-
Friendship (2024)
Sredovječni junak Craig je sebi dodijelio epizodnu ulogu u životu: u sijenci je supruge Tammy, koja se izborila sa opakom bolešću, na poslu ga kolege gledaju kao čudaka zbog uvrnutih rituala sa kafom a društvene sposobnosti su mu, najblaže rečeno zarđale. Kada poštarevom greškom dobije paket novog komšije Austina, za sredovječnog gubitnika se otvara novi svijet – šansa za prijateljstvom usahla mu je životnu energiju za koju nije ni znao da ima u sebi. Posao ga ni približno ne ispunjava i zračak svjetlosti koji unosi Austin u njegov život je možda slabo razumljiv mlađoj publici, ali je teško vratiti se u društvene krugove nakon dužeg perioda odsustva. Austin je naravno, čovjek od krvi i mesa opterećen jurnjavom za svojom karijerom ali je makar okružen prijateljima sa kojima ima visok stepen uzajamnog razumijevanja.
Craig u Austinu vidi sve ono što mu nedostaje u životu – hobi, preduzimljivost, impulsivnost, fizička sprema i radoznalnost, jer on se se nigdje ne može uklopiti, između ostalog, zato što se ne osjeća ugodno u sopstvenoj koži. Najveći uspjeh reditelja može se smatrati lakoća sa kojom se publika poistovjećuje sa problematičnim glavnim junakom. Teško je nositi se sa sopstvenim očekivanjima, ambicijama i egzistencijom u realnom svijetu, prepunom peripetija i izazova koje preživljavanje u modernom vremenu nosi. Supruga je zaokupljena cvjetnim aranžmanima, tj pronalaskom ljepote u prirodi nakon što je pobijedila u bici sa rakom. Craigu nije problematično što Tammy stalno spominje svog bivšeg momka vatrogasca, jer 16 godina braka mu je dovoljno uvjerenje u ljubav svoje supruge.
Najveća greška asocijalnog junaka koji vapi za pažnjom i muškom ekipom je to što se posvetio porodici i pokušao da bude glava porodice, kao što se od njega i očekuje. Potpuno je nesvjestan da je izgubio sopstveni identitet, da dijalozi sa njim ljudima u bližem okruženju donose nelagodu. Njegov problem je što se učaurio u komformizam svakodnevnog preživljavanja, pa je smetnuo s uma da je socijalizacija ogroman i bitan segment društvenog bića kao što je čovjek. Spiritualno psihodelično iskustvo koje proživljava sa mladim radnikom naigled mu ne donosi mnogo, ali upravo od tada je spreman da se zauzme za sebe i stane iza svojih postupaka.
Nivo nesvjesti o teškom položaju u kojem se nalazi nikada ni ne spozna do samog kraja. Iako je povukao određeni broj poteza koji bi trebalo da naznače poboljšanje u Craigovom životu usamljenost i nerazumijevanje su uzeli danak i obične neprijatne situacije se pretvaraju u konkretna krivična kao što su obijanje, krađa, prijetnja vatrenim oružjem i zastrašivanjem. Njega je najbolje pročitao prvi komšija Austin kada je u njemu vidio neiživljenog dječaka i u Craigovim postupcima zaista ne postoji zle namjere. Gubitak sebe će morati da nadoknadi nakon kratkog boravka u zatvor, ali barem je pobrao simpatije Austina, osobe koju najviše cijeni i svoje supruge Tammy, sa kojom je shvatio šta ima tek nakon što je sve izgubio.
Završna scena pokazuje da se priča ne završava, već da se nastavlja u svakom pogledu razmijenjenom na ulici; svaki osmijeh nakog slučajnog susreta, svako “dobar dan” upućeno nekom prolazniku ili nenametljivi površni razgovor u prolazu pitanje nose u sebi potencijal da probude davno uspavanu radoznalost i toplinu u ljudima koje smo već jednom otpisali. Upravo ta jednostavnost, ta čista želja da nekome ponudimo malo svog vremena i pažnje, postaje iskra koja razgoni sivilo svakodnevice i podsjeća da nijedno prijateljstvo nije suvišno – svako je prilika za novo otkriće, za ponovno buđenje dijela nas koji smo možda zaboravili. Kada konačno, bez velikih gesti i prevelikih očekivanja, pitamo “hoćeš li da budemo prijatelji?”, otvaramo vrata ka nebrojenim mogućnostima i sopstvenom rastu, potvrđujući da je upravo u tim malim koracima povjerenja i dobročinstva sakriveno pravo bogatstvo ljudske veze.
-
Neighboring Sounds (2012)
Istorijske slike Brazila na crno bijelim fotografijama svjedoče užurbanom urbanističkom razvoju i osvajanju surovog prašumskog terena koje su donijeli imućni bijeli invenstitori uz eksploataciju domicinilnog stanovništva. Ni u modernom Recifeu, petom po veličinu gradu u Brazilu nije se smanjio klasni / rasni jaz, pa je blokovsko naselje koje je poprište događaja potpuno izolovano visokim betonskim ogradama, vrata su pojačana čeličnim rešetkama a video nadzor snima hodnike ulaza. Soliter je zatvoreni kompleks u kojem stanuje srednja / visoka srednja klasa i predstavlja jedno od elitnih naselja u gradskom građevinskom džumbusu. Ogromna građevina je ujedno i pozornica života njenim stanarima.
Joao se budi u krevetu pored lijepe Sofije nakon burne kućne žurke; on je jedan od nasljednika djeda Francisca koji živi od izdavanja apartmana, u dobrim je odnosima sa lokalcima, dopušta dugogodišnjoj služavki Mariji da dovodi svoju djecu i svog starijeg problematičnog sina da skloni sa ulice. Djevojci koja se sviđa Joau je obijen auto a krivac je izvjesni Dihno za kojeg se ispostavlja da je bliski Joaov rođak i jednako imućan kao i on. U dva unuka naslednika bogatstva i moći su prikazani pravični i oholi odnos prema pripadnicima radničke klase i siromašnima. Dihnu nije dovoljno svo bogatstvo i svi stanovi koje mu je djed ostavio; on kriminalom želi da sije strah i teror po kraju jer mu finansijska moć omogućava dozu sigurnosti.
Bia ima problema sa nesanicom i nedostatkom lične satisfakcije u životu; zanemarivanje supruga je projektovala na komšijskog vajmarskog hrta koji zavija bez prestanka i pokušava na svaki način da ga ućutka; dani joj prolazi u pukoj dokolici domaćice koja ne izlazi iz kuće i sa tim se teško nosi. Bezbjednost stanarima policija ne može da garantuje i to koriste razne kompanije koje se bave privatnim obezbjeđenjem na čelu sa Clodoaldom, bivšim policajcem koji je fasciniran video snimcima surovosti nad ljudima.
U Brazilu, privatno obezbjeđenje često djeluje kao dodatak policiji zbog visokog nivoa kriminala, što uključuje čuvanje ulica, objekata i ljudi. Ovaj sektor zapošljava više od 500.000 radnika kroz oko 2.500 licenciranih firmi. Na jugoistoku i jugu zemlje, gdje je najgušća koncentracija stanovništva i ekonomske aktivnosti, djeluje preko 60% ovih firmi. Privatne kompanije u Brazilu pružaju usluge zaštite imovine, nadzor događaja, kontrolu pristupa, i čak transport novca.
Pravne regulacije za privatnu sigurnost donosi savezna policija, koja nadgleda licenciranje i pridržavanje zakona; iako je privatno obezbjeđenje zakonski regulisano, može djelovati samo u okviru ograničenih ovlašćenja i ne smije preuzeti funkcije državne policije. Na primjer, nemaju pravo da vrše hapšenja, iako mogu intervenisati u određenim situacijama opasnosti, što obično podrazumijeva ograničen obim rada usmjeren na preventivu i posmatranje. Brazilske vlasti često stimulišu zajedničko djelovanje javne i privatne sigurnosti kako bi se unaprijedile bezbjednost u rizičnim zonama sa visokom stopom kriminala.
Dolazak privatnog obezbeđenja u debitantskom filmu reditelja Clebera Mendoce Filha pojačava osećaj nesigurnosti, ali i invaziju na privatnost, jer se čini da je njihovo prisustvo podsjetnik na hronični / latentni strah od kriminala. Tenzija među stanovnicima raste dok postaju svesniji međusobnog nadgledanja, što simbolizuje gubitak privatnosti u urbanim sredinama. Osim paranoje i evidentne izolovanosti stambenog bloka film istražuje način na koji bogatstvo i moć prolaze kroz generacije jedne porodice i njihovu dominantnu poziciju u zajednici, nasuprot služavkama, čuvarima, i stanovnicima niže klase.
Na dubljem nivou, film se bavi nasljeđem kolonijalizma i klasne nejednakosti, prikazujući kako trauma iz prošlosti i dalje prožima svakodnevni život. Slojevi psihe se postepeno otkrivaju kroz intimne događaje u životima naizgled nasumičnih likova i kroz njihove ljubavne veze, nesigurnosti i povremene neizbježne izlive agresije upoznajemo se sa istorijskim prilikama i nezaliječenim ranama koje je duboko u ljude urezao višedecenijski totalitarni režim. Društvena situacija u jednom od boljih gradskih naselja mogla bi se opisati stihovima Damian ‘Jr Gong’ Marleya: Sad to see the old slave mill is grinding slow but grinding still. Naročito su prigodni stihovi imajući u vidu da je Seu Francisco stvarno vlasnik šećerane koja se služi mlinom. 🙂
Lavež pasa, glasna muzika uz šumove zgrade i žamor njenih stanara – stvara atmosferu neprijatnosti i nadvijajuće podsvjesne pretnje. Ime filma upravo potiče od toga kako ovi „zvuci komšiluka“ mogu postati sredstvo zbližavanja, ali i uzrok podsjećanja na sveprisutnu opasnost i nelagodu na koju je nemoguće uticati. San djevojčice u kojem horda lopova preskoče ogromnu betonsku ogradu predstavlja ono čega se svi boje i da pomisle a to je okretanje brojnijih pukih siromaha protiv srednje i bogate klase društva.
-
Walkabout (1971)
Pojam iz naslova potiče iz australijske aboridžinske kulture i ima duboko ukorijenjeno značenje u njihovom društvu; odnosi se na duhovno putovanje koje tradicionalno praktikuju mladići iz aboridžinskih zajednica kao deo inicijacije u odraslo doba. To je vrijeme kada mladi aboridžinski muškarci odlaze na putovanje kroz divljinu, obično na duži vremenski period od nekoliko mjeseci. Tokom ovog perioda, oni se oslanjaju na svoje veštine preživljavanja, iskustvo svojih predaka i znanje o zemlji kako bi preživeli.
Jedan od ključnih aspekata walkabout-a je uspostavljanje veze sa zemljom i prirodom, a vjeruje se da tokom ovog putovanja mladić dospijeva u stanje povezivanja sa duhovnim svijetom, pri čemu učvrsšćuje svoj identitet i pronalazi svoje mjesto unutar zajednice i Majke Prirode. Za aboridžinske zajednice, to je više od fizičkog putovanja; to je iskustvo koje im pomaže da se povežu sa svojim nasleđem, precima, duhovnim vrednostima i zemljom koja je od ključnog značaja za njihovu kulturu.
Film istog imena 1971. godine, režisera Nicolasa Roega, je britansko-australijski avanturistički film koji istražuje teme preživljavanja, sukoba kultura i prirodnih ljepota Australije. Sniman je u stvarnoj australijskoj pustinji, i tokom snimanja, ekipa se suočila sa izazovima preživljavanja u surovim uslovima. dodajući dodatnu dimenziju autentičnosti i realnosti. U otvaranju je brzim rezovima i haotičnim kosim uglovima kamere prikazan pritisak urbane vreve koji slama labilnu psihu muškarca, ostvarenog člana društva sa svim komoditetima modernog života – kolima, stanom i dvoje zdrave djece – velikom tinejdžerkom i bistrim dječakom. Neuravnoteženost i vidna psihična uznemirenost odvodi staratelja u smrt, a djecu ostavlja u nemilosrdnoj, golemoj pustari australijskog kontinenta.
Sestra se instinktivno zaštitnički postavlja prema bratu i preuzima brigu o njemu tokom putovanja krcatog iskušenjima. Uloga prirode je apsolutno ravnopravna sa junacima jer posmatramo rezultat višemilionske evolucije i čovjeka kao savršenog primjerka tog procesa. Kada se susretnu sa aboridžinom mladi Britanci uviđaju koliko su razmaženi i uljuljkani konformizmom i koliko su neupotrebljive vještine kojima ih podučava, na papiru superiorni obrazovni sistem. Surovosti nad životinjama su uvijek uznemirujuće na velikom platnu ali ljudi koji žive od zemlje kada love živote to čine da bi preživjeli, što je bitna razlika u odnosu na zapadnog, ‘obrazovanog’ čovjeka.
Putovanje za svakog od protagonista reflektuje unutrašnju introspekciju i nagli skok u razvoju koji im drastično mijenja poglede na svijet. Bujanju seksualnog nagona ne mogu da se suprostave ni momak ni djevojka, a sve to im je oboma nepoznanica. Tek kada se djevojka vrati u isto gradsko grotlo , tj. na istu tačku pucanja od koje je otac pobjegao sa njima uviđa da je iscrpljujući boravak u surovoj prirodi najbolje što joj se ikad desilo, jer je uspjela da dođe u kontakt sa svojim unutarnjim bićem. Divljina ne mari za norme i kalupe koje dobro ustrojeni sistemi pokušavaju da nametnu gušeći individualnost. Taj zov iz prirode, iskonska povezanost sa terenom u kojem bivstvuje je toliko intenzivan: blagodeti suživota sa prirodom bude ono iskonsko u čovjeku, najsavršenijoj tvorevini Majke Prirode.
Minimalna upotreba dijaloga ostavlja prostora impresivnim prirodnim ljepotama Australije i samim time lako postiže atmosfera izolacije i misterije. Brzi rezovi i paralelno oslikavanje gradskog života nižu se uzastopno sa okrutnim, ali za pažljivog posmatrača darežljivim terenom neukaljanim ljudskom aktivnošću. Prirodna čudesa terena služe i kao ogledalo unutarnjeg stanja junaka – kada su srećni osjećaju sve blažene trenutke prirodnih ljepota a isto tako se priroda kao da se okreće protiv njih kada su opterećeni tamnim, defetističkim mislima.
Jedna od ključnih tema je sukob između zapadne civilizacije i tradicionalne aboridžinske kulture. Djeca iz grada, koja su naviknuta na udobnosti modernog života, uče o preživljavanju u divljini uz pomoć aboridžinskog mladića. Nisu njih troje jedini ljudi koji borave u ovom nemilosrdnom prostoru. Naučnici u jurnjavi za mjerenjima se odvažno upuštaju u borbu sa terenom a mnoge naseobine potvrđuju upornost čovjeka da savlada sve prepreke i obezbijedi uslove za život na najnepristupačnijim mjestima, a tu su i gradovi duhova kraj iscprljenih rudnika. Film istražuje razliku između prirodnog svijeta i modernog društva. Priroda je prikazana kao surova, ali puna života, dok je civilizacija prikazana kao otuđena i destruktivna. Tema preživljavanja je centralna u filmu – djeca moraju da se suoče sa izazovima koje postavlja priroda, ali takođe moraju da se nose sa svojim unutrašnjim strahovima i neznanjem.
-
Femme (2023)
Pripremu pred nastup Julesu olakšava bliski prijatelj Toby a muškarac u crnoj haljini najavljuje senzacionalnu Aphroditu Bang. Metamorfoza junakinje i sjedinjenje sa alter egom je apsolutno prirodno i očigledno je da se rođeni muškarac osjeća komfornije kao žena. Kontrast između neonskih svjetala i sijenki u hodnicima kabarea naglašava dvojnost njegovog identiteta. Nakon nastupa junakinja ostaje bez cigareta i u prodavnici nailazi na plavokosog muškarca koji ju je bojažljivo odmjeravao na početku, ovoga puta u momačkom drušvu; tajne inhibicije su potisnute i Preston mora da se dokaže rasipanjem agresije. On isprovociran komentarima koji su ga pogodili u srž bića fizički napada Aphroditu i ponižava je da bi je potpuno ogolio ostavivši je bez odjeće nasred ulice.
Par mjeseci kasnije uznemireni Jules ima problem da se vrati svom životu zbog transfobnog napada. Kada jedne noći odluči da pobijedi sebe i napusti četiri zida u gej sauni! (Hello Sailor XD) zatiče svog napadača koji vidno ima problema sa seksualnošću. Na svoj bespotrebno agresivno prenaglašeni način Preston stavlja Julesu do znanja da je zainteresovan za kombinaciju i tu Jules ima svog zlostavljača na udici. Sada je pitanje koliko je daleko spreman da ode da bi ostvario svoju zamisao i razotkrio ga kompromitujućim videom?
Osim što gubi od svoga originalnog identiteta u potrazi za osvetom Jules počinje da razvija osjećanja za vidno psihički nestabilnog mačo grubijana. Početno potčinjivanje Prestonovim željama dodatno je otežano traumom izazvanom napadom ali mu promjena dinamike u odnosu donosi izgubljeni osjećaj moći, i tek uspijeva da se zadovolji kada mu plan konačno uspijeva – da svog napadača protiv volje ogoli i ostavi ga izloženog kad je najranijiviji.
Kroz dva potpuno različita muškarca sklonih ka istopolnim vezama prikazan je i njihov odnos u skladu sa njihovim unutrašnjim glasovima. Preston je možda prvi put u zatvoru dobio priliku da osjeti zainteresovanost da istraži takvu vrstu emocije ali ne pokazuje nikakvu želju da to osjećanje i produbi. Njemu je potrebno brzinsko pražnjenje u seksu sa muškarcem i to je sve što želi od toga osjećaja. Jules je naprotiv, skroz u skladu sa svojim osjećanjima i voli sebe dovoljno da shvati da je njegov pol rođenjem zapravo maska, a Aphrodite Bang je pravo lice. Preston je i veća žrtva popularnog društvenog sistema, dok Jules odbija da robuje normama sve dok se ne upusti u odnos sa neautovanim gej muškrcem.
Rediteljski dvojac Sam H. Freeman i Ng Choon Ping dugometražnim debijem istražuju raskorak između unutrašnje i spoljašnje prezentacije ličnosti, kombinujući dramsku napetost sa kabaretskom estetikom. Kroz spoj psihološkog trilera i intimne queer drame, oni postavljaju pitanje autentičnosti u svijetu prepunom društvenih očekivanja; dublje istražuju kako trauma transfobnog napada oblikuje Julesov unutrašnji svijet i pokazuju da je prava transformacija mnogo više od odeće ili šminke – ona je proces ponovnog povezivanja sa sopstvenom istinom. Paralelno, psihološkim portretom napadača otkrivaju koliko i on sam pati od sopstvenih neriješenih želja i društvenih pritisaka. Osim omaža pozornici i raskošnim scenskim nastupima kao neizostavnim dijelom queer kulture reditelji dublje zadiru u pitanje moći i ranjivosti, iako su prizori nasilja ponekad potresni, oni podstiču neophodan dijalog o transfobiji i samoprihvatanju.
-
Scusi, Facciamo L’Amore (1968)
Komemoracija nedavno preminulog Bebea okupila je krem de la krem milanskog društva, spremnog da sjećanje na jednog od njih ispune ogovaranjima i svakodnevnim problematikama koje muče visoki stalež. Sin Lallo iz Napulja nasleđuje veliki broj odijela jer je preminuli gospodin vodio računa o svom izgledu. Kod Ujaka Carla mladić pronalazi smještaj dok se upoznaje sa drugačijim svijetom od onog na koji je navikao, ali Lallo nije neznalažljiv. Odlično razumije ono čime se otac bavio a to je prodavanje tijela i uz pomoć umornog očevog prijatelja Alberta zalazi duboko u pore mondenskog društva.
Život ove male grupe pojedinaca sveden je na karnalna zadovoljstva a vispreni momak koristi predanost muškaraca poslu i zadovoljava potrebe njihovih žena dok im supruzi plaćaju troškove raskalašnog života. Junak žene tretira kao objekte i onda kada se ukaže prilika za ljubav Lallo ne dobija šansu, jer je realno, nije ni zaslužio. Gramziva jurnjava za novcem bogatih gospođa koje pridodaje svojoj kolekciji trofeja mu ne dozvoljava da uoči priliku za pravom srećom.
Susret sa majkom u poslednjoj trećini junaku služi kao katalizator i prilika da preispita svoje prioritete i poglede na sreću i ljubav, a nama gledaocima taj susret služi kao obrazloženje djelovanja nezasitog mladića. Uz roditelje kao što su njegov otac i po susretu zaključujemo i majka nije ni imao šanse već je morao da nauči da preživi u društvu u kojem novac i tijelo služe kao instrumenti dnevne trgovine.
Milano je grad u kojem je moda na prvom mjestu, a sve ostalo iza toga pa njegovi stanovnici i žive u skladu sa tim načelom. Bilo da su u gradu ili u elitnom zimovalištu ljudi rođeni sa zlatnom kašikom u ustima nemaju vremena da preispituju egzistencijalna pitanja svakodnevnog čovjeka, već ugađaju sebi na svaki mogući način. Ennio Morricone i Bruno Nicolai prepoznatljivim loungy tonovima bojaju futuristički minimalističke luksuzno opremljene stanove stilizovanih predstavnika visoke klase lišenim briga za bilo osim za lične interese.
Seksualna revolucija krajem 60-ih i osvješćivanje dualnosti polova suprostavljenih u ljudskom biću uveliko su uticali na italijanski film koja je bila spreman da odbaci norme žanrovski uokvirenijeg socijalnog realizma. Snažan uticaj novog talasa ogleda se u svakom potezu kamere koja naizgled haotično, iz ruke dinamično prati protagoniste i brza smjena likova u pokretu dodatno doprinosi intenzivnoj dinamici smjenjivanja kadrova.
Reditelj Vittorio Caprioli seks koristi kao jedan od dominantnih motiva mada nikada ne vidimo eksplicitinu golotinju. Odnosi između ljubavnika su svedeni na puki kontakt rukom naglašavajući stil, a ne formu. Tema koju obrađuje i raskoš su jednako relevantni i iz današnje perspektive a otrežnjujući kraj ne ostavlja prostor za romantičarsko sanjaranje. Iako Lallo uživa u svakoj sekundi svog novog života nesposoban je da se iščupa iz začaranog kruga prljavih ljubavnih odnosa i ne može da izbjegne pad u svjesno ropstvo zarad lakog novca. Promjena pogleda na situaciju donekle poboljšava njegov nezavidni položaj tako da prihvatanjem istine o svom poslu ima nade i za junakovo izbavljenje. Svijet nezamislivog bogatstva, trgovine ljubavi, površnih odnosa, zgodnih žena na dopadljivim žurkama posle određenog vremena ne predstavlja ništa više od rutine dok gromko odjekuju riječi iskusnog Alberta o iscijeđenosti dopadljivim ali zahtjevnim stilom života.
-
Tendaberry (2024)
Još jedan debitantski film kao mjesta zbivanja uzima New York City, grad koji nikada ne spava, ali Velika Jabuka je mnogo više od mjesta za život. To je čvorište naroda, običnih ljudi u potrazi za drugom šansom i jedinstvenim osjećajem slobode vođenih čuvenim geslom ‘If you can make it here you can make it anywhere’. Cijena života u centru moderne civilizacije je skupa ali ispunjavajuća. Poetično percipiranje stvarnosti raslojava istoriju čuvenog Coney Islanda otkrivajući junakinjinu posvećenost ideji da živi na toliko obožavanom mjestu. Naravno da je realnost u odnosu na idealizovanu verziju dijametralno suprotna, što ne smanjuje impresiju pojedinca koji piše najzamnimljivije stranice istorije – u sadašnjosti.
Dakota je prosječna djevojka koja u potjeri za novcem za preživljavanje, nakon redovnog posla u prodavnici koristi svoj muzički talenat i pjevanjem u podzemnom prevozu zarađuje dodatni novac. Tom prilikom je čuje Ukrajinac Yuri i zaljubljuju se jedno u drugo. Prvo jesenje poglavlje u priči provode vrijeme u zagrljaju i uživajući u sitnim čarima rane veze i autentičnim prizorima njujorškog naselja koje ima direktan izlaz na okean. Svaki trenutak je, naravno, ispunjem muzikom jer ona predstavlja dušu glavne junakinje.
Momak je prinuđen da se vrati u rodnu zemlju zbog očeve bolesti a Dakota provodi zimu sama. a saznanje o trudnoći joj ne donosi nikakvo olakšanje. Proljeće koje bi trebalo da bude simbol ponovnog rađanja joj se pretvara u pakao kada izgubi kontakt sa ocem svoje bebe usled početka rata u Rusiji. Teška realnost brzo postane još teža kada je prevarena za stan i prinuđena da rasprodaje stvari iz kuće. Sa razlogom se Dakotina priča završava na ljeto. Nakon bolne smjene godišnjih doba ljeto je prava prilika da zablista i vrati se životu nakon gubitka voljenog čovjeka i trudnoće. Povratak porodičnoj majčinoj kući a zatim i muzici plesu i ostrvrskim ritmovima daju joj poleta za ostvarivanje novih ciljeva i snova. Na kraju krajeva, živi na mjestu koje obožava i koje upotpunjuje svojom jedinstvenom prirodom.
Za originalni prikaz atmosfere lokacija kojima se kreće, osim kamere koja prati Dakotu iz prvog lica ona je i naratorka koja koristi video materijal entuzijastičnog žitelja Coney Island u potrazi za svojim njujoškim snom. Coney Island nije samo dekor već saosjećajni svjedok svega što junakinja preživljava. Uporednim prikazom sadašnjosti i slika sa super 8 kamere iz prošlog vijeka rediteljka perfektno razlaže ljepotu i tugu koju prolaznost vremena donosi. Izmjena “velike slike” i intimnih, uskih kadrova ulice podsjeća na kontrast idealizivanog i sirovog – baš kao dok Dakota svira u podzemnoj željeznici, izložena hladnoći metala i buci voza, a sekund kasnije biva obasjana toplinom svjetala Luna Parka. Brza ubranizacija i potreba za stalnim betoniranjem ne uspjevaju da usahnu duh ovog (bilo kojeg drugog) mjesta, već su ljudi koji ti ostaju i ispunjavaju taj prostor podložan brojnim promjena o kojima se ne pitaju mnogo. Spoljne okolnosti kao što su prolaznost vremena i promjenljivost društvenog sistema su samo mali potezi četkicom po velikom platnu naše egzistencije.
Tendaberry nenametljivo preipituje da li je Coney Island i danas utočište nade ili tek nostalgična kulisa u kojoj se prodaje iluzija slobode. Paralelni rez između buke ulice i hučanja talasa okeana djeluje poput disanja grada: dah koji se uzburka i stiša, podsjećajući da je svaki kutak Coney Islanda svjedok hiljada ljudskih sudbina. Kroz Dakotine oči, grad ostaje mjesto obećanja – i mjesto koje traži visoku cijenu, ali samo onima koji su spremni pjevati čak i kad ih gradski pragmatizam i beton pritiskaju s svih strana.
-
Terror and the Black Lace (1986)
Glavno mjesto dešavanja – ulaz stambene zgrade višeg staleža ujedno je glavno poprište zbivanja u meksičkoj ljubavnoj drami ispunjenoj brojnim bočnim filmskim elementima. Postepeno upoznavanje sa stanarima otpočinje sa stručnjakom za antropologiju muzike i restauraciju muzičkih instrumenata koji ima neobičnu naviku – stvari u kući drži zaključane i uznemiruje ga prizor raspušene ženske kose. Isfrustrirani čudak ima problem sa bučnim komšinicama, opuštenim, razuzdanim cimerkama koje rade u turizmu i vole da slušaju pojačane ploče moderne muzike, koja povređuje fino uho koje posjeduje obrazovani muzičar. Sve stanove objedinjava i u jednu priču prepliće poletna služavka Coquiz.
Na poslednjem spratu, u luksuznom apartmanu (nema adekvatnijeg prevoda za izraz penthouse – luksuzni stan smješen na najvišim spratovima zgrada, često s velikim terasama i panoramskim pogledom) živi bračni par koji ima svoje nesuglasice, uglavnom vezane za predrasude proistekle iz patrijarhalnog društva. Izlazak žene Izabel ne dolazi u obzir, dok muž zarađuje novac kojim je umiruje i drži u staklenom kavezu. Patrijarhat se obično vezuje za konzervativna, bogobojažljiva društva koja dvolično reklamiraju ženinu epizodnu ulogu u bračnoj zajednici dok mužjaci imaju pravo da zadovoljavaju svoje primarne nagone, balaveći za svakom kratkom suknjom.
Isabel je naivna u svojoj dobroti i dovoljno prostodušna da voli i poštuje svog prezira dostojnog, ambicioznog supruga koji je drži u staklenom zvonu. Flert koji donosi brižljivi muškarac Ruben joj otvara prozor života kakvog bi mogla imati ako bi se oslobodila iz stega nametnutih od ljubomornog supruga. Čestitost joj ne dozvoljava da napravi konačni korak i počini preljubu, iako joj pažnja i ugodne riječe od zgodnog neženje gode. Njena transformacija u seksualno biće se komplikuje usled nerazumijevanja bračnog druga i razotktrivanja istine o stvarima koje čudak drži pod katancem. Bezizlano fetišističko seckanje kose nasumičnim djevojkama dobija tragični epilog i razotkriveni ubica pokušava da učini sve ne bi li i dalje ostao na slobodi. Giallo element koji donosi ovakva razrada karaktera uistinu dijelom podsjeća na najbolje što je žanr mogao da pruži, doduše, dekadu ranije.
Melodrama u nivou televizijske produkcije preispituje vrijednosti braka u savremenom meksičkom društvu tog doba. Kroz sticanje svjesnosti o sebi centralna junakinja prolazi kroz promjenu koja joj pomaže da osvijesti seksualnost i pojača erotski naboj u priči kroz duge kadrove zanosne Isabele u savršenim prostorijama u kojima ne može nahraniti svoje osnovne potrebe.
Nagli zaokret dolazi nakon gradacijskog ‘kuvanja’ neuračunljivog komšije, manijaka psihopate i ne dolazi iznenada. Duga i napeta finalna jurnjava komšije muzičara i jadne djevojke Isabel bi izgledala preduga da ne uslijedi iznenadni / otrežnjujuće deprimirajući, iznenađujuće ozbiljan kraj kojim nas reditelj podsjeća na centralnu temu koju je želio da istakne reditelje – podređen položaj žena u braku. Razvratnu žurku koju su napravile turističke radnice čak ni policija ne uzima za ozbiljno. Ženski likovi koji nisu zauzeti prstenom, simboličnom stegom su ili nezaježljive raspuštenice ili parčad mesa spremna da budu premjerena halapljivim muškim pogledima i dodirima.
-
The Ugly Stepsister (2025)
Majka svim silama pokušava da pronađe dom i bogato se preuda i materijalno zbrine sebe i svoje dvije ćerke Elviru i Almu. Udaja za muškarca donosi kratkoročni mir zato što tokom večere novi suprug iznenada umire. Njegova ćerka Agnes otkriva da tata nema novca i igra je razotkrivena – Renata je dobila još jednu ćerku o kojoj treba brinuti tako da se sve nade polažu u Elvirinu udaju, jer Alma još nije dostigla polnu zrelost.
Elvira je tinejdžerka koja guta ljubavne pjesme princa Juliana i mašta o udaji za plemića. Ono što joj predstavlja problem je spoljašnji izgled – ona nije dorasla visoko postavljenim standardima ljepote. Zato je majka spremna da svu preostalu ušteđevinu uloži u hirurške zahvate koji bi trebalo da riješe problem ćerkinog fizičkog izgleda. Mladi u toj dobi ni ne znaju za bolje osim da usred hormonalnog disbalansa budu nezadovoljni svojim nezgrapnim tijelom koje se razvija – problematičnije je djelovanje majke koja po cijenu uništavanja fizilčkog izgleda svog djeteta ne haje za usputne psihičke traume koje Elvira trpi zbog štrčanja od svojih vršnjakinja.
Plesna škola sa visokim standardima donosi novu vrstu pritiska dok se Elvira i Agnes pripremaju za bal. Agnes je djevojka zanosne ljepote ali nije ono što se smatra idealom zato što je princ u potrazi za djevicom a ona je već u bludnoj vezi sa konjušarom Isakom. I ljepotica postaje zavisna od Elvirinog nastupa na balu na kojem princ bira svoju ženu. Sav pritisak postaje prevelik za Elviru, i pod pritiskom u sebe unosi jaje pantljičare da bi regulisala ishranu između okrutnih pionirskih zahvata estetske hirurgije. Dlijeto i čekić za lomljenje nosa i kuke za ušivanje trepavice djeluju blago spram opadajuće kose i pantljičare koju je svjesno unijela u sebe, a koja se razmnožila, narasla i izjeda je iznutra.
Iznenađujuć je trenutak kada se priča vidno inspirisana euro sleaze naslovima 70-ih godina prošlog vijeka pretvori u bajku o Pepeljugi. Naravno, to je samo rediteljkin vješt potez da odvrati pažnju gledaocima od evidentnog tjelesnog užasa kojem svjedočimo iz Elvirine perspektive. Alma objektivno posmatra kako majka slama pritiskom vidno labilnu ćerku da bi ispunila svoje ciljeve, a to otkriće bolno eksplicitno im upadne u oko kada zateknju majku kako oralno zadovoljava mladića njihovih godina. Ona je u potrazi za sigurnošću i fizičko materijalnim utočištem muškog pola bila spremna da žrtvuje svoje dijete.
Traume kroz koje prolazi Elvira prikazane su tokom svijesti, pojačanim progresivnim synthom koji osavremenuje kordofone instrumente i naglašava njenu duboku uznemirenost. Rezovi kamere u trenucima kad joj se majka obraća šapćućim glasom dodatno pojačavaju osjećaj neprirodnosti njihovog odnosa: Posebno je upečatljiv kadar u kojem se lice tinejdžerke odmara u laganoj polutami, dok se u pozadini nazire sjena hirurškog stola — metafora cjeloživotnih ožiljaka koje će joj hororično iskustvo neizbježno ostaviti.
Glumačka izvedba mlade Elvire (prikazane iz perspektive kojoj kamera gotovo zamjenjuje oči) razbija zid između ekrana i publike; osjećamo svaki trzaj, svaku strepnju i svaki nemir dok joj knjiga pjesama princa klizi iz ruku. Majka, uz drhtav osmijeh i ukočeni ton glasa prenose pozadinu egoistične potrebe za sigurnošću koja je postala okidač za porodični lom. Alma je jedina koja ne odiše histeričnom panikom, već posmatra svaki korak sa staloženom distancom, poput hladnog oka kamere koje ne trepće.
Nagli skok u fantastično služi dvostrukoj funkciji — prvo, da nas na trenutak zavaraju sigurnošću klasičnog happy enda; drugo, da nas brutalno podsjeti na krvave, surove korijene mitova koji ne poznaju poštedu. U trenucima kad se Elvira potpuno raspada pod težinom očekivanja, svjetlucavi kristali dvorane čine se poput varnica usred požara. Tematski, film je oštra kritika društvenih konstrukata ženskog identiteta i majčinskih ambicija, ali ne pada u zamku pukoj satiri – kamera ne osuđuje samo likove, već i publiku koja ih posmatra. Upravo time autorka ostavlja otvoreno pitanje: koliko smo svi mi krivi kad usmjeravamo tinejdžerke prema savršenstvu koje ni odrasli ne mogu doseći? Gnjecavi, gotovo halucinatorni prizori estetskih zahvata djeluju kao noćna mora proizašla iz stvarnosti, a ne iz bajke – jer, dok čekamo da se princ pojavi, neko mora platiti račun. Konačno, ostaje utisak da „The Ugly Stepsister“ nije samo kino-pustolovina kroz mračne prolaze tinejdžerskog nesigurnog svijeta, već i ogledalo naših vlastitih predrasuda; To je filmska elegija o žrtvovanju tijela i duha tako postaje univerzalna metafora tuge zarobljenih generacija.
-
Comic Book Villains (2002)
Ljubav prema stripovima se razvija u najranijem dobu kod mladih čitalaca. Heroji koji posmatraju sa trafike nisu zaobišli na Balkan gdje su bili rasprostanjeni stripovi italijanskog izdavača Bonelija. Generacije djece odraslo je uz avanture voljenih junaka koji na borbi sa nepravdom imaju jedino svoj kodeks i/ili natprirodne moći koje koriste za dobrobit čovječanstva. Univerzumi kreirani da ušuškaju milione željnih obožavalaca u pričama o dobru i zlu ilustrovanih na najkreativniji mogući način.
Introvertni tipovi ličnosti zatvaraju se u ove perfektno osmišljene mikro kosmose kreirajući sigurnu zonu od spoljneg svijeta. Problem sa kolekcionarstvom leži u velikoj količini utrošenog vremena i uloženog novca koji nikad ne može biti povraćen, jer sakupljači i vlasnici striparnica lukavo spuštaju cijenu svakoga izdanja. Pravo i jedino zadovoljstvo stripovi pružaju kada se koriste na način koji su namijenjeni da budu upotrijebljeni – dostupni širokoj publici i spremni za razmjenu.
U središtu priče narator Archie pojašnjava kako su mu stripovi pomogli da se suoči sa gubitkom roditelja i on je naš dopadljivi, pozitivni čitalac koji šarene sveske posmatra kao izvor zabave. Oko njega su pravi fanatici koji troše bogatsva na potragu za originalnim izdanjima ili neimenovani zaluđenici koji svoje vrijeme troše na puke vječne rasprave o potencijalnim dvobojima između superheroja. Raymond (Logue) poznaje perfektno istoriju stripa ali za to plaća skupu cijenu usamljenošću, slabom brigom o fizičkom izgledu i nedostatkom finansija. Norman (Rapaport) i Judy (Lyonne) su par koji su u stripovima vidjeli izvor zarade i koriste zainteresovanost mladih za grafičke romane i figurice omiljenih akcionih junaka.
Dvije striparnice su ljuti rivali kreće bespoštedna borba oko kolekcije nedavno preminulog fanatičnog sakupljača. Ambicioznim čudacima prepreka do kolekcije je i starica, majka sa kojom je kolekcionar živio dok je protraćio život jureći da proširi svoju biblioteku. Kada sve normalne metode zakažu otvoreni sukob između vidno isfrustriranih običnih ljudi kulminira u krvavi ples koji ostavlja gledaoca začuđenog i sa pitanjem na umu: odakle tolika fanatičnost ka sveskama koje jesu vrijedne, ali ne i od vitalne važnosti?
Filmska ekipa izvlači maksimum iz tankog scenarija i priče objavljene direktno na video, i pred nama je crnohumorno ljubavno pismo devetoj umjetnosti gdje će obožavaoci prepoznati sebe i mnoge profile iz svijeta grafičkih romana. Nasilnim epilogom reditelj propušta da kontekstualizuje dubljom karakterizacijom junaka tako da djeluje malo usiljeno transformacija sitnih lupeža i ambicioznih nikogovića u manijakalne ubice. Finalni okršaj je očigledno nastao kao inspiracija popularnim naslovima braće Coen i Tarantina, što je znak vremena u kojem je maltene bezbudžetna priča i nastala.
Uprkos nedostacima utisak i dalje ostaje pozitivan jer ostvarenje nudi dovoljno zabave i za ljude koji nisu tvrdokorni fanovi svijeta u kojem žive prezira dostojni junaci. Sve mane ostaju u drugom planu u ovoj crnoj komediji sa srećnim krajem koji doživljava Archie. Na momente haotična priču neujednačenog ritma vade sve zvijezde na jednom mjestu i komedija situacije u kojoj se nalazi talentovani glumački ansambl odlično snalazi.
-
Armand (2024)
Žena u autu manijakalno brzo hrli ka destinaciji uskim ali pustim šumskim putem – nad zdanjem sa kulom gdje se zaputila se nadvija tamni oblak a tek u sledećoj sceni se troje prosvetnih radnika konsultuje oko tretiranja delikatne stvari, sukoba između dva dječaka. Tretiranje slučaja vršnjačkog nasilja ‘u rukavicama’ opravdano je imajući prirodu incidenta, a i pozadinu koja se krije između veze odraslih, roditelja djece. Interes škole je na prvom mjestu, a direktor i pedagoškinja uvaljuju nezhvalni posao medijacije uvaljuju učiteljici. Ona je ta koja treba da objasni Elisabethi, ženi koja je hrlila ka destinaciji da se iza naizgled bezazlenog sukoba šestogodišnjaka krije seksualno uznemiravanje.
Ništa u školi ne funkcioniše kako treba – protivpožarni alarm se aktivira bez razloga, zidovi su oronuli od vlage, a pedagoškinja ima problema sa čestim krvarenjem iz nosa. Svačije mišljenje mora biti uvaženo da ne bi doveli školu ili ministarstvo prosvete u nepovoljan položaj. Tako i naizgled umišljenoj filmskoj zvijezdi Elisabeth što je nježnije moguće saopštavaju da je njen sin Armand zlostavljač. Škola je i poprište cjelodnevne drame koja se odvija a tiče se roditelja dvoje dječaka i prosvetnih radnika. Da stvar bude još komplikovanija paralelno sa delikatnim sastankom odvija se i priprema za vašar povodom kraja školske godine. Olovno crni oblak koji se nadvio nad starim zadnjem povećao je temperaturu i sparina i težak vazduh dovode atmosferiju do ključanja. Koliko god velika bila odgovornost škole za brigu i siguran prostor za najmlađe nije na njima da posreduje u popravci narušenih porodičnih odnosa. Na koncu, školi nije ni važno šta se desilo dokle god pronađu način da se ograde od odgovornosti.
Kroz razgovor i iznalaženje zajedničkog jezika otkrivaju se komplikovane veze Elisabethe sa Sarom i Andersom. Sara je sestra Thomasa, Elisabethinog pokojnog supruga koji je tragično stradao u saobraćajnoj nezgodi; nikada Sara nije oprostila Elisabethi bratovu smrt svojom boli je racionalizovala sve pogrešne odluke koje je donijela uključujući i preuveličavanje dječje svađe; Elisabeth u razgovoru sa neutralnim Andersom otkriva da je žrtva fizičkog zlostavljanja i strepi da sin nije oštećen prizorima koje je mogao da ugleda; Anders pokušava da smiri situaciju i nepodnošljivu tenziju među junakinjama a da ne iznevjeri svoju suprugu.
Dječak čije ime nosi debi naslov norveškog reditelja Halfdan Ullmann Tøndela (asistent režije Joachimu Trieru na Thelmi) se gura u prvi plan dok se odrasli čerupaju oko toga ko želi da ga zaštiti. Izvedba Renate Reinsve u ulozi Elisabethe potvrđuje njen status među najtalentovanijim glumicama na svijetu – moćna a krhka diva, žrtva nasilja a uspješna samohrana majka stoički podnosi teret pritiska optužbi i zabadanja nosa u privatni život. Nervni slom koji započne histeričnim smijehom tjera je preispitivanje sopstvenog razuma – njen život je pozornica i veliko platno pa i događaje koji joj se dešavaju dočarava plesnom tačkom. Ljudi oko nje spremni su da je rastrgnu i osude samo zato što je popularna i uspješna u karijeri i materinstvu, uprkos nesrećnim okolnostima koje su je zadesile (zlostavljanje od strane bračnog partnera i prijevremena tragična smrt za koju je porodica okrivila, samohrano majčinstvo).
Režija se odlikuje preciznom izgradnjom tenzije u svakoj sceni: od ludačkog ritma vožnje kroz šumu do zategnutih razgovora u zatvorenom, sve je odmjereno tako da publika neprestano osjeća nadolazeći sukob pojačan atmosferskom nepogodom. Rasprava o vršnjačkom nasilju i priprema za školski vašar uvode dinamičan ritam: dok se odrasli prepiru oko odgovornosti, djeca vježbaju plesne korake i muzičke tačke za priredbu čime se stvara jaz između dva svijeta u kojem odraslima manjka sposobnosti da zaštite najranjivije. Armand nije samo dječak – on je projekcija odraslih trauma.
Razgovori među junacima su fluidni kao i kretanje kamere – tjeskobu i skučenost školskih zidova na kraju zamijeni dvorište škole dok tamno nebo izručuje svoj gnijev obilnim pljuskom, donoseći željeno rashlađenje i razrješenje koje prerano osuđenoj glumici donose srećni kraj – ukoliko se tako može nazvati. Može, zato što ona jeste brižna majka koja radi najbolje što može uzevši u obzir otežavajuće okolnosti.
-
Subscribe
Subscribed
Already have a WordPress.com account? Log in now.
filmaginacija.blog 