-
Train Dreams (2025)
Osvajanje američkog kontinenta trajalo je dugo, a najveći doprinos spajanju dviju obala dala je izgradnja željeznica. Priroda neoskrnavljena ljudskim dodirom harmonično je bivstvovala sa domorocima koji su joj se divili i odnosi se prema njojnsa zahvalnošću i zasluženim poštovanjem. A onda je stvar u svoje ruke preuzeo samopozvani gost – bijeli čovjek nije bio tako uviđavan, naročito uz ubrzani naučno tehnološki napredak. Oteta zemlja ubrzo je postala poligon za izgradnju a sve pod okriljem progresa i društvenog boljitka.
Radnici kao što je glavni protagonista Robert Granier samo su poluge sistema vremena u kojem živi. Njemu zanat drvosječe predstavlja jedini izvor prihoda i mogućnost da izdržava svoju suprugu Gladys i nedavno rođenu ćerku Katie. Taj posao, uz opasnosti koje nosi, podrazumijeva i često odsustvo od kuće, što kontemplativnom i duhovonosti okrenutom mladiću naročito teško pada. Još kao mlad upoznao se sa nečovječnim odnosom prema manjina da bi i na samom gradilištu jedan od njegovih prijatelja Azijata brutalno platio cijenu neutemeljene optužbe za krađu. Odsijecanje stabala starih više od pola milenijuma takođe unosi u njemu unosi nemir i počinje da ima, ispostaviće se, snove koji su tragično predskazanje budućnosti.
Svako odsustvo od kuće oduzima mu bliskost sa djetetom koje je iz dana u dan sve veće i odaljava ga iz zagrljaja voljene žene. Zajednički planovi o radu na imanju su mu motivacija za poslednji sezonski angažman ali se sudbina okrutno našalila sa njim. Posljednji povratak kući ujedno je i tragičan – šumski požar je progutao kolibu sa suprugom i ćerkom i sve što je zatekao je plamena stihija u kojoj su dvije najvažnije osobe u njegovom životu nestale. Pokušaj povratka poslu drvosječe brzo odbacuje kao nekompatibilan sa sopstvenom ličnošću i idealima – uz pomoć dobronamjernog starosjedioca pregrmljuje najteže dane i uspijeva da nastavi dalje, napravivši dom na istom mjestu gdje mu je porodica stradala.
Efekat vatre u prirodi je pročišćavajući – koliko god njemu bilo teško zbog subjektivnog gubitka priroda se regeneriše i nastavlja da opstaje kao i hiljadama godina do sada. Upravo osluškivanje prirode i samotnjački život kojem se posvetio Robert donose mu uvide u ono što je slušao od starijeg kolege. Sve u prirodi je isprepletano beskonačno dugim nitima i svaka djelovanje se uzročno posljedično odražava na nešto drugo. Tako je i on uspio da izmogne snage da proživi srećan život u skladu sam sa sobom, uprkos sijenci gubitka koja ga nikada nije napustila. Ne prestaje da čuje njihove glasove i da iščekuje povratak koji se neće desiti. Lakog razrješenja i površnih odgovora nema – svako od nas živi u skladu sa sobom i svojom boli najbolje što umije i to je sva ovozemaljska filozofija.
Centralni junak nosi priču, a ostatak glumačke postave predstavlja komadiće slagalice u njegovom mozaiku. Bio to Clifton Collins koji se pojavi na svega par minuta, William H. Macy koji ima zapaženiju epizodu ili Kerry Condon koja posmatra teren u naučne svrhe; oni su tu kao fragmenti, uspomene ili putokazi koji mu pokazuju ispravnost sopstvenih misli. Rober funkcioniše kao ogledalo jedne SAD koje više nema – sva divljina i misticizam su iščezli i ustupili mjesto razumu. Ali za one koji pažljivo osluškuju zvuke prirode nepogrješivo mogu dopru do suštinske i neraskidive povezanosti između čovjeka i prirode. Završnica je adekvatna, uz originalnu pjesmu Nick Cavea, istog naslova kao i film, koja govori o junakovoj životnoj odiseji:
I’ve seen a grizzly big as a house
Walk across an open plain
Heard of a boy called Elvis something
Whose voice could drive young girls insane
I’ve seen a man from a mile away
Shoot a bobcat through the brain but
Lately, I’ve been having dreams, crazy dreams I can’t explain
A woman standing in a field of flowers
And a screaming locomotive train
Crazy dreams that go on for hours
And I can’t begin to tell you how that feels
I’ve seen an elk with twisted antlers
Throw bright lightning across the sky
Seen a man with a broken curse
Leap from a bridge and try to fly
And I’ve seen a boy who was a dog
Who became a man who forgot to die
Lately, I’ve been having dreams, crazy dreams I can’t explain
A woman standing in a field of flowers and
Screaming locomotive train
Crazy dreams that go on for hours
And I can’t begin to tell you how that feels
The space that connects me where I am now
To the place where I’ll one day be
It’s measured in the words that we speak
And the strange and wondrous things I’ve seen
It’s measured in truth, it’s measured in love
Measured in a tendency to pain
It’s measured by a girl in a field of flowers
Screaming, “Dream of a midnight train”
This has been going on for years, years
And years and years and years and years and years and years and years
I can’t begin to tell you how that feels
-
Time to Love (1965)
Prinčeva (Adalar) ostrva čine arhipelag od devet malih ostrva u Mramornom moru, nedaleko od jugoistočne obale Istanbula. Od devet ostrva, četiri su naseljena a preostalih pet su uglavnom nenaseljena i sačuvana od ljudskog dodira. U vizantijskim izvorima nazivana su i „Đavolja ostrva“, u srednjem vijeku su služila kao mjesta izgnanstva za plemstvo i crkvene velikodostojnike (otuda i današnji naziv). Tokom osmanske ere postala su omiljeno ljetovalište imućnijih građana – Grka, Jermena, Jevreja i Turaka. Da bi sačuvala svoj mir i autohtoni karakter, ostrva zabranjuju saobraćaj privatnih motornih vozila. Glavna prevozna sredstva su električni kombiji, bicikli i tradicionalna kočijaška zaprega sa konjima.
Duge i obilne padavine tokom jeseni u ostvrskom ljetovalištu nisu iznenađenje ali se na njih teško priviknuti. Mladi čovjek dokolicu kida dugim šetnjama, preskače kapiju i u jednoj od vila sjedi ispred slike djevojke. Naslikana je u krupnom planu i Halil se gubi u njenim očima u dugim kontemplativnim trenucima koji mu predstavljaju najveće zadovoljstvo. Toliko je očaran licem sa portreta da ni ne primijeti kada ga iz zanesenosti trgne vlasnica vile i stvarna djevojka u čijim se crtama lica zagubio.
Marel je opčinjena čistotom Halilove ljubavi koji je toliko zadubljen u portret da odbacuje ideju o odnosu sa stvarnom osobom. Uzajamnu privlačnost je nemoguće osporiti ali nikako da se pogodi savršeni tajming; kada se on odvaži na iskorak ona je već otišla uvrijeđena njegovim pređašnjoj zadrtoj viziji o ljubavi. Srećom po glavnog junaka stariji kolega sa kojim provodi trenutke u poslu i u relaksaciji je dovoljno razuman da skrene pažnju mladiću na preispitivanje svojih odluka.
Romansa je toliko opipljiva u vazduhu i shvatanje da se ona neće desiti je utoliko teže. Junaci su naizmjenično prikazani zadubljeni u duboko razmišljanje – da li je moguće savladati činjenicu da dolaze iz različitih svjetova, jer on je obični radnik a ona je rođena u imućnoj porodici naviknutoj na luksuz. Marelin vjerenik Basir nije raspoložen da dijeli ženu sa nepoznatim muškarcem. Da li se Halilova uzdržanost može protumačiti kao nedostatak iskustva u emocionalnim odnosima ili je on cijelo vrijeme svjestan da nikada neće moći biti zajedno pa mu je lakše da voli portret na zidu koji će mu uvijek pružati ono što od hladnog komada uramljenog platna može i da očekuje?
Početna ljubavna euforija i vrijeme koje kvalitetno provode zajedno ih tjera da zaborave na probleme koja njihova veza u stvarnosti nosi. Oni nikada nisu oskrnavili svoj odnos ostvarenjem površno banalnog fizičkog kontakta, već samo uživajući u uzajamnoj ljubavi i povjerenju prepušteni ambijentu nedirnute prirode, bilo da je riječ o pješčanoj plaži ili gustoj četinarskoj šumi iza koje je ušuškano mirno jezero.
Karakterizacija dvoje nesuđenih ljubavnika je fenomenalna jer je priča svedena samo na njih dvoje. Muzika igra ogromnu ulogu u svijetu oboje a i kao još jedan narativni element – Meral preslušava ploče velikih kompozitora dok čežljivo gleda kroz prozor u daljinu, a Moustafa nakon večeri uz pokoje piće demonstira svoje umijeće u sviranju uda dok Halil posmatra sliku svoje voljene dragane. Svaki ugao kamere, njeno kretanje kao i kretanja glumaca u scenama je svojevrsni narativni element koji priču čini dinamičnom i pitkom iako nema konkretne radnje.
Reditelj Metin Erksan perfektno dočarava bajkovitu ljubavnu priču koju bojaju zvukovi sinfonijskog orksetra. Film nikada nije prikazan u bioskopu zato što nikada nije pronašao distributera pa je naslov čamio u policama dok se Mubi nije odlučio za restauraciju čime je udahno novi život poetskoj priči o pravoj ljubavi, koja zbog svoje čistote mora ostati nesrećna.
-
Girl Slaves of Morgana Le Fay (1971)
Jezivi patuljak Gurth recituje kaznu neznanoj ženi na suđenju u drevnim vremenima prije nego što se naglo prebacimo u sadašnjost, sa dvije prijateljice Annom i Francoise, koje su se namjerile na odmor u seoskom području. Upozorenja koja dobijaju od mještana shvataju kao praznovjerje a nestanak goriva nakon što su zalutale u mračnu šumu primorava ih da noć provedu zajedno u štali pokraj puta.
Francoise se budi i ne zatiče svoju prisnu prijateljicu pored sebe. U jurnjavi za patuljkom jezivog ponašanja dolazi do čamca koji sam plovi i odvodi je do hrida gdje je dočekuju tri djevojke, štićenice Morgane Le Fay, vlasnice dvorca pokraj jezera. Ubrzo junakinja shvata da se nalazi u nekom čudnom međusvijetu u kojem glavna čarobnica vlada i manipuliše lijepim djevojkama da se u njenu korist odreknu svojih duša – zauzvrat dobijaju vječnu ljepotu i mladalačke crte lice.
Vlasnica dvorca je plod mašte iz drevnih legendi – Morgana Le Fay često simbolizuje moćnu, nezavisnu žensku figuru koja se bori protiv patrijarhalnih struktura. Njena uloga čarobnice i povezanost s prirodom povezuju je sa starim paganskim tradicijama. Njeno ime “Le Fay” znači “vila” ili “čarobnica” na starofrancuskom, što naglašava njene magične sposobnosti. Zaista, cijela šuma, sav prostor u kojem se zadesila Francoise je igralište moćne čarobnice, a sve sa krajnjim ciljem – povećanjem kolekcija ljudskih duša. U teoriji, njene namjere djeluju surovo ali, ako se uzme u obzir sloboda i tretman koji uživaju djevojke, saradnja sa vješticom i ne djeluje tako loše.
Savremeno doba donosi novu tačku gledište iz koje se posmatraju žene koje su se smatrale otpadnicama društva ili su štrčale kao pojedinke. Snažna Morgana napravila je svojevrsno utočište za sve žene koje joj se zakunu na vjernost. Iako žive u određenoj vrsti staklenog kaveza čulni užici, slobodna misao i usavršavanje vještina nude mnogo više prilika nego stvarni svijet.
Gotskim enterijerima kroz koje se kreću golišave sledbenice Morgane suprostavljeni su tmurni, spoljni prirodni ambijenti kojima je zamak okružen. Raskoš života na dvoru paralelno je oslikana sa razvratnim zadovoljavanjem fizičkih potreba i sa dvorskim intrigama koje neizbježno vladaju čak i među vječno mladim ženama. Kao najveća mana mogao bi da se navede nedostatak racionalne povezanovsti ovog svijeta zarobljenog u vremenu i sadašnjosti.
Spori ritam radnje i nedostatak fabule u tradicionalnom smislu može se opravdati snažnom surealnom atmosferom, velom misterija koja prekriva razumne misli Francoise, junakinje koja život živi utemeljen u razumu. Jedini muškarac na filmu Gurth je dostojan prezira zbog svog odnosa prema damama, ali nesrećna ljubav ka gazdarici koja koristi svaku priliku da ga uvrijedi daje mu priliku da kroz ličnu žrtvu doživi iskupljenje i makar malo lične satisfakcije.
Snažan je i sveprisutan homoerotski motiv karakterističan za eurosleaze naslove velikih majstora vremena kao što su Laraz i Rolin. Prvi dugometražnom igrani film francuski reditelj Bruno Gantillon snima na talasu seksualnih revolucija, osvješćavanja viševjekovne represije koja je donijela toliko tragedija u prošlosti. Morgana nije u tipičnom smislu riječi antagonistkinja zato što žena daje priliku mladim djevojkama da zadovolje svoje sujete i ostanu zauvjek mlade. Dobrovoljni povratak i glavne junakinje nakon dugog i iscrpljujućeg bjekstva je jasna subjektivna vjera u ispravnost uvrnutog sistema vrijednosti domaćice zamka.
-
Frankenstein (2025)
Okovan ledom danski brod se probija ka Sjevernom Polu i kapetanu ne pada napamet da kapitulira i odustane od svoje istraživačke misije. Fanatična ustremljenost ka nedostižnom cilju po svaku cijenu služi kao postavka pozornice za upoznavanje glavnih protagonista – nakon eksplozije spasavaju povrijeđenog Victora, a zatim se upoznaju i sa njegovim progoniteljem, nadljudski jakim stvorenjem koje je žedno njegove krvi.
Kapetan sluša priču genijalnog hirurga kojem je ambicija da nadvlada smrt determinisala život još od djetinjstva, kada je izgubio majku, a za taj događaj okrivio oca kojeg je zlostavljao. Pun sebe Victor natrljava na nos svoju ambiciju ljekarima koji, zgroženi njegovom idejom i metodom radu mu oduzimaju licencu. Srećom po njega, tu je ratni profiter Harlander (dodat lik kojeg nema u knjizi), voljan da pogura njegov naučni rad, a sve za uslugu koju ću mu nekad zatražiti u budućnosti. Harlander je igrom slučaja i stric Elisabeth, vjerenice Victorovog brata Williama prema kojoj hirurg automatski osjeća magnetsku privlačnost i ne zazire od flertovanja sa budućom bratovom suprugom.
Egomanijakalni doktor sve podređuje svojim opitima i njegovoj nezaježljivosti nema kraja; dok mu brat obezbjeđuju skupocjenu opremu on pokušava da mu otme vjerenicu. Kada i konačno uspije da obezbijedi sve uslove koji zadovoljavaju njegove stroge kriterijume ulazi u otvoreni sukob sa Harlander koji bi želio da spase mozak od svoga sifilisom zaraženog tijela i smjesta ga u Victorovu kreaciju. Dva pomračena uma se sukobljavaju sa tragičnim ishodom po sponzora a uspjeh eksperimenta Victora baca u depresiju – savladao je smrt, ali ne zna, kao što nikada nije ni znao šta bi sa životom.
Kao i romanu spisateljke Meri Šeli slušamo prvo priču doktora, a onda i bića koje je oživio. Za razliku od Victorove percepcije da je to stvorenje čudovište bez mozga i sposobnosti razmišljanja; njegova kreacija je potpuno svjesna i sposobna da uči i promišlja. Mnogo je lucidniji od svog stvoritelja jer zna da će ga slomiti breme kojim ga je oživljavanjem natovario bolesni genije. Sve što od njega želi je da mu sačini saputnicu a kada to odbije i svojim zvjerstvom oduzme život Elisabethi i tragično strada brat William pretvara ga u lovinu i čudovište gore od onoga koje je stvorio.
Sve što je mrzio u vezi svog oca sada determiniše njegov karakter. Tek kada čuje priču svoga silom oživljenog čeda, nakon svih pretrpljenjih unutrašnjih poraza i realnih gubitaka dolazi mu do glave monstruoznost sopstvenih postupaka – htio je da izigrava boga i prolongira smrt, a sve što je posijao bila je upravo smrt, razaranje i netrepeljivost ka životu. Priča tvorca i stvorenja otvara oči kapetanu da postoje preče stvari od slijepe ambicije ostvarenja cilja – to su životi njegovih članova posade, dok Frankenštajnovo stvorenje nastavlja da luta lednicima i podsjeća na izopačenost ljudske želje da naukom pokori prirodu.
Sitne promjene u odnosu na roman mogu se prepisati umjetničkoj interpretaciji i svrsishodnosti za fabulu. Dehumanizacija Victora prva je bitna razlika u odnosu na originalni materijal – kajanje doktora u filmu dolazi prekasno da bi u gledaocima izazvalo saosjećanje. Odnos sa ocem reditelj je modifikovao i brižljivog oca iz romana zamijenio sadističkim hirurgom da bi opravdao Victorovu motivaciju. Uloga Elisabeth u filmu je da reflektuje odraze tvorca i njegovog stvorenja – prava priroda obojice je suprotna od spoljašnjeg i gleda. Uglaðeni doktor je stvarna zvijer, a nakaradno stvorenje oličenje dobrote i čednosti.
Izlišno je komentarisati vizualni aspekt Del Torrove uvijek opčinjavajuće kinematografije – ono što raduje je povratak horor korijenima nakon umjereno uspješnog Nightmare Alleya. XIX vijek je savršeno područje i da se vrati svojim prvobitnim skalamerijama nalik onima iz debitantskog Cronosa pa obožavaoci njegovog opusa sa pravom mogu da uživaju u ovoj poslastici direktno dostupnoj na Netflix platformi. Bogata glumačka trupa predvođena je Jacob Elordijem koji čudovištu udahnjuje humanu crtu i Oscar Isaacom koji vjerodostojno oslikava zanesenog fanatika iz naslova.
-
Aquarius (2016)
Još jednom reditelj Cleber Mendonca Filho koristi svoj bogati rodni kraj u Recifeu kao poprište spore drame sa Dona Clarom u centralnoj ulozi. Kao i u prethodnom ostvarenju Neighboring Sounds radnja je podijeljena po poglavljima a svako više otkrivaju ličnost penzionisane novinarke sa istančanim muzičkim ukusom.
Prvo poglavlje pod nazivom Clara’s hair smješteno je u 1980-u, na proslavi rođendana tetke Lucije gdje kratko podšišana glavna junakinja sa društvom na plaži sluša Queen. Tokom emocionalne zdravice saznajemo više o još jednoj brojnoj južnoameričkoj porodici: Luciji pred očima prolaze eksplicitni trenuci iz burne mladosti i zaključujemo da se radi savremenoj ženi; Clarin suprug je zahvalan za njeno zdravlje i trenutak se obilježava pjesmom koja vodi direktno u sadašnjost, u junakinjin moderni apartman sa pogledom na more. Kosa je porasla i bujna se talasa preko leđa dobrostojeće gospođe koja uživa u svom zlatnom dobu.
Lokacija njenog apartmana je magnet za investitore, prestižnu kompaniju koja je kupila sve stanove u njenoj zgradi. Bogati djed i unuk, vlasnici kompanije, lažno prijateljski naklonjeni pokušavaju da je nagovore da proda stan ali sentimentalna vezanost za mjesto gdje je sa, sad već pokojnim suprugom provela veći dio života, jača je od bilo koje ponude pretencioznih kapitalista. Tu počinje i prestaje sav zaplet u tipičnom smislu – spori dani nalik jedan drugome prolaze a investitori otkrivaju svoje karte i počinju sa prljavom igrom ne bi li istjerali ‘problematičnu’ stariju gospođa koja im stoji na putu basnoslovnog profita.
U drugom poglavlju Clara’s love upoznajemo i njenu emocionalnu stranu – vrijeme provodi sa porodicom i unučadima; naročito joj je drag bratov sin sa kojim razgovara o muzici i mladalačkoj ljubavi. Situacija koja eskalira sa lukavo nasrtljivim investitorima pokazuje stameno junakinjino lice, spremno da se susprostavi svima da bi odbranila svoje jedinstveno stanovište posmatranja. Po cijeni da svi u njenoj okolini posumnjaju u njen razum i obilježe je kao izlapjelu staricu. Oma kao lični izazov shvata sukob sa drskim imućnim preduzetnicima i u završnom dijelu Clara’s Cancer im pokazuje da se u životu suočila sa mnogo ozbiljnijim problemom od para nasrtljivih kapitalista.
Termiti koji uništavaju sve što im se nađe na putu su simbol za ekstremne desničare koji su postepeno razorili brazilsko društvo i neustavno smijenili zakonitu izabranu predsjednicu Dhilmu Rusoff (i ona je bila u zatvoru 70-ih kao tetka Lucia iz uvodnih događaja). Zato ni ne čudi frustracija i nezadovoljstvo prikazanim u filmu i izostanak iz nacionalne selekcije kandidata za Oskara. Za više informacija o stanju u brazilskom društvu i prilikama nastalim iz podmetnute korupcionaške afere radničkim predstvnicima pogledati Edge of Democracy i Apocalypse in Tropics rediteljke Petre Coste (oba dostupna na Netflixu).
Fluidnost priče u kojoj se ništa ne dešava odlika je velikih majstora kinematografije pa imamo još jedno dramsko remek djelo praktično u realnom vremenu. Soniu Bragu je uživanje posmatrati u svoj svojoj glumačkom raskoši i diviti se njenoj zavidnoj ljepoti u poznim godinama. Gubitak dojke junakinje koju tumači nije umanjio njen seksipil a seksualni nagon gospođi jednako dobro funkcioniše kao i razum. Stan je pored bitnog dijela u zapletu i poprište događaja i česte su različite muzičke podloge u kojima Clara uživa sa svojim gostima ili sama. Naročito je zanimljiv njen pogled na skupljanje starih ploča kao čitanje poruka u boci.
-
Pacifiction (2022)
Pri spomenu tropskih ostrva u glavama pojedinca je obično idilična slika dugih pješčanih plaža o koje lupkaju besprekorno čisti talasi, a cijeli prizor je okupan ljubičastim zracima zalazećeg / izlazećeg sunca. Takva percepcija je apsolutno opravdana ali to je samo površina. Najljepše destinacije svijeta obično su zemlje trećeg svijeta, a gdje je siromaštvo, tu su kolonijalne / imperijalne sile spremne da izguraju svoje interese. Takva je situacija i sa Tahitijem gdje je visoki predstavnik francuske vlade najvažnija figura među ostrvljanima.
De Ruller u bijelom odijelu i modernom mercedesu obilazi poslodavce i uticajne ljude koji svi traže njegovu pomoć, a on zadovoljno trlja ruke i u maniru vrsnog političara sarađuje sa svima. Nikada ne povišuje ton a svi znaju da mu ovlašćenje koje ima daje praktično neograničenu moć. Komplikacija u njegovom i životu ljudi koji su povezani sa ostrvom nastaje kada procure glasine o potencijalnim nuklearnim probama koje bi upropastile pitoresknu obalu Pacifika. Od toga trenutka kreće bespoštedna diplomatska borba i pregovori sa svakom stranom u pokušaju da dođu do tačnih informacija, kao i do izbora poteza koji se mogu preduzeti u situaciju koja se uistinu doima beznadežnom.
Lokalci su spremni da preuzmu ekstremne mjere, naravno poduprti stranim agentima; glavni kandidat za gradonačelnika ne zna ništa o tome dok brine o rezultatima novih izbora; admiral mornarice zadužen za sprovođenje spomenutih vježbi sve drži u tajnosti dok se u noćnom klubu sladi sa dobro građenim, oskudno odjevenim momcima . Vlasnik noćnog kluba i sumnjivog bordela nalik na onaj iz Fassbinderovog Querellea ima svoju računicu a De Ruller svojim uticajem okuplja tim ljudi i radi na prikupljanju egzaktnih informacija.
Sa razlogom je visoki komesar centralna ličnost ovog sporo rasplićućeg političkog trilera – dovoljno je dugo u politici da je apsolutno svjestan nepovoljnog položaja u koji je doveden glasinama koje su sigurno više od toga. Spreman je da ustukne pred moćnicima jer u igri velikih sila i nuklearnom ratu nema pobjednika. Toga ne čini ni voljenim ni popularnim ali u politici i racionalnom rasuđivanju, kako i sam kaže, nema mjesta za emocije. U sastancima sa svim predstavnicima on je taj koji drži slovo i rijetko ostavlja prostora za sagovornike – silna moć koju uživa svojim položajem daje mu za pravo da se tako postavi a oni koji se usude da se usprotive nalaze naspram njegovog nišana. Zrnce humanosti se nazire prilikom truda da utvrdi istinitost glasina o nuklearnom naoružanju ali ne krije da to radi zbog ličnih interesa. Magimel svojom zadivljujućom izvedbom na ramenima nosi priču koju je napisao i režirao reditelj Albert Serra.
Dugi kadrovi pacifičkog raja, uživanja u restoranima i noćnim klubovima suprostavljeni su sablasnim pregovorima iza pozornice o sudbini ostrva i njenih žitelja. Sijenka nuklearne katastrofe koja se nadvija nad rajskim ostrvom utoliko je strašnija zbog toga što destrukciju donose upravo oni koji ostrvo koriste za zadovoljavanje svojih površnih strasti. Tempo i estetska hladnoća mnogim gledaocima može djelovati pretenciozno ili zamorno, pa bi publika željna akcija i tipičnog razrješenja trebala da izbjegava ovaj naslov.
Polako razgrađivanje atmosfere i politička alegorija je zadovoljavajuća za poznavaoce francuske kinematografije Novog talasa i rasprave o kolonijalizmu i etici turizma. Sumoran kraj ostavlja stvari nerazjašnjenima a opet dovoljno jasnim da nakon testa (koji nije test nego se spremaju da bace pravu bombu) ništa više neće biti isto, pa su napori i dvostruke igre pojedinaca bile uzaludne. Za tumačenje završnice možda je najadekvatnije citirati Princeovu Sign of the Times: ‘When the night falls and if the bomb falls will anyone see the dawn?’
-
Bugonia (2025)
Razgovor dvojice muškaraca o delikatnosti procesa polenizacije cvijeća služi za uvod u priču o nestanku pčela, važnoj a krhkoj karici ionako delikatnog ekosistema. Ugroženost je izazvana vještačkim faktorom a Teddy je jasno identifikovao krivca. Don pokazuje limitiran kapacitet za kritičko razmišljanje i samo prihvata činjenice koje mu servira rođak. Vrhunac obrazovanja obojice predstavljaju internet teorije zavjere i spremaju se za nelegalni poduhvat i odlaze toliko daleko u osmišljavanju plana da ubrizgavanjem injekcija uskraćuju sebi polni nagon da ne bi na bilo koji način odlutali sa cilja.
Paralelno sa njihovim prikupljanjem materijala upoznajemo i Michelle – izvršnu direktorku i lice korporacije koja koristi sve povlastice svog povoljnog položaja. Njena hladnoća i otuđenost su kontrast u odnosu na djetinju naivnost otmičara. Tek kada je dvojica društvenih marginalaca otmu i otkriju svoj misaoni proces razumijemo da se radi o opasnim ludacima. U Michelle su vidjeli vanzemaljku, predstavnicu andromedanske rase koja treba da ih odvede na matični brod i upozna sa Imperatorom koji treba da prekine nasilnu kolonizaciju i uništenje Zemlje, a sve to do noći pomračenja Mjeseca.
Čak ni najimaginativniji korisnici alternativnog izvora znanja dostupnog samo na internetu teško da mogu racionalizovati ovakav haotičan proces, ali ipak je u pitanju ostvarenje Yorgosa Lanthimosa koji obožava Emmu Stone kao svoju glavnu glumicu i spreman je da iznova šokira neočekivanim obrtima. Tako ne iznenađuje naučnofantastični obrt u kojem se ispostavlja da je ludačka teorija istinita pa gledaoce tjera da se priupitaju u vezi skepticizma ka brojnim neprovjerenim teorijama koje kruže internet zajednicom.
Izolovanost porodice i zatvorenost u svoj sistem vrijednosti je ono što je reditelja lansiralo u svijet kinematografije (Kynodontas) pa ne iznenađuje sjajna maestralna dramska postavka priče. Crno bijela prisjećanja otkrivaju da je Teddyeva bolesna majka (Alicia Silverstone) još ostrašćenija od njega, što donekle objašnjava i njegovu fanatičnu predanost upitnom cilju.
Michelle je talac koja pokušava na svaki način da dovede u pitanje razum svojih otmičara a očigledno slabija karika od dvojice je Don. Za ulogu jadnog mladića reditelj je izabrao neiskusnog glumca sa neurodivergencijom i smjestio ga između dvije vatre, među ‘lavove’ glume kao što su Plemmons i Stone. Dok se oni intelektualno nadgornjavaju i pokušavaju da ostvare psihičku dominaciju Don u majici Society Briana Yuzne ne može da razluči ko mu glavu nosi. Sve je to previše za njegov intelektualni kapacitet i odlučuje sam sebi da skrati muke, ne dočekavši željeno putovanje na matični brod.
Priča ima nekoliko obrta – taman kada racionalno zaključimo da se otmičari ne pitaju sa glavom slijedi nova promjena tempa i uvjeravamo se u istinitost svega izrečenog. Ovakvim metodom reditelj nas tjera da se zapitamo šta ako su teorije o Zemlji kao ravnoj ploči, vakcinama i varikinom kao lijekom protiv Covida tačne. Zar je čovječanstvo gubilo vrijeme, razum i nerve ubjeđujući mase u istinitost neke činjenice? Lanthimos koristi ironiju i šok efekat kako bi gledaoca primorao da preispita vlastiti odnos prema informacijama koje guta s interneta.
Sve se, nažalost, svodi na riječi koje je Michelle izrekla tokom rasprave sa Teddyem – Nije važno da li je nešto istina ili laž, važno je ono u šta povjeruješ. Tragični kraj čovječanstva živopisno je propraćen kaverom Where Have All The Flowers Gone u izvedbi Marlene Dietrich. Na koncu nije bitno ni ko je bio u pravu ili krivu, bitna je činjenica da od čovječanstva nije ostalo ništa. A pčele su i dalje tu, oprašuju cvijeće i priroda je spremna da nastavi obnavljanje bez ljudi kao njene najveće pošasti.
-
Molly and the Ghost (1991)
Pravim ljubiteljima eksploatacione kinematografije nije potrebno objašnjavati značaj zlatnog doba videorekorda i ogromnog broja naslova nezavisne produkcije koji bi završili direktno na policama video kluba, bez bioskopske premijere. Jeftina ostvarenja su pokušavala da koriste popularnost aktuelnih mejnstrim naslova, (krajem 80-ih i početkom 90-ih erotski triler je bio naročito interesantan niskobudćetnim stvaraocima) često sa bizarnim zapletima zadovoljavali su prizemne potrebe potrošača (izraz adekvatniji do gledaoca u kontekstu eksploatacije xD)
Djevojka u bijelom luta grobljem ali je nejasno da li je riječ o snu ili stvarnosti. Dok bijela limuzina dolazi ka njoj priča se retrospektivno vraće u prošlost kada tinejdžerka Susan dođe u posjetu svojoj starijoj sestri Molly, koja je srećno udata za bogatog i vrijednog Jeffa. Razmažena manipulatorka odmah baci oko na sestrinog supruga, a kada joj se prvi pokušaj ubistva komično izjalovi unajmljuje profesionalnog ubicu. Zloba i brzopletost joj se brzo obijaju o glavu, jer je greškom poslala svoju sliku umjesto sestrine. Plaćenik iz novina joj hladnokrvno oduzima život. Tek tada shvatamo da se bahato derište u limuzini na početku nalazi u nekoj vrsti čistilišta.
Teško je poistovjetiti se sa motivacijom mlade i željne ljubavi Susan – u svojoj sestri Molly vidi rivalku iako ju je starija sestra dočekala otvorenih ruku. Razmažena tinejdžerka zauzvrat krade sve što može iz njene kuće, uključujući i voljenog čovjeka. Kada odluči da se vrati kao duh Susan ovaj do sad mlaki erotski triler dobija natprirodni ton sa elementima horora proisteklim iz očajnih efekata i katastrofalne glume.
Prva polovina postavlja ljestvicu očekivanja nisko a u drugoj polovina filma potpuno se pretvara u horor zaposjednutosti duhom sa sve komičnim medijumom kojem bi pozavidio i James Wan. Susan se vraća na zemlju da bi istjerala inat i sestri upropastila život. Histerična djevojka kao duh nadograđuje svoje ludilo i prvo proganja svog ubicu a zatim i sestru i zeta i njihove prijatelje jer je bilo neophodno uglaviti još jednu erotsku scenu.
Žanrovska mješavina koju je teško pojasniti riječima, uz niske produkcijske vrijednosti, daje obilnu dozu nenamjerno, spektakularno loših scena. Kada dvije sestre zamijene tijela svaki racionalni rasplet pada u vodu. Komične situacije su toliko neadekvatno i loše plasirane da proizvode osjećaj neprijatnosti, a ozbiljne scene su groteskno glupe i ne vode nikuda.
Prekaljeni majstor zvuka Don Jones se oprobao i kao reditelj sa diskutabilnim uspjehom. Žanrovski fanatici i ljubitelji nenamjerno loših filmova ipak imaju više nego dovoljno razloga da ostanu prikovani za sjedište do samog kraja. Muzičke izbor varira od instrumentalnog synth popa do glam rocka, a numere ništa nisu manje spektakularne od loše glume cjelokupne postavke. Jedina vrijedna spomena zanimljivost na zvaničnom sajtu imdb.com u vezi ovog filma da polugola djevojka sa naslovne strane nije uopšte u filmu.
-
Suzhou River (2000)
Vožnja kanalom rijeke Souzhu, najvećom pritokom rijeke Gunagpu, pravi svojevrsni uvod u misterioznu ljubavnu priču. Riječi kojima djevojka iznova upituje ljubavnika o vjernosti i predanosti njihovom odnosu nam nisu baš najjasnije – spominje muškarca po imenu Mardar i njegovu neprestanu potragu za djevojkom. Ljubavnik je videografer, iz prvog lica sprejem ispisuje reklamu za svoje usluge i kao narator nas uvodi u birtiju Happy Tavern; njen gazda želi da ispromoviše svoju kafanu video zapisom tačke Meimei, sirene koja nastupa u akvarijumu. Meimei ponavlja pitanje o Mardaru, a videografer uz poetsku odiseju rijekom povezuje dvije priče u kojima je teško razlikovati stvarnost i fikciju.
Narrator kao da i sam izmišlja činjenice ne bi li sebi sklopio sliku o misterioznom dostavljaču Mardaru, koji se preko prljavog posla spetljao sa djevojkom Moudan. Snaga njihove ljubavi leži u nedostatku požude, zato što su njima dovoljni dugi trenuci prećutnog razumijevanja i skloništa od okrutnog spoljnog svijeta koji podliježe neminovnoj tehnološkoj i arhitektonskoj eksploziji. Dok se čamcem lelujemo kroz srce kineske metropole vidimo ružno lice grada – industrijska zona i polusrušeni zapušteni kejevi, iskombinovani sa turobnim sivilom kompletiraju melanholični ambijent u kojem ne začuđuje sklonost junaka ka fantaziranju.
Moudan tragičnim spletom okolnosti misteriozno nestaje u rijeci a Mardar posvećuje život potrazi za djevojkom koju voli, a koju se ogriješio toliko da ne može da se pomiri sa činjenicom da je više nema. Svoj pohod pretvara u iskupljenje kojim pokušava da opravda svoju sramotnu ulogu u otmici za sitne pare, nailazi na Meimei koja je identična kao Moudan. Nepovjerljiva i iskusna djevojka , suprotna čednoj, naivnoj i zavisnoj Moudan ne nasjeda na priču o potrazi za pravom ljubavi – na Mardarove riječi gleda kao na još jedan očajnički pokušaj novog muškarca da joj se uvuče u pantalone. Otrežnjujuća istina je da je Meimei zaista samo djevojka koja liči na Moudan, a Mardaru se ruši iluzija da je pronašao svoju draganu i mogli su da završe ono što je ona počela kada mu se pred očima bacila sa mosta.
Reditelj Ye Lou nas drži u mraku, jednako neinformisanim kao naratora – zalaskom u fantazijski dio naracije pomjera granicu stvarnosti i gubimo se u artistički prikazanim ruinama. Nešto tako grozno i prljavo kao mutna rijeka Souzhu je poprište toliko čiste ljubavi, što ultimativno ostavlja vjeru da se iz nakaradne urbanizacije može izroditi nešto istinski lijepo. Takav kraj ostavlja skrhanog videografa da i dalje krivuda sa jedne strane rijeke na drugu u jednako strasnoj potrazi kao što je Mardarova. Romansa u romansi, promjene iz naratorove perspektive u priču o nemogućoj ljubavi iz trećeg lica, a sve briljatno zaokruženo iznenađujućim raspletom.
Prava istina otkrivena raspletom jednako šokira i junake i gledaoce, naročito imajući u vidu naglašeni fantazijski elemenat sirene. Priča o podvojenoj ličnosti i dvije iste djevojke različitih karakteristika nije strana kinematografiji; očigledna je inspiracija Hitchcockovim Vertigom i Bunuelovim That Obscure Object of Desire, bez namjere da kopira spomenute klasike, već reditelj dodaje lični pečat nezavisnog filma. Njemački reditelj Christian Petzold očigledno je bio inspirisan Lou-ovim kineskim malim remek djelom kada je snimio svoju modernizovanu bajku o sirenu Undine. Kineske vlasti nisu bile zadovoljne time što je reditelj snimio film bez dozvole pa su ga kaznili zabranom snimanja na dvije godine, ali kao i uvijek (srećom po nas gledaoce) cenzura može da pljune umjetnosti pod prozor.
-
Wild Diamond (2024)
Na marginama društva zatičemo devetnaestogodišnju Liane koja se bori za svoje mjesto pod suncem. Mlada, atraktivna influenserka skuplja obožavaoce provokativnim objavama i isticanjem svojih fizičkih atributa; hrani ego komentarima sljedbenika i društvene mreže su joj odskočna daska za audiciju za rijaliti šou. Bijeg od stvarnosti, osim što je realnost njene generacije, nuspojava je disfunkiconalnog kućnog okruženja – djevojka živi sa majkom koja luta između muškaraca koji bi je sponzorisali i koja ju je i sama dala kao mladu tinejdžerku u starateljski dom. Nažalost, tu je i mlađa sestra Alicia koje su ugleda na nju i nemaju blistave izglede da se iščupaju iz kandži siromaštva, osim ako ne upali toliko željena audicija.
Ni sa audicijom šanse nisu prevelike, zato što je plata minimalna; ako prođe, Liane će morati da se šokantošću, konfliktima i upuštanjem u veze sa muškarcima izbori za medijski prostor koji bi je lansirao u površnu popularnost. Ta karta njen je jedini izlaz jer je sve nade položila na to; bez pravih kvalifikacija i interesovanja i nema prave prilike za posao. Viralni plesovi, lajkovi i privlačenje pažnje na sebe životom influenserke su potpuno kontradiktorni činjenici da nikada nije ni stupila u vezu sa muškarcem, ali reklamiranje tijela, vještačke grudi, kratki topovi i šorcevi su ono čime kupi dragocjene lajkove koji joj mnogo znače.
Liane ima priliku da se upusti u iskrenu romantičnu vezu sa mladićem koji ju je prepoznao iz starateljskog doma – njegove namjere su iskrene, bavi se poštenim poslom i otvoreno iskazuje naklonost djevojci kojoj su društvene mreže i praćenje poznatih ličnosti izvitoperili percepiju stvarnosti. Materijalno bogatstvo i horde pratilaca su jedine vrijednosti koje u njenom svijetu imaju težinu, a ni sama nije svjesno koliko je blizu da se pretvori u svoju majku od koje toliko želi da se otrgne. Ona starinskim metodom prodaje svoje tijelo muškarcima koji joj iskazuju pažnju, a Liane to radi na diskretniji, savremeniji način. Sa pravom je puna sebe zbog mladalačke energije, ali je ambicija čini zaslijepljenom i nesvjesnom da se obrela na pogrešnom putu.
Dok očekuje taj toliko željeni poziv ulazi u konflikt sa svakim iz svog okruženja – od majke, preko najboljih drugarica do momka koji je tako pažljiv prema njoj. Kada i stigne poziv tek počinje da razumije da, osim što dolazi na nepoznati teren, ako prokocka tu šansu i ne pokaže se dovoljno provokativnom i atraktivnom kao što zahtijevaju producenti nema ništa u životu. Kako prolazi tinejdžerska euforija tako počinje da je odrastanje prizemljuje i postavlja na mjesto, ali otvoreni kraj (let avionom ka destinaciji iz snova) ostavlja prostor da može da uspije. Nelagoda koju osjeća je unutrašnji glas koji joj govori da možda nije sve tako idealno kao što je ona zamislila. Postoji opasnost da će Liane morati da žrtvuje lični glas i ekspresiju osjećanja zarad popularnosti i zarade, a to je može skuplje koštati od neuspjeha i odbijanja koja smatra katastrofalnim.
Debitantsko ostvarenje rediiteljke Agathe Reidinger je socijalna drama koja podsjeća na radove Andree Arnold i Seana Bakera kroz subjektivne kadrove, socijalnu realnost, empatiju za marginalizovane likove i ironični prikaz medijskog spektakla. Junakinja izgubljena u pukom siromaštvu pokušava da pronađe identitet dok posmatra sebe u ogledalu i izbori se za slobodu kakvu zamišlja. Osim popularne muzike koja su čuje u diskoteci i prilikom snimanja videa za objave na društvenim mrežama njeni unutrašnji konflikti obojeni su zvukovima violončela koji naglašavaju napetost i previranje.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 