-
Dry Martina (2018)
Kabare tačka koju izvodi zavodljiva brineta se završava naglim napuštanjem sale sa sve mikrofonom u ruci, a tekst pjesme koju izvodi naslovna junakinja govori o razočarenju u bivšeg koji je otišao sa drugom, starijom ženom. Pop zvijezda je ćerka poznatije i bolje pjevačice Juliane, oduvijek je pokušavala da pobjegne iz njene sijenke. U njenom životu sve vene – od pjevačkog talenta i karijere koja se svela na par nastupa, preko prolaznosti fizičke ljepote; oca u komi kojeg održavaju doktori na aparatima do usahlog seksualnog nagona.
Svijet oko Martine se suši, skuplja, smežurava a ni sama nema ideju kako da izađe iz krize u koju se zadesila. Pri svemu ima mačku u tjeranju koja kao da joj na nos nabija nagonsku sklonost ka razmnožavanju. Promjena u životu se događa kada upozna Franciscu, fanatičnu obožavateljku koja je doputovala iz Santiaga u Buenos Aires da bi joj rekla da imaju zajedničkog oca i da je ona plod burne avanture iz mladosti u glavnog gradu Argentine. Nadmena i cinična Martina bi sve to odmah odbacila sa lakoćom da nije osjetila hemiju sa Cesarom, momkom od Fran sa kojim provodi burnu noć i odlazi u Santiago u jurnjavi za još uzbudljivih orgazama.
Veliku ulogu u kreiranju prirodnih junaka i realističnih dijaloga ima jezička diskrepanca između argentinske i čileanske verzije španskog jezika odnosno različitosti u načinu izgovaranja određenih glasova i drugačijim žargonskim značenjima istih riječi. Žitelji Buenos Airesa su poznati po svojoj neposrednosti sa naglašenim sarkazmom i ironijom u humoru. Sa druge strane čileanci su poznatiji po suptilnijem, manje direktnom humoru.
U potrazi za načinom da probudi uspavani libido u Čileu naslovna junakinja uči da izmjesti tačku gledišta i stvari sagleda iz drugog ugla. Promjena percepcije i odbacivanje opterećujućih predubjeđenja je neophodna da bi se došlo do zahtjevnog unutrašnjeg bića, glasa iznutra koji se uvijek javlja da potvrdi ispravnost ličnih izbora. Martina je predugo bila u srećnoj vezi koja je jednostrano prekinuta i toliko očajnički želi da pronađe ponovo svoj identitet i samopouzdanje iz mlađih dana da u svojoj sebičnosti i samoživosti otima (bivšeg / sadašnjeg / it’s complicated) momka psihički nestabilnoj djevojci koja tvrdi da joj je sestra.
U iščekivanju DNK rezultata djevojke provode vrijeme zajedno i bolje se upoznaju. Fran ima ljubavnika, tamnoputog studenta književosti i repera Sama sa kojim ima savršen seks. Martina je uvijek samo razmišljala o sebi i željela uvijek ono što ne može da ima, pa i na mali djelić trenutka poželi da ima i Sama koji je ludo zaljubljen u Fran. U ekvatorijalnim zemljama okupanim suncem kao što su Čile i Argentina pogled na seksualnost i vezu je otvoren pa ne iznenađuje sveprisutni erotski naboj, naročito u dugim scenama introspekcije sa senzualnom, provokativnom Martinom koja u površnim odnosima pokušava da utoli seksualni nagon i da poslije duže vremena osjeti bilo šta što bi je trglo iz depresivne letargičnosti.
Fizički odnos koji ima sa Cesarom je čisto fizički a prelomni trenutak kada se na njegovo insistiranje Martina otvori, i u iskrenom monologu, dramskoj kulminaciji otvoreno priča o svom bogatom ljubavnom životu je ujedno i trenutak koji tjera muškarca na povlačenje. Znatno je teže ostvariti smisleni, odnos sa partnerom od pukog prolaznost fizičkog čina ljubavi i Martinino otvaranje i izlaganje ostaje nenagrađeno. U pukoj jurnjavi za komadom mesa ostvaruje duboki i iskreni kontakt sa Fran i njenim ocem i iako ostaje sama reditelj nagovještava promjenu da se u Martini koju je fenomenalno dočarala zavodljiva Antonella Costa počeo buditi usnuli nagon.
-
Over the Edge (1979)
Frustracija malom sredinom izjeda adolescente imaginarne varoši New Grenada – Carl i Richie se, ni krivi ni dužni, nalaze na zub pozornika Dobermana. Policajcu ne treba mnogo zapravo, jer su svi mladi predmet iživiljavanja odraslih i ubijanja u pojam, kao da nije dovoljno što im provod zavisi od jedne građevine namijenjene njihovoj zabavi. Mladi znaju sve finte kao i djeca cvijeća, ali sa zrelom nihilistički hladnom percepcijom – narkotike i alkohol koriste da bi prekratili vrijeme, a sitnim razbojništvima pokušavaju da pronađu bilo kakvu razonodu. Drugoga načina za čuvanje razuma nema – njihovi roditelji su zaželjeli mirnu zajednicu daleko od haosa milionskih gradova i u tome nisu uspjeli. A greške roditelja uvijek najskuplje plaćaju djeca.
New Granada je prikazana kao planski izgrađeno predgrađe na rubu prerije Colorada – ‘moderna’ zajednica kojoj, uprkos savršeno sređenim kućama i praznim igralištima, nedostaje smisao i sadržaj za rastuću generaciju tinejdžera. Grad podsjeća na stvarni Foster City u Kaliforniji, gdje je srednja klasa stvorila “idealnu” urbanu zajednicu, ali je ostavila mlade prepuštene sebi i bez perspektive. Omladinski centar i instruktorka koja ga vodi su jedino mjesto okupljanja adolescenta krcatih energijom, koji po zatvaranju ostaju prepušteni dosadi i nasilju, a odrasli ga zatvaraju kako im se prohtje. Ta tjeskobna atmosfera kulminira pobunom tinejdžera koji uništavaju školu, privatnu imovinu i policijske automobile, rezultat mladalačke odmazde za nekažnjeni zločin nad jednim od njih . Filmske scene su snimane u okolini Aurora i Greeley, Colorado, gdje je John Evans Junior High poslužila kao New Granada School, okružena prazninom koja simbolizuje gubitak kontrole zajednice.
Buntovnički duh i suprostavljanje autoritetu su prvi stepenici borbe za samostalnost i izgradnju ličnosti. Nezadovoljstvo neispunjenim planovima i promašenom investicijom roditelji automatski projektuju na njihovu djecu. Generacija bejbi bumera već tada nije mogla da prati nadolezeći galopirajući progres informacija ni da razumije sposobnost nove omladine da ih apsorbuje i pretvori u jasan znak pobune protiv svih postojećih sistema vrijednosti. Omladina na to ima i pravo jer osjećaju praktične posljedice grada duhova na sebi – bez sadržaja i iole konstruktivnog načina za provođenje slobodnog vremena oni ni ne mogu ništa da urade sa sobom. Jedina nada preostaje u gluvarenje i zloupotreba opijata ili formiranje prećutnog zajedništva sa ciljem suprostavljanja opresivnim roditeljskim autoritetima.
Odrasli su prinuđeni da prihvate činjenicu da pobunjena omladina ima lice i sopstveni identitet – to su njihovi najmlađi, samosvjesni i stasali da razmišljaju svojom glavom i snose posljedice za svoja djela. Mladi su mnogo razumniji i više u kontaktu sa modernim ramišljanjem ali je ohrabrujuće da postoji određen broj starijih koji bi dijalogom probali da izglade narušene odnose. Krivicu je lako prebaciti na druge zato je najvažnije što Carl, Claude i njihovo društvo svojim primjerom pokazuju zrelost koja zasjenjuje njihove roditelje.
Soundtrack Stuarta Copelanda (bubnjara grupe The Police) unosi u film oštre, industrijske ritmove suprostavljene popularnoj rock and roll muzici tog vremena. Kinematografija, s drhtavim kadrovima i kamerom koja se pribijena kreće uz likove, stvara se dokumentarni utisak – pratimo Carla i Richieja izbliza, osjećamo njihov (opravdani) rastući bijes kao da smo s njima na prvoj liniji pobuni. Radnja smještena u kasne ’70-e reflektuje šire ekonomske nemire – inflaciju, naftnu krizu i sve veću želju američke srednje klase da pobjegne u predgrađe. Ironija je u tome što su upravo te “sigurne oaze” postale pustare bez sadržaja za mlade. I dok roditelji uživaju u uređenim ulicama i miru, njihova djeca ostaju bez posla, kreativnih izazova i osjećaja zajedništva, pa jedini izlaz vide u narkoticima, alkoholu ili sitnim razbojništvima.
Bejbi bumeri-roditelji simbolizuju tranziciju od slobodarskog duha šezdesetih ka konformističkom komforu sedamdesetih. Njihova težnja za “normalnim životom” – zidanje identičnih kuća i travnjaka – ugušila je spontanost i kreativnost tinejdžera. Mladi lako prepoznaju besmisao tog mirovnog predgrađa i odbacuju autoritet, čime se produbljuje raskol među generacijama. Zbog eksplicitnih scena nasilja i kritike policijske brutalnosti, film reditelja Jonathana Caplana bio je u nekim američkim saveznim državama zabranjen ili teško dostupan. Ta “zabranjena” aura dodatno je učvrstila kultni status filma, a poruka mu je jasna: sistem, od lokalne vlasti do škole i policije, ne samo da ne pruža rješenja, nego i otvoreno guši glas mladih nezadovoljnika.
Pored Carla i Richieja, važni su i sporedni likovi koji predstavljaju različite faze pobune – od pasivne otpora do otvorenog nasilja. Zajedno simbolizuju načine bijega iz dosade: jedni biraju umjetnost i dijalog, drugi do razbijanja izloga ili sukoba s policijom. Njihova međusobna dinamika i rastuće međusobno razumijevanje pokazuju kako se u kolektivu rađa osjećaj pripadnosti čak i kad društvo ne nudi nijedan konstruktivan put.
-
Duplo loši fantazijski blizanci: Sorceress (1982) b2b Barbarians (1987)
Opskurne naslove upitne produkcije prati nekoliko simptomatičnih pojava: naslov koji nema veze sa pričom (centralna ličnost priče nije čarobnica); reditelj potpisan pseudonimom zbog nezadovoljstva finalnim proizvodom; crtanje uloga za Playboy-ve djevojke mjeseca / godine sa naslovnice. Kada uzmemo u obzir da se radi o produkciji Rogera Cormana koji je od Jima Wynorskog tražio scenario a ovaj ga napisao za nedjelju dana. Spektakl epskih razmjera, festival trasha, campa, (ne)namjernog humora spreman je da počne.
Slavni reditelj Jack Hill uklesao je svoje ime u eksploatacioni žanr a najpoznatiji naslovi dolaze krajem 60-ih i tokom 70-ih. Dobra stvar za vatrene obožavaoce je da nije izgubio stvaralački žar ni u poznim godinama karijere. Čarobnjak Traigon želi da prvorođeno dijete otme od svoje ljubavnice i ponudi je svemoćnoj Kalghari. Međutim i majka bliznakinja ima aduta iz rukava – mudrog bijelog čarobnjaka Kronu koji se zaklinje da će zaštititi djevojčice i prenijeti im svoje moći.
Mira i Mara odrastaju u mirnom selu sve dok Shatriasi, konjica zle princeze Delissie, sledbenice Traigona ne pohara selo i pobije staratelje koji su vješto od djevojaka krili tajnu o njihovom polu. Napaljeni, jezivi satir Pando odvodi djevojke do Baldara, čestitog vikinškog ratnika koji se zaklinje djevojkama na odanost i zajedno odlaze u potragu za vaskrslim čarobnjakom Traigonom. Usput se priključuje i zgodni vikinški princ Elrick koji bi vodio pustolovni život umjesto predviđenog dosadnog života ispunjenog ratovima i osvajanjima.
Priča je krcata fantazijskim folklorom koji je teško pohvatati a koji je rijetko utemeljen na stvarnim mitološkim ličnostima. Gluma dvije sestre bliznakinje je blago rečeno banalna što nadoknađuju željom da pokažu svoje tijelo. Šljašteći specijalni efekti su urnebesni, svaka scena brižno je postavljena na spoljnim lokacijama, demonstrirajući raskoš filmskih setova i kako uz pomoć maštovitosti mogu biti nadomješteni budžetski, tehnički i scenarijski nedostaci. Očigledi uticaj bioskopskog uspjeha Konana je očigledno poslužila kao inspiracija ali svijet kao ovaj u kojem Mira i Mara su nesvjesne svog pola dok pred sobom ne vide prave muškarce. Delissin ljubimac Hunnu je lik u kostimu koji podsjeća na mješavinu majmuna i ewoksa i ne pomaže mnogo što je glumac zadužen za ulogu proveo dosta vremena posmatrajući gorile u zoo vrtu.
Roger Corman i Jack Hill su imali neke nesuglasice oko projekta što je rezultiralo revoltom priznatog reditelja koji je uklonio svoj rediteljski potpis između ostalog nezadovoljan specijalnim efektima nakon post produkcije. Još jedan od razloga je bio odbijanje Cormana da angažuje Hillovog ljubimca, jednog jedinog Sid Haiga. Hill je posebno ulogu napisao za Haiga ali je preveliki honorar spriječio angažman još jedne legende B celuloida.
Ako se govori o eksploatacionoj kinematografiji zlatnim slovima su ispisana imena Cannon Group – produkcijske kuće iza koje stoji dvojac producenata Globus – Golan. Vizionari svoga vremena nisu se nužno oslanjali na kinematografski kvalitet, već su uspješno koristili teme koje su preokupirale publiku: nindže, Chuck Norris i raznovrsni akcioni spektakli, brejk dens okršaji i naravno, istorijske ili fantazijske priče inspirisane popularnošću Schwarzeneggera i Lou Ferigna.
Peter i David su braća bodibilderi koji su u potrazi za svojom glumačkom zvijezdom napustili rodni Connecticut i otisnuli se u Californiju. Par je napisao komični scenario o svojim životima pod nazivom Better Than One i ponudio ga Menahemu Golanu 1986. Golan je s parom potpisao ugovor o dvije slike, ali je odlučio smjestiti ih u film pod nazivom The Barbarians, objavljen 1987., čiju režiju potpisuje još jedna ikona eksploatacionog filma Ruggero Deodeto.
Ozloglašeni reditelj čiji dokumentarni pristup Cannibal Holocaust je šokirao svijet filma i cenzore nema žanra u kojem se nije oprobao, te na red dolazi i fantazijska priča o izmišljenom plemenu umjetnika Radnicks koji su se odrekli svog bogatstva za spokoj i mudrost čarobnog rubina. Kraljica Canary je veličanstvena vladarka, dostojna predstavnica miroljubivog naroda. Richard Lynch, česti negativac u Cannonovom kanonu (ha!) je Drakkar koji čvrstom rukom vlada nad svojim podanicama i želi da se domogne kamena mudrosti. Canary nudi svoju pokornost u zamjenu za živote blizanaca koje odgajaju razdvojeno na teškom prinudnom radu.
Kada Kutch i Gore dovoljno stasaju preuzimaju stvari u svoje ruke i vraću se da pronađu svoje izgubljeno pleme koje živi skriveno u šumi, izgubljeno, bez vođstva krajice zarobljene u haremu zlikovca. Sa blizancima je spomenuta i djevojka Kara što je idealna prilika prosječnom scenariju da doda misterioznost liku djevojske Ismare koja se priključuje blago zaostalim momcima i služi kao glas razuma snagatorima koji proizvode životinjske zvuke i koriste svaku priliku da se krevelje da bi opravdali naslov filma, što je nagrađeno nominacijom za nagradu Razzie za najgore debitante na velikom platnu.
Pred braćom se nalazi zadatak kao iz RPG igrica – moraju da pribave drevno oružje za obračun sa zmajem u plavetnoj, zadimljenoj močvari, a ne treba zaboraviti ni čarobnicu Chinu i Dirtmastera, opasne saradnike glavnog zločinca Drakkara. Scenarijski nedostaci nadomješteni su raskošnim setovima, kombinacijama otvorenih prostora i postprodukcijskih filtera, a sve to je obojano i originalnim kompozicijama Pinna Donnagia. Specijalni efekti čudovišta na koja nailaze blizanci obavljajući misiju su na momente komičniji od njihove tanke glume. Fantazijska zabava bez mozga je oličenje uspješne eksploatacije, jedinstvena vizija svijeta čarobnjaka i magije kroz spektar B filma. Akcione scene i jurnjave konja i kočija su dobro izvedene i sporadična grafička brutalnost potvrđuje ozbiljnost zlikovačke namjere.
Svaka scena sa braćom mami osmijeh do suza, jer je nevjerovatno odsustva ikakvog glumačkog talenta. Ne treba kriviti publiku za bioskopski neuspjeh ovog naslova a ni obožavoce diskutabilnih naslova za kultni status koji je dostigao. Kidanje omče njakanjem, konfrontacija braće, tučnjava u bordelu, posjeta haremu punom pohotnih žena se izdvajaju kao nezaboravne scene u ovom nenamjernom lošem klasiku mača i magije.
-
The Surfer (2024)
Tata pokušava sinu da dočara ljepotu surfovanja dok se primiču plaži, u kraju gdje je i otac živio u najranijoj mladosti. Jarko blješteće sunce se odbija od sunčevih talasa i zasljepljuje čak i sa zaštitnim staklima – ti šljašteći trenuci su momenti retrospekcije neimenovanog glavnog junaka koji naizmjenično vidi sebe, pa nepoznatog davljenika u vodi uz neumitno pljuskanje talasa o obalu. Idealno vezivanje oca i sina je prinudno, jer je na tatinu inicijativu sin izostao iz škole i očigledno je da u povratku mjestu iz djetinjstva želi spasiti ostatke svog života.
Na pješčanoj plaži sa razglednica lokalci nisi tako gostoprimivi prema strancima, pa ocu i sinu stavljaju do znanja da su nepoželjni. Grupa surfera koja sebe naziva Bay Boys samoproklamovano sprovodi zakon predvođena harizmatičnim vođom Scallyem (RIP McMahon). Njegova filozofija neraskidivo povezuje patnju i surfovanje i tvrdi da jedno bez drugog ne postoje. Jedini prijatniji kontakt sa mještanima Surfer uspostavlja sa beskućnikom prema kojem se mještani jednako loše ophode. Od njega saznaje da su surferi biznismeni, vlasnici nekretnika u okolini koji daju sebi oduška pred Božić, naravno na grbači siromašnijih od sebe.
Prepreke na koje nailazi neimenovani junak, jednostavno nazvan surfer otkrivaju originalnu australijsku negostoljubivost prema strancima – kako prirodnog terena tako i ljudi koji ga nastanjaju. Svaki trud mu ostaje nenagrađen i nadljudski napori da poveća zaduženje u banci da bi kupio kuću iz djetinjstva i u njoj objedinio svoju porodicu ostaju samo puki ideal, jer pod jarkim suncem sve se suši, spaljuje i pretvara u prah. Tako je i u svijetu u kojem dominiraju muškarci – ako ne satreš svoju konkurenciju i dograbiš ono što smatraš da ti sleduje cijeli život prođe u iščekivanju tog savršenog talasa.
Zatvorena zajednica surfera je svojevrsna kritika elitizma i neprijateljski odnos prema turistima naglašava problem stvaranja zatvorenih društvenih krugova. Čovjek koji je veliki dio djetinjstva proveo na jednom mjestu odseljavanjem gubi pravo da to mjesto smatra svojim, čime se vraća zastarjeli pogled na vlasništvo – ja ga koristim, moje je ili kapitalistička verzija ja sam ovo platio, a ti se gubi negdje drugo. Dehumanizacija savremenog poretka i spremnost na prihvatanje nametnunih kompromisa koštali su glavnog junaka dostojanstva. Ali u bijeloj mrlji blještavila uspijeva da razazna svoj život i da sopstvenim izborima može biti drugačiji od onih koji nameću limitirajuća pravila.
Priča o modernom zapadnom Sizifu koji svoj kamen kotrlja uzbrdo dobija i misteriozni element. U haucinogenim odbljescima svijesti Surfer vidi sebe kao beskućnika čime priča dobija na slojevitosti psihološkom karakterizacijom glavnog junaka koji ispuštajući niti stvarnosti osvještava odnos sa svojim tragično preminulim ocem. Upropašteni starac živi u automobilu gubi razum jer ne može da izbori pravdu za svoga sina i tada po prvi put može da shvati nesrećnu smrt svoga oca. Upravo ta ambivalentnost uvećava dubinu priče a sjajni Nicolas Cage je u poznoj karijeri shvatio da mu najbolje leže uloge labilnih sredovječnih muškaraca.
Naslov očarava bijelom vrelom svjetlošću australijske obale koju snima širokougonim fokusom, a minimalistička, eterična muzika skladno se miješa sa šumom mora i stvara atmosferu preispitivanja egzistencije i potrage za izgubljenim vremenom. Nicolas Cage koristi svaki mišić lica kako bi ispričao neizgovorenu priču o krivici i izgubljenom očinstvu. Njegova tišina govori više od riječi, posebno u interakcijama s beskućnikom čija sudbina prikazuje mračnu stranu kapitalističke pohlepe. Sporedni likovi, poput dopadljivog Scallyja ponekad djeluju karikirano, ali služe kao kontrast glavnom junaku čija unutrašnja borba daje filmu emotivnu dubinu. Ritam filma, izmjena paralelnih refleksija i naglih udara talasa, bolje od riječi dočarava unutrašnje oluje kojima pokušava da se probije titularni Surfer reditelja Lorcana Fineganna
-
Breakdown (1997)
Noćna mora američke srednje regije dobija novu ekranizaciju u triler / drami ceste Jonathana Mostowa – Jeffrey i Amy u potrazi za boljim, unosnijim poslom napuštaju Massachusetts i odlaze ka Californiji. Naizgled slučajan susret sa lokalnim fanaticima pretvara se u pakao kada Amy nestane a Jeffrey među lokalnim stanovništvom pokuša da razazna ko je upleten u suprugin tajanstveni nestanak.
Kurt Russell je izuzetno uvjerljiv kao predstavnik visokog srednjeg staleža koji jurca za suprugom. Poslije čitanja scenarija bio je oduševljen što tumači lika koji je ‘komično iritantan’ jer svo bogatstvo i uspješna karijera ne znače ništa kada se boriš za goli život u otvorenoj pustari. JT Walsh (Inače jedan od omiljenih glumaca Kurt Russella i četvrti zajednički projekat) je jezivo proračunati kamiondžija Red, mozak operacije koji je odlučio da sa timom ljudi unovči nesnalažljivost razmaženih gradskih faca. Komplikacija nastaje kada Jeffreyev gainc novi automobil stane usred pustare a jezivo uzdržani i umjereno ljubazni Red naiđe i ponudi prevoz suprugi kojoj se, od tog momenta gubi svaki trag.
Otplata kredita za pokvareni skupocjeni automobil ostaje realnost a junak nije voljan da ga na milost i nemilost lokalnim divljacima sa kojima je ušao u konflikt. Ovaj trenutak označava i promjenu stava lokalnog stanovništva koe se pravi ludo na očajničke Jeffreyeve vapaje za pomoći. Kome god da se obrati nailazi na zid od kojeg se odbijaju njegove riječi, ali po njihovim pogledima zaključuje gdje mu je supruga. Jedino mu preostaje da se frontalno suoči sa cijelom zajednicom i napeta jurnjava automobilima postaje borba za život i smrt, a most u kanjonu postaje prigodno mjesto za obračun.
Umjetničku vrijednost u žanrovskim filmovima izgubljene žene obožavaoci mogu pronaći u naslovima kao što su Spoorloos i Frantic, gdje se misterija nestale supruge se pretvara u besomučnu potragu za istinom. Inspiraciju za priču reditelj je dobio kada se sa suprugom vozio prema Las Vegasu i to je ono što privlači kod američke ceste. Širina i poetska otvorenost koju one donose dolaze po cijeni koju plaćaju i mještani kao kolateralna šteta ogoljenog terena – prolaznici iz urbanizovanih zona neupućeni u užase koji se preklapaju sa bajkovitim predjelima. Drama, tenzija i akcija u kojoj se odjednom pronađu supružnici su nepodnošljive a naročito nosilac priče Jeffrey koji se suočava sa jednodimenzionalnim izvršiteljima naredbi velikog šefa, koji vješto čuva tajnu svoga ‘zanata’ od porodice.
Ono što prosječnom gledaocu iz urbanih jezgara uliva strah u kosti je lakoća sa kojom ljudi , ostvareni u svojoj struci i materijalno i profesionalno postaju laka meta, topovska hrana za seljačine koji koriste izolovanost svog zabačenog grada i otimaju od naivnih predstavnika visokog staleža. Muka u kojoj se jadni čovjek našao dolazi bez mnogo pojašnjenja i logike kao i Spielbergovom Duelu, a glavni krivci su ruralni žitelji željni krvi japija kao u Boormanovom Deliveranceu i Hillovom Southern Comfortu. Za razliku od spomenutih naslova Mostowov naslov je komercijalniji i pristupačniji širem auditorijumu.
-
Borderline (2025)
Kult popularnih ličnosti krajem prošlog vijeka doživio je uzdizanje na dotad nezapamaćenih visina – paparaci novinarstvo i pristupačnost video kamerama izlagao je zvijezde na tacnu na način kakav do tada nije viđen. Privatnost i diskrecija izgubili su na važnosti a sa njihovom odlaskom pojavila se i nova vrsta obožavaoca – ostrašćeni ludaci opčinjeni likom i djelom poznate osobe koju proganjaju iz fanatične neuzvraćene ljubavi. Upravo jedan od takvih fanova daje uvodnu riječ kao narator, uvevši nas u priču retrospetkivno, a do krajnjih granica uznemirenog psihopatu ni (manje ni više) igra sin velikog Jacka Nicholsona..
Paul je zaluđen za pop divom Sofijom i želi sa njom da se vjenča. Toliko je pomračena njegova svijest da ne može da razazna djevojku iz svojih snova i njenog tjelohranitelja, pa na nesrećnog Williama projektuje svoju opsesiju i zariva mu nož u slezinu. Pola godine kasnije odbjegao iz mentalne institucije sa prijateljicom Penelope i uz pomoć J.H.-a, ne pretrjerano pametnog prijatelja iz djetinjstva kreće da realizuje svoj dijabolički plan. Korijeni njegove ludosti nikada nisu do kraja razloženi – jednostavno pred nama gledaocima se nalazi nestabilna ličnost koja nije naučila da odgovara za svoje postupke. William dobija novu priliku za život ali odlučuje da i dalje do kraja ostane posvećen svojoj profesiji uprkos molbama zabrinute maloljetne ćerke, koja i sama zna sa kakvom vrstom manijaka se suočava.
Sofia, sa druge strane je razmažena diva i ima problem da uspostavi odnos sa normalnim svijetom. Veza sa NBA zvijezdom Rhodesom njena je karta za izgradnju imidža obične djevojke, ali muškarac brzo shvata da je samo instrument u rukama njenog menadžmenta, iako kvalitetno provode vrijeme zajedno. Očigledna je inspiranost Sofijinog lika Madonnom i košarka manje ekstremnom verzijom Dennisa Rodmana. Vrlo brzo par završava odnos raskidom, a na njihovu žalost, taj se trenutak poklapa sa Paulovim dijaboličnim planom. Tragedija koja je zadesila odbjeglog ludaka se desila baš na Sofijinom koncertu i zbog nespospobnosti suočavanja sa činjenicama, što potvrđuje psihičku labilnost utemeljenu u realnoj traumi.
Strana psihički oboljelih antijunaka nikada do kraja ne ostaje temeljnije razrađena, te publici samo ostaje da uživa u prekomjernoj ludosti trojca zlikovaca – Paula, Penelope i J.H.-a. Priča nikada ne uzima sebe za ozbiljno i reditelj Jimmy Warden u svom debitantskom ostvarenju nastavlja da boja priču satiričnim elementima. Nakon scenarija za Cocaine Bear koji je dostigao svjetsku popularnost on nastavlja sa svojom dobro oprobanom formom, spajajući komično, krvavo i bizarno.. Junacima možda nedostaje dubine ali je sve nadomješteno ležernim pristupom pitkoj fabuli. Izmještanje priče u poslednju dekadu prošlog vijeka ima za cilj približavanje mladima jednog kempi / razuzdanog perioda dok starije publike igra na nostalgičnu karta.
Filmski elementi su besprekorni naročito kada se doda i originalna i birana muzika tog perioda. Režiser koristi vizuelne metafore (naborano staklo, isprekidani kadrovi kroz objektiv kamere) kako bi dočarao fragmentisanu psihu glavnog junaka, a boje retro dekora i kostima stvaraju ironičan kontrast njegovoj mračnoj svijesti. Glamurozni par muzička diva Sofia – nba zvijezda Rhodes (trejdovan u Nuggetse lool) donosi površinsku eleganciju, ali upravo njihov karikirani odnos naglašava otuđenost savremene slavne kulture.
Ostaje utisak da je u raskošnijem scenariju dopadljiva Samara Weaving mogla još da pridoda ulozi razmažene dive – ovako njeni pogledi ka neobičnim svatovima pojačavaju grotesku. Iako se radnja vrti oko nasilne opsesije i medijske histerije, „Borderline“ ne zaobilazi dublje pitanje – koliko smo sami odgovorni za granice svoje privrženosti i percepcije stvarnosti i šta tražimo od društva u kojem živimo, a šta zahtijevamo od sebe samih? Tipično srećni kraj narušavaju facijalne ekspresije Paula koji pokazuje svjesnost svojih djela i osjeća grižu savjesti za svoje unutrašnje nemire koje je projektovao ka Sofiji i ljudima oko nje.
-
El Ojo De Huracan aka The Fox with the Velvet Tail (1971)
Visoko stilizovana ljubavna drama sa uzbudljivim obrtom kao centralnu figuru ima Ruth (Analia Gade), imućnu djevojku koja ostavlja supruga Michela (Tony Kendall) i pođe sa novim ljubavnikom Paulom (Jean Sorel). Bivši supružnici se sporazumno rastaju jer je Michel svjestan da silom ne može zadržati odlučnu djevojku. Novopečeni ljubavnici uživaju u čarima španskog primorja u eksluzivnoj vili sa sopstvenim egzotičnim dvorištem i direktnim prilazom na plažu. Ruth čak pronalazi vremene da se bavi grnčarijom između čestih razmjena nježnosti sa harizmatičnim Paulom.
Susret u gradu sa Rolandom, drugarom iz vojske nadvija sijenku misterije nad do tad savršeno brižnim i uviđavnim Paulom, a tu je i nepoznata djevojka koja cijelo vrijeme posmatra zaljubljene golupčiće. Savršeno ljetovanje prekida nekoliko naizgled nesrećnih slučajeva koji životno ugrožavaju glavnu junakinju. U momentu nesigurnosti kontaktira supruga Michela koji automatski koristi priliku da pokuša da izvuče ličnu korist. Ispuštena tečnost iz kočionog sistema i prekinuti dovod kiseonika prilikom ronjenja su prevelike slučajnosti i jadna Ruth uskoro saznaje da se uplela u đavolje kolo – siromašni Michel je angažovao Paula da zavede suprugu i učini da njena smrt izgleda kao nesrećan slučaj da bi naslijedio njeno bogatstvo. Misteriozna djevojka je Daniela (Rosanna Yanni), Paulova izabranica koja svudo slijepo prati svoga pokvarenog dragog.
Nakon početne letargije i razočaranosti u ljubav glavna junakinja preduzima korake da bi spriječila zavjeru koja bi rezultirala njenom smrću – pretvara se iz žrtve u grabljivicu koja psihološkim igrama i konkretnim djelovanjem odstranjuje štetočine iz svoga života. Nakon svega što je prošla u nesrećnom braku sačekao ju je novi muškarac željan da se okoristi o njeno bogatstvo, te na kraju Ruth izlazi kao pobjednica života i odlazi u sumrak sa labudom, ekstravagantnim poklonom od bivšeg ljubavnika i Rolandom, koji je sve događaje do tada posmatrao budnim okom ali bez ikakvog djelovanja. Na kraju cijeli plan da se oslobodi koristoljubivog ljubavnika je samo Ruthin, ali je uz Rolandovu pomoć uspijela je da dobije mentalnu igru sa prepotentnim mačom Paulom, zaslijepljenog sopstvenim egom.
Čari savršenog ljetovanja uz sve prirodne ljepote i bezbrižnost uvale u sredozemnom moru osim luksuzom, naglašene su i prikazom junaka priče bez odjeće i senzualnim fizičkim kontaktom suncem opaljenih, izvajanih tijela. Muzika je važan segment priče i dopunjava i stilizuje artistične kadrove. Gledalac gotovo da čuje rediteljevu kritiku izvitoperenih ljubavnih odnosa u modernom društvu, kontaminiranih pohlepom i željom za lakim parama i zgrtanjem bogatstva. Artistički kontrabalans ljudskoj gramzivosti sitnih prevaranata dostojnih prezira trijumfuje kroz Ruth, savremenu, mladu obrazovanu ženu spremnu da se zauzme za svoja uvjerenja i odbrani se od malicioznih napadača.
Argentinska glumica Analia Gade se odlično snalazi i drži svoje naspram prekaljenih asova eksploatacione/giallo kinematografije kao što su Jean Sorel, Maurizio Boniglia i Rosanna Yanni. Iskusni španski reditelj Jose Maria Forquq efektno miješa elemente krimi priče sa uvidom u ljubavni život, savremenog, elitnog društva i obrađuje teme kao što su razvod, ljubavni trouglovi i istopolni odnos (prijateljstvo između Rolanda i Paula ima latentno homoseksualni priznak).
-
Serbis (2008)
Zgrada u kojoj se nalazi bioskop za odrasle je ujedno i mjesto stanovanja i izvor prihoda za porodicu Pineda; dok se članovi brojne familije kreću spiralnim stepenicama i zatamnjenim, uzanim hodnicima kamera ih prati i voajerski nas uvlači u jedan prosječan dan oronulog objekta koji toliko puno znači ljudima iz različitih razloga.
Glava porodice je teta Flor koja iščekuje završetak parničnog postupka protiv supruga koji je vodio dvostruki život i ima porodicu zbog koje ju je i ostavio. Nayda ne bi željela da joj otac bude zatvoren zbog majkine ideje o osveti a i ona ima svojih problema – prikrivenu vezu sa Rolandom, momkom koji radi za projektorom dok je suprug zadužen za upravljanje malim barom i restoranom u objektu. Tu je i mladi umjetnik Alan koji radi na održavanju zapuštenih prostorija i njegova trudna djevojka Merly. Momak ima čir na dupetu što je veoma nesuptilna metafora za maltretiranje koje mu predstavlja bavljenje porodičnim poslom, a dijete na putu je tu da dodatno zakomplikuje situaciju i oteža ionako tešku egzistenciju. Najmlađi članovi su Jewel koja treba da upiše fakultet i radi na kontroli karata i Jonas koji bezbrižne dane djetinjstva provodi po prostorijama u kojima muškarci glasno nude seksualne usluge iz naslova filma.
Bioskop igra važnu ulogu u životima njegovih posjetilaca i vlasnika. Za vlasnike je prijeko potrebni izvor prihoda, a iz dijaloga zaključujemo da je biznis imperije porodice Pineda u padu i da su u, ne tako davnoj prošlosti u svom posjedstvu imali tri takva bioskopa. Posjetiocima tamni hodnici i sala obasjana svjetlom velikog ekrana predstavljaju jedinu sigurnost i priliki da udovolje svojim seksualnim nagonima. Stepenice bioskopa djeluju transformacijski, pa zaposleni u bioskopu sa jednog nivoa prelaze na drugi iz stana na posao u svega nekoliko koraka. Tako i osude društva ostaju na dnu stepenica dok pojedinci koriste svoju šansu za malo ljubavi i tjelesnih užitaka. Mnogima od njih to oronulo mjesto je jedina prilika da dođu u kontakt sa svojom pravom prirodom što je rediteljev jedinstven način da prikaže težak položaj pripadnika LGBTQIA+ zajednice. U hodnicima se kriju i mračne tajne porodice – bilo da se radi o poligamiji, preljubi, neželjenoj trudnoći ili hirovitom fizičkom odnosu na meniju bioskopa je sve servirano.
Realizmu teme koju obrađuje drama koja se odvija u periodu od 24 sata doprinose i drhtavo kretanje kamere, dugački kadrovi i minimalistička montaža kao i naturalistički pristup koji ne uljepšava ni stvarnost junaka, ni same junake koji su svi obični ljudi sa svojim dobrim i lošim osobinama. Brojne eksplicitne scene izmamile su pohvale većine kritičara za rediteljevu hrabrost da naslika stvari onakvima kakve jesu. Težak položaj momčića koji nude ‘serbis’ (uslugu) je uzrokovan pukim siromaštvom a u pojedinim slučajevima i željom za lakom zaradom i užitkom proisteklim iz osviješćene seksualnosti.
Slika stvarnosti nije do kraja surova zato što ostaje nada prikazana sa tetka Flor iza blagajne u čvršćoj kontroli rada bioskopa i Alanov odlazak u bijeli svijet kontra religioznoj povorci je još jedan od nesuptilnih načina da se naglasi želja za ličnom borbom, makar to značilo kontru društvenim ili porodičnim normama.
-
They Only Kill Their Masters (1972)
Tijelo udavljene djevojka iz okeana vadi doberman i naslovi lokalnih novina krcati su bombastičnih naslova. Abel Marsh (James Garner), šef policije priobalne varošice po imenu Eden Landing se nedavno vratio sa odmora u Los Angelesu i odmah se baca na slučaj, zato što se rijetko što interesantno dešava u mjestu gdje, zajedno sa njim, rade tri policajca i imaju dva službena auta. Naravno, da sve ne bi bilo tako idealno Abel mora da podnosi raport šerifovoj kancelariji i svom nekadašnjem najboljem drugu, koji mu je ujedno i nadređeni.
Slučaj je mnogo komplikovaniji od običnog napada životinje jer je djevojka pronađena na plaži udavljena, ali u posoljenoj slatkoj vodi. Ubica je pedantno očistio sve tragove u kući žrtve te vispreni detektiv tapka u mraku dok ne pronađe bocu skupocjenog viskija koju je teško nabaviti u njegovom kraju. Kao pomoć u rješavanju slučaja (i naravno, iskra za neophodnu romansu) priskače djevojka iz veterinarske ambulante Kate (Catherine Ross).
Tokom širenja istrage hladnokrvno proračunatog zločina trag vodi ka bivšem suprugu koji otkriva lascivne detalje iz života svoje bivše supruge, kojoj nikada nije dosta ljubavnika i fizičkog zadovoljstva. Kao da to nije dovoljno, nesrećno stradala žrtva je polaroidom fotografisala svoje prijatelje u kompromitijućim pozama. Veliki broj pronađenih tragova se miješa i više ni mi, ni protagonisti i policijaci na slučaju nismo sigurni radi li se o ubistvu iz ljubomore, požude ili osvete.
Satiričan pristup je evidentan kao namjera reditelja James Goldstonea a nekad razgovori i riječi koji izgovaraju junaci su toliko nevjerovatni da ostavljaju zapanjene gledaoce da se pitaju šta su vidjeli. Ogromne količine ispijenog alkohola su još jedan od znakova vremena u kojem je priča nastala. Otrcani, klišeizirani dijalozi su svrsishodni u izgradnji slike o zatvorenom krugu ljudi koji nemaju pametnijeg posla od tuđeg. 🙂
Histerična komičnost proizilazi iz svakodnevnih situacija u gradu – policajac službenim kolima vozi suprugu (sekretaricu u policiji) kod stomatologa, drugi policajac taksijem traži nadređenog Abela; pripiti vlasnik kantine ljušti viski kao vodu dok mehaničar zdušno želi da pomogne u pronalaženju ubice. Vlasnik prodavnice pića ipak želi da sazna o osvajačkim pohodima i bezobraznim detaljima iz njegovog odmora u Los Angelesu. Zajednica je toliko mala da njeni članovi znaju kako dišu njihove najbliže komšije, a njihova prostodušnost je potpuno kontradiktorna kalkulisanom ubistvu s predumišljajem, sve dok upravo cinični detektiv ne sklopi rasute tragove u smisleni mozaik koji ga upućuje na pravog ubicu.
Poslednji film snimljen na prostoru velikog legendarnog MGM studija poslužio je glumcima kao prilika za ponovno skupljanje da bi uputili poslednji pozdrav i oprostili se od mjesta na kojem su toliko dugo radili. Moguće je vidjeti brojne građevine i ulice iz filmova snimanih tokom zlatnog doba Holivuda. Osim istrage ubistva i romanse u najavi između istražitelja suprotnog pola bitnu ulogu u priči igraju i mještani, prostodušni ljudi koji dnevnu rutinu razbijaju neumjesnih humorom i masnim šalama. Sa današnjeg aspekta zbog upotrebe pogrdnih, homofobnih izraza djelovi scenarija djeluju uvredljivo zastarjelo, što ipak ne oduzima od prosto postavljene misterije ubistva i istrage koja nosi brojne obrte i iznenađenja.
-
Midsommar (2019)
Nepunih mjesec dana nakon velikog uspjeha debitantskog ostvarenja Hereditary, Ari Aster nastavlja tamo gdje je stao – pažljivo analizirajući i razrađujući vezu između lične tragedije i psihičkih tegoba. Tako je nastavio i sa Beau is Afraid i očigledna je njegova zamisao da prikaže misli nastale iz mračnih komora podsvijesti kao veći užas od bilo kakve zaposjednutosti (Hereditary), kulta (Midsommar) ili fizičke traume (Beau is afraid).
Glavna junakinja Dani (Florence Pugh) emocionalno doživljava grupno samoubistvo sestre i roditelja trovanjem monoksidom. Njen momak Christian (Seth Rogen prop’o) djeluje kao da želi da se iščupa iz veze koja ga iscrpljuje, ali dvolični mladić nikada ne smogne hrabrosti da se suoči sa djevojkom. Uprkos savjetima svojih prijatelja ostaje sa njom i odvodi je na putovanje u Švedskoj koje je trebalo da posluži kao prilika za nezaboravan provod i doktorsku tezu njegovog prijatelja Josha. Christian je toliko ohol i bezosjećajan da se ne libi da otme svom prijatelju tezu a njegov odnos prema nestabilnoj Dani ga čini dostojnim prezira.
Selo u Švedskoj djeluje izgubljeno u vremenu jer ljudi i dalje žive od zemlje, u skladu sa prirodom i onim što mogu od zemlje povratiti. Domaćin grupi turista je njihov prijatelj Pelle, koji savršeno poznaje čudne, paganske običaje svoje ‘porodice’, a kao dio ekipe tu je i Mark (Will Poulter) u ulozi tipičnog, razuzdanog američkog turiste. Ono što djeluje kao zanimljiva ekskurzija studenata u inostranstvu se brzo pretvara u pakao na zemlji kada se članovi zajednice razotkriju kao neuravnoteženi ludaci spremni da učine sve da bi ispoštovali rituale zapisane u runama. Devetodnevni festival u čast ljetnje dugodnevnice za njih ima poseban značaj, a američki turisti na teži način saznaju da su oni samo tijela koja služe da upotpune krvave rituale.
Dani pokušava da se pohvata sa realnim svijestom nakon što ju je tragedija izmijestila sa kolosjeka. Sa svim neurozama, psihozama i traumama ona je jedina dovoljno lucidna da može da se prilagodi običajima čudnih lokalaca. Da li je to instinkt za samoodržanjem ili je život djevojku toliko puta bio nemilosrdan prema djevojci da je razvila perfektni mentalni odbrambeni mehanizam? Boravak u selu pokazuje prava lica posjetilaca iz SAD-a koja su još jezivija od euforičnih članova kulta; vječiti dan u Švedskoj ne može da sakrije niti jednu tajnu i stvara se atmosfera u kojoj su sve tajne transparentno a ogoljene istine zastašujuće sablasno.
Praznik sredine ljeta (midsommar) je stari nordijski običaj proslave ljetnjeg solsticija, koji se održava krajem juna, najčešće između 20. i 25. juna. Ova tradicija ima posebno mjesto u Švedskoj, Finskoj, Estoniji i baltičkim zemljama, ali se obilježava i u drugim djelovima Skandinavije. Midsommar je vezan za dolazak proljeća i buđenje prirode, zbog čega je usko povezan sa ritualima plodnosti. Tradicionalno, vjerovalo se da su letnji meseci povoljni za sjetvu i berbu, a proslave su imale za cilj prizivanje dobre žetve.
Centralni deo proslave je podizanje majskog stuba (majstång) (u filmu je to izbor majske kraljice), oko kojeg se okupljaju ljudi i plešu. Ceremonija se održava u junu (riječi maja na švedskom imaju originalno značenje ‘ukrasiti lišćem’ i nepravilno su prevedene u filmu) i to je prilika za zajednicu da se okupi, uživa u prirodi, hrani i druženju. Na ovaj dan služe se tradicionalna jela, kao što su haringa, krompir, kisela pavlaka i jagode, uz dosta rakije i piva (reditelj je ovome pridodao i napitke od psihodeličnih gljiva). Proslave često uključuju pjesme, igre, i nošenje tradicionalnih vjenčića od cvjeća. Dublje značenje praznika leži u povezivanju sa starim nordijskim vjerovanjima o duhovima prirode. Ljudi su u prošlosti vjerovali da su na ovaj dan magične sile najjače, pa su djevojke skupljale cvijeće kako bi u snovima predvidjele buduće muževe. Reditelj samoinicijativno uključuje psihodelične droge i halucinogeni ‘tripovi’ koje imaju konzumenti nisu ništa manje realistični od Gaspar Noeovog Enter the Void i Climaxa.
Osim horora koji se odvija u glavi glavne junakinje koju je zadivljujuće dočarala Florence Pugh paganski običaji postaju sve bizarniji kako vrijeme a odmiče a naročito se po surovosti izdvajaju punjenje odranih koža žrtava slamom i ‘attestupa’ koji ima istorijsko utemeljenje u islandskoj percepciji šveđana kao varvara zato što su primili hrišćanstvo cijeli vijek poslije ostrvljanja. Švedska publika je smijehom ispratila većinu jezivih scena, dobro razumjevši očigledni crnokomični, satirični ton. Nešto veselo kao festival buđenja prirode se pretvara u užas uma a najizdrživljija, kao nagradu, novi život dobija u šizofrenom skladu sa prirodom.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 