oni koji su spremni duboko da zarone čak i protiv svoje volje mogu da preduzmu nešto konkretno u neravnopravnom obračunu, a dok god protiv sebe imaju policijske službenike zatrpane u političko birokratskim igrama njihova borba je unaprijed izgubljena.
Reditelj crpi inspiraciju iz stvarnog skandala koji je potresao marsejsku policiju 2012., kada je 18 pripadnika Antikriminalističke brigade sjevernog Marseja optuženo za pronevjeru droge i korupciju. Trojica policajaca su priznala da su konfiskovanu marihuanu koristili za podmićivanje doušnika, a protiv nekih je pokrenuta i kaznena istraga zbog zloupotrebe službenog položaja. Iako su na kraju pojedini policajci oslobođeni, slučaj je razotkrio duboku podvojenost – dok se vlastima politički povlađuje, oni na terenu bivaju žrtvovani da bi se očuvao ugled institucije. Time film dobija dodatni sloj ironije: upravo oni koji su najbliži istini bivaju razapinju na oltaru ‘zaštite zakona’.
